Splitsko - makarska nadbiskupija najstarija je biskupija na hrvatskom tlu, nasljednica starokršćanske Salone (304. godine). Imala je značajnu ulogu u organizaciji Crkve i u životu stare hrvatske države. Iz Splita uz pomoć rimskih misionara tijekom VII. stoljeća započinje pokrštavanje doseljenih Hrvata. Na splitskim saborima 925. i 928. godine za vrijeme kralja Tomislava odlučeno ej da „hrvatski biskup" bude sufragan splitskome nadbiskupu. To je značilo da je Splitska nadbiskupija bila odgovorna za nove kršćane u unutrašnjosti zemlje. Stoga je splitski nadbiskup još od početka XIII. stoljeća nosio naslov "primas Dalmatiae et Croatiae". Zbog političkih neprilika, a napose turskih osvajanja, utjecaj nadbiskupije je slabio.
Najteže trenutke doživjela je za vrijeme habsburške vlasti u Dalmaciji kad je, pod utjecajem bečkoga dvora, papa Lav XII. godine 1828. splitsku nadbiskupiju sveo na biskupiju i podredio je zadarskoj metropoliji. Tada joj je također pripojena nekadašnja Makarska biskupija i dio ukinute Trogirske biskupije. Papa Pavao VI. vraća splitskoj biskupiji status nadbiskupije i metropolije 1969. godine. Ta je nadbiskupija zbog brojnih arheoloških lokaliteta dala snažan prinos razvoju starokršćanske i starohrvatske arheologije, a njezini svećenici potvrđivanju hrvatskoglagoljske liturgije i tradicije.
Splitsko-makarska nadbsikupija ugostila je papu Ivana Pavla II. 4. listopada 1998. koji je na Žnjanu u Splitu uz sudjelovanje mnoštva vjernika predvodio svečanu euharistiju.
Poznati su i vrijedni umjetnički i kulturni spomenici: katedrala sv. Dujma sa svim svojim umjetničkim blagom, trogirska katedrala, Kronika Tome Arhiđakona itd.
