Kardinal Joseph Ratzinger, papa Benedikt XVI., rođen je u mjestu Marktl am Inn, u biskupiji Passau (Njemačka) na Veliku subotu 16. travnja 1927. te kršten istoga dana. Otac, policijski djelatnik, pripadao je staroj poljodjelskoj obitelji iz Donje Bavarske, vrlo skromnih gospodarskih mogućnosti. Majka je potjecala iz obrtničke obitelji iz Rimstinga, mjestu na jezeru Chiem, a prije udaje radila je kao kuharica u mnogim hotelima.

Djetinjstvo i mladost proveo je u Traunsteinu, mjestašcu u blizini granice s Austrijom, udaljenom 30 km od Salzburga. U toj je sredini, za koju je sam rekao da sva odiše duhom velikoga Mozarta, stekao opću i kršćansku naobrazbu.

Mladost mu nije bila nimalo laka. Vjera i obiteljski odgoj pripremili su ga da se spremno uhvati u koštac s bolnim iskustvima toga doba u kojem je nacistički režim raspirivao ozračje snažnoga neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi. Mladi Joseph jednom je prilikom vidio kako su nacisti pretukli župnika prije sv. mise.

Upravo je u tim nimalo lakim prilikama otkrio ljepotu i istinu vjere u Krista; temeljnu je ulogu u tome svojim primjerom odigrala njegova obitelj, koja je uvijek pružala jasno svjedočanstvo dobrote i ljubavi, ukorijenjeno u svjesnoj pripadnosti Crkvi.

Prije kraja Drugoga svjetskog rata unovačen je u sastav protuzračnih jedinica gdje je obavljao pomoćne poslove.

Od 1946. do 1951. studirao je filozofiju i teologiju na Višoj filozofskoj i teološkoj školi u Freisingu i na Sveučilištu u Münchenu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1951., a godinu dana kasnije započeo je predavati na Višoj školi u Freisingu.

Godine 1953. postigao je doktorat iz teologije s tezom Narod i kuća Božja u crkvenom nauku svetog Augustina. Četiri godine kasnije, pod vodstvom poznatoga profesora iz fundamentalne teologije Gottlieba Söhngena, stekao je disertacijom o Teologiji povijesti svetoga Bonaventure habilitaciju za predavanje na sveučilištu.

Nakon što je dogmatsku i fundamentalnu teologiju predavao na Višoj filozofskoj i teološkoj školi u Freisingu, svoj je predavački rad od 1959. do 1963. nastavio u Bonnu, potom od 1963. do 1966. u Münsteru te od 1966. do 1969. u Tübingenu. Tijekom ove posljednje godine bio je na čelu katedre iz dogmatike i povijesti dogme na Sveučilištu u Regensburgu, gdje je istodobno obnašao službu potpredsjednika Sveučilišta.

Od 1962. do 1965. pružao je kao "ekspert" značajan doprinos radu Drugoga vatikanskog sabora; u radu Koncila sudjelovao je kao teolog savjetnik kölnskoga nadbiskupa kardinala Josepha Fringsa.

Zahvaljujući svojemu plodnom znanstvenom radu obnašao je važne službe u Njemačkoj biskupskoj konferenciji i Međunarodnoj teološkoj komisiji. Godine 1972., zajedno s Han Urs von Balthasarom, Henrijem de Lubacom i još nekolicinom velikih teologa, pokrenuo je teološku reviju Communio. Papa Pavao VI. imenovao ga je 25. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a biskupski red primio je 28. svibnja iste godine. Bio je prvi dijecezanski svećenik, nakon punih 80 godina, koji je preuzeo pastoralno vodstvo velike bavarske biskupije. Za svoje biskupsko geslo izabrao je sintagmu: "Suradnik istine", koju je objasnio ovim riječima: "S jedne strane, u tome vidim nešto što povezuje moju prethodnu službu profesora i moje novo poslanje. Premda na različite načine, i jedno i drugo od mene zahtijeva da slijedim istinu i stojim u njezinoj službi. A, s druge strane, ovo sam geslo izabrao stoga što se temu istine danas gotovo potpuno zaobilazi; kao da je ona nešto previše veliko za čovjeka, usprkos činjenici po kojoj ako nema istine, sve pada u vodu". Na Konzistoriju 27. lipnja 1977., Pavao VI. kreirao ga je u kardinala s prezbiterskom titulom "Svete Marije Tješiteljice u Tivoliju".

Kardinal Ratzinger sudjelovao je 1978. na konklavama održanima od 25. do 26. kolovoza, na kojima je za papu izabran Ivan Pavao I., koji ga je potom imenovao svojim posebnim izaslanikom na III. Međunarodnom mariološkom kongresu održanom od 16. do 24. rujna u Guayaquilu u Ekvadoru. U listopadu iste godine sudjelovao je na konklavama na kojima je za Petrova nasljednika izabran Ivan Pavao II.

Bio je relator na Petom općem redovitom zasjedanju Biskupske sinode 1980., koja je imala za temu Poslanje kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, te delegirani predsjednik Šeste opće redovite Biskupske sinode 1983., održane na temu Pomirenje i pokora u poslanju Crkve.

Ivan Pavao II. imenovao ga je, 25. studenoga 1981., pročelnikom Kongregacije za nauk vjere i predsjednikom Papinske biblijske komisije te Međunarodne teološke komisije. Godine 1982. 15. veljače povukao se sa službe nadbiskupa Münchena i Freisinga; 5. travnja 1993. Papa ga je uzdigao u red kardinala-biskupa i dodijelio mu za sjedište biskupiju Veletri-Segni, jednu od sedam suburbikalnih biskupijskih sjedišta u neposrednoj rimskoj okolici.

Bio je predsjednik Povjerenstva za pripremu Katekizma Katoličke Crkve, koja je, nakon šest godina rada (1986. – 1992.), Svetom Ocu predstavila novi Katekizam.

Ivan Pavao II. odobrio je 6. studenoga 1998. njegov izbor za vicedekana Kardinalskoga zbora, službu na koju su ga imenovali kardinali iz reda biskupa, a 30. studenoga 2002. i izbor za dekana. Zajedno s tom službom, kardinalu Ratzingeru za sjedište je dodijeljena Ostia, također jedna od sedam rimskih suburbikalnih biskupija.

Bio je posebni papinski izaslanik na proslavi 1200. obljetnice osnutka biskupije Paderborn u Njemačkoj, održanoj 3. siječnja 1999. godine. Od 13. studenoga 2000. postao je počasnim akademikom Papinske akademije znanosti.

U Rimskoj kuriji bio je članom Vijeća Državnoga tajništva Svete Stolice za odnose s državama, potom članom kongregacijâ za Istočne Crkve, za bogoslužje i disciplinu sakramenata, za biskupe, za evangelizaciju narodâ, za katolički odgoj, za kler i proglašenje blaženih i svetih; članom papinskih vijećâ za promicanje jedinstva kršćana i za kulturu; članom Apostolske signature, Vrhovnoga suda Svete Stolice te papinskih komisijâ za Latinsku Ameriku, "Ecclesia Dei", za vjerodostojno tumačenje Zakonika kanonskoga prava i za reviziju Zakonika kanonskoga prava istočnih Crkava.

Među njegovim brojnim publikacijama posebno mjesto zauzimaju knjige Uvod u kršćanstvo, zbirka sveučilišnih predavanja o apostolskom vjerovanju (1968.) te Dogma i propovijedanje (1973.), antologija stručnih članaka, homilija i razmišljanja posvećenih pastoralu.

Na vrlo veliki odjek naišao je njegov govor na Bavarskoj akademiji na temu Zašto sam još uvijek u Crkvi, u kojem je njemu svojstvenom jasnoćom ustvrdio: "Samo se u Crkvi, a ne na margini Crkve, može biti kršćaninom".

Publikacije su se u velikom broju nastavile nizati i u godinama koje su slijedile, predstavljajući referentnu točku za mnoge ljude, osobito one koji su htjeli produbiti teološki studij. Godine 1985. objavio je knjigu-intervju Izvještaj o vjeri, a 1996. knjigu Sol zemlje. U prigodi njegova 70. rođendana objavljen je zbornik U školi istine, u kojem razni autori s različitih motrišta opisuju njegovu osobu i njegova djela.

Dodijeljeni su mu brojni počasni doktorati (honoris causa): 1984. od američkoga sveučilišta St. Thomas in St. Paul (Minnesota, SAD); 1986. od Katoličkoga sveučilišta u Limi; 1987. od Katoličkoga sveučilišta u Eichstättu; 1988. od Katoličkoga sveučilišta u Lublinu; 1998. od Sveučilišta u Navarri (Pamplona, Španjolska); 1999. od LUMSA-e (Slobodnoga sveučilišta Presvete Marije na nebo uznesene) te 2000. godine od Teološkoga fakulteta Sveučilišta u Wrocławu (Poljska). Papa Ivan Pavao II. umro je 2. travnja 2005. nakon pontifikata koji je trajao 26 godina.

Kardinal Ratzinger izabran je za poglavara Katoličke Crkve 19. travnja iste godine i uzeo je ime Benedikt XVI. Sveta misa u prigodi preuzimanja papinske službe pape Benedikta XVI. služena je u vatikanskoj bazilici svetoga Petra, u subotu 24. travnja 2005. godine.