NaslovnicaCrkva u HrvatskojHBKAktualnoKnjižnica
Inozemna pastva
Crkva i Hrvatske katoličke misije u svijetu

1. Hrvatski iseljenici

 

Najnovija povijest hrvatskog naroda, napose od kraja prošlog stoljeća do naših dana, obilježena je brojnim iseljavanjem hrvatskog pučanstva iz svoje domovine.

 Posebno to vrijedi za početak 20. stoljeća u kojem se bilježe masovnija iseljavanja u prekooceanske zemlje, potom nakon svjetske ekonomske krize tridesetih godina kada se odlazi u neke europske zemlje i napokon iseljavanja nakon 2. svjetskog rata i sada u vrijeme domovinskog rata. Brojke pokazuju da je u prošlom stoljeću u inozemstvo emigrirao svaki treći Hrvat.

            Prvi jači iseljenički val treba promatrati u povezanosti s bijegom pred komunističkim režimom nakon 2. svjetskog rata. Ogromno siromaštvo i neimaština, ali i jugoslavenski komunistički režim, prisiljavali su odmah nakon rata mnoge mlade ljude na ilegalne prebjege u Austriju, Italiju a potom u Njemačku i druge europske zemlje pa i dalje. Prvi pak poratni radnici u ovu zemlju odlaze s putovnicama i radnim vizama od 1960/61. godine. U dva slijedeća desetljeća zabilježena su dva veća vala odlazaka u europske zemlje i napose SR Njemačku, i to između 1967. i 1969. te 1973. kada je bio i vrhunac doseljavanja u tu zemlju. Poslije toga je 1974. vlada SR Njemačke zaustavila ulazak tzv. privremenih stranih radnika.

            Mnogi hrvatski radnici koji u početku dolaze s nakanom da zarade nešto novca i da se brzo vrate doma ostaju u (Njemačkoj) inozemstvu do stečene mirovine. Samo se jedan vrlo mali broj radno sposobnih ljudi vratio u domovinu. Sada treća, četvrta generacija privremenih radnika, već zaboravlja svoj materinski jezik i tradiciju te se brzo integriraju u društvo zemlje useljenja. Pa se o povratku djece naših „privremenih radnika" u Hrvatsku, a još teže u Bosnu i Hercegovinu, teško može govoriti, osobito u velikim brojkama.

 

2. Briga opće Crkve za pastoral iseljenika

 

Katolička Crkva u Hrvata susrela se stoga s brojnim pastoralnim izazovima kako u radu oko vjerničke skrbi tako i u očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta hrvatskih katolika.

Opća Crkva pozorno je pratila procese moderne emigracije i brinula se o izbjeglicama i iseljenicima. Ta briga Crkve posebno je izražena u dokumentima crkvenog učiteljstva od vremena Leona XIII. pa sve do naših dana.

Drugi vatikanski sabor je otvorio novu stranicu u promišljanju i misiji Crkve u suvremenom svijetu te je papa Pavao VI. motu proprijem De pastorali migratorum cura te Instructio de pastorali migratorum cura (1969), obuhvatnije zahvatio iseljeničku i selilačku tematiku u duhu crkvenog „aggiornamenta" i suvremenog pastorala.

Prvi svjetski kongres o dušobrižništvu selilaca održan je 1979. te je i tada pokazano kako Katolička Crkva pozorno prati europska i svjetska migracijska gibanja i da organiziranom i sustavnom pastoralnom praksom nastoji odgovoriti potrebama iseljenika.

Nakon trideset i pet godina Papinsko Vijeće za pastoral selilaca i putnika (2005), izdaje Upute Erga migrantes caritas Christi (Kristova ljubav prema seliocima,- nakon objavljivanja motuproprija pape Pavla VI. Pastoralismigratorum cura i uz to priložene Upute Kongregacije za biskupe De pastorali migratorum cura „Nemo est"), kojom želi posuvremenit pastoral selilaca. „Uputa želi biti odgovor Crkve na nove pastoralne potrebe selilaca te im biti vodilja kako bi iskustvo migracije pretvorili ne samo u prigodu za rast u kršćanskom životu veći za nove evangelizacije i misije."

 

3. Briga Crkve u Hrvata za pastoral iseljenika

 

Tek je polovicom prošlog stoljeća u svijesti Crkve u Hrvata snažnije izražena potreba da se iseljenicima pošalju domaći svećenici koji bi preuzeli pastoralnu brigu za njih.

Početke organiziranog dušobrižničkog djelovanja među hrvatskim katoličkim radnicima u inozemstvu nalazimo pri izgradnji Sueskog kanala (1859-1869), kad biskup za katolike u Egiptu hrvatski franjevac Lujo Čurčija za naše radnike na Sueskom kanalu dovodi hercegovačkog franjevca Jerka Karačića. A prvog hrvatskog svećenika u Americi službeno šalje đakovački biskup Strossmayer i to Dobroslava Božića koji 1894. u Pittsburghu u Pennsilvaniji otvara hrvatsku župu. Početkom XX. stoljeća osniva se niz hrvatskih župa po Americi, iz Hrvatske odlaze svećenici i bogoslovi, pokreću se razne akcije. 1940. nadbiskup Stepinac u Zagrebu pokreće list „Hrvat u tuđini".

Razne redovničke zajednice organizirano šalju svoje članove u Ameriku, a najvažniji je bio Slavenski franjevački komisarijat osnovan 1912. u New Yorku da kasnije dobije naslov Kustodija sv. Obitelji sa sjedištem u Chicagu za koju se još uvijek brinu hercegovački franjevci. A zadarski franjevci 1929. odlaze u Argentinu. U isto vrijeme brojne naše ženske redovničke zajednice odlaze u Sjevernu i Južnu Ameriku.

O počecima organizirane hrvatske pastve u zemljama zapadne Europe možemo govoriti u vremenu Drugog svjetskog rata kad je nadbiskup Stepinac za skoro sto tisuća hrvatskih radnika na radu u Njemačkom Reichu poslao nekoliko svećenika, dok je poslijeratno naše dušobrižništvo bilo usko povezano s izbjegličkim logorima u Italiji, Austriji i Njemačkoj, pa se polako počinje osnivati i samostalne misije koje vode svećenici Vilim Cecelja, Dominik Šušnjara, Mirko Čović, Josip Borošak (rodom iz Osekova), Ante Kosina i drugi.

Sve do 1965. godine nijedan hrvatski svećenik nije mogao legalno s dekretom naše Biskupske konferencije poći u inozemnu pastvu. Poslije obnove diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. počeli su i svećenici dobivati putovnice. U to je vrijeme bio imenovan i nacionalni ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu sa sjedištem u Rimu dr. Vladimir Vince, rodom iz Đakova, i sam politčki emigrant. No, Vince je inozemnom pastvom upravljao samo 20-ak mjeseci, jer je u ožujku 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Tada je već naša pastva u zapdnoj Europi imala 38 svećenika i 26 pastoralnih suradnika koji su radili u 26 Hrvatskih katoličkih misija.

Vladimira Vince je naslijedio mons. Vladimir Stanković. U jesen 1969. preuzeo je ured „Directio nationalis pro migrationibus croatis- Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu" u Rimu, koji je postojao dvadeset godina, te ured Biskupske konferencije za migracije u Zagrebu. Na čelu hrvatske inozemne pastve mijenjali su se razni biskupi. Zagrebački pomoćni biskup Josip Lach, sarajevski pomoćni biskup Tomislav Jablanović, zadarski nadbiskup Marijan Oblak, sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar. Mons. Stanković vodio je ured sve do studenoga 1999. godine. Kroz to vrijeme među Hrvatima izvan domovine bilo je 110 novih župa ili misija u kojima je djelovalo 160 svećenika. Hrvatska je inozemna pastva koncem prošlog stoljeća dosegla svoju organizacijsku kulminaciju sa 192 župe i misije u kojim je djelovalo 252 svećenika. Samo u trinaest zemalja zapadne Europe imali smo 123 misije u kojim je djelovalo 157 svećenika, 116 crkvenih socijalnih radnika i 130 pastoralnih suradnika i suradnica. A u prekomorskim zemljlama je bilo 69 župa i misija s 95 svećenika i 44 časne sestre. Ukupan službeno namješteni personal u institucijama hrvatske inozemne pastve iznosio je 542 osobe.

Od 1999. ravnateljem je imenovan prof. dr. Pero Aračić iz đakovačko srijemske biskupije. U rujnu 2002. imenovan je mr. vlč. Pero Ivan Grgić iz banjalučke biskupije. Poslije njega službu ravnatelja vršio je svećenik mostarsko duvanjske biskupije don. Ante Kutleša. Sada je na čelu zajedničkog ureda za hrvatsku migraciju HBK i BK BiH pomoćni vrhbosanski biskup mons Pero Sudar, a nacionalni ravnatelj je fra Josip Bebić. 

Hrvatska inozemna pastva je danas organizirana u 18 država na pet kontinenata. Djeluje 199 svećenika i 5 đakona u 184 župe i misije od kojih u Australiji 14 župa/misija i 18 svećenika.U Novom Zelandu jedna misija i 1 svećenik. U Južnoj Africi 1 misija i 1 svećenik. U Latinskoj Americi 2 misije u Argentini i 4 svećenika te jedan u Peruu s 1 svećenikom. Dekretom predsjednika Biskupske konferencije (mons. Alejandro Goic Karmelic) iz  Santiago-Chilea postavljaju svećenika fra Janka Pajkurića za Hrvate u Chileu. U SAD-u 17 župa i 21 svećenika. U Kanadi 16 župa i 19 svećenika. U V. Britaniji 1 misija i 1 svećenik. U Norveškoj 1 misija i 1 svećenik. U Švedskoj 4 misije i 4 svećenika. Danska zbrinuta svećenikom iz Švedske i Njemačke. U Nizozemskoj 1 misija i 1 svećenik. U Belgiji 1 misija i 1 svećenik. U Luxemburgu 1 misija i 1 svećenik. U Francuskoj 3 misije i 4 svećenika. U Njemačkoj 98 misija i 90 svećenika i 5 đakona. U Švicarskoj 12 misija i 15 svećenika. U Austriji 8 misija i 14 svećenika. I u Sloveniji 2 misije i 2 svećenika.  

Ovomu broju treba nadodati, časne sestre, pastoralne suradnice i suradnike kao djelatnike za Hrvate pri hrvatskim katoličkim župama i misijama. Ne smije se zanemariti ni socijalne djelatnike koji su usko vezani uz župe odnosno misije.

 

Tablični prikaz

 

Svetac dana




Najave




Linkovi

Sveta Stolica

Europa

Informativna katolička agencija

Hrvatski katolički radio

Hrvatski caritas

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve

Ured za obitelj HBK

Ured za mlade HBK

Nacionalni katehetski ured