NaslovnicaCrkva u HrvatskojHBKAktualnoKnjižnica
Peticija Komisije Iustitia et pax HBK Vladi i Saboru RH - u povodu Svjetskoga dana ljudskih prava i uoči popisa pučanstva 2011.
Žrtve ideološkog komunizma i slijepe nacionalističke osvete - osim rijetkih objavljenih, prijekih ili montiranih suđenja i stvarnih egzekucija - nikad nisu bile cjelovito istražene ili popisane, nego se, upravo obratno, o njima nije smjelo ni govoriti.

Dosadašnji pozivi naše Komisije
Tijekom posljednjih godine ova je Komisija u više navrata isticala potrebu stvaranja preduvjeta za pomirenje i oproštenje na osnovama istine i pravde, ne samo kod nas, nego i na drugim prostorima bivše države. Tako je zajedno s istovrsnim komisijama biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine i Slovenije u izjavi o pravu na grob i dužnosti pijeteta, ukazala na nepoštivanje temeljne ljudskosti, ali i preporukâ europskih institucija, posebice Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (VE) od 27. lipnja 1996. i 25. siječnja 2006., koje su pozvale države članice ove političke europske integracije na donošenje konkretnih mjera za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima, te upozorile na neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima.
Naša je Komisija tada podsjetila da je i hrvatski državni Sabor, na žalost, tek 17 godina nakon prvih pluralnih izbora (1990.), donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, ali da je ta izjava ostala samo blijedo verbalno pristajanje uz neke od preporuka rezolucija VE, pošto u njoj nije bilo ni odluke o istraživanju zločina, pa čak ni o popisu žrtava komunističkog režima - koji nije nikad učinjen - a posebice ne o kažnjavanja nezastarivih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Nije, međutim, bilo ni svijesti o tome da se bez objektivne i suglasne povijesne istine ne mogu odgajati budući naraštaji, niti nepristrano ocjenjivati prošlost i pogubna pošast triju totalitarnih režima - fašizma, nacizma i komunizma - kod nas.
Potom je naša Komisija prošle godine, nakon što je parlament Europske unije proglasio 23. kolovoza Europskim danom spomena na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, upozorila na tu izjavu i na njezinu etičku dimenziju, pošto to nije učinio Hrvatski sabor kome je to bila i međunarodna obveza i dužnost prema vlastitim građanima. Naša komisija je tada ponovno podsjetila na potrebu čišćenja pamćenja kao osnove pomirenja i oproštenja. U međuvremenu se, u više navrata, otvarala netrpeljiva rasprava o ratnim i poratnim žrtvama i o vrednovanju pojedinih povijesnih osoba i ideoloških pokreta. Pri tome se nije vodilo računa o tome da do sada nije bilo ni prigode, ni političke volje, da se na sustavan i objektivan način utvrde povijesne činjenice, pa se stoga ponavljaju - kod nas i u našem okružju - s jedne strane zavjera šutnje o komunističkoj strahovladi, a s druge potvorno kriminaliziranja čitavih naroda.

Neke od bolnih posljedica negacionizma
Ovu odsutnost političke volje sustavno koriste oni kojima nije do povijesne istine i do suglasne povijesti, koja bi otvorila perspektivu sigurnosti u činjenice i pomirenja sadašnjih i budućih naraštaja. To smo, na žalost, konstatirali ponovno minulih dana, o 19. obljetnici vukovarske tragedije, jer o sudbini velikog broja žrtava još uvijek ništa ne znamo, a proteklo je već gotovo dva desetljeća od njihova stradanja. U slučaju tog mučeničkog grada ponovno se nastoji prebacivati odgovornost s napadačâ na žrtve i tako nijekati strašni zločin njegove hirošimizacije i pokolja ranjenika iz vukovarske bolnice. Zločin negacionizma i ovdje je na djelu, što je uvreda i žrtvama i povijesnoj istini, a što predstavlja prepreku za napore u pravcu pravde i mira.
S druge pak strane, zločini fašizma i nacizma, kao i njihovih saveznika kod nas, bili su obznanjivani i surovo kažnjavani još u vrijeme onoga rata i vladavine trećeg, komunističkog totalitarizma, najčešće bez suda ni suđenja. Međutim, žrtve ideološkog komunizma i slijepe nacionalističke osvete - osim rijetkih objavljenih, prijekih ili montiranih suđenja i stvarnih egzekucija - nikad nisu bile cjelovito istražene ili popisane, nego se, upravo obratno, o njima nije smjelo ni govoriti. Kod nas je, kao i u zemljama tada srodnih režima, pored te zavjere šutnje, bilo velikih potvora i podmetanja. Sjetimo se samo ishitrene brojke od "1,4 milijuna ratnih žrtava" bivše države, ili još i danas isticanih "700.000 jasenovačkih žrtava", ili pak masovnih likvidacija poljskih časnika u Katynu (SSSR). Sve to ukazuje na neophodnost da povijesne znanosti porade na provjeri ideoloških "povijesnih istina", da konsenzualno ustanove činjenice i tako utru pût nekonfliktnom pamćenju i suglasnoj povijesti. To je preduvjet stvaranju zdravih osnova za procese pomirenja i oprosta.

Popis pučanstva 2011. prilika za povijesnu istinu i minimalnu zadovoljštinu
Popis pučanstva 2011. je na žalost prva, ali zacijelo i posljednja prilika da se prvi put popišu i ustanove prešućene, zatajene i prezrene, silno brojne žrtve komunističkog totalitarizma. Valja naime podsjetiti da se kod triju popisa žrtava II. svjetskog rata, 1946, 1950. i 1964. po službenim uputama SUBNOR-a i Saveznog zavoda za statistiku, nije popisivalo one koji su u toku Narodno-oslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci pomagači, simpatizeri), jer ih se ne smatra žrtvama rata. Osim toga, ovi popisi su se odnosili samo na razdoblje od 6. travnja 1941. do 10. svibnja 1945., pa žrtve poslijeratne, komunističke odnosno šovinističke represije nisu ni mogle, ni na koji način, biti popisane.
Tim ratnim i poratnim žrtvama, najčešće sumarnih likvidacija, režim je zanijekao postojanje, pošto ih je zbrisao s lica zemlje. To su bili ljudi, osobe, zabilježene u maticama rođenih, koji su imali obitelji, živjeli i radili, a zatim su, bilo kao civili, bilo kao vojnici, najvećim dijelom unovačeni silom državnih vlasti, netragom nestali u tenkovskim jarcima, rudokopima, kraškim jamama, fojbama… Tako su postali "nepostojeće osobe" jer je totalitarni režim u njima vidio ili stvarne neprijatelje, ili moguće suparnike, ili pak za njega opasne uglednike i značaje. Bolna je, ali i znakovita činjenica da se ove "ne-osobe" (unpersons) prvi put cjelovito "pojavljuju" tek u novijim, opreznim, demografski temeljenim procjenama žrtava rata i poraća dvojice autora, jednog u inozemstvu (B. Kočović), a drugog u Hrvatskoj (Vl. Žerjavić), a potom i drugih demografa, kao i djelomičnih, često uže lokalnih istraživanja.
Popis pučanstva 2011. posljednja je mogućnost da se te žrtve ustanove na kako-tako siguran, jedinstven i znanstveni način za cjelinu Republike Hrvatske. Bez toga će činjenica likvidacije čitavih obitelji, pa čak i sela, kao i opće starenje i raseljavanje ljudi i obitelji otežati i taj postupak i s vremenom ga učiniti nemogućim. Sljedeća bi prigoda bio popis 2021. godine, ali tada bi već bilo prekasno za bilo kakav ozbiljan popis žrtava komunizma. Stoga naša Komisija predlaže i očekuje od Vlade i Sabora Republike Hrvatske da ne propuste ovu jedinstvenu priliku da se sve do sada nepopisane i zanijekane žrtve unesu u popis pučanstva 2011. godine. Kako? Na statističarima i demografima je da iznađu najbolji način.
Ovaj se naš prijedlog ne temelji ni na kakvoj morbidnoj ideji prevrtanja kostiju, a niti "ravnoteže zločina" i strahota triju totalitarizama. On teži, baš obratno, tome da se prestane nijekati ili umanjivati, pače prezirati žrtve, a s druge strane licitirati s ljudskom patnjom i obiteljskim tragedijama. To nam nalaže dužnost osnovnog pijeteta, ali i kršćanskog humanizma. To je zahtjev i potreba suglasne povijesne istine i nekonfliktnog povijesnog spomena. Takvo priznanje činjenica tek je skromna osnova za nešto više mira u srcima obitelji žrtava, za pomirenje i samoodrživi mir unutar našeg naroda i svih naših sugrađana, kao i za izgradnju zdravih odnosa s narodima nama susjednih država.

U Zagrebu, 7. prosinca 2010.

Predsjednik Komisije

Dr. Vlado Košić, biskup sisački

Svetac dana




Najave




Linkovi

Sveta Stolica

Europa

Informativna katolička agencija

Hrvatski katolički radio

Hrvatski caritas

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve

Ured za obitelj HBK

Ured za mlade HBK

Nacionalni katehetski ured