NaslovnicaCrkva u HrvatskojHBKAktualnoKnjižnica
Dijalog Crkve i države potreban je i nužan
Intervju predsjednika HBK zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića za Večernji list

 

Odnosi Crkve i države često su u središtu pozornosti, a naglasak je u posljednje vrijeme na potrebi većeg dijaloga. Zbog toga smo razgovarali s predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimirom Puljićem, koji se prošloga tjedna u Banskim dvorima susreo s premijerom Zoranom Milanovićem.

O čemu ste razgovarali?

Bio je to kurtoazni posjet koji sam namjeravao učiniti kao predsjednik HBK još proljetos. Ali, poslovi i termini učinili su da je, eto, tek prije neki dan do tog susreta došlo. Nismo imali neki "plan i teme razgovara", jer to je bio kako rekoh kurtoazni posjet. No, u otvorenoj atmosferi razmijenili smo mišljenja o aktualnim i važnim temama za Crkvu i hrvatsko društvo.

Iz kratkog priopćenja ne vidi se da ste otvarali "vruće teme" između Crkve i države?

Istina je da je priopćenje općenito kao što su i teme o kojima smo izmijenili mišljenja i stavove bili uglavnom opće naravi. Ali, bitno je da je u priopćenju istaknuto kako smo ocijenili da su sastanci i razgovori potrebni i nužni, posebice kad je riječ o stvarima od obostranog interesa.

Kao što je npr. povrat Crkvi oduzete imovine?

O povratu imovine i sličnim ekonomskim temama nismo razgovarali.

Imate li informacije hoće li i kada biti raspisan referendum na inicijativu "U ime obitelji" koju podržava službena Crkva?

Laička inicijativa "U ime obitelji", koja je skupila dostatan broj potpisa za odluku da se provede referendum, sada je prepuštena onima koji su institucionalno za to nadležni: Vlada RH i Sabor. Nemam nikakvih informacija o tomu hoće li se i kada to provoditi. Intencija, međutim, promotora te akcije sasvim je u skladu s kršćanskom antropologijom te s filozofijom i antropologijom svih religija koje vjeruju i ispovijedaju da je Bog stvorio prvu obitelj kao "muško i žensko". Zbog toga su inicijativu podržale i druge vjerske zajednice.

Jeste li zadovoljni sadašnjim statusom spolnog odgoja u školama, nakon što su napravljene neke promjene u nastavi?

S programom kakav je bio predložen prošle godine nisu se slagali ni roditelji ni brojni ravnatelji koji su bili zatečeni brzinom odluke da se zakon provede u školama. Zapravo, problematičan je bio četvrti modul pod naslovom "spolno-rodne ravnopravnosti" koji sadrži opredjeljenja i stavove nove "rodne revolucije" poznate pod nazivom "Gender-ideologije". Nisam osobno proučavao najnoviji predložak koji je Ministarstvo za odgoj i obrazovanje ove godine pripremilo. To će učiniti Ured za katehezu. Škola je tek počela pa će biti potrebno počekati kako bi se vidjelo i čulo reakcije.

Zašto aktualna vlast ima prilično negativan odnos i prema Katoličkoj crkvi, ali i prema drugim vjerskim zajednicama?

Kad se općenito govori o odnosima među ljudima i institucijama, dva su ekstremna stava koja nisu dobra. Jedan je "suparnički", koji u drugom uvijek gleda suparnika, a ne suradnika, neprijatelja, a ne partnera. Drugi je stav "ponašanje u celofanu", gdje se fino ophodi iako se nikad ne zna što drugi misli, planira i želi. Jer o tomu se nikada ne razgovara jasno i otvoreno. Dubrovačkoj se diplomaciji u tom duhu pripisuje izreka da su se "sa svima ophodili fino, ali ni s kim iskreno". Ne znam koliko je ispravno odnose pojedinaca, koji u Crkvi ne vide "suradnike nego suparnike", poopćavati pa reći da "tako svi rade i misle". A da ima onih koji negativno misle i prosuđuju Crkvu i njezino djelovanje, nije neka novost. Crkva se ipak trudi otklanjati predrasude i stvarati ozračje u kojem će se pojedinci i institucije međusobno uvažavati, razgovarati i surađivati. Bez rivalstva i upotrebe "celofana". Iskreno i otvoreno, jer to služi općem dobru ljudi i društva u cjelini.

Prijeti li opasnost od ponovnog vraćanja Crkve u sakristiju, tj. da se bavi samo duhovnom, a ne i društvenom stvarnošću?

Ima ljudi koji bi Crkvu najradije sklonili s pozornice i smjestili u sakristiji. Takvi, naime, ne shvaćaju da Crkva nije samo ljudsko, nego i Božje djelo. Dapače, ona je produljeno Isusovo utjelovljenje u svijetu. Ima, međutim, i vjernika koji misle kako bi bilo najbolje da se Crkva "povuče i ogradi od svijeta". Boje se, naime, da bi njezino uvlačenje u povijest zla i grijeha moglo okaljati samo evanđelje. A znamo da je Isus prije uzašašća obvezao apostole neka idu, govore i objavljuju ljudima da su otkupljeni i spašeni njegovom žrtvom na križu. Kao instituciji koja je "u svijetu, ali ne od svijeta" Crkvi je povjereno čuvati "blago u glinenim posudama". Ne zato da ga sačuva u škrinjama i sakristijama, nego da ga ponudi živim ljudima u životnim okolnostima i radnim sredinama. Mora poći "na periferiju", rekao bi papa Franjo, i objaviti svima Božju ljubav i milosrđe. Zbog toga ona neće prihvatiti "sklanjanje u sakristiju". Pa i pod cijenu vlastitog života.

Pronalazite li i vi u obrani tzv. "lex Perković" potvrdu da Hrvatskom, zapravo, vlada nevidljiva političko-obavještajna mreža još iz prošlog sustava?

Nisam studirao političke znanosti niti se bavim politikom da bih mogao prosuđivati koliko je neki zakon u službi nečega, posebice u službi, kako ste rekli, "nevidljive političko-obavještajne mreže". No, činjenica je da se naše društvo izglasavajući tzv. "lex Perković" suočilo sa zahtjevima europskog zakonodavstva. I morat će, čini se, neke stvari temeljito revidirati.

Podržavate li lustraciju?

Budući da se Hrvatska odmah poslije demokratskih promjena suočila sa strašnom agresijom, nije bilo ni mogućnosti, a ni vremena učiniti lustraciju kao što su to učinile neke komunističke zemlje. To bi kod nas u to vrijeme prouzročilo još veću pomutnju usred rata koji je buktio na sve strane. Ondašnji političari s pravom su govorili o sveopćoj pomirbi Hrvata i potrebi duhovne obnove čitavoga društva. Iz današnje perspektive nije lako procijeniti koliko je bila moguća lustracija u teško vrijeme rata i agresije. No, nije daleko od istine ni mišljenje onih koji kažu da je nakon 1990. u Hrvatskoj došlo do promjene sustava, ali ne i političke elite. Trebat će stoga strpljenja i vremena da prođe "njihovo vrijeme". U tom pogledu dobro je što se i naša zemlja priključila zajednici narodâ Europe koji su odlučili osuditi sve ideologije XX. stoljeća, a njihove žrtve komemorirati jednim zajedničkim Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, a to je 23. kolovoza svake godine.

Kažu da bi se ona i te kako odrazila i na crkvene strukture, jer je bilo svećenika konfidenata?

Crkva se nije plašila konfidenata iz svojih redova, nego ih je sažalijevala. Divila se i veličala one koji se nisu dali slomiti, poput npr. zagrebačkog nadbiskupa kardinala Stepinca, mostarskog nadbiskupa Čule i šibenskog biskupa Banića. I tolikih drugih vrijednih i zauzetih radnika na njivi Gospodnjoj. I premda se stidjela pojedinih sinova iz vlastitih redova koji su bili u službi ondašnjih režima, nije u vremenu demokratskih promjena podržavala, a ni poticala lustraciju najviše zbog straha da bi ona izazvala još veću pomutnju u teškom ratnom stanju.

Ima li službena Crkva, tj. vi biskupi i snage i prava uključiti se u rješavanje aktualnih političkih, gospodarskih i društvenih problema?

Rekao sam da je Crkva osobita zajednica vjernika kojoj je Gospodin povjerio čuvati "blago u glinenim posudama". I kao takva ona je "u svijetu, ali ne od svijeta". No, svojom misijom i djelovanjem ona pomaže u rješavanju aktualnih političkih, gospodarskih i društvenih problema. I što je vjernija svom poslanju i zadacima koje joj je Krist povjerio, to je veći njezin doprinos spomenutim problemima. No, kad se veli kako nije od svijeta, ne znači da je izvan njega. Dapače, potpuno je uronjena u njemu, pa sve "radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našeg vremena, njezine su radosti i tjeskobe", kako piše u konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu. U toj konstituciji biskupi su na Drugom Vatikanskom saboru progovorili o pet gorućih problema: o dostojanstvu braka i obitelji, o promicanju kulturnog napretka, o ekonomsko-socijalnom životu, o životu političke zajednice te o promicanju mira. Tu je i odgovor na vaše pitanje. Crkva, tj. biskupi, svećenici, Bogu posvećene osobe i vjernici laici dužni su dati svoj doprinos za opće dobro. Svatko na svoj način; s klauzulom da ne može biskup ili svećenik biti ministar, sabornik, gradonačelnik ili vođa sindikata. Jer, to im nije dopušteno pozitivnim crkvenim propisima. Ali, zato su vjernici laici pozvani aktivno se uključiti u arenu političkog i društvenog života. I boriti se svim dopustivim sredstvima koje im na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav kako bi dali svoj obol općem dobru u društvu na političkom, gospodarskom i društvom polju.

Politička scena u Hrvatskoj gotovo je ridikulozna: parlamentarni sustav samo je ukras demokracije, stranke služe same sebi, a političari isključivo vlastitim interesima. Vide li biskupi izlaz iz takve situacije?

Iz svake situacije postoji izlaz. I nema tako teške i komplicirane stvarnosti koja ne bi imala izlaza. Žao mi je, međutim, čuti to što kažete za našu političku scenu. Ako je čovjek po naravi "zoon politicon", političko biće, onda bavljenje politikom nije privatna stvar i osobni obrt nego stvar od zajedničkog interesa. Ona je po jednostavnoj definiciji zauzimanje za opće dobro. Nisu bez razloga dubrovački gospari nad vratima vijećnice u Kneževu dvoru u kamenu uklesali: "Obliti privatorum, publica curate", a to znači "zaboravite privatno i brinite se za javno"; brinite se za društveno i opće zajedničko dobro. To staro klasično pravilo vrijedno je za političare svih vremena i svih podneblja i naroda. I valjalo bi ga primjenjivati. Tada sigurno stranke ne bi služile same sebi ni političari vlastitim interesima.

 

Darko Pavičić

 

Svetac dana




Najave




Linkovi

Sveta Stolica

Europa

Informativna katolička agencija

Hrvatski katolički radio

Hrvatski caritas

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve

Ured za obitelj HBK

Ured za mlade HBK

Nacionalni katehetski ured