Draga braćo
svećenici, redovnici i redovnice, poštovani vjeroučiteljice i
vjeroučitelji, draga djeco i mladi, dragi roditelji!
„Radost
evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne
Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od
grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom
radost se uvijek iznova rađa" (papa Franjo, Evangelii gaudium,
br. 1). Na početku nove školske i katehetske godine, a povodom
dvadeset i pete godišnjice od ponovnoga uvođenja katoličkoga
vjeronauka u hrvatske škole, smatramo svojom obvezom podsjetiti na
veliki doprinos vjeronauka u školi kojemu je, kao i župnoj
katehezi, jedna od temeljnih zadaća naviještanje Radosne vijesti te
pružanje mogućnosti osobnoga susreta s Isusom Kristom.
1.
Prije dvadeset i pet godina.
Svečano
su odjekivale riječi hrvatskih biskupa u
Poruci
o vjerskom odgoju u školi i župnoj zajednici
,
upućene javnosti u lipnju 1991. godine povodom ponovnoga uvođenja
vjeronauka u školu: „Crkva se smatra pozvanom i dužnom upoznati
sve ljude koji to žele s porukom kršćanske vjere o najdubljem
smislu čovjekova života i svijeta. Ona to svoje poslanje na poseban
način ostvaruje prikladnim oblicima sustavnoga vjerskog odgoja i
obrazovanja (vjeronauka) ne samo u crkvenoj (župnoj) zajednici nego
i u školi. Na taj način Crkva istodobno ispunja svoju zadaću
naviještanja Evanđelja i svoju djelotvornu ljubav na području
odgoja i obrazovanja mladih naraštaja" (br. 1).
Ponovnim
uvođenjem vjeronauka u školu Crkva je na vrlo konkretan način
odgovorila Isusovu zahtjevu: „Pođite dakle i učinite mojim
učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i
učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio" (Mt 28,20).
Ispunjavajući taj nalog, izrečen bez granica i razlika, Crkva je s
velikom ljubavlju pristupila svojoj evangelizacijskoj zadaći. S
jedne se strane ta zadaća temeljila na zapovijedi krštenja, a s
druge strane na zapovijedi poučavanja. I jednoj i drugoj je
zajedničko to što one ne govore o nekoj pravnoj formi, nego što
pozivaju na stvaranje i oblikovanje novoga stila života i
vjerovanja. Krštenju je prethodilo poučavanje, a poučavanje se
'nagrađivalo' krštenjem. Evangelizacija je postala dijelom
obrazovanja, a obrazovanje dijelom evangelizacije, za koju je papa
Benedikt XVI. ustvrdio da je 'najuzvišeniji čin ljubavi' (Poruka
za korizmu 2013.).
2.
Konfesionalni model vjeronauka. Konfesionalni model
vjeronauka, za koji su se prije dvadeset i pet godina odlučili naši
hrvatski biskupi, omogućuje evangelizacijski pristup poučavanju
kršćanske vjere. Naime, kao što ne postoji kršćanstvo koje ne bi
bilo crkveno, tako se ni vjeronauk kao predmet ne smije razumjeti
samo kao dio odgojno-obrazovnoga sustava, nego prije svega kao dio
crkvene odgovornosti za odgojno-obrazovni sustav u Hrvatskoj. Upravo
njegova konfesionalnost nadilazi svaku specifičnu društvenu i
kulturološku formu očitovanja kršćanstva, a nauk ispunjava
životom.
3. Crkva
kao odvjetnica dostojanstva učenika. U vremenu u kojemu čovjek
sam sebi postavlja zadaću oblikovati drugoga čovjeka te u tom
smislu teži za obnovom odgojnoga i obrazovnog sustava, pri čemu se
odgoj i obrazovanje često shvaća kao oblikovanje čovjeka po mjeri
potreba društva, svjesna da postoji u čovjeku i ono nemjerljivo,
Crkva poput drevne učiteljice vjeruje i zna da „ne učimo samo po
riječi koja odzvanja, nego i po istini koja poučava i čovjeka vodi
prema njegovoj nutrini" (sv. Augustin). Tako je Crkva, na određeni
način, postala i jest odvjetnica dostojanstva učenika i njihova
života što je puno više od stečenih kompetencija i ispunjavanja
kriterija, često zadanih izvan sustava odgoja i obrazovanja. Čovjek
je najprije stvoren na sliku Božju, a Crkva je pozvana tu istinu
tumačiti i štititi.
4. Moć
vjeronauka leži u njegovoj nemoći. Naša je Crkva u posljednjih
dvadeset i pet godina mnoge svoje snage uložila u organizaciju
sadržajno kvalitetnoga vjeronauka te na obrazovanje vjeroučitelja i
kateheta. Ono što je artikulirano kao jedan od ciljeva vjeronauka, a
odnosi se na omogućavanje osobnoga susreta s Kristom, vjeroučitelji
su pozvani ostvariti svojim nastojanjem i radom. No, živjeti s
Isusom Kristom, njega dotaknuti i slaviti, samo je djelomično moguće
u okviru vjeronauka u školi. Tako moć vjeronauka, pomalo
paradoksalno, leži u njegovoj nemoći. Ipak, ta nemoć dobiva svoju
snagu u konkretnoj župnoj zajednici. Ona je onaj izvor na kojemu su
pozvani utažiti svoju žeđ svi koji čeznu za Živom vodom, Isusom
Kristom. Župna je zajednica izvorno mjesto susreta s Kristom i
mjesto slavljenja zajedničke kršćanske vjere. Vjeronauk u školi
tako zahtijeva i upućuje na potrebu župne kateheze. Ona afirmira
njegovu važnost te mu daje konačni oblik.
5. Župna
zajednica kao izvorno mjesto naviještanja. Danas smo
svjesni činjenice da župna zajednica, zbog različitih okolnosti,
posrće u svojim nastojanjima da bude mjestom žive vjere u uskrsloga
Krista. Poteškoće na koje ona nailazi nalaze se kako izvan njezinih
granica djelovanja, tako i unutar njezina načina života. Naime, s
jedne strane, svijet u kojemu živimo, utemeljen često na 'etičkom
egoizmu' kojemu je najvažnije ostvarenje egoističnih ciljeva, u
potpunosti izokreće zlatno pravilo Isusova govora na gori: „Sve,
dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" (Mt
7,11). S druge strane postoje mnoge poteškoće unutar same župne
zajednice, koje pred nas stavljaju izazov pronalaženja novih
odgovora na pitanja: Kako poučavati i učiti te što znači
današnjem čovjeku život s Crkvom kao zajednicom vjernika čiji je
član postao sakramentom krsta? U traženju odgovora na ta, ali i ne
samo ta pitanja, Crkva se iznova okreće svojoj misionarskoj
dimenziji djelovanja, njezinu najintimnijem identitetu.
6.
Budućnost evangelizacijskoga djelovanja u izvorima je prve Crkve.
Evangelizacija, kako se danas naziva misijsko djelovanje Crkve i
njezino naviještanje, iznova je postala izazovom života župne
zajednice. Povijest Crkve poznaje različite načine misijskoga,
odnosno evangelizacijskoga djelovanja. Ipak, sve se više danas u
okviru razmišljanja o (novoj) evangelizaciji otkrivaju ona dva
modela koja su Crkvu učinila onim što ona jest. Prvi je model
kapilarno širenje vjere svjedočanstvom života (u obitelji, među
rodbinom, susjedima, prijateljima i drugim različitim skupinama).
Drugi je model onaj 'profesionalni' gdje misionari (poput svetoga
Pavla) pripovijedaju vlastita iskustva vjere širokim slojevima i
heterogenim skupinama. Obje su metode, kako to pokazuje povijest
misijskoga djelovanja Crkve, bile vrlo uspješne. Držimo stoga da je
put budućega evangelizacijskog djelovanja Crkve, između ostaloga, i
povratak na izvore. Na tom je tragu i papa Franjo koji veli: „...
želimo se potpuno uključiti u društvo, dijeleći život sa svima,
slušajući njihove brige, pomažući im materijalno i duhovno u
njihovim potrebama, radujući se s onima koji su u radosti, plačući
s onima koji plaču i zauzimajući se, rame uz rame s drugima u
izgrađivanju novoga svijeta. Ali ne činimo to kao obvezu, kao teret
koji nas iscrpljuje, već kao osobni izbor koji nas ispunja radošću
i daje smisao našem životu" (Evangelii gaudium, br. 269).
Samo onaj, dakle, tko je oduševljen – oduševljava! Samo onaj tko
je susreo Isusa Krista, iznova obnavljajući radost susreta s njim,
može radosno naviještati njegovo Kraljevstvo.
7. Snaženje
župne kateheze. Draga braćo i sestre, hrvatski su biskupi
istaknuli da „školski vjeronauk ne može zamijeniti i učiniti
suvišnom župnu katehezu. Ta dva oblika nisu istovjetna, nego se
nadopunjuju" (Na svetost pozvani, br. 25). Danas uviđamo da
vjeronauk u školi zahtijeva i župnu katehezu. Zahvaljujući vam za
dosadašnju suradnju u vjerskom odgoju vaše djece, nadam se da ćete
u vremenu koje je pred nama svesrdno prihvatiti nastojanja vaših
župnih zajednica na planu dodatnog snaženja župne kateheze. Neka
nam zagovor Blažene Djevice Marije, zvijezde nove evangelizacije,
pomogne da otvorena srca prihvatimo radost evanđelja!
✠ Đuro
Hranić
predsjednik
Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju
