Otkr
11,19a; 12,1-6a. 10ab; 1 Kor 15, 20-27a; Mt 5,1-12a
Sabrani
smo na području koje predstavlja jedno od najtragičnijih polja u
povijesti našega hrvatskoga naroda i početak velikog stradanja čak
nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila poslije II.
svjetskoga rata. Njihova je sudbina toliko tragična i ponižavajuća
da su oni koji su ih osudili i pogubili smatrali da nisu vrijedni čak
niti toliko da se zapišu i doznaju njihova imena, i za koje se
totalitarni sustav pobrinuo - i još se danas ostaci toga sustava
brinu - da ne doznamo gdje su točno bili pogubljeni i stradali i
gdje su sve grobišta i jame u kojima leže njihove kosti. Bili su
osuđeni na to da ih nitko ne smije niti spomenuti, da mi mlađi ne
smijemo za njih niti doznati, a kamoli postavljati pitanja zašto su
uopće stradali i bili smaknuti. A sad kad se istina, unatoč silnog
protivljenja, ipak počela probijati, pokušava se spriječiti i našu
molitvu za te bezimene žrtve.
Sve
vas, draga braćo i sestre, koji sve to teško podnosite, ponizno
molim da nikakvim svojim postupkom, riječju, znakom ili gestom ne
pomognete ovdje onima koji žele spriječiti osvjetljavanje istine o
tim žrtvama. Molim vas da se ustegnete od svega onoga što bi na
bilo koji način moglo skrenuti pozornost na način da pridonese
daljnjem ušutkavanju istine o žrtvama „križnog puta" i
totalitarnog komunističkog sustava.
Zašto
nas je sv. Ivan Pavao II. pozvao i zašto nas Crkva nastavlja
poticati da ne zaboravimo spomen na one koji su nevino stradali?!
Koja je svrha našeg današnjeg i sličnih okupljanja, obilježavanja
godišnjica i drugih sjećanja na žrtve iz našega naroda te
komemoracija koje organiziraju i drugi narodi? Na to nam odgovore
daju današnja Božja riječ, te ukazanja Blažene Djevice u Fatimi,
koja su kao i sva druga Marijina ukazanja proročki glas Neba u
službi našega obraćenja i našega prihvaćanja Božje objave u
njegovu utjelovljenom sinu Isusu Kristu.
U
opisu današnjeg prvog čitanja iz Knjige Otkrivenja na nebu se
otvara hram i u njemu pojavljuje Kovčeg saveza. Prvo lice koje
izlazi na pozornicu je tajanstvena Žena. Odjevena je suncem, mjesec
joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna je. I
premda je sva u slavi, trpi. Viče u porođajnim bolima i mukama
rađanja. Na scenu je s njom istodobno stupio i zmaj, da toj trudnoj
ženi, čim rodi, proždre dijete. Taj zmaj, koji simbolizira sile
zla, želi uništiti plod njezine utrobe. U raspletu opisane drame,
dijete koje rađa biva uzeto k Bogu, a ona sama bježi u pustinju,
svoje privremeno sklonište. Crkva je trajno u toj slici tajanstvene
Žene prepoznavala Blaženu Djevicu Mariju u nebeskoj slavi, ali i
sebe samu, koja kroz svoju zemaljsku povijest prolazi kroz trpljenja,
progone, krize i vlastite sumnje, ali istodobno kroz to sve snažnije
prianja uz Krista te kroči putem prema nebeskoj slavi, u koju je BDM
ušla kao prva od nas ljudi, kao majka Djeteta Isusa Krista, kojega
je rodila, nosila i branila u svome naručju. Dvanaest zvijezda na
plavoj podlozi – zastava Europske unije su zvijezde oko glave Žene,
odnosno BDM u Knjizi otkrivenja. I ne treba li u zmaju koji prijeti
Djetetu – Isusu Kristu prepoznati također i totalitarne sustave
20. stoljeća?!
Marija
u svom hvalospjevu „Veliča", što smo ga pjevali kao psalam,
te Isus u svojim blaženstvima u evanđeoskom odlomku što smo ga
čuli, pred nas stavljaju posve drugačiju paradigmu od one koja je
upisana u našu grešnu ljudsku narav. U pjesni koja je provrla iz
Marijine duše i srca, ona naviješta Božju veličinu. Riječima
„Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome
Spasitelju" Marija izriče želju da Bog bude velik u njezinu
životu, u svijetu, među nama ljudima i na svakom području našega
života. Ne boji da bi Bog mogao dovesti u pitanje našu ljudsku
slobodu, oduzeti joj ili smanjiti životni prostor. Ne boji se da bi
Bog mogao biti čovjekov rival, sputavati nas svojom veličinom ili
da bi Božje zapovijedi mogle prigušiti naše ljudske težnje i
životnu radost. Ona se ne boji Boga, niti joj smeta njegova
prisutnost. Štoviše, ona zna da tek kad je Bog velik u našim
očima, onda smo veliki i mi ljudi. Bog uzdiže čovjeka i proširuje
horizonte našega ljudskog života.
Nasuprot
Mariji, naši praroditelji Adam i Eva mislili su suprotno i to je
bila srž grijeha koji su počinili. Mislili su da će ih Bog
ugroziti i željeli su, zato, biti autonomni, slobodni i neovisni od
njega, te su ga odbacili. Grijeh je uvijek odbijanje Boga i njegove
ponude ljubavi, saveza i prijateljstva. Tako grešnik, dok teži za
životom, u stvari promašuje stvarni život, hita u otuđenje i
smrt, jer odbacuje izvor života – Boga. Grijeh je uvijek
samoubilački čin. Grijeh ne ugrožava Boga, nego čovjeka grešnika
i njegove bližnje. Jer kad odbacimo Boga, tada mi ljudi počinjemo
odlučivati što je dobro, a što je zlo. Dobrim postaje ono što je
meni dobro, što ide u prilog mojim sebičnim interesima. Tako naš
grijeh nije samo pitanje odnosa s Bogom, nego uvijek pogađa i druge.
Grijeh ima i društvenu dimenziju te pogađa i nanosi zlo čitavom
društvu.
Nasuprot
našim grešnim obrascima ponašanja, Isus ima drukčija mjerila i
kriterije. Možemo ih razumjeti jedino u obzoru kraljevstva nebeskog,
na što nas izričito pozivaju Isusova blaženstva što smo ih čuli
u evanđeoskom odlomku. Blaženstva zrcale istinski humanizam. Isus
kao da čestita čitavom nizu obespravljenih i poniženih ljudi.
Prema našim ljudskim mjerilima njegove bi se riječi mogle smatrati
gorkom ironijom: "Blago siromasima duhom, ožalošćenima,
krotkima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdnima! Blago čistima
srcem, mirotvorcima! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je
kraljevstvo nebesko!" (usp. Mt 5,3-10). Blaženstva nadilaze
uobičajene ljudske sebične usredotočenosti na moć, vlast,
utjecaj, bogatstvo i ugled. Pred Bogom to nisu najveće vrednote.
Blaženstva odražavaju neiskvarenu ljudskost. No, ona ne usmjeravaju
ljudski pogled tek na daleku budućnost i zagrobni život. Blaženstva
su poziv koji je upućen plemenitim i samoprijegornim ljudima koji
duh evanđelja žive sada i ovdje, očekujući u budućnosti njegovu
puninu i konačnu nagradu. Za Božjeg čovjeka postoji nešto što je
daleko važnije i veće od ovozemaljskog blagostanja: pravda,
dobrota, poštenje, čista savjest, čiste ruke, čisto srce: mir,
koji je djelo pravde i istine, milosrđe i pomirenje, odustajanje od
zla i osvete (usp. Mt 5,45).
Draga
braćo i sestre, kršćanstvo nije sustav zapovijedi i zabrana, nego
Kristova ponuda cjelovite slobode i spasenja čovjeka. Kršćanstvo
je blagovijest, radosna i oslobađajuća ponuda vrijednosti i ideala,
Kristova ponuda ljubavi i zajedništava s Bogom i s ljudima. Isusova
blaženstva, nadalje, govore o nespojivosti svjetla i tame, vjere i
nevjere te nas ovdje na Bleiburškom polju i svugdje gdje se
susrećemo s grobovima žrtava totalitarnih režima, nepravednih
osuda, progona, mučenja, ponižavanja i ubijanja nedužnih ljudi
pozivaju na praštanje, na istraživanje cjelovite istine o žrtvama
i počiniteljima nasilja, na zadovoljenje pravde, na čišćenje
našega pamćenja i na spomen mučenika. Pomanjkanje te otvorenosti
za Isusovu riječ rasvjetljava zašto se cjelokupni problem žrtava
ustaškog režima za vrijeme II. svjetskoga rata, a posebno logora u
Jasenovcu, sveo na rat brojevima žrtava; zašto se nije smjelo -
osobito ne javno - čak ni spomenuti „Križni put" ili druge
žrtve hrvatskog naroda poslije II. svjetskoga rata; zašto neki drže
da se ne bi trebalo ni smjelo osvijetliti istinu o žrtvama
jugoslavenskoga komunističkog sustava i zašto neki to i danas
sprječavaju; zašto se brojevi žrtava mijenjaju ovisno o
okolnostima i potrebama političkih režima i njihove vlasti, zašto
se još i danas ne spominju i ne broje sve žrtve, nego samo žrtve
na vlastitoj strani; zašto Jasenovac, Bleiburg, Vukovar i druga
mjesta stradanja nisu do danas uspjela od političkih prerasti u
povijesne teme, uvijek s dužnim pijetetom i sućuti.
Evanđelje
nam raskrinkava zašto su zločini jednih važni za legitimitet
drugih, zašto i danas ima onih koji grabe kamenje čim se spomene
ime bl. Alojzija Stepinca te se kamenjem uvreda, omalovažavanja i
mržnje bjesomučno nabacaju na drugu stranu. Evanđelje raskrinkava
razloge zašto se ne ulazi u sve arhive, zašto je dio arhiva uništen
ili skriven, zašto su neka iskapanja grobišta bila zaustavljena te
zašto se ni danas ne pristupa relevantnim istraživanjima koja bi
omogućila utvrđivanje cjelokupne istine, njezino sagledavanje i
suočavanje s njom, bez obzira kakva ta istina bila.
Draga
braćo i sestre, svjesni smo da je previše investirano u laži,
pamflete i mitove da bi se dopustilo Bogu da nas on pohodi svjetlom
istine te nas svojim milosrđem i praštanjem učini ne samo
slobodnima od pretrpljenih zala, nego i od onih zala koja smo
nanijeli drugim ljudima i narodima te slobodnima za druge, za
zajedništvo i za suradnju pred izazovima današnjice i novih
okolnosti u kojima živimo. Nerasvijetljena povijesna istina i
opterećenost prošlošću otežava zajedništvo i suradnju, a u
novim povijesnim okolnostima postaju opasnost i za hrvatski i za
srpski, a onda i za druge narode na ovim europskim prostorima.
Okupljeni
ovdje na Bleiburškom polju, u svjetlu Kristovih riječi i Marijina
majčinskog poziva, danas čistimo svoje pamćenje i spominjemo se
žrtava „križnoga puta". Bog nam u ovom slavlju daruje svoju
milost i svjetlo jasnoće da je zatvorenost srca pred Bogom, kakvom
su bili zahvaćeni pristaše fašizma, nacizma te komunističkog
totalitarnog režima, pogubni ponajprije za njih same, a onda i za
budućnost Europe i čitavoga svijeta. Ta zatvorenost i tvrdoća srca
pred Bogom, proroke, hrabre i časne ljude među nama, kao što je to
u vrijeme II. svjetskog rata u našem hrvatskom narodu bio bl.
Alojzije Stepinac, pretvara u mučenike. Zatvorenost srca pred Bogom
i danas se tako pokazuje razornom za našu sadašnjost i za našu
budućnost.
Danas
smo došli ovamo na Bleiburško polje, odupirući se razornoj
zatvorenosti i otvarajući se Bogu, istini i slobodi, nudeći
oproštenje svima koji su pripadnicima našega naroda nanijeli zlo,
moleći za Božje milosrđe za sve te moleći oproštenje od Boga i
od onih kojima su pripadnici našega hrvatskoga naroda počinili zlo.
U molitvi preporučujemo Božjem milosrđu sve žrtve, da bismo
očistili svoju memoriju od zlopamćenja, da bismo je čistili
praštanjem i otvorenošću za pomirenje i zajedništvo unutar našega
naroda i sa svim susjednim narodima, te narodima Europe i svijeta.
Svjesni
smo da zatvorenost srca pred Bogom koji sve zna i sve vidi,
zatvorenost srca pred istinom i odbacivanje istine redovito graniče
s najtežim oblikom raskrinkavanja vlastitih nedjela i s vlastitim
slomom. Svoje srce zato otvaramo Bogu i molimo za njegovo svjetlo te
se ponizno otvaramo za istinu jer znamo da oholost i pomanjkanje
poniznosti još više ogoljuje i čini još očitijom te još
jadnijom našu vlastitu grešnost i zlo koje je u nama.
Draga
braćo i sestre, kad slavimo Euharistiju, obnavlja se Kristova muka i
smrt na križu. Njegova muka i smrt postaju prisutne i djeluju posred
nas. Ono što je izvana bilo okrutno nasilje, on je u svojoj nutrini
prihvatio i preobrazio u djelo ljubavi za sve nas. Pretvorio je kruh
u svoje tijelo i vino u svoju krv i ostavio nam ih kao vidljivi znak
svoje ljubavi i sebedarja do kraja. Nasilje je pretvorio u ljubav, a
smrt u život. U tom Isusovu činu smrt je iznutra pobijeđena, u
njoj je već prisutno uskrsnuće. Smrt je, slikovito govoreći, u
svojoj najdubljoj nutrini postala ranjena, tako da više ne može
imati posljednju riječ. Bila je to pobjeda ljubavi nad mržnjom,
pobjeda ljubavi nad smrću. U ovoj obnovi čišćenja pamćenja i
spomena žrtava na „križnom putu", koji je započeo na ovome
Bleiburškom polju, slavimo euharistiju i pristupamo euharistijskom
stolu. Sjedinjujemo se s Kristom Gospodinom koji nas po sv. pričesti
čini dionicima one svoje najdublje nutarnje eksplozije dobra kako bi
pobijedio zlo u nama i po nama nastavio lanac preobrazbi koje su u
stanju ovaj svijet malo-pomalo pretvarati u prostor kraljevstva
Božjega.
Po
zagovoru BDM, Gospe Fatimske, molimo da nas sve zahvati i u
potpunosti prožme Kristova dinamika ljubavi i preobrazbe nasilja u
ljubav te smrti u život. Amen.***
Riječi
nadbiskupa Đure Hranića u uvodu u misno slavlje
Draga
braćo i sestre, dok smo mi danas sabrani ovdje na Bleiburškom polju
u molitvi za žrtve poratnoga „križnoga puta", papa Franjo u
Fatimi proglašava svetima brata i sestru, Franju i Jacintu, dvoje od
troje djece, kojima se na današnji dan, baš u oko podneva, prije
sto godina, 13. svibnja 1917. godine, ukazala Blažena Djevica Marija
na Irijskoj poljani kod Fatime, u Portugalu.
Toj
su djeci tijekom šest Gospinih ukazanja otkrivene i tri tajne. Prva
tajna sastojala se od vizije pakla. Druga je govorila o Prvom
svjetskom ratu, koji se tada bližio svome kraju, najavila Drugi
svjetski rat, teške progone kršćana i mučenja brojnih ljudi te
uništavanje čitavih naroda u totalitarnim sustavima dvadesetog
stoljeća. A treća tajna, koja je izazvala najveće zanimanje, jer
je ostala tajnom, koju je tek 1944. zapisala teško oboljela treća
vidjelica imenom Lucija, najavila je mučeničku smrt brojnih
biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i vjernika laika, Svetog
Oca koji će biti pogođen bolju i žalošću zbog tih stradanja te
da će i na njega samoga također biti ispaljeni metci. Sveta Stolica
je 2000. godine objavila i tu treću tajnu te je ustvrdila da se ona
odnosi na papu Ivana Pavla II. i na atentat koji je bio izvršen na
njega na današnji dan prije 36 godina (13. svibnja 1981.).
Mi
danas ovdje komemoriramo i okupljeni smo na molitvu za hrvatske žrtve
totalitarnog komunističkog sustava na „križnom putu", koji
je započeo prije 72 godine, ovdje na Bleiburškom polju. Zajedno s
katolicima, ovdje su stradavali i pripadnici muslimanske
vjeroispovijesti.
Poslušajmo
poziv na pokajanje i obraćenje, na zaokret vlastitoga života i na
usmjerenost prema Isusu Kristu, kojega je Marija u Fatimi uputila
čitavoj Crkvi. Molimo za Božje milosrđe za sebe, za sve one koji
su stradali i umrli na ovoj poljani te za sve one koji su naredili i
izvršavali zločine nad njima na njihovu „križnom putu".