Popis knjiga
Staro sucelje
Katekizam
Trazenje pojma

SZ NZ
Trazenje po broju
knjiga glava-od redak-od glava-do redak-do
0Knjiga o Jobu I. PROSLOV

1

1Bijaše neko? u zemlji Usu ?ovjek po imenu Job. Bio je to ?ovjek neporo?an i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. 2 Rodilo mu se sedam sinova i tri k?eri. 3 Imao je sedam tisu?a ovaca, tri tisu?e deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služin?adi. ?ovjek taj bijaše najugledniji me?u svim isto?njacima. 4 Sinovi su njegovi obi?avali naizmjence prire?ivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. 5 A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na o?iš?enje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: "Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!" Tako je Job svagda ?inio. Job na kušnji 6 Jednoga dana do?u sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a me?u njima pristupi i Satan. 7 Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo pro?oh zemljom i obi?oh je", odgovori on. 8 Nato ?e Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. ?ovjek je to neporo?an i pravedan, boji se Boga i kloni zla!" 9 A Satan odgovori Jahvi: "Zar se Job uzalud Boga boji? 10 Zar nisi ogradio njega, ku?u mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se namnožila po zemlji. 11 Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice ?e te prokleti!" 12 "Neka ti bude! - re?e Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži." I Satan ode ispred lica Jahvina. 13 Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i k?eri jeli i pili vino u ku?i najstarijeg brata, 14 do?e glasnik k Jobu i re?e: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, 15 kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim ma?em. Jedini ja utekoh da ti ovo javim." 16 Dok je on još to govorio, do?e drugi i re?e: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim." 17 Dok je još govorio, do?e tre?i i re?e: "Kaldejci navališe sa tri ?ete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim ma?em. Jedini ja utekoh da ti javim." 18 Dok je ovaj još govorio, do?e ?etvrti i re?e: "Tvoji su sinovi i k?eri jeli i pili vino u ku?i najstarijeg brata. 19 I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva ?etiri ugla ku?e, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim." 20 Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ni?ice pade na zemlju, pokloni se 21 i re?e: "Go izi?oh iz krila maj?ina, go ?u se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!" 22 sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.

2

1Jednoga dana do?u opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a me?u njima pristupi i Satan. 2 Jahve tad upita Satana: "Odakle dolaziš?" - "Evo pro?oh zem ljom i obi?oh je", odgovori on. 3 Nato ?e Jahve: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. ?ovjek je to neporo?an i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporo?nosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim." 4 A Satan odvrati: "Koža za kožu! Sve što ?ovjek ima dat ?e za život. 5 Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice ?e te prokleti!" 6 "Neka ti bude! - re?e Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sa?uvaj!" 7 I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. 8 Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. 9 Tada mu njegova žena re?e: "Zar si još postojan u neporo?nosti? Prokuni Boga i umri!" 10 Job joj odgovori: "Brbljaš kao lu?akinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?" U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama. 11 U to ?uše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlu?iše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti. 12 A kad su izdaleka upravili o?i na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u pla?; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi. 13om sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam no?i. Nijedan mu ne progovori ni rije?i, jer vidješe da je velika njegova bol. II. DIJALOG 1. PRVI NIZ BESJEDA Job proklinje dan kada se rodio

3

1Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; 2 po?e svoju besjedu i re?e: 4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sun?eva ne svijetlila mu više! 5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomr?ine dnevne stravom ga morile! 7 A no? ona bila žalosna dovijeka, ne ?ulo se u njoj radosno klicanje! 9 Pomr?ale zvijezde njezina svanu?a, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vje?a ne gledala nigda! 10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih o?iju! 12 ?emu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? 13 U miru bih vje?nom po?ivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao 14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, 15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su ku?e svoje srebrom napunili. 17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze po?inka. 18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. 19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. 20 ?emu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagor?ene duše 21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? 22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sre?e kad bi grob svoj našli. 23 Što ?e to ?ovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zaprije?io? 25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, ?ega god se bojah. 26oja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi po?inka." Pouzdanje u Boga

4

1Tad prozbori Elifaz Temanac i re?e: 3 Eto, mnoge ljude ti si pou?io, okrijepio si iznemogle mišice; 4 rije?ju svojom klonule si pridizao, oja?avao si koljena klecava. 5 A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, ?itav si se smeo! 6 Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporo?nost tvoja životu ufanje? 7 TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici? 8 Iz iskustva zborim: nesre?om tko ore i nevolju sije, nju ?e i požeti. 9 Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje. 11 Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavi?ini. 12 Tajna rije? se meni objavila, šapat njen je uho moje ?ulo. 13 No?u, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada, 14 strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle. 15 Dah mi neki preko lica pro?e, digoše se dlake na mom tijelu. 16 Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred o?ima mojim. Posvuda tišina; uto za?uh šapat: 18 Ni slugama svojim više ne vjeruje, i an?ele svoje za grijeh okrivljuje - 19 kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru: 20 od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi. 2 Doista, budalu njegov bijes ubija, lu?aka ?e sasvim skon?at ljubomora. 4 Njegovi su sinci daleko od spasa, njih nezašti?ene na Vratima tla?e. 5 Ljetinu njihovu pojedoše gladni, sam Bog ju je njima oteo iz usta, a žedni hlepe za njihovim dobrima. 7 nego ?ovjek ra?a muku i nevolju kao što let orlov teži u visinu. 10 On kišom rosi po svem licu zemljinu i vodu šalje da nam polja natapa. 11 Da bi ponižene visoko digao, da bi oja?ene sre?om obdario, 12 redom ruši ono što lukavci smisle, što god zapo?eli, on im izjalovi. 13 On hvata mudre u njihovu lukavstvu, naume spletkara obra?a u ništa. 14 Posred bijela dana zapadnu u tamu, pipaju u podne kao usred no?i. 15 On iz njinih ralja izbavlja jadnika, iz silni?kih ruku diže siromaha. 16 Tako se pokaže nada nevoljniku, i nepravda mora zatvoriti usta. 17 Da, blago ?ovjeku koga Bog odbaci! Stoga ti ne prezri karanje Svesilnog! 18 On ranjava, ali i ranu povija, udara i svojom zacjeljuje rukom. 19 Iz šest ?e nevolja tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti ne?e. 20 U gladi, od smrti on ?e te spasiti, a u ratu, oštru ?e te otet ma?u. 21 Bi?u zla jezika uklonit ?e tebe, ispred otima?a bez straha ?eš biti. 22 Suši i studeni ti ?eš se smijati i od divljih zvijeri strahovati ne?eš. 24 U šatoru svome mir ?eš uživati, dom svoj kad pohodiš netaknut ?e stajat. 26 U grob ti ?eš le?i kada budeš zreo, kao što se žito snosi kad dozori. 27 motrismo ovo: istina je živa! zato sve za dobro svoje ti poslušaj." Pogo?eni ?ovjek jedini zna svoju nevolju

6

1A Job progovori i re?e: 3 Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi rije?i zastraniti znaju. 4 Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me. 5 TÓa, kraj svježe trave nja?e li magarac, mu?e li gove?e kraj punih jasala? 6 Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu? 8 O, da bi se molba moja uslišala, da mi Bog ispuni ono ?em se nadam! 9 O, kada bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre! 11 Zar snage imam da mogu ?ekati? Radi kakve svrhe da ja duže živim? 13 Na što se u sebi osloniti mogu? Zar mi svaka pomo? nije uskra?ena? 14 Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga. 15 Kao potok me iznevjeriše bra?a, kao bujice zimske svoje korito. 17 al u doba sušno naskoro presahnu, od žege ishlape tada iz korita. 18 Karavane zbog njih skre?u sa putova, u pustinju za?u i u njoj se gube. 19 Karavane temske o?ima ih traže, putnici iz Šebe nadaju se njima. 20 A kad do njih do?u, na?u se u ?udu, jer su se u nadi svojoj prevarili. 21 U ovom ste ?asu i vi meni takvi: vidjeste strahotu pa se preplašiste. 24 Vi me pou?ite, pa ?u ušutjeti, u ?em je moj prijestup, pokažite meni. 26 Mislite li možda prekoriti rije?i? TÓa u vjetar ide govor o?ajnikov! 27 Nad sirotom kocku zar biste bacali i sa prijateljem trgovali svojim? 29 Povucite rije?! Kakve li nepravde! Povucite rije?, neporo?an ja sam! 30 pakosti ima na usnama mojim? Zar nesre?u svaku okusio nisam? 2 Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadni?ara štono pla?u ?eka, 3 mjeseci jada tako me zapadoše i no?i su mu?ne meni dosu?ene. 5 PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raš?inja se. 6 Dani moji brže od ?unka pro?oše, promakoše hitro bez ikakve nade. 8 Prijateljsko oko ne?e me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. 9 Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol si?e, više ne izlazi. 10 Domu svome natrag ne vra?a se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. 12 Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? 14 snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me vi?enjima mu?nim. 16 Ja ginem i vje?no živjet ne?u; pusti me, tek dah su dani moji! 17 Što je ?ovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao 18 i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

8

1Bildan iz Šuaha progovori tad i re?e: 2 "Dokad ?eš jošte govoriti tako, dokle ?e ti rije? kao vihor biti? 4 Ako mu djeca tvoja sagriješiše, preda ih zato bezakonju njinu. 6 ako li budeš ?ist i neporo?an, odsad ?e svagda on nad tobom bdjeti i obnovit ?e ku?u pravedniku. 7 Bit ?e malena tvoja sre?a prošla prema budu?oj što te o?ekuje. 8 No pitaj samo prošle naraštaje, na mudrost pre?a njihovih pripazi. 9 Od ju?er mi smo i ništa ne znamo, poput sjene su na zemlji nam dani. 13 To je kob svakog tko Boga zaboravi; tako propada nada bezbožnika: 14 Nit je tanana njegovo uzdanje, a ufanje mu ku?a paukova. 15 Nasloni li se, ona mu se ljulja, prihvati li se, ona mu se ruši. 16 Zeleni se i sav na suncu buja, vrt su mu cio mladice prerasle. 17 Svojim korijenjem krš je isprepleo te život crpe iz živa kamena. 19 I evo gdje na putu sada trune dok drugo bilje ve? ni?e iz zemlje. 21 Smijeh ?e ti opet ispuniti usta, s usana ?e odjeknuti klicanje.

9

1Job progovori i re?e: 2 "Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom ?ovjek ima pravo? 3 Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisu?u. 4 Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro? 5 On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokre?e. 6 Pokre?e on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove. 7 Kad zaprijeti suncu, ono se ne ra?a, on pe?atom svojim i zvijezde pe?ati. 8 Jedini on je nebesa razapeo i pu?inom morskom samo on hodao. 9 Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlaši?e i zvijez?a na južnome nebu. 11 Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam. 13 Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poni?u saveznici Rahaba. 14 Pa kako onda da njemu odgovorim, koju rije? da protiv njega izaberem? 15 I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio. 16 A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. 17 Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava. 19 Ako je na snagu - tÓa on je najja?i! Ako je na pravdu - tko ?e njega na sud? 20 Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila. 21 A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao! 22 Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokon?ava. 23 I bi? smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih. 24 U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on o?i sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda? 27 Kažem li: zaboravit ?u jadikovku, razvedrit ?u lice i veseo biti, 28 od mojih me muk a groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim. 29 Ako li sam grešan, tÓa ?emu onda da zalud mu?im sebe. 30 Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, 31 u ve?u bi me ne?ist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine! 33 Niti kakva suca ima me?u nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu, 34 da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! 35orit ?u ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim o?ima! 2 Re?u ?u Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. 3 TÓa što od toga imaš da me tla?iš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? 4 Jesu li u tebe o?i tjelesne? Zar ti vidiš kao što ?ovjek vidi? 6 Zbog ?ega krivnju moju istražuješ i grijehe moje ho?eš razotkriti, 7 kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? 8 Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raš?iniš! 11 Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. 12 S miloš?u si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. 14 da paziš budno ho?u li zgriješiti i da mi grijeh ne pro?e nekažnjeno. 15 Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem di?i - shrvan sramotom, nesre?om napojen! 17 optužbe nove na mene podižeš, jaroš?u ve?om na mene usplamtiš i sa svježim se ?etama obaraš. 18 Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, 20 Mog su života dani tako kr atki! Pusti me da se još malo veselim 21 prije nego ?u na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, 22emlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost sli?na no?i najcrnjoj." Job treba da prizna mudrost Božju

11

11Sofar iz Naama progovori tad i re?e: 2 "Zar na rije?i mnoge da se ne odvrati? Zar ?e se brbljavac još i opravdati? 7 Možeš li dubine Božje proniknuti, doku?iti savršenstvo Svesilnoga? 8 Od neba je više: što još da u?iniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? 9 Duže je od zemlje - šire je od mora! 10 Ako se povu?e, ako te pograbi, ako na sud preda, tko ?e mu braniti? 11 Jer on u ?ovjeku prozire prijevaru, vidi opa?inu ako i ne gleda. 12 ?ovjek se bezuman obra?a k pameti i divlji magarac uzdi se pokori. 13 Ako li srce svoje ti uspraviš i ruke svoje pružiš prema njemu, 14 ako li zlo?u iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana, 15 ?isto ?eš ?elo mo?i tad podi?i, ?vrst ?eš biti i bojati se ne?eš. 18 U uzdanju svom živjet ?eš sigurno i zašti?en po?ivat ?eš u miru. 19 Kad legneš, nitko te buniti ne?e; mnogi ?e tvoju tražiti naklonost.

12

12Job progovori i re?e: 2 "Uistinu, vi ste cvijet naroda, sa vama ?e izumrijeti mudrost. 4 Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporo?an! 6 Dotle su na miru šatori plja?kaša, izaziva?i Boga žive bezbrižno kao da Boga u šaci svojoj drže! 7 Ali pitaj zvijeri, i pou?it ?e te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit ?e ti. 9 Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka u?inila?! 10 U ruci mu leži život svakog bi?a i dah životvorni svakog ljudskog tijela. 12 Sjedine mudrost donose ?ovjeku, a s vijekom dugim umnost mu dolazi. 13 Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost. 14 Što razgradi, sagradit ne?e nitko, kog zatvori, nitko ne osloba?a. 15 Ustavi li vodu, suša nastaje; pusti li je, svu zemlju ispremetne. 16 Jer u njemu je snaga i sva mudrost, njegov je prevareni i varalica. 17 On savjetnike lišava razbora, suce pametne udara bezumljem. 18 On otpasuje pojas kraljevima i užetom im vezuje bokove. 19 On bosonoge tjera sve?enike i mogu?nike sa vlasti obara. 20 On diže rije? iz usta rje?itima i starcima pravo rasu?ivanje. 21 On sasiplje prezir po plemi?ima i junacima bedra raspasuje. 22 On dubinama razotkriva tmine i sjenu smrtnu na svjetlo izvodi. 23 On diže narod pa ga uništava, umnoži ga a potom iskorijeni. 24 On zalu?uje vladare naroda te po bespu?u lutaju pustinjskom 25ipaju u tmini bez svjetlosti glavinjaju?i poput pijanaca.

13

13O?ima svojim sve to ja vidjeh, ušima svojim ?uh i razumjeh. 2 Sve što vi znate znadem to i ja, ni u ?emu od vas gori nisam. 4 Jer, kova?i laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni lije?nici! 5 Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali! 6 Dokaze mi ipak poslušajte, razlog mojih usana po?ujte. 7 Zar zbog Boga govorite laži, zar zbog njega rije?i te prijevarne? 10 Kaznom preteškom on bi vas pokarao poradi potajne vaše pristranosti. 11 Zar vas veli?anstvo njegovo ne plaši i zar vas od njega užas ne spopada? 12 Razlozi su vam od pepela izreke, obrana je vaša obrana od blata. 13 Umuknite sada! Dajte da govorim, pa neka me poslije sna?e što mu drago. 14 Zar da meso svoje sam kidam zubima? Da svojom rukom život upropaš?ujem? 16 I to je ve? zalog mojega spasenja, jer bezbožnik preda nj ne može stupiti. 18 Gle: ja sam pripremio parnicu, jer u svoje sam pravo uvjeren. 20 Dvije mi molbe samo ne uskrati da se od tvog lica ne sakrivam: 21 digni s mene tešku svoju ruku i užasom svojim ne straši me. 23 Koliko po?inih prijestupa i grijeha? Prekršaj mi moj pokaži i krivicu. 24 Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja? 25 Zašto strahom mu?iš list vjetrom progonjen, zašto se na suhu obaraš slam?icu? 26 O ti, koji mi gorke pišeš presude i teretiš mene grijesima mladosti, 27 koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!

14

14?ovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. 3 Na takva, zar, ti o?i otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? 5 Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, 7 TÓa ni drvu nije nada sva propala, posje?eno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. 8 Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, 13 O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ?eš me se spomenuti, 15 Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. 16 A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha ne?eš oprostiti, 17 u vre?i si prijestup moj zape?atio i krivicu moju svu si zapisao. 20 Oborio si ga - on ode za svagda, nagr?ena lica, otjeran, odba?en. 21 Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. 22jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života." 2. DRUGI NIZ BESJEDA Job sebe osu?uje svojim govorom

15

15Elifaz Temanac progovori tad i re?e: 2 "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom isto?nim trbuh napuhuje? 3 Zar on sebe brani rije?ima ispraznim, besjedama koje ni?em ne koriste? 4 Još više ti ?iniš: ništiš strah od Boga, pred njegovim licem pribranost ukidaš. 5 Tvoje rije?i krivicu tvoju odaju, poslužio si se jezikom lukavih, 6 vlastita te usta osu?uju, ne ja, protiv tebe same ti usne svjedo?e. 7 Zar si prvi ?ovjek koji se rodio? Zar si na svijet prije bregova došao? 8 Zar si tajne Božje ti prisluškivao i mudrost ?itavu za se prisvojio? 9 Što ti znadeš, a da i mi ne znamo, što ti razumiješ, a da to ne shva?amo? 10 Ima me?u nama i sijedih i starih kojima je više ljeta no tvom ocu. 11 Zar su ti utjehe Božje premalene i blage rije?i upu?ene tebi? 12 Što te srce tvoje tako slijepo goni i što tako divlje prevr?eš o?ima 13 kad proti Bogu jarost svoju okre?eš, a iz usta takve rije?i ti izlaze! 14 Što je ?ovjek da bi ?ist mogao biti? Zar je itko ro?en od žene pravedan? 15 Gle, ni u svece se On ne pouzdava, oku njegovu ni nebesa ?ista nisu, 19 kojima je zemlja ova bila dana kamo tu?in nije nikada stupio. 20 Zlikovac se mu?i cijelog svoga vijeka, nasilniku ve? su ljeta odbrojena. 21 Krik strave svagda mu u ušima je?i, dok miruje, na njeg baca se razbojnik. 22 Ne nada se da ?e izbje?i tminama i znade dobro da je ma?u namijenjen, 23 strvinaru da je kao plijen obe?an. On znade da mu se dan propasti bliži. 26 Ohola je ?ela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen. 27 Lice mu bijaše obloženo salom a bokovi pretilinom otežali. 28 Razrušene je zaposjeo gradove i ku?išta nastanio napuštena. Srušit ?e s e ono što za sebe sazda; 29 cvasti mu ne?e, ve? rasuti se blago, sjena mu se ne?e po zemlji širiti. 30 On se tami više izmaknuti ne?e, opržit ?e oganj njegove mladice, u dahu plamenih usta nestat ?e ga. 31 U taštinu svoju neka se ne uzda, jer ?e mu ispraznost biti svom nagradom. 34 Da, bezbožni?ko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca. 35i zlom zanesu, ra?aju nesre?u i prijevaru nose u utrobi svojoj." O nepravdi ljudskoj i pravdi Božjoj

16

16Job progovori i re?e: 2 "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mu?ni tješioci! 3 Ima li kraja tim rije?ima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? 7 Zlopakost me sada shrvala posvema, ?itava se rulja oborila na me. 8 Ustao je proti meni da svjedo?i i u lice mi se baca klevetama. 10 prijete?i, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ?uškaju, u ?oporu svi tad navaljuju na me. 11 Da, zlo?udnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izru?io. 12 Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me š?epa da bi me slomio. 13 Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žu?i zemlju žednu natopi. 14 Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasr?e na mene. 15 Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam ?elo svoje u prašinu. 16 Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vje?a mi je pala. 17 A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek ?ista. 18 O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da po?ine. 19 Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. 20 Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: 21 o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. 22životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.

17

17Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene ve? se skupljaju grobari. 2 Ruga?i su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. 3 Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan ne?e da udari. 4 Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im ne?eš da opstanu. 7 Od tuge vid mi se muti u o?ima, poput sjene moji udovi postaju. 8 Za?udit ?e se zbog toga pravednici, na bezbožnika ?e planuti ?estiti; 11 Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se. 13 A meni je nada oti?i u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. 15 Ali gdje za mene ima jošte nade? Sre?u moju tko ?e ikada vidjeti? 16e li u Šeol ona sa mnom si?i da u prahu zajedno otpo?inemo?" Gnjev ne može ništa protiv pravde

18

18Bildad iz Šuaha progovori tad i re?e: 3 Zašto nas držiš za stoku nerazumnu, zar smo životinje u tvojim o?ima? 4 O ti, koji se od jarosti razdireš, ho?eš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta isko?e pe?ine? 7 Krepki mu koraci postaju sputani, o vlastite on se spoti?e namjere. 8 Jer njegove noge vode ga u zamku, i evo ga gdje ve? kora?a po mreži. 9 Tanka mu je zamka nogu uhvatila, i evo, užeta ?vrsto ga pritežu. 10 Njega vreba om?a skrivena na zemlji, njega ?eka klopka putem kojim hodi. 11 Odasvuda strahovi ga prepadaju, ustopice sveudilj ga proganjaju. 12 Glad je požderala svu snagu njegovu, nesre?a je uvijek o njegovu boku. 13 Boleština kobna kožu mu razjeda, prvenac mu smrti nagriza udove. 14 Njega izvla?e iz šatora njegova da bi ga odveli vladaru strahota. 15 U njegovu stanu tu?inac stanuje, po njegovu domu prosipaju sumpor. 16 Odozdo se suši njegovo korijenje, a odozgo grane sve mu redom sahnu. 17 Spomen ?e se njegov zatrti na zemlji, njegovo se ime s lica zemlje briše. 20 Sudba je njegova Zapad osupnula, i ?itav je Istok obuzela strepnja. 21, takav usud snalazi zlikovca i dom onog koji ne priznaje Boga." Vjera u pravednikovo kona?no izbavljenje

19

19Job progovori i re?e: 3 Ve? deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate. 4 Pa ako sam zastranio doista, na meni moja zabluda ostaje. 5 Mislite li da ste me nadja?ali i krivnju moju da ste dokazali? 6 Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom. 8 Sa svih strana put mi je zagradio, sve staze moje u tminu zavio. 9 Slavu je moju sa mene skinuo, sa moje glave strgnuo je krunu. 11 Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem. 12 U bojnom redu pristižu mu ?ete, putove proti meni nasipaju, odasvud moj opkoljavaju šator. 13 Od mene su se udaljila bra?a, otu?ili se moji poznanici. 14 Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma mog zaboraviše me. 15 Sluškinjama sam svojim kao stranac, neznanac sam u njihovim o?ima. 16 Slugu zovnem, a on ne odgovara i za milost ga moram zaklinjati. 17 Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe. 18 I deranima na prezir tek služim, ako se dignem, rugaju se meni. 19 Pouzdanicima sam svojim mrzak, protiv mene su oni koje ljubljah. 20 Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba. 21 Smilujte mi se, prijatelji moji, jer Božja me je ruka udarila. 23 O, kad bi se rije?i moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; 24 kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vje?an u stijenu uklesale! 25 Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji ?e on nad zemljom ustati. 26 A kad se probudim, k sebi ?e me di?i: iz svoje ?u puti tad vidjeti Boga. 27 Njega ja ?u kao svojega gledati, i o?ima mojim ne?e biti stranac: za njime srce mi ?ezne u grudima. 29a tad se bojte: grijehu ma? je kazna. Saznat ?ete tada da imade suda!" Pravda nikoga ne izuzima

20

10Sofar iz Naamata progovori tad i re?e: 2 "Misli me tjeraju da ti odgovorim, i zato u meni vri to uzbu?enje 4 Zar tebi nije od davnine poznato, otkad je ?ovjek na zemlju stavljen bio, 5 da je kratka vijeka radost opakoga, da kao tren pro?e sre?a bezbožni?ka. 6 Pa ako stasom i do neba naraste, ako mu se glava dotakne oblaka, 8 Kao san bez traga on se rasplinjuje, nestaje ga kao privi?enja no?nog. 9 Nijedno ga oko više gledat ne?e, niti ?e ga mjesto njegovo vidjeti 11 Kosti su njegove bujale mladoš?u; gle, zajedno s njome pokošen je sada. 12 Zlo bijaše slatko njegovim ustima te ga je pod svojim jezikom skrivao; 14 Ali hrana ta mu trune u utrobi, otrovom zmijskim u crijevima postaje. 16 Iz zmijine glave otrov je sisao: sada umire od jezika gujina. 19 Jer je sirotinju gnjeo i tla?io, otimao ku?e koje ne sazida, 20 jer ne bješe kraja požudi njegovoj, njegova ga blaga ne?e izbaviti. 21 Jer mu proždrljivost ništa ne poštedi, ni sre?a njegova dugo trajat ne?e. 22 Sred izobilja u škripcu ?e se na?i, svom ?e snagom na nj se oboriti bijeda. 24 Ako i izmakne gvozdenom oružju, luk ?e mjedeni njega prostrijeliti. 26 na njega tmine sve tajom o?ekuju. Vatra ga ništi, ni od kog zapaljena, i proždire sve pod njegovim šatorom. 27 Gle, nebo kriv icu njegovu otkriva i ?itava zemlja na njega se diže. 28 Njegovu ?e ku?u raznijeti poplava, otplaviti je u dan Božje jarosti. 29vu sudbinu Bog priprema zlikovcu i takvu baštinu on mu dosu?uje." ?injenice govore suprotno

21

11Job progovori i re?e: 2 "Slušajte, slušajte dobro što ?u re?i, utjehu mi takvu barem udijelite. 3 Otrpite da rije? jednu ja izre?em, kad završim, tad se rugajte slobodno. 4 Zar protiv ?ovjeka dižem ja optužbu? Kako da strpljenje onda ne izgubim? 6 pomislim li na to, prestravim se i sam i ?itavim svojim tad protrnem tijelom. 7 Zašto na životu ostaju zlikovci i, što su stariji, mo?niji bivaju? 8 Potomstvo njihovo s njima napreduje a izdanci im se množe pred o?ima. 9 Strah nikakav ku?e njihove ne mori i šiba ih Božja ostavlja na miru. 10 Njihovi bikovi plode pouzdano, krave im se tele i ne jalove se. 12 Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale. 13 Dane svoje završavaju u sre?i, u Podzemlje oni silaze spokojno. 16 Zar svoju sre?u u ruci ne imahu, makar do Njega ne drže ništa oni? 17 Zar se lu? opakog kada ugasila? Zar se na njega oborila nesre?a? Zar mu u gnjevu svom On skroji sudbinu? 18 Zar je kao slama na vjetru postao, kao pljeva koju vihor svud raznosi? 22 Ali tko ?e Boga u?iti mudrosti, njega koji sudi najvišim bi?ima? 23 Jedan umire u punom blagostanju, bez briga ikakvih, u potpunom miru, 24 bokova od pretiline otežalih i kostiju so?ne moždine prepunih. 25 A drugi umire s gor?inom u duši, nikad nikakve ne okusivši sre?e. 26 Obojica leže zajedno u prahu, crvi ih jednako prekrivaju oba. 27 O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete. 29 Niste li na cesti putnike pitali, zar njihovo svjedo?anstvo ne primate: 32 A kad ga na kraju na groblje odnesu, na grobni mu humak postavljaju stražu. 33 Lake su mu grude zemlje u dolini dok za njime ide ?itavo pu?anstvo. 34kako su vaše utjehe isprazne! Kakva su prijevara vaši odgovori!" 3. TRE?I NIZ BESJEDA Bog kažnjava samo u ime pravde

22

12Elifaz Temanac progovori tad i re?e: 2 "Zar Bogu koristan može biti ?ovjek? TÓa tko je mudar, sebi samom koristi. 3 Zar je Svesilnom milost što si pravedan i zar mu je dobit što si neporo?an? 4 Ili te zbog tvoje pobožnosti kara i zato se ho?e s tobom parni?iti? 6 Od bra?e si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svla?io haljine; 7 ti nisi žednoga vodom napojio, uskra?ivao si kruh izgladnjelima; 8 otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca; 9 puštao si praznih ruku udovice i siro?adi si satirao ruku. 10 Eto zašto tebe mreže sad sapinju, zašto te strahovi mu?e iznenadni. 11 Svjetlost ti mrak posta i ništa ne vidiš, vode su duboke tebe potopile. 12 Zar Bog nije u visini nebeskoj i zar zvijezdama tjeme on ne vidi? 16 Prije vremena nestadoše oni, bujica im je temelje raznijela. 18 A on im je dom punio dobrima makar do njega ne držahu ništa. 21 S Bogom ti se sprijatelji i pomiri, i vra?ena ?e ti opet biti sre?a. 22 Ded prihvati Zakon iz njegovih usta, u srce svoje rije? njegovu usadi. 23 Ako se raskajan vratiš Svesilnome i nepravdu iz svog šatora odstraniš, 24 tad ?eš odbaciti zlato u prašinu i ofirsko blago u šljunak poto?ni. 26 Da, Svesilni bit ?e tvoje radovanje, i lice ?eš k Bogu dizati slobodno. 27 Molit ?eš mu se, i uslišat ?e tebe, ispunit ?eš što si mu zavjetovao. 29 Jer, on ponizuje pon os oholima, dok u pomo? smjernim o?ima pritje?e.

23

13Job progovori i re?e: 2 "Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi: 3 o, kada bih znao kako ?u ga na?i, do njegova kako doprijeti prijestolja, 4 pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. 5 Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti rije? što bi je rekao! 6 Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. 7 U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila. 8 Na istok krenem li, na?i ga ne mogu; po?em li na zapad, ne razabirem ga. 12 slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu rije?i u grudima svojim. 14 Izvršit ?e što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlu?io! 15 Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, ja?e strah me hvata. 16 U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni, 17mda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.

24

14Zašto Svesilni ne promatra vremena, a dane njegove ne vide mu vjernici? 2 Bezbožnici pomi?u granice, otimaju stado i pasu ga. 3 Sirotama odvode magarca, udovi u zalog vola dižu. 4 Siromahe tjeraju sa puta; skrivaju se ubogari zemlje. 6 Po tu?em polju oni pabir?e, paljetkuju vinograd opakog. 7 Goli no?e, nemaju haljine, ni pokriva?a protiv studeni. 8 Oni kisnu na planinskom pljusku; bez skloništa uz hrid se zbijaju. 9 Otkidaju od sise sirotu, ubogom u zalog dijete grabe. 10 Goli hode, nemaju haljina; izgladnjeli, tu?e snoplje nose. 11 Oni mlina za ulje nemaju; ožednjeli, gaze u kacama. 12 3) Ima onih koji mrze svjetlost: ne priznaju njezinih putova niti se staza drže njezinih. 14 Za mraka se diže ubojica, kolje ubogog i siromaha. U gluhoj se no?i lopov ski?e <16a> i u tmini provaljuje ku?e. 16 <16b>Za vidjela oni se skrivaju, oni ne?e da za svjetlost znaju. 17 Zora im je kao sjena smrtna: kad zarudi, silan strah ih hvata. 18 Prije nego svane, on ve? hitro bježi klone?i se puta preko vinograda. Njegova su dobra prokleta u zemlji. 20 Zaboravilo ga krilo što ga rodi, ime se njegovo više ne spominje: poput stabla zgromljena je opa?ina. 21 Ženu nerotkinju on je zlostavljao, udovici nije u?inio dobra. 23 Dade mu sigurnost, i on se pouzda; okom je njegove nadzirao staze. 24 Dignu se za kratko, a onda nestanu, ruše se i kao svi drugi istrunu, posje?eni kao glave klasovima."

25

15Bildad iz Šuaha progovori tad i re?e: 2 "Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama. 3 Zar se njemu ?ete izbrojiti mogu i svjetlo njegovo nad kim ne izlazi? 4 Pa kako da ?ovjek prav bude pred Bogom i od žene ro?en kako da ?ist bude? 5 Eto, i mjesec pred njime sjaj svoj gubi, njegovim o?ima zvijezde nisu ?iste. 6o re?i onda o ?ovjeku, tom crvu, o sinu ?ovjekovu, crvi?u jadnom? Bildad govori uprazno

26

16Job progovori i re?e: 2 "Kako dobro znadeš pomo?i nemo?nom i mišicu iznemoglu poduprijeti! 3 Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao. 4 Kome li si ove uputio rije?i i koji duh je iz tebe govorio?" Nedužni Job poznaje Božju mo? 5 Pred Bogom mrtvi pod zemljom dolje strepe, vode morske drš?u i nemani njine. 6 Pred njegovim okom otkriven zja Šeol i bezdan smrti nema vela na sebi. 7 On povrh praznine Sjever razapinje, on drži zemlju o ništa obješenu. 8 On zatvara vodu u svoje oblake, a oblaci se pod njome ne prodiru. 9 On zastire puno lice mjese?evo razastiru?i svoj oblak preko njega. 10 On je na vodi ozna?io kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine po?inju. 11 Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada on zaprijeti. 12 Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba smrvio mudroš?u. 13 Nebesa je svojim razbistrio dahom, a ruka mu je brzu zmiju probola.

27

17Job nastavi svoju besjedu i re?e: 2 "Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagor?a: 3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, 4 usne moje ne?e izustiti zlo?u niti ?e laž kakva do?i na moj jezik. 5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. 7 Neka mi dušmana kob opakog sna?e, a mog protivnika udes bezbožnikov! 8 ?emu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? 9 Ho?e li ?uti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? 12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" Sofarova besjeda: prokletnik 13 "Ovu sudbu Bog dosu?uje opakom, ovo baštini silnik od Svemogu?eg. 18 Od pau?ine je ku?u sagradio, kolibicu kakvu sebi diže ?uvar: 20 Usred bijela dana strava ga spopada, no?u ga oluja zgrabi i odnese. 21 Isto?ni ga vjetar digne i odvu?e, daleko ga baca od njegova mjesta. 22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša uma?i iz ruke. 23ama plješ?u nad njegovom propaš?u i zvižde na njega kamo god došao. 4. POHVALA MUDROSTI Mudrost je nedostupna ?ovjeku

28

18"Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesta gdje se pro?iš?ava. 2 Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz ruda?e rastaljene bakar. 3 Ljudi tami postavljaju granice i kopaju do najve?ih dubina za kamenom u mraku zakopanim. 5 Krilo zemlje iz kojeg kruh nam ni?e kao od vatre sve je razrovano. 6 Stijene njene safira su skrovišta, prašina zlatna krije se u njima. 7 Tih putova ne znaju grabljivice, jastrebovo ih oko ne opaža. 8 Zvijeri divlje njima nisu kro?ile niti je kada lav njima prošao. 9 Ali na kamen diže ?ovjek ruku te iz korijena prevra?a planine. 10 U kamenu prokopava prolaze, oko mu sve dragocjeno opaža. 11 Žilama vode on tok zaustavlja; stvari skrivene nosi na vidjelo. 12 Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? 13 ?ovjek njezina ne poznaje puta, u zemlji živih nisu je otkrili. 15 Zlatom se ?istim kupiti ne može, ni cijenu njenu srebrom odmjeriti; 16 ne mjeri se ona zlatom ofirskim, ni oniksom skupim pa ni safirom. 19 Što je prema njoj topaz etiopski? Ni ?istim zlatom ne procjenjuje se. 20 Ali otkuda nam Mudrost dolazi? Na kojemu mjestu Razum prebiva? 21 Sakrivena je o?ima svih živih; ona izmi?e pticama nebeskim. 23 Jedino je Bog put njen proniknuo, on jedini znade gdje se nalazi. 24 Jer pogledom granice zemlje hvata i opaža sve pod svodom nebeskim. 25 Kad htjede vjetru odredit težinu i mjerilom svu vodu izmjeriti, 26 kad je zakone daždu nametnuo i oblacima gromovnim putove, 27 tad ju je vidio te izmjerio, u?vrstio i do dna ispitao.

29

19Job nastavi svoju besjedu i re?e: 3 kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, 4 kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, 5 kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dje?aci, 6 kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja klju?aše mi kamen! 7 Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, 8 vidjevši me, sklanjali bi se mladi?i, starci bi ustavši stoje?i ostali. 9 Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. 10 Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. 11 Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. 12 Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomo?i. 13 Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vra?ah. 14 Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. 15 Bjeh o?i slijepcu i bjeh noge bogalju, 16 otac ubogima, zastupnik strancima. 17 Kršio sam zube ?ovjeku opaku, plijen sam ?upao iz njegovih ?eljusti. 19 Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. 21 Slušali su željno što ?u im kazati i šutjeli da od mene savjet ?uju. 22 Na rije?i mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. 24 Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. 25ma ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj me?u svojim kad je ?etama kao onaj koji tješi oja?ene. Sadašnja nevolja

30

10"A sada, gle, podruguju se mnome ljudi po ljetima mla?i od mene kojih oce ne bih bio metnuo ni s ov?arskim psima stada svojega. 2 Ta što ?e mi jakost ruku njihovih kad im muževna ponestane snaga ispijena gla?u i oskudicom. 3 Glodali su u pustinji korijenje i ?estar opustjelih ruševina. 4 Lobodu su i s grmlja liš?e brali, kao kruh jeli korijenje žukino. 6 Živjeli su po strašnim jarugama, po spiljama i u raspuklinama. 7 Urlik im se iz šikarja dizao; po trnjacima ležahu stisnuti. 8 Sinovi bezvrijednih, soj bezimenih, bi?evima su iz zemlje prognani. 9 Rugalicom sam postao takvima i njima sada služim kao pri?a! 11 I jer On luk mi slomi i satrije me, iz usta svojih izbaciše uzdu. 12 S desne moje strane rulja ustaje, noge moje u bijeg oni tjeraju, put propasti prema meni nasiplju. 13 Stazu mi ruše da bi me satrli, napadaju i ne brani im nitko, 14 prolomom oni širokim naviru i kotrljaju se poput oluje. 15 Strahote sve se okre?u na mene, mojeg ugleda kao vjetra nesta, poput oblaka iš?eznu spasenje. 16 Duša se moja rasipa u meni, dani nevolje na me se srušili. 17 No?u probada bolest kosti moje, ne po?ivaju boli što me glo?u. 21 Prema meni postao si okrutan; rukom preteškom na me se obaraš. 22 U vihor me dižeš, nosiš me njime, u vrtlogu me olujnom kovitlaš. 23 Da, znadem da si me smrti predao, saborištu zajedni?kom svih živih. 25 Ne zaplakah li nad nevoljnicima, ne sažalje mi duša siromaha? 26 Sre?i se nadah, a do?e nesre?a; svjetlost ?ekah, a gle, zavi me tama. 27 Utroba vri u meni bez prestanka, svaki dan nove patnje mi donosi. 29 Sa šakalima sam se zbratimio i nojevima postao sam drugom. 30 Na meni sva je koža pocrnjela, i kosti mi je sažgala ognjica. 31aljka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narika?a ima. Jobova obrana

31

11Sa svojim o?ima savez sam sklopio da pogledat ne?u nijednu djevicu. 2 A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga? 3 TÓa nije li nesre?a za opakoga, a nevolja za one koji zlo ?ine? 4 Ne proni?e li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake? 5 Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? 7 Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, 8 neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke! 9 Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah, 10 neka moja žena drugom mlin okre?e, neka s drugim svoju podijeli postelju! 11 Djelo bestidno time bih po?inio, zlo?in kojem pravda treba da presudi, 12 užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu. 15 Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu maj?inu? 16 Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah o?i udovi?ine? 17 Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio? 19 Zar sam besku?nika vidio bez odje?e ili siromaha kog bez pokriva?a 20 a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? 23 Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veli?anstvu. 25 Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke? 26 Zar se, gledaju?i sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje, 27 moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao? 28 Grijeh bi to bio što za sudom v apije, jer Boga višnjega bih se odrekao. 29 Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, 30 ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinju?i ga i žele?i da umre? 32 Nikad nije stranac vani no?ivao, putniku sam svoja otvarao vrata. 33 Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu 37 Dat ?u mu ra?un o svojim koracima i poput kneza pred njega ?u stupiti." 38 Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale; 39 ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare,

32

12Ona tri ?ovjeka prestadoše Jobu odgovarati, jer je on sebe smatrao nevinim. 2 Nato se rasrdi Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, od plemena Ramova: planu gnjevom na Joba zato što je sebe držao pravednim pred Bogom; 3 a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili. 4 Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega. 5 Ali kad vidje da ona tri ?ovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe. 6 I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, re?e: Proslov "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama. 8 Uistinu, dah neki u ljudima, duh Svesilnog mudrim ?ini ?ovjeka. 9 Dob poodmakla ne daje mudrosti a niti starost pravednosti u?i. 10 Zato vas molim, poslušajte mene da vam i ja znanje svoje izložim. 11 S pažnjom sam vaše besjede pratio i razloge sam vaše saslušao dok ste tražili što ?ete kazati. 14 Nije meni on besjedu upravio: odvratit mu ne?u vašim rije?ima. 15 Poraženi, otpovrgnut ne mogu, rije?i zapeše u grlu njihovu. 17 Na meni je da progovorim sada, znanje ?u svoje i ja izložiti. 18 Rije?i mnoge u meni naviru dok iznutra moj duh mene nagoni. 21 Nijednoj strani priklonit se ne?u niti laskat ja namjeravam kome. 22kati ja ne umijem nikako, jer smjesta bi me Tvorac moj smaknuo. Jobova uobraženost

33

13?uj dakle, Jobe, što ?u ti kazati, prikloni uho mojim besjedama. 2 Evo, usta sam svoja otvorio, a jezik rije?i pod nepcem mi stvara. 4 TÓa i mene je duh Božji stvorio, dah Svesilnoga oživio mene. 5 Ako uzmogneš, ti me opovrgni; spremi se da se suprotstaviš meni! 6 Gle, kao i ti, i ja sam pred Bogom, kao i ti, od gline bjeh na?injen; 8 Dakle, na moje uši rekao si - posve sam jasno tvoje ?uo rije?i: 13 Pa zašto s njime zame?eš prepirku što ti na svaku rije? ne odgovara? 15 U snovima, u vi?enjima no?nim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju, 16 tad on govori na uho ?ovjeku i utvarama plaši ga jezivim 17 da ga od djela njegovih odvrati, da u ?ovjeku obori oholost, 18 da dušu njegovu spasi od jame i život mu od puta u Podzemlje. 19 Boleš?u on ga kara na ležaju kad mu se kosti tresu bez prestanka, 20 kad se kruh gadi njegovu životu i ponajbolje jelo duši njegovoj; 21 kada mu tijelo gine nao?igled i vide mu se kosti ogoljele, 22 kad mu se duša približava jami a život njegov boravištu mrtvih. 23 Ako se uza nj na?e tad an?eo, posrednik jedan izme?u tisu?u, da ?ovjeka na dužnost opomene, 26 Vapije k Bogu i Bog ga usliša: radosno On ga pogleda u lice; vrati ?ovjeku pravednost njegovu. 29 Gle, sve to Bog je spreman u?initi do dva i do tri puta za ?ovjeka: 30 da dušu njegovu spasi od jame i da mu život svjetloš?u obasja. 31 Pazi dÓe, Jobe, dobro me poslušaj; šuti, jer nisam sve još izrekao. 32 Ako rije?i još imaš, odvrati mi, zbori - rado bih opravdao tebe.

34

14Elihu nastavi svoju besjedu i re?e: 2 "I vi, mudraci, ?ujte što ?u re?i, vi, ljudi umni, poslušajte mene, 3 jer uši nam prosu?uju besjede isto kao što nepce hranu kuša. 4 Zajedno ispitajmo što je pravo i razmislimo skupa što je dobro. 7 Zar gdje ?ovjeka ima poput Joba koji porugu pije kao vodu, 8 sa zlikovcima koji skupa hodi i s opakima isti dijeli put? 10 Stoga me ?ujte, vi ljudi pametni! Od Boga zlo je veoma daleko i nepravednost od Svemogu?ega, 11 te on ?ovjeku pla?a po djelima, daje svakom po njegovu vladanju. 12 Odista, Bog zla nikada ne ?ini, niti Svesilni kad izvr?e pravo. 13 TÓa tko je njemu povjerio zemlju i vasioni svijet tko je stvorio? 14 Kad bi on dah svoj u se povukao, kad bi ?itav svoj duh k sebi vratio, 15 sva bi?a bi odjednom izdahnula i u prah bi se pretvorio ?ovjek. 16 Ako razuma imaš, slušaj ovo, prikloni uho glasu rije?i mojih. 19 Koji nije spram knezovima pristran i jednak mu je ubog i mogu?nik, jer oni su djelo ruku njegovih? 20 Zaglave za tren, usred gluhe no?i: komešaju se narodi, prolaze; ni od ?ije ruke mo?ni padaju. 21 Jer, on nadzire pute ?ovjekove, pazi nad svakim njegovim korakom. 22 Nema toga mraka niti crne tmine gdje bi se mogli zlikovci sakriti. 23 Bog nikome unaprijed ne kaže kada ?e na sud pred njega stupiti. 24 Bez saslušanja on satire jake i stavlja druge na njihovo mjesto. 25 TÓa odve? dobro poznaje im djela! Sred no?i on ih obara i gazi. 26 ?uškom ih bije zbog zlo?e njihove na mjestu gdje ih svi vidjeti mogu. 27 Jer prestadoše za njime hoditi, zanemariše putove njegove 28 gone? uboge da vape do njega i potla?ene da k njemu lele?u. 35 Nepromišljeno Job je govorio, u rije?ima mu neima mudrosti. 37vom grijehu još pobunu dome?e, me?u nama on plješ?e dlanovima i hule svoje na Boga gomila." Bog nije ravnodušan na ono što ?ovjek ?ini

35

15Elihu nastavi svoju besjedu i re?e: 2 "Zar ti misliš da pravo svoje braniš, da pravednost pred Bogom dokazuješ, 5 Po nebu se obazri i promatraj! Gledaj oblake: od tebe su viši! 6 Ako griješiš, što si mu uradio, prijestupom svojim što si mu zadao? 7 Ako si prav, što si dodao njemu i što iz ruke tvoje on dobiva? 8 Opakost tvoja tebi sli?ne poga?a i pravda tvoja ?ovjeku koristi. 9 Ali kad ispod teškog stenju jarma, kad vapiju na nasilje mo?nika, 13 Ali kako je isprazno tvrditi da Bog njihove ne ?uje vapaje, da pogled na njih ne svra?a Svesilni! 16razno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne." Pravi smisao Jobovih patnja

36

16Elihu nastavi i re?e: 4 Zaista, za laž ne znaju mi rije?i, uza te je ?ovjek znanjem savršen. 5 Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega. 6 Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja. 7 S pravednika on o?iju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni. 9 djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti. 10 Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane. 11 Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sre?i, u užicima godine njihove. 12 Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znaju?i kako. 13 A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomo? kad ih on okuje; 14 u cvatu svoga dje?aštva umiru i venu poput hramskih milosnika. 15 Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesre?i otvara mu o?i: 16 izbavit ?e te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgrani?nim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga. 17 Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti, 20 Ne goni one koji su ti tu?i da rodbinu na njino mjesto staviš. 21 Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje sna?e tebe iskušenje. Himna svemogu?oj Mudrosti 22 Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar u?itelja ima poput njega? 24 Spomeni se veli?ati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše. 25 S udivljenjem svijet ?itav ga promatra, divi se ?ovjek, pa ma izdaleka. 27 U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara. 28 Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato. 31 Pomo?u njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva. 30 Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva. 32 On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo ?e zgoditi. 33som gromovnim sebe navješ?uje, stiže s gnjevom da zgromi opa?inu.

37

17Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga isko?iti ho?e. 2 ?ujte, ?ujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi. 3 Gle, munja lije?e preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje - 4 iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veli?ajnim. Munje mu lete, nitko ih ne prije?i, tek što mu je glas jednom odjeknuo. 5 Da, Bog gromori glasom veli?ajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. 7 svakom ?ovjeku zape?ati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. 8 U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se š?u?ure ležaju. 9 S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose. 10 Ve? led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina. 12 kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to ?e izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga. 13 Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosr?em obdari. 14 Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja ?udesna. 15 Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta? 16 Znaš li o ?em vise gore obla ci? ?udesna to su znanja savršenog. 17 Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre? 18 Zar si nebesa s njim ti razapeo, ?vrsta poput ogledala livenog? 19 DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više. 21 Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? 23 Da, Svesilnog dose?i ne možemo, neizmjeran je u mo?i i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tla?i. 24o ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!" IV. JAHVINE BESJEDE PRVA BESJEDA Stvarala?ka Mudrost posramljuje Joba

38

18Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i re?e: 2 "Tko je taj koji rije?ima bezumnim zamra?uje božanski promisao? 4 Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. 5 Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerni?ko napeo? 6 Na ?emu joj po?ivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni 7 dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? 8 Tko li zatvori more vratnicama kad je navrlo iz krila maj?ina; 10 kad sam njegovu odredio me?u, vrata stavio sa prijevornicama? 12 Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno, 13 da poduhvati zemlju za rubove i da iz nje sve bezbožnike strese; 15 Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu. 16 Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? 17 Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? 18 Zar si prostranstvo zemlje uo?io? Govori, ako ti je znano sve to. 19 Koji putovi u dom svjetla vode, na kojem mjestu prebivaju tmine, 20 da ih odvedeš u njine krajeve, da im put k stanu njihovu pokažeš? 21 Ti znadeš to, tÓa davno ti se rodi, tvojih dana broj veoma je velik! 22 Zar si stigao do riznica snijega i zar si tu?e spremišta vidio 23 što ih pri?uvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata? 24 Kojim li se putem dijeli munja kada iskre po svoj zemlji prosipa? 25 Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokr?io pute grmljavini 26 da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema, 27 da bi neplodnu napojio pustoš, da bi u stepi trava izniknula? 28 Ima li kiša svoga roditelja? Tko je taj koji kapi rose ra?a? 29 Iz ?ijeg li mraz izlazi krila, tko slanu stvara što s nebesa pada? 30 Kako ?vrsnu vode poput kamena i led se hvata površja bezd ana? 31 Možeš li lancem vezati Vlaši?e i razdriješiti spone Orionu, 33 Zar poznaješ ti zakone nebeske pa da njima mo? na zemlji dodijeliš? 34 Zar doviknuti možeš oblacima pa da pljuskovi tebe poslušaju? 36 Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla? 37 Tko to mudro prebrojava oblake i tko nebeske izlijeva mjehove 38 dok se zemlja u tijesto ne zgusne i dok se grude njezine ne slijepe? 40 na leglu svojem dok gladni ?ekaju i vrebaju na žrtvu iz zaklona? 41 hranu gavranovima pribavlja kad Bogu pti?i njegovi ciju?u i naokolo oblije?u bez hrane?

39

19Znaš li kako se legu divokoze? Vidje li kako se mlade košute? 2 Izbroji li koliko nose mjeseci, znaš li u koje doba se omlade? 3 Sagnuvši se, polegu lanad svoju i breme usred pustinje odlažu, 4 a kad im porod oja?a, poraste, ostave ga i ne vra?aju mu se. 5 Tko dade divljem magarcu slobodu i tko to oglav skinu njemu s glave? 6 U zavi?aj mu dadoh ja pustinju i polja slana da ondje živuje. 7 Buci gradova on se podruguje i ne sluša goni?evih povika. 8 Luta brdima, svojim pašnjacima, u potrazi za zeleni svakakvom. 12 Misliš li tebi da ?e se vratiti i na gumno ti dotjerati žito? 13 Krilima svojim noj trep?e radosno, iako krila oskudnih i perja. 14 On svoja jaja na zemlji ostavlja, povjerava ih pijesku da ih grije, 17 Jer Bog je njega lišio pameti, nije mu dao nikakva razbora. 18 Ali kada na let krila raširi, tada se ruga konju i konjaniku. 19 Zar si ti konja obdario snagom zar si mu ti vrat grivom ukrasio? 21 Kopitom zemlju veselo raskapa, neustrašivo srlja na oružje. 22 Strahu se ruga, ni?eg se ne boji, ni pred ma?em uzmaknuti ne?e. 23 Na sapima mu zveke?e tobolac, koplje sijeva i ubojna sulica. 25 na svaki zvuk roga on zarže: Ha! Izdaleka on ljuti boj ve? njuši, viku bojnu i pokli? vojskovo?a. 26 Zar po promislu tvojem lije?e soko i prema jugu krila svoja širi? 27 Zar se na nalog tvoj diže orao i vrh timora gnijezdo sebi vije? 28 Na litici on stanuje i no?Äi, na grebenima vrleti visokih. 29 Odatle na plijen netremice vreba, o?i njegove vide nadaleko. 30lju se hrane njegovi orli?i; gdje je ubijenih, tamo je i on."

40

10I Jahve se obrati Jobu i re?e mu: 3 A Job odgovori Jahvi i re?e: 4 "Odve? sam malen: što da odgovorim? Rukom ?u svoja zatisnuti usta. 6 Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i re?e: 8 Zar bi i moj sud pogaziti htio, okrivio me da sebe opravdaš? 10 Ogrni se sjajem i veli?anstvom, dostojanstvom se odjeni i slavom. 11 Plani dÓe bijesom ognja jarosnoga, pogledom jednim snizi oholnika. 12 Ponositoga pogledaj, slomi ga, na mjestu satri svakoga zlikovca. 13 U zemlju sve njih zajedno zakopaj, u mra?nu ih pozatvaraj tamnicu. 15 A sada, dÓe promotri Behemota! Travom se hrani poput gove?eta, 16 u bedrima je, gle, snaga njegova, a krepkost mu u miši?ju trbušnom. 17 Poput cedra rep podignut ukruti, sva su mu stegna ispreplele žile. 18 Mjedene cijevi kosti su njegove, zglobovi mu od željeza kvrge. 19 Prvenac on je Božjega stvaranja; ma?em ga je naoružao tvorac. 20 Gore mu danak u hrani donose i sve zvijerje što po njima se igra. 21 Pod lotosom on zavaljen po?iva, guštik mo?varni i glib kriju ga. 22 Sjenu mu pravi lotosovo liš?e, pod vrbama on hladuje poto?nim. 23 Nabuja li rijeka, on ne strahuje: nimalo njega ne bi zabrinulo da mu u žvale i sav Jordan jurne. 24 Tko bi za o?i uhvatio njega i tko bi mu nos sulicom probio? Levijatan 28 I zar ?e s tobom savez on sklopiti da sveg života tebi sluga bude? 31 Možeš li kopljem njemu kožu izbost ili glavu mu probiti ostima? 32igni de ruku svoju na njega: za boj se spremi - bit ?e ti posljednji!

41

11Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov ?ovjek ve? pogiba. 3 Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog ?ovjeka nema! 4 Prešutjet ne?u njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. 7 Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zape?a?enih pe?atom kamenim. 8 Jedni uz druge tako se sljubiše da me?u njima dah ne bi prošao. 10 Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vje?a o?i su mu. 11 Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. 12 Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. 13 Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi su?u. 14 U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. 15 Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmi?u pu?ini. 16 Poput pe?ine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. 17 Pregibi tusta mesa srasli su mu, ?vrsti su kao da su saliveni. 18 Zgodi li ga ma?, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. 24 Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. 25 Ništa sli?no na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. 26a najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim." Posljednji Jobov odgovor

42

12A Job ovako odgovori Jahvi: 2 "Ja znadem, mo? je tvoja bezgrani?na: što god naumiš, to izvesti možeš. 3 Tko je taj koji rije?ima bezumnim zamra?uje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o ?udesima meni neshvatljivim. 5 Po ?uvenju tek poznavah te dosad, ali sada te o?i moje vidješe. 6 Sve rije?i svoje zato ja pori?em i kajem se u prahu i pepelu." V. ZAGLAVAK Jahve kori tri mudraca 7 Kada Jahve izgovori Jobu ove rije?i, re?e on Elifazu Temancu: "Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job. 8 Zato uzmite sada sedam junaca i sedam ovnova i po?ite k mome sluzi Jobu, pa prinesite za sebe paljenicu, a sluga moj Job molit ?e se za vas. Imat ?u obzira prema njemu i ne?u vam u?initi ništa nažao zato što niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job." 9 Tada odoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naamata i u?iniše kako im je Jahve zapovjedio. I Jahve se obazre na Joba. Jahve vra?a Jobu sre?u 10 I Jahve vrati Joba u prijašnje stanje jer se založio za svoje prijatelje, pa mu još udvostru?i ono što je posjedovao. 11 Tad se vratiše Jobu sva njegova bra?a, i sve njegove sestre, i svi prijašnji znanci te su jeli s njim kruh u njegovoj ku?i, žale?i ga i tješe?i zbog svih nevolja što ih Jahve bijaše na nj poslao. Svaki mu darova po jedan srebrnik i po jedan zlatan prsten. 12 Jahve blagoslovi novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje. Blago mu je brojilo ?etrnaest tisu?a ovaca, šest tisu?a deva, tisu?u jarmova volova i tisu?u magarica. 13 Imao je sedam sinova i tri k?eri. 14 Prvoj nadjenu ime Jemima, drugoj Kasija, a tre?oj Keren-Hapuk. 15 U svem onom kraju ne bijaše žena tako lijepih kao Jobove k?eri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj bra?i.