Mons. Alessandro D'Errico
Nadbiskup Alessandro D'Errico rođen je u Frattamaggioreu (Napulj, Italija), 18. studenoga 1950. Zaređen je za svećenika 24. ožujka 1974. i inkardiniran je u biskupiju Aversa. Doktorirao je filozofiju. Započeo je diplomatsku službu Svete Stolice 5. ožujka 1977. i obavljao službe pri Papinskim predstavništvima na Tajlandu, u Brazilu, Grčkoj, te u Prefekturi papinskog doma, a kasnije u Apostolskim nuncijaturama u Italiji i Poljskoj. Za apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini imenovan je 21. studenoga 2006, a 17. veljače 2010. i u Crnoj Gori.
Papa Benedikt XVI. imenovao ga je za apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj 21. svibnja 2012.
Osim talijanskog, govori francuski, španjolski i engleski jezik.
Mons. Mauro Lalli, prvi tajnik
Adresa: Ksaverska cesta 10 A, 10000 ZAGREB
tel: 01/ 467 39 95
_______________________
Diplomacija Svete Stolice
Sveta je Stolica priznala Republiku Hrvatsku među prvima 13. siječnja 1992. godine, a do uspostave diplomatskih odnosa došlo je 8. veljače iste godine. Prvi apostolski nuncij u RH bio je mons. Giulio Einaudi (1992. – 2003.). Njega je naslijedio mons. Francisco Javier Lozano (2003. – 2007.).
Sveta je Stolica subjekt međunarodnoga prava te ima diplomatske odnose sa 176 država u svijetu. Njima treba dodati još Europsku zajednicu i Malteški red te tridesetak međunarodnih i regionalnih organizacija diljem svijeta u kojima Sveta Stolica također ima svoje stalne predstavnike.
Budući da su pape kroz duga stoljeća postojanja Papinske države (754.-1870.) bili i svjetovni poglavari, imali su svoje predstavnike u drugim državama. Međutim, i mnogo prije toga pape su npr. na carskom dvoru u Carigradu, u ranom srednjem vijeku u vrijeme istočnoga Rimskoga carstva, imali svoje stalne predstavnike koji su bili nazivani poklisari (grč. apokrisiários – diplomatski predstavnik, veleposlanik). Izaslanike su pape imali i kod vladara u novim kraljevstvima koja su nastajala u zapadnoj Europi nakon propasti zapadnoga rimskoga carstva, a među njima je posebnu važnost imao poklisar kod franačkoga dvora. Stoga mnogi vatikansku diplomaciju smatraju najstarijom iako se početak moderne diplomacije smješta u 1445. godinu kad je Venecija otvorila stalno poslanstvo u Firenci. Figura poklisara polako se gasi nakon 1500. godine kada su bile otvorene dvije apostolske nuncijature u modernom smislu: u Veneciji i Parizu.
Riječ „apostolski" ustvari znači „papinski" i potječe iz dalekih vremena kad se papu, kao nasljednika sv. Petra, nazivalo „Apostolik", u smislu: prvi apostol, apostol nad apostolima. A „nuncij" u latinskom prvenstveno znači „glasnik" no ima smisao modernoga „veleposlanika". Običaj slanja apostolskih nuncija nastavljen je i nakon propasti Papinske države i sjedinjenja Italije (1870.) a pitanje je pravno uređeno 1929. godine Lateranskim ugovorima. Tada je papi priznat puni i apsolutni suverenitet u njegovu duhovnom poslanju, ali i vlast na malom teritoriju od 44 hektara na Vatikanskom brijegu koji nosi službeno ime Država Grad Vatikan (SCV).
Apostolski nuncij je papin predstavnik kod države u koju je poslan, ali istovremeno i kod lokalne Crkve. Zato svaki nuncij na početku svoje službe prima dva akreditivna pisma: jedno za državnu vlast i drugo za predsjednika mjesne biskupske konferencije. Prema suvremenom međunarodnom pravu, apostolski nunciji pripadaju u prvu kategoriju vođa diplomatskih poslanstava. U mnogim državama po svijetu, posebice u onima s katoličkom većinom, oni su, čim predaju vjerodajnice, po službi također dekani diplomatskoga zbora. Služba nuncija je uvijek trostruka: diplomatska - kod država ili organizacija kojima je poslan, crkvena - za mjesnu katoličku zajednicu, te ekumenska - u odnosu na druge kršćane i međureligijska - prema sljedbenicima nekršćanskih vjera.
