APOSTOLSKA KONSTITUCIJA

"FIDEI DEPOSITUM"

za objavljivanje

KATEKIZMA KATOLICKE CRKVE

prema

DRUGOM VATIKANSKOM SABORU


IVAN PAVAO II., BISKUP

SLUGA SLUGU BOZJIH
NA TRAJAN SPOMEN


Casnoj braci kardinalima, patrijarsima, nadbiskupima, biskupima, prezbiterima, djakonima i svim clanovima Naroda Bozjega



CUVATI POLOG VJERE jest poslanje koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi, i ona ga neprestano ispunja. Drugi vatikanski opci sabor, sto ga je prije trideset godina otvorio moj prethodnik blage uspomene papa Ivan XXIII., imao je nakanu i svrhu osvijetliti apostolsko i pastirsko poslanje Crkve te sjajem istine Evandjelja potaknuti sve ljude da traze i prihvate Kristovu ljubav koja nadilazi svaku spoznaju (usp. Ef 3,19).

Tom je saboru papa Ivan XXIII. doznacio kao temeljnu zadacu da bolje sacuva i izlozi dragocjeni polog krscanskog nauka kako bi bio pristupacniji Kristovim vjernicima i svim ljudima dobre volje. Stoga Sabor nije prvenstveno morao osuditi suvremene zablude, nego prije svega zaloziti se da jasno prikaze snagu i ljepotu vjerskog nauka. "Prosvijetljena svjetlom ovoga sabora - govorio je Papa - Crkva, ce uzdamo se, povecati svoja duhovna bogatstva i, crpeci odatle nove energije, neustrasivo ce gledati u buducnost" da se, na nama je "zdusno, bez straha, dademo na posao sto ga zahtijeva nase vrijeme, nastavljajuci tako put sto ga je Crkva vezom skoro dvadeset stoljeca prevalila".[1]

S Bozjom pomoci saborski su Oci, u cetiri godine rada, mogli izraditi znacajan skup doktrinalnih izlaganja i pastoralnih uputa za cijelu Crkvu. Pastiri i vjernici u njima nalaze usmjerenja za onu "obnovu misli, djelatnosti, ponasanja, moralne snage, radosti i nade, sto je i bio cilj Sabora".[2]

Otkako je zakljucen, Sabor nije prestao nadahnjivati zivot Crkve. Godine 1985. mogao sam izjaviti: "Za mene - koji sam imao posebnu milost da na njemu sudjelujem i djelatno suradjujem u njegovu odvijanju - Drugi vatikanski sabor bio je uvijek, a osobito u ovim godinama moga pontifikata, polazna tocka svega moga pastirskog djelovanja, u svjesnom naporu da njegove smjernice, u konkretnoj i vjernoj primjeni, provedem na razini svake Crkve i cijele Crkve. Treba se neprestano navracati na to vrelo".[3]

U tom duhu sazvao sam 25. sijecnja 1985. izvanrednu skupstinu Biskupske sinode, u povodu dvadesete obljetnice od zakljucenja Sabora. Svrha te skupstine bila je proslaviti blagodati i duhovne plodove Drugog vatikanskog sabora, (...) kako bi bolje svi vjernici uza nj prianjali i sirilo se njegovo poznavanje i primjena.

U toj su prigodi sinodalni Oci ustvrdili: "Premnogi su izrazili zelju da se sastavi katekizam ili sazetak cjelokupne katolicke nauke koja se odnosi na vjeru i moral, da bude kao polazna tocka za katekizme ili prirucnike sto se priredjuju u raznim krajevima. Izlaganje tog nauka mora biti biblijsko i liturgijsko. Treba iznositi siguran nauk, prilagodjen suvremenom krscanskom zivotu".[4] Po zavrsetku sinode prihvatio sam tu zelju, smatrajuci "da potpuno odgovara istinskoj potrebi opce Crkve i pojedinih Crkava".[5]

Kako da Gospodinu od svega srca ne zahvalimo danas kad mozemo pruziti cijeloj Crkvi, pod naslovom "Katekizam Katolicke Crkve", ovaj mjerodavni tekst za katehezu obnovljenu na zivim izvorima vjere!

Nakon obnove Liturgije i nove kodifikacije Kanonskog prava Latinske crkve i kanonâ Istocnih katolickih crkava ovaj ce Katekizam uvelike pridonijeti obnoviteljskom djelu cjelokupnog crkvenog zivota, kako ga je zelio i pokrenuo Drugi vatikanski sabor.

"Katekizam Katolicke Crkve" plod je veoma siroke suradnje: izradjen je u sest godina vrlo zauzeta rada u duhu pozorne otvorenosti i zdusna zalaganja.

Godine 1986. povjerio sam Komisiji dvanaestorice kardinala i biskupa, pod predsjedanjem gospodina kardinala Josepha Ratzingera, zadatak da pripravi nacrt katekizma koji su trazili sinodalni Oci. Urednicko vijece sedmorice dijecezanskih biskupa, teoloskih i katehetskih strucnjaka, pomagao je toj Komisiji u radu.

Komisija, zaduzena da daje smjernice i nadzire tijek radova, pazljivo je pratila sve etape izradbe devet susljednih redakcija. Urednicko je vijece sa svoje strane preuzelo odgovornost da napise tekst, da u nj unese izmjene koje je trazila Komisija, te da ispita primjedbe brojnih teologa, egzegeta i kateheta, a nadasve biskupa cijeloga svijeta, kako bi tekst bio sto bolji. U Vijecu su se s velikom koriscu usporedjivala razna misljenja te je tako tekst postao bogatiji i bili su osigurani njegovo jedinstvo i skladnost.

Nacrt je bio predmetom siroke konzultacije svih katolickih biskupa, njihovih biskupskih Konferencija i Sinoda kao i teoloskih i katehetskih ucilista. U cjelini, taj je nacrt naisao na vrlo povoljan prihvat sa strane episkopata. S pravom se moze reci da je ovaj Katekizam plod suradnje cijeloga episkopata Katolicke crkve koji je svesrdno prihvatio moj poziv da uzme svoj dio odgovornosti u pothvatu koji se najizravnije tice crkvenog zivota. Taj odgovor budi u meni dubok osjecaj radosti, jer stjecaj tolikih glasova doista izrazava ono sto mozemo nazvati "simfonijom" vjere. Tako izrada ovoga Katekizma odrazava kolegijalnu narav episkopata: svjedoci o katolicanstvu Crkve.

Katekizam mora vjerno i organski izloziti nauk Svetoga pisma, Predaje koja zivi u Crkvi i autenticnog Uciteljstva, kao i duhovnu bastinu Otaca, Naucitelja, svetaca i svetica Crkve, da tako omoguci bolju spoznaju krscanskog otajstva i osvjezi vjeru naroda Bozjega. On mora voditi racuna o tumacenjima nauka sto ih je Duh Sveti nadahnjivao Crkvi tijekom vremenâ. Nuzno je takodjer da pomogne osvijetliti svjetlom vjere nove prilike i probleme kojih u proslosti jos nije bilo.

Katekizam ce stoga iznositi novo i staro (usp. Mt 13,52), jer je vjera uvijek ista i ujedno je izvor stalno novih osvjetljenja.

Da odgovori tom dvostrukom zahtjevu, "Katekizam Katolicke Crkve" prihvaca s jedne strane "stari" raspored, onaj tradicionalni, koji nalazimo u Katekizmu sv. Pija V., sa sadrzajem podijeljenim u cetiri dijela: Vjerovanje; sveto bogosluzje, sa sakramentima na prvom mjestu; krscansko djelovanje, izlozeno polazeci od zapovijedi; i napokon krscanska molitva. Ali je u isto vrijeme sadrzaj izrazen na "nov" nacin kako bi odgovorio pitanjima nasega doba.

Ta su cetiri dijela uzajamno povezana: krscansko je otajstvo predmet vjere (prvi dio); slavi se i priopcuje u liturgijskim cinima (drugi dio); prisutno je da prosvijetli i podrzi djecu Bozju u njihovu djelovanju (treci dio); temelj je nase molitve, kojoj je povlasteni izraz "Oce nas", i predmet nase prosnje, nase hvale i nasega zagovora za druge (cetvrti dio).

I sama je Liturgija molitva; ispovijedanje vjere nalazi svoje pravo mjesto u bogosluznom slavlju. Milost, kao plod sakramenata, nezamjenljiv je uvjet krscanskoga djelovanja, upravo kao sto i sudjelovanje u Liturgiji Crkve zahtijeva vjeru. Ako se vjera ne odjelotvoruje, mrtva je (usp. Jak 2,14-16) i ne moze donositi plodova vjecnoga zivota.

Citajuci "Katekizam Katolicke Crkve" mozemo shvatiti divno jedinstvo Bozjeg otajstva, i samog nauma spasenja, kao i sredisnje mjesto Isusa Krista, Jedinorodjenoga Sina Bozjega, Oceva poslanika koji je, po Duhu Svetom, postao covjekom u krilu presvete Djevice Marije da bude nas Spasitelj. Umrijevsi i uskrsnuvsi, On je uvijek prisutan u svojoj Crkvi, napose u sakramentima; On je izvor vjere, uzor krscanskoga djelovanja i Ucitelj nase molitve.

"Katekizam Katolicke Crkve", koji sam odobrio 25. lipnja ove godine, a danas snagom apostolske vlasti odredjujem da se objavi, predstavlja izlaganje vjere Crkve i katolickog nauka, kako ih nalazimo posvjedocene i osvjetljene u Svetom pismu, apostolskoj Predaji i crkvenom Uciteljstvu. Proglasujem ga sigurnim pravilom za poucavanje vjere i stoga valjanim i zakonitim sredstvom u sluzbi crkvenog zajednistva. O da posluzi onoj obnovi na koju Duh Sveti neprestano poziva Crkvu Bozju, Tijelo Kristovo, hodocasnicu prema svjetlu Kraljevstva bez sjene!

Ovo odobrenje i objavljivanje "Katekizma Katolicke Crkve" jest sluzba koju Petrov nasljednik zeli iskazati svetoj Crkvi katolickoj i svim pojedinacnim Crkvama koje su u miru i zajednistvu s Rimskom apostolskom stolicom, tj. sluzba da podupire i utvrdjuje vjeru svih ucenika Gospodina Isusa (usp. Lk 22,32) te da ucvrscuje veze jedinstva u istoj apostolskoj vjeri.

Stoga od crkvenih pastira i od vjernika trazim da prihvate ovaj Katekizam u duhu zajednistva te se marno njime sluze u ispunjavanju svog poslanja navjescivati vjeru i pozivati na evandjeoski zivot. Ovaj im se Katekizam pruza da sluzi kao pouzdan i autentican tekst na koji ce se pozivati u naucavanju katolicke nauke, i posebno pri izradi mjesnih katekizama. Pruza se takodjer i svim vjernicima koji zele dublje upoznati neiscrpna bogatstva spasenja (usp. Iv 8,32). Zeli poduprijeti ekumenske napore nadahnute svetom zeljom za jedinstvom svih krscana, tocno pokazujuci sadrzaj i skladnu suvislost katolicke vjere. I napokon, "Katekizam Katolicke Crkve" ponudjen je svakom covjeku koji nas pita za obrazlozenje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3,15) i koji zeli upoznati ono sto vjeruje Katolicka Crkva.

Ovaj Katekizam nije odredjen da zamijeni razne mjesne katekizme koje su crkvene vlasti, dijecezanski biskupi i biskupske Konferencije, zakonito odobrile, osobito ako su dobili odobrenje Apostolske stolice. Svrha mu je da potakne i pomogne sastavljanje novih mjesnih katekizama koji ce voditi racuna o razlicitim prilikama i kulturama, ali tako da brizno cuvaju jedinstvo vjere i vjernost katolickoj nauci.

Na kraju ovoga dokumenta koji predstavlja "Katekizam Katolicke Crkve", molim presvetu Djevicu Mariju, Majku utjelovljene Rijeci i Majku Crkve, da svojim mocnim zagovorom podrzi katehetsko zalaganje cijele Crkve na svim razinama, u vrijeme kad je Crkva pozvana na novi blagovjesnicki napor. O da svjetlo prave vjere oslobodi ljude od neznanja i robovanja grijehu te ih privede k jedinoj slobodi tog imena dostojnoj (usp. Iv 8,32): slobodi zivota u Isusu Kristu pod vodstvom Duha Svetoga, ovdje na zemlji i u Kraljevstvu nebeskom, u punini srece gledanja Boga licem u lice (usp. 1 Kor 13,12; 2 Kor 5,4-8)!

Dano 11. listopada 1992., na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog opceg sabora, cetrnaeste godine moga pontifikata.


[1] Ivan XXIII, Govor na svecanom otvorenju II. vatikanskog opceg sabora, 11. listopada 1962: AAS 54 (1962), str. 788-791.

[2] Pavao VI., Govor na svecanom zavrsetku II. vatikanskog opceg sabora, 8. prosinca 1965.: AAS 58 (1966), str. 7-8.

[3] IVAN PAVAO II., Govor 25. sijecnja 1985.; L'Osservatore Romano, 27. sijecnja 1985.

[4] BISKUPSKA SINODA (izvanredno generalno zasjedanje, 1985.) Zavrsni izvjestaj, 7. prosinca 1985: Enchiridion Vaticanum, vol. 9.,II,B, a, br. 4: str. 1758, br. 1797.

[5] IVAN PAVAO II., Govor na zavrsetku izvanredne Biskupske Sinode, 7. prosinca 1985, br. 6: AAS 78 (1986), str. 435.