DRUGO POGLAVLJE

VJERUJEM U ISUSA KRISTA
JEDINORODjENOGA SINA BOZJEGA

RADOSNA VIJEST: BOG JE POSLAO SVOGA SINA

422 "A kada dodje punina vremena, odasla Bog Sina svoga, rodjena od zene, pokorna zakonu, da iskupi one koji bijahu pod zakonom, da primimo posinastvo" (Gal 4,4-5). Evo Radosne vijesti o "Isusu Kristu Sinu Bozjemu" (Mk 1,1): Bog je pohodio svoj narod, ispunio obecanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu; i nadmasio je svako ocekivanje: poslao je svoga "ljubljenog Sina" (Mk 1,11).

423 Mi vjerujemo i ispovijedamo da Isus iz Nazareta, rodjen kao Zidov od izraelske kceri, u Betlehemu, u vrijeme kralja Heroda Velikoga i cara Cezara Augusta, po zanimanju drvodjelja, umro na krizu razapet u Jeruzalemu, pod upraviteljem Poncijem Pilatom, za vladanja cara Tiberija, jest vjecni Sin Bozji postao covjekom, koji je "od Boga izisao" (Iv 13,3), "sisao s neba" (Iv 3,13; 6,33) i "dosao u tijelu" (1 Iv 4,2); doista "Rijec tijelom postade i nastani se medju nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorodjenac od Oca - pun milosti i istine (...) Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost" (Iv 1,14.16).

424 Potaknuti miloscu Duha Svetoga i privuceni od Oca, mi, o Isusu, vjerujemo i ispovijedamo: "Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga zivoga" (Mt 16,16). Na stijeni te vjere, ispovjedjene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu.

"NAVJESCIVATI ... NEISTRAZIVO KRISTOVO BOGATSTVO" (Ef 3,8) 425 Prenosenje krscanske vjere prije svega je navjestaj Isusa Krista, sa svrhom da privodi k vjeri u njega. Vec su od pocetka prvi ucenici obuzeti zarkom zeljom da navijestaju Krista: "Mi doista ne mozemo ne govoriti sto vidjesmo i cusmo" (Dj 4,20). Oni pozivaju ljude svih vremena da udju u radost njihova zajednistva s Kristom: Sto smo culi, sto smo vidjeli ocima svojim, sto razmotrismo i ruke nase opipase o Rijeci, Zivotu - da, Zivot se ocitova, i vidjeli smo i svjedocimo, i navjescujemo vam zivot vjecni, koji bijase kod Oca i ocitova se nama - sto smo vidjeli i culi, navjescujemo i vama da i vi imate zajednistvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pisemo da radost nasa bude potpuna (1 Iv 1,1-4).

U SREDISTU KATEHEZE: KRIST

426 "U jezgri kateheze stoji bitno jedna osoba:Isus iz Nazareta, "jedinorodjenac Ocev (...), koji je trpio i umro za nas, a sada, uskrsnuvsi, zivi zauvijek s nama (...) Katehizirati (...) znaci, otkrivati u Kristovoj osobi potpuni vjecni naum Bozji (...) Znaci traziti da se shvati znacenje Kristovih djela i rijeci, znakova sto ih je on ucinio".Svrha je kateheze: "Uvoditi u zajednistvo (...) s Isusom Kristom: samo nas on moze privesti ljubavi Ocevoj u Duhu i uciniti da sudjelujemo u zivotu Presvetoga Trojstva".

427 "U katehezi je Krist, utjelovljena Rijec i Sin Bozji, onaj kojega naucavamo, a sve drugo je u odnosu prema njemu; (...) samo Krist poucava, dok (svaki) drugi to cini po mjeri u kojoj je njegov glasonosa, dopustajuci Kristu da poucava na njegova usta (...) Svaki bi kateheta trebao na sebe primijeniti otajstvenu rijec Isusovu: `Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla'" (Iv 7,16).

428 Onaj koji je pozvan da "naucava Krista" mora dakle traziti nadasve onaj dobitak koji je "najizvrsnije spoznanje Isusa Krista"; treba prihvatiti da izgubi sve "da stekne Krista i nadje se u njemu" i da "upozna njega, snagu njegova uskrsnuca, zajednistvo u njegovim patnjama, ne bi li kako, suoblicen smrti njegovoj, prispio k uskrsnucu od mrtvih" (Fil 3,8-11).

429 Iz te po ljubavi stecene spoznaje Krista radja se neodoljiva zelja navijestati, "evangelizirati", druge privoditi vjeri u Isusa Krista. U isto vrijeme osjeca se i potreba da se sve bolje upozna ta vjera. U tu svrhu, slijedeci red Vjerovanja, bit ce prije svega prikazani glavni Isusovi nazivi: Krist, Sin Bozji, Gospodin (clanak 2.). Simbol postupno ispovijeda glavne tajne Kristova zivota: tajnu njegova Utjelovljenja (clanak 3.), njegove Pashe (clanak 4. i 5.), i konacno njegove proslave (clanak 6. i 7.).

Clanak 2.

"I U ISUSA KRISTA, SINA NJEGOVA JEDINOGA,
GOSPODINA NASEGA"

I. Isus

430 Isus u hebrejskom znaci: "Bog spasava". U casu Navjestenja, andjeo Gabriel kaze da ce mu vlastito ime biti Isus, ime koje istovremeno izrazava njegov identitet i poslanje.Buduci da samo Bog moze oprastati grijehe,on ce u Isusu, svomu vjecnom ucovjecenom Sinu, "spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21). Tako, u Isusu, Bog obnavlja cijelu povijest spasenja u korist ljudi.

431 U povijesti spasenja, Bog se nije ogranicio da Izraela oslobodi iz "ropstva" (Pnz 5,6) izvodeci ga iz Egipta, nego ga spasava i od njegovih grijeha. Buduci da je grijeh uvijek uvreda nanesena Bogu,jedino ga Bog moze izbrisati.Stoga Izrael spoznajuci sve vise opcenitost grijeha, nece moci vise traziti spasenje osim u zazivanju imena Boga Otkupitelja.

432 Ime Isusovo znaci da je samo Ime Bozje prisutno u osobi njegova Sinautjelovljenoga za opce i konacno Otkupljenje od grijeha. Jedino bozansko ime donosi spasenje, a odsada ga mogu zazivati svi jer se, Utjelovljenjem, on ujedinio sa svim ljudima, tako da "nema ni u kome drugom spasenja; nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se mozemo spasiti" (Dj 4,12).

433 Veliki svecenik, nakon sto je zrtvenom krvlju poskropio pomiriliste Svetinje nad svetinjom, zazivao je samo jednom godisnje Ime Boga spasitelja za okajanje Izraelovih grijeha . Pomiriliste bijase mjesto Bozje prisutnosti. Kada sveti Pavao kaze o Isusu da "ga je Bog izlozio da krvlju svojom bude Pomiriliste" (Rim 3,25), zeli potvrditi da je u njegovu covjestvu "Bog u Kristu svijet sa sobom pomirio" (2 Kor 5,19).

434 Isusovo uskrsnuce proslava je imena Boga Spasiteljajer sad vec ime Isusovo u punini ocituje vrhovnu moc "Imena koje je nad svakim drugim imenom" (Fil 2,9-10). Zli duhovi boje se njegova imenai u to ime Isusovi ucenici cine cudesa; i sve sto oni traze od Oca u njegovo ime, Otac daje.

435 Ime Isusovo je u sredistu krscanske molitve. Sve liturgijske molitve zavrsavaju formulom "po Gospodinu nasem Isusu Kristu(...)". Molitva "Zdravo, Marijo" dosize vrhunac u rijecima: "i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus". Molitva srca, uobicajena kod istocnjaka i zvana "Isusova molitva", kaze: "Gospodine Isuse Kriste, Sine Bozji, smiluj se meni gresniku". Mnogi krscani, kao sveta Ivana Arska, umiru sa samo jednom rijecju na usnama: "Isuse".

II. Krist

436 Krist dolazi iz grckog prijevoda hebrejskog izraza "Mesija", a znaci "Pomazanik". I postaje Isusu vlastito ime samo zato sto on savrseno ispunja bozansko poslanje koje taj naslov oznacuje. U Izraelu su naime u Bozje ime bili pomazani ljudi posveceni za poslanje koje im je Bog povjerio. Tako je bilo s kraljevima, svecenicima i, u rijetkim slucajevima, s prorocima. Tako je nadasve moralo biti s Mesijom kojega je Bog poslao da konacno uspostavi njegovo kraljevstvo.Mesija je morao biti pomazan Duhom Gospodinovim,u isti mah kao kralj i svecenik, ali i kao prorok. Isus je ostvario mesijansku nadu Izraela svojom trostrukom sluzbom svecenika, proroka i kralja.

437 Andjeo je pastirima navijestio Isusovo rodjenje kao rodjenje Mesije obecanog Izraelu: "Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin" (Lk 2,11). On je od pocetka "onaj kog je Otac posvetio i poslao na svijet" (Iv 10,36), zacet kao "svet" (Lk 1,35) u djevicanskom Marijinom krilu. Josip je bio od Boga pozvan da "uzme" k sebi "Mariju" svoju "zarucnicu", trudnu "onim sto je u njoj zaceto (...) od Duha Svetoga" (Mt 1,20), da se Isus, "zvani Krist", rodi od Josipove zarucnice u mesijanskom Davidovu rodu (Mt 1,16).

438 Isusovo mesijansko posvecenje objavljuje njegovo bozansko poslanje. "On je ono sto oznacuje samo njegovo ime, jer pod Kristovim se imenom podrazumijeva onaj koji je pomazao, onaj koji je pomazan i samo pomazanje kojim je pomazan: onaj koji je pomazao jest Otac, onaj koji je pomazan jest Sin, a bio je pomazan u Duhu koji je pomazanje".Njegovo vjecno mesijansko posvecenje objavljeno je u vremenu njegova zemaljskog zivota u casu kada je krsten od Ivana, kad ga je Bog "pomazao Duhom svetim i snagom" (Dj 10,38) "da se ocituje Izraelu" (Iv 1,31) kao njegov Mesija. Njegova djela i rijeci objavit ce ga kao "Sveca Bozjega" (Mk 1,24; Iv 6,69; Dj 3,14).

439 Brojni Zidovi a i neki pogani koji su dijelili njihovu nadu prepoznase u Isusu osnovne crte mesijanskog "sina Davidova" kojega Bog bijase obecao Izraelu. Isus je prihvatio ime Mesija na koje je imao pravo, ali ne bez ograda, jer ga je dio suvremenika shvacao previse ljudski,u biti politicki.

440 Isus je prihvatio ispovijest vjere kojom ga je Petar priznao Mesijom, navjescujuci tada vec blisku muku Sina covjecjega. Tako je otkrio pravi sadrzaj svoga mesijanskog kraljevskog dostojanstva, u transcendentnoj istovjetnosti Sina Covjecjeg "koji je sisao s neba" (Iv 3,13), kao i u njegovom otkupiteljskom poslanju kao Sluge patnika: "Sin Covjecji (...) nije dosao da bude sluzen, nego da sluzi i zivot svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Zato se pravi smisao njegova kraljevskog dostojanstva ocituje samo s visine kriza. Istom poslije Uskrsnuca njegovo ce kraljevsko dostojanstvo moci biti proglaseno od Petra pred narodom Bozjim: "Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega ste vi razapeli Bog ucinio i Gospodinom i Kristom!" (Dj 2,36).

III. Jedinorodjeni Sin Bozji

441 Sin Bozji, u Starom zavjetu, jest naslov pridavan andjelima,izabranomnarodu, Izraelovim sinovima i njihovim kraljevima. U takvim slucajevima on znaci adoptivno sinovstvo koje izmedju Boga i njegova stvorenja uspostavlja odnos posebne prisnosti. Kada se obecani Mesija-Kralj naziva "Sinom Bozjim"to, prema literarnom smislu tih izjava, ne ukljucuje nuzno da je on vise nego covjek. Oni koji su tako oznacili Isusa kao Mesiju izraelskogamozda time nisu namjeravali reci nesto vise.

442 No to isto ne vrijedi za Petra kad ispovijeda da je Isus "Krist, Sin Boga zivoga" (Mt 16,16), jer Isus svecano odgovara: "To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17). Isto tako ce Pavao, u odnosu na svoje obracenje na putu u Damask, reci: "Kad se Onomu koji me odvoji vec od majcine utrobe i pozva miloscu svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navjescujem medju poganima" (Gal 1,15-16). I "odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Bozji" (Dj 9,20). To ce biti od samog pocetka srediste apostolske vjere ispovjedjene prije svih od Petra kao temelja Crkve.

443 Petar je mogao priznati nadnaravni znacaj bozanskog sinovstva Isusa Mesije jer mu je to Isus dao jasno raspoznati. Pred velikim vijecem, na pitanje svojih tuzitelja: "Ti si, dakle, Sin Bozji?", Isus je odgovorio: "Vi velite! Ja jesam! (Lk 22,70). Vec mnogo prije, on se nazvao "Sinom" koji poznaje Oca, koji je razlicit od "slugu" sto ih je Bog prethodno slao svome narodu, i koji je visi od samih andjela. On je svoje sinovstvo razlikovao od sinovstva svojih ucenika ne govoreci nikad "Oce nas", osim kad je njima naredio: "Vi, dakle, ovako molite: Oce nas" (Mt 6,9); i tu je razliku naglasio: "Bogu mojemu i Bogu vasemu" (Iv 20,17).

444 Evandjelja izvjescuju kako ga je u dva svecana trenutka, o krstenju i o preobrazenju, glas Ocev oznacio kao svoga "ljubljenog Sina". Isus predstavlja sebe kao "jedinorodjenog Sina Bozjega" (Iv 3,16) i tim nazivom potvrdjuje svoju vjecnu opstojnost. On trazi vjeru "u ime jedinorodjenog sina Bozjega" (Iv 3,18) Ta krscanska ispovijest javlja se vec u satnikovom uskliku pred Isusom na krizu: "Zaista, ovaj covjek bijase Sin Bozji!" (Mk 15,39). Doista samo u pashalnom otajstvu moze vjernik dati puno znacenje naslovu "Sin Bozji".

445 Nakon uskrsnuca Isusovo bozansko sinovstvo ocituje se u moci njegova proslavljenog covjestva: on je "odredjen da bude silan Sin Bozji duhom svetosti po uskrsnucu od mrtvih" (Rim 1,4). Apostoli ce moci ispovijedati: "Vidjeli smo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorodjenac od Oca, pun milosti i istine" (Iv 1,14).

IV. Gospodin

446 U grckom prijevodu knjigâ Starog zavjeta, neizrecivo ime kojim se Bog objavio Mojsiju, JHVH, prevedeno je "Kyrios" ["Gospodin"]. Od tada Gospodin postaje najobicajnije ime za naznaku samog bozanstva Boga Izraelova. Novi zavjet u tom jakom smislu upotrebljava naziv "Gospodin" za Oca, ali, i to je novina, takodjer za Isusa priznajuci time i njega samoga Bogom.

447 Sam Isus, na prikriven nacin, pridaje sebi taj naslov raspravljajuci s farizejima o smislu Psalma 110,ali i na izricit nacin obracajuci se svojim Apostolima. Tijekom javnog zivota njegova djela kojima vlada nad prirodom, bolestima, demonima, smrcu i grijehom ocitovala su njegovo bozansko vrhovnistvo.

448 Veoma se cesto u evandjeljima neke osobe obracaju Isusu oslovljavajuci ga "Gospodine". Taj naziv izrazava postovanje i pouzdanje onih koji se priblizuju Isusu ocekujuci od njega pomoc i izljecenje. Izgovoren na poticaj Duha Svetoga izrazava priznavanje Isusova bozanskog otajstva. U susretu s uskrsnulim Isusom postaje izraz klanjanja: "Gospodin moj i Bog moj!" (Iv 20,28), poprimajuci tada oznaku ljubavi i odanosti, sto ce ostati svojstveno krscanskoj predaji: "Gospodin je!" (Iv 21,7).

449 Pridajuci Isusu bozanski naslov "Gospodin", prve ispovijesti crkvene vjere vec od pocetkatvrde da moc, cast i slava vlastite Bogu Ocu pristaju i Isusu,jer je on "bozanske naravi" (Fil 2,6), te da je Otac to gospodstvo Isusovo ocitovao uskrisivsi ga od mrtvih i uzvisivsi ga u svoju slavu.

450 Vec od pocetka krscanske povijesti, tvrdnja da je Isus gospodar nad svijetom i nad povijescuukljucuje i priznanje da covjek ne smije vlastitu osobnu slobodu apsolutno podvrci nikakvoj zemaljskoj sili, nego samo Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu: Car nije "Gospodin"."Crkva vjeruje (...) da u svom Gospodinu i Ucitelju nalazi kljuc, srediste i cilj svekolike ljudske povijesti".

451 Krscanska je molitva obiljezena naslovom "Gospodin", bilo kad je rijec o pozivu na molitvu: "Gospodin s vama", bilo o zakljucku: "Po Gospodinu nasem Isusu Kristu", ili pak o pokliku punom pouzdanja i nade: "Maran atha" ("Gospodin dolazi!"), ili "Marana tha" ("Gospodine, dodji!") (1 Kor 16,22), "Amen, dodji, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20).

Ukratko

452 Ime "Isus" znaci "Bog koji spasava". Dijete rodjeno od djevice Marije nazvano je "Isus" "jer ce spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21). "Nema ni u kome drugom spasenja; nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se mozemo spasiti" (Dj 4,12).

453 Ime "Krist" znaci "Pomazanik", "Mesija". Isus je Krist jer ga je Bog "pomazao Duhom Svetim i snagom" (Dj 10,38). On bijase onaj koji je imao doci,iscekivanje "nade Izraelove" (Dj 28,20).

454 Ime "Sin Bozji" oznacuje jedincati i vjecni odnos Isusa Krista s Bogom njegovim Ocem: on je jedinorodjeni Sin Ocevi Bog sam.Da budemo krscani, moramo vjerovati da je Isus Krist Sin Bozji.

455 Ime "Gospodin" oznacuje bozansko vrhovnistvo. Ispovijedati ili zazivati Isusa kao Gospodina znaci vjerovati u njegovo bozanstvo. "Nitko ne moze reci: `Gospodin Isus', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3).

Clanak 3.

"ISUS KRIST ZACET PO DUHU SVETOM,
RODjEN OD MARIJE DJEVICE"

Stavak 1.

SIN BOZJI JE POSTAO COVJEKOM

I. Zasto je Rijec postala tijelom

456 Nicejsko-carigradskim vjerovanjem ispovijedamo: "Radi nas ljudi i radi nasega spasenja sisao s nebesa; i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao covjekom."

457 Rijec je postala tijelom da nas spasi pomirujuci nas s Bogom: Bog "nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe nase" (1 Iv 4,10). "Otac je poslao svoga Sina kao Spasitelja svijeta" (1 Iv 4,14). "On se pojavio da odnese grijehe" (1 Iv 3,5): Nasa je narav, bolesna, trazila da bude ozdravljena; pala da bude podignuta; umrla, da bude uskrisena. Izgubismo posjedovanje dobra; bilo je potrebno da nam se nadoknadi. Utonulima u tamu, bilo nam je potrebno svjetlo; izgubljeni, ocekivasmo spasitelja; utamniceni, pomocnika; robovi, osloboditelja. Zar svi ti razlozi bijahu bez vaznosti? Nisu li bili dovoljni da pokrenu Boga te sidje sve do nase ljudske naravi da je posjeti, jer se covjecanstvo nalazilo u stanju tako bijednom i nesretnom? 458 Rijec je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Bozju: "u ovom se ocitovala ljubav Bozja u nama: Bog je Sina svoga jedinorodjenoga poslao u svijet da zivimo po njemu" (1 Iv 4,9). "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorodjenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima zivot vjecni" (Iv 3,16).

459 Rijec je postala tijelo da nam bude uzor svetosti: "Uzmite jaram moj na sebe, ucite se od mene" (Mt 11,29). "Ja sam Put, Istina i Zivot. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Iv 14,6). I Otac, na brdu preobrazenja, nalaze: "Slusajte ga" (Mk 9,7).U stvari, on je uzor blazenstava i norma novog zakona: "Ljubite jedni druge kao sto sam ja vas ljubio" (Iv 15,12). Ta ljubav ukljucuje djelotvorno predanje samih sebe njegovom nasljedovanju.

460 Rijec je postala tijelom da postanemo "zajednicari bozanske naravi" (2 Pt 1,4): "Razlog radi kojega je Rijec postala covjekom, i Sin Bozji, Sinom covjecjim jest da bi covjek, ulazeci u zajednistvo s Rijecju i primajuci tako bozansko posinjenje, postao Sinom Bozjim"."Zaista Sin Bozji je postao covjekom da nas ucini Bogom"."Jedinorodjeni Sin Bozji, hoteci nas uciniti dionicima svoga bozanstva, uzeo je nasu narav da bi, postavsi covjekom, ljude ucinio bogovima".

II. Utjelovljenje

461 Preuzimajuci izraz sv. Ivana ("Rijec tijelom postade": Iv 1,14), Crkva naziva "Utjelovljenje" cin kojim je Sin Bozji uzeo ljudsku narav da u njoj ostvari nase spasenje. Crkva velica otajstvo Utjelovljenja u himnu sto ga donosi sveti Pavao: Neka u vama bude isto misljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Bozji, nije se kao plijena drzao svoje jednakosti s Bogom, nego sâm sebe "oplijeni" uzevsi lik sluge, postavsi ljudima slican; oblicjem covjeku nalik, ponizi sam sebe, poslusan do smrti, smrti na krizu (Fil 2,5-8). 462 O istom otajstvu govori poslanica Hebrejima: Zato On, ulazeci u svijet, veli: Zrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne svidjaju ti se. Tada rekoh: "Evo dolazim!" (...) vrsiti, Boze, volju tvoju!" (Heb 19,5-7). 463 Vjera u istinsko Utjelovljenje Sina Bozjega raspoznajni je znak krscanske vjere: "Po ovome prepoznajete Duha Bozjega; svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist dosao u tijelu, od Boga je" (Iv 4,2). To je radosno uvjerenje Crkve vec od pocetka, kada klice "velikom Otajstvu poboznosti": "On se ocitovao u tijelu" (1 Tim 3,16).

III. Pravi Bog i pravi covjek

464 Jedincat i posve osobit dogadjaj utjelovljenja Sina Bozjega ne znaci da je Isus Krist djelomicno Bog a djelomicno covjek, niti da je ucinak neke zamrsene mjesavine bozanskog i ljudskog. On je postao istinski covjekom ostajuci istinski Bogom. Isus Krist je pravi Bog i pravi covjek. Crkva je tijekom prvih stoljeca morala braniti i objasnjavati tu istinu vjere protiv hereza koje su je iskrivljavale.

465 Prva krivovjerja vise nego Kristovo bozanstvo nijekala su njegovo pravo covjestvo (gnosticki doketizam). Vec od apostolskog vremena krscanska je vjera uporno naglasavala istinsko Utjelovljenje Sina Bozjega koji je "dosao u tijelu" Ali u trecem stoljecu Crkva je, na saboru sabranom u Antiohiji, morala potvrditi protiv Pavla Samosatskog, da je Isus Krist Bozji Sin po naravi a ne po posinjenju. Prvi sveopci sabor u Niceji 325. godine ispovjedio je u svom vjerovanju da je Sin Bozji "rodjen a ne stvoren, istobitan (homousios) Ocu" i osudio je Arija koji je tvrdio da je "Sin Bozji (nastao) iz nicega" i da je "druge sustine i biti nego Otac".

466 Nestorijevo krivovjerje vidjelo je u Kristu ljudsku osobu zdruzenu s bozanskom osobom Sina Bozjega. Nasuprot tome sveti Ciril Aleksandrijski i Treci sveopci sabor sabran u Efezu 431. godine ispovjedili su da se "Rijec utjelovila, sjedinivsi hipostatski sa sobom tijelo oduhovljeno razumnom dusom". Kristovo covjestvo nema drugoga subjekta nego bozansku osobu Sina Bozjega, koja ga je, u trenutku njegova zaceca, uzela i ucinila svojim. Zato je Efeski sabor 431. godine izjavio da je Marija ljudskim zacecem Sina Bozjega u svom krilu uistinu postala "Bogorodicom, ne zato sto bi narav Rijeci ili njezino bozanstvo imalo pocetak svoga bitka iz svete Djevice, nego jer je od nje rodjeno sveto tijelo obdareno razumskom dusom, s kojim se hipostatski (osobno) sjedinila Rijec, te se kaze da je i rodjena po tijelu".

467 Monofiziti su tvrdili da je ljudska narav kao takva prestala postojati u Kristu, jer ju je preuzela bozanska osoba Sina Bozjega. Nasuprot toj herezi Cetvrti sveopci sabor u Kalcedonu 451. godine ispovjedio je: Slijedeci svete Oce, slozno ucimo i ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina nasega Isusa Krista, savrsenog u bozanstvu i savrsenog u covjestvu, pravog Boga i pravoga covjeka s razumskom dusom i tijelom istobitnog Ocu po bozanstvu i istobitnog nama po covjestvu, "poput nas iskusanog u svemu, osim u grijehu" (Heb 4,15), rodjenog od Oca odvijeka po bozanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi nasega spasenja, rodjenog od Marije Djevice Bogorodice po covjestvu. Jednog te istog Krista Gospodina, Sina Jedinorodjenoga, kojega moramo priznati u dvije naravi, nepomijesane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive. Razlika naravì nije njihovim sjedinjenjem niposto dokinuta, nego je radije vlastitost svake sacuvana i sjedinjena u jednoj osobi i u jednoj hipostazi. 468 Nakon Kalcedonskog sabora neki nacinise od ljudske Kristove naravi neku vrst osobnog subjekta. Protiv tih, Peti sveopci sabor u Carigradu 553. godine ispovjedio je u odnosu na Krista: postoji "samo jedna hipostaza [ili osoba] (...), tj. Gospodin nas Isus Krist, Jedan od Trojstva".Sve, dakle, u Kristovom covjestvu treba pripisati njegovoj bozanskoj Osobi kao vlastitom subjektu,ne samo cudesa nego i trpljenja, kao i smrt: "Gospodin nas Isus Krist, raspet u tijelu, jest pravi Bog, Gospodin slave i Jedan od Svete Trojice".

469 Crkva tako ispovijeda da je Isus nerazdvojivo pravi Bog i pravi covjek. On je uistinu Sin Bozji koji je postao covjek, nas brat, a da time ne prestaje biti Bog, nas Gospodin: "Ostao je ono sto je bio, a uzeo je ono sto nije bio", pjeva rimska liturgija. I Liturgija sv. Ivana Zlatoustog navjescuje i pjeva: "Jedinorodjeni Sine i Rijeci Bozja! Besmrtan si, a izvolio si, spasenja nasega radi, primiti tijelo od svete Bogorodice i vazda Djevice Marije. I ne promijenivsi se postao si covjekom. I raspet si bio, Kriste Boze, smrcu si satro smrt. Ti si jedan od svete Trojice, slavljen s Ocem i Svetim Duhom. Spasi nas!"

IV. Kako je Sin Bozji covjek

470 Buduci da je u otajstvenom sjedinjenju Utjelovljenja "ljudska narav bila uzeta, a ne unistena",Crkva je tijekom stoljeca bila dovedena da ispovjedi punu stvarnost Kristove ljudske duse, sa njezinim djelovanjima razuma i volje, i Kristovog ljudskog tijela. Ali uporedo morala je s vremena na vrijeme potsjecati da je Kristova ljudska narav vlastita bozanskoj Osobi Sina Bozjega koja ju je uzela. Sve sto on jest i sto cini u njoj proizlazi iz "Jednog od Trojstva". Sin Bozji, dakle, priopcuje svome covjestvu svoj osobni nacin postojanja u Trojstvu. Prema tome, u svojoj dusi i u svome tijelu, Krist ljudski izrazava bozansko ponasanje Trojstva: Sin Bozji (...) radio je ljudskim rukama, razmisljao ljudskim umom, odlucivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rodjen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama slican osim u grijehu.

KRISTOVA DUSA I NJEGOVA LJUDSKA SPOZNAJA

471 Apolinar Laodicejski tvrdio je da je u Kristu Rijec uzela mjesto ljudske duse ili duha. Protiv te zablude Crkva je ispovjedila da je vjecni Sin uzeo i razumnu ljudsku dusu.

472 Ljudska dusa koju je Sin Bozji uzeo posjeduje pravu ljudsku spoznaju. Kao takva, ova nije mogla po sebi biti neogranicena: dogadjala se u povijesnim uvjetima svoga postojanja u prostoru i vremenu. Zato je Sin Bozji, postavsi covjekom, mogao pristati da "raste u mudrosti, dobi i milosti" (Lk 2,52) i morao se zanimati za ono sto se u ljudskom stanju moze dokuciti samo iskustvom.To bijase posve u skladu sa stvarnoscu njegovog svojevoljnog ponizenja kad je uzeo "lik sluge" (Fil 2,7).

473 Ali u isto vrijeme, ta uistinu ljudska spoznaja Sina Bozjega izrazavala je bozanski zivot njegove Osobe."Ljudska narav Sina Bozjega, ne od sebe nego po svom ujedinjenju s Rijecju, spoznavala je i ocitovala u Kristovoj Osobi sve ono sto dolikuje Bogu".Tu je u prvom redu prisna i neposredna spoznaja koju utjelovljeni Sin Bozji ima o svome Ocu.Sin je Bozji i u svom ljudskom spoznanju ocitovao bozansku pronicavost koju je imao o tajnim mislima ljudskih srdaca.

474 Ljudska se Kristova spoznaja, po svojem sjedinjenju s bozanskom Mudroscu u Osobi utjelovljene Rijeci, u punini koristila znanjem vjecnih nauma koje bijase dosao objaviti. Ono sto u tom podrucju kaze da ne zna, izjavljuje drugdje da nema poslanja da to objavi.

KRISTOVA LJUDSKA VOLJA

475 Usporedo, Crkva je na sestom ekumenskom saboruizjavila da Krist ima dvije volje i dva naravna djelovanja, bozansko i ljudsko, ne suprotstavljena, nego suradjujuca, tako da je utjelovljena Rijec, u poslusnosti Ocu, ljudski htjela sve ono sto je bozanski odlucila s Ocem i Duhom Svetim za nase spasenje. Kristova ljudska volja "bez protivljenja i opiranja slijedi, ili bolje, podredjena je njegovoj bozanskoj i svemogucoj volji".

KRISTOVO PRAVO TIJELO

476 Buduci da je Rijec postala tijelom uzimajuci pravo covjestvo, Kristovo je tijelo bilo ograniceno. Zbog toga ljudski lik Kristov moze biti "stavljen pred oci" (Gal 3,1). Na sedmom ekumenskom saboru Crkva je priznala zakonitim predstavljanje njegova lika "casnim i svetim slikama."

477 U isto je vrijeme Crkva uvijek priznavala da se u Isusovu tijelu "nevidljiva Rijec vidljivo pokazala u nasem tijelu". U stvari, pojedinacne oznake Kristova Tijela izrazavaju bozansku Osobu Sina Bozjega. On je crte vlastitoga ljudskog tijela ucinio toliko svojima, da se, prikazane na svetoj slici, mogu castiti, jer vjernik koji stuje "sliku", stuje stvarnost onoga koji je na njoj predstavljen".

SRCE UTJELOVLJENE RIJECI

478 Isus nas je poznavao i ljubio, sve i svakog pojedinog, za vrijeme svog zivota, u svojoj smrtnoj borbi i u svojoj muci, i za svakoga se od nas zrtvovao: "Sin Bozji me je ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2,20). Sve nas je ljubio ljudskim srcem. Zato sveto Srce Isusovo, probodeno radi nasih grijeha i poradi naseg spasenja, "uzima se kao glavni pokazatelj i znamen (...) one ljubavi kojom bozanski Otkupitelj stalno ljubi vjecnog Oca i sve ljude".

Ukratko

479 U vrijeme od Boga odredjeno, jedinorodjeni se Sin Ocev, vjecna Rijec i bitna Oceva Slika, utjelovio: ne gubeci bozansku narav, uzeo je narav ljudsku.

480 Isus Krist je pravi Bog i pravi covjek u jedinstvu svoje bozanske Osobe; zato je jedini Posrednik izmedju Boga i ljudi.

481 Isus Krist ima dvije naravi, bozansku i ljudsku, ne pomijesane, nego ujedinjene u jedinstvenoj Osobi Sina Bozjega.

482 Buduci da je pravi Bog i pravi covjek, Krist ima ljudski razum i volju, savrseno uskladjene i podredjene svome bozanskom umu i volji, koji su mu zajednicki s Ocem i Duhom Svetim.

483 Utjelovljenje je dakle Otajstvo cudesnog ujedinjenja bozanske i ljudske naravi u jedinstvenoj Osobi Rijeci.

Stavak 2.

"ZACET PO DUHU SVETOM, RODjEN
OD MARIJE DJEVICE"

I. Zacet po Duhu Svetomu

484 Navjestenjem Mariji zapocinje "punina vremena" (Gal 4,4), tj. ispunjenje obecanja i pripravâ. Marija je pozvana da zacne onoga u kojem ce prebivati "tjelesno sva punina bozanstva" (Kol 2,9). Bozji odgovor na njen upit: "Kako ce to biti kad ja ne poznajem muza?" (Lk 1,34) dan je snagom Duha: "Duh Sveti sici ce na te" (Lk 1,35).

485 Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina.Duh Sveti, "Gospodin i zivotvorac", poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i bozanski oplodi, cineci da se Ocev vjecni Sin zacne u covjestvu uzetom od njezinoga.

486 Jedinorodjeni Sin Bozji, zacet kao covjek u krilu Djevice Marije, jest "Krist", tj. Pomazan" Duhom Svetim, vec od pocetka svog ljudskog postojanja, i ako se njegovo ocitovanje zbiva postupno: pastirima; mudracima, Ivanu Krstitelju, ucenicima. Sav ce se zivot Isusa Krista ocitovati dakle "kako [ga] Bog pomaza Duhom Svetim i snagom" (Dj 10,38).

II. Rodjen od Marije Djevice

487 To sto katolicka vjera vjeruje u odnosu na Mariju temelji se na onome sto ona vjeruje u odnosu na Krista, ali sto naucava o Mariji, na svoj nacin osvjetljuje njezinu vjeru u Krista.

MARIJINO PREDODREDJENJE

488 "Bog odasla Sina svoga" (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo, zelio je slobodnu suradnju stvorenja. Zato je Bog, od sve vjecnosti, izabrao da majka njegovog Sina bude kci Izraela, zidovska djevojka iz Nazareta u Galileji; "djevica zarucena s muzem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija" (Lk 1,26-27). Otac milosrdja htio je da predodredjena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao sto je zena sudjelovala u davanju smrti, tako zena sudjeluje i u davanju zivota. 489 Tijekom Staroga zavjeta Marijino se poslanje pripravljalo poslanjem svetih zena. Na pocetku bijase Eva: unatoc svom neposluhu, primila je obecanje o potomstvu koje ce biti pobjednikom Zloga, i obecanje da ce biti majka svih zivih.Snagom tog obecanja, Sara zace sina unatoc svojoj starosti. Protiv svakog ljudskog ocekivanja, Bog je izabirao sto se smatralo nemocnim i slabim da pokaze svoju vjernost obecanju: Anu, Samuelovu majku,Deboru, Rutu, Juditu, Esteru i mnoge druge zene. Marija "ima prvenstvo medju poniznima i siromasima Gospodnjim, koji s pouzdanjem od Njega ocekuju i primaju spasenje (...) S Njom, uzvisenom kceri sionskom, poslije dugog cekanja obecanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija".

BEZGRESNO ZACECE

490 Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je "bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvisenom ulogom".Andjeo Gabriel, u casu navjestenja, pozdravlja je kao "milosti punu" (Lk 1,28). I doista, da bi navjestaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da bude sva nosena Bozjom miloscu.

491 Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Bozjom miloscu, bila otkupljena vec od svoga zaceca. Tako dogma o Bezgresnom Zacecu, proglasena od Pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje: Preblazena Djevica Marija u prvom trenutku svoga zaceca, jedinstvenom je miloscu i povlasticom svemogucega Boga, u predvidjanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila ocuvana od svake ljage istocnoga grijeha. 492 Sav taj "sjaj sasvim jedinstvene svetosti" koji Mariju "resi vec od prvog casa njezina zaceca" dolazi joj potpuno od Krista: ona je "otkupljena na uzvisen nacin u vidu zasluga svoga Sina". Vise nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je "blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu" (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, "prije postanka svijeta, da bude `sveta i neporocna' pred njim u ljubavi" (Ef 1,4).

493 Oci istocne Predaje nazivaju Majku Bozju "Presveta" ("Panaghia"), caste ju kao "slobodnu od svake ljage grijeha, kao oblikovanu od Duha Svetoga i ucinjenu novim stvorenjem". Miloscu Bozjom, Marija je cijelog svog zivota ostala cista od svakog osobnog grijeha.

"NEKA MI BUDE PO RIJECI TVOJOJ"

494 Na vijest da ce "Sina Svevisnjega" roditi snagom Duha Svetoga, a da ne upozna muza, Marija je "poslusnoscu vjere" (Rim 1,5), sigurna da "Bogu nista nije nemoguce", odgovorila: "Evo sluzbenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj rijeci" (Lk 1,37-38). Tako, davsi svoj pristanak Bozjoj Rijeci, "Marija je postala Isusova majka i, prihvacajuci Bozju spasiteljsku volju svim srcem i nezaprijecena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova sluzbenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, miloscu svemoguceg Boga": Kako kaze sveti Irenej, "posluhom postade uzrokom spasenja za sebe i sav ljudski rod". S njime, nije malo starih otaca koji tvrde: "Uzao Evine neposlusnosti Marija je razrijesila svojom poslusnoscu; sto je djevica Eva svojom nevjerom svezala, to je Djevica Marija svojom vjerom razrijesila", i, usporedjujuci je s Evom, Mariju nazivaju "Majkom zivih" i cesto tvrde: "smrt po Evi, zivot po Mariji".

MARIJINO BOGOMATERINSTVO

495 Marija, koju evandjelja zovu "Isusova majka" (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha, proglasena je "Majkom moga Gospodina" (Lk 1,43). Doista, onaj kojeg je Marija po Duhu Svetom zacela kao covjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vjecni Ocev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva. Crkva ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica ["Theotokos"].

MARIJINO DJEVICANSTVO

496 Vec od prvih iskaza vjere, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije zacet samom snagom Duha Svetoga, potvrdjujuci i tjelesni vidik toga dogadjaja: Isus je bio zacet "bez sjemena, od Duha Svetoga". U djevicanskom zacecu Oci razabiru znak da je doista Sin Bozji dosao u covjecanstvo, kakvo je nase: Tako sveti Ignacije Antiohijski (pocetkom 2. st.) veli: "Vi ste cvrsto uvjereni u pogledu naseg Gospodina da je uistinu od roda Davidova po tijelu, Sin Bozji po volji i snazi Bozjoj, uistinu rodjen od Djevice, (...) da je uistinu [na kriz] bio pribijen za nas, u svome tijelu, pod Poncijem Pilatom (...) Uistinu je trpio, kako je uistinu i uskrsnuo". 497 Evandjeoski izvjestaji vide u djevicanskom zacecu bozansko djelo koje nadilazi svako shvacanje i svaku ljudsku mogucnost: "Sto je u njoj zaceto, doista je od Duha Svetoga", kaze andjeo Josipu o Mariji, njegovoj zarucnici (Mt1,20). Crkva u tome vidi ispunjenje bozanskog obecanja na usta Izaije proroka: "Evo, djevica ce zaceti i roditi sina". 498 Sutnja Evandjelja po Marku i poslanica Novog zavjeta o Marijinom djevicanskom zacecu bila je kadikad uzrokom nesigurnosti. Moglo se pitati nisu li po srijedi legende ili teoloske obrade bez zahtjeva povijesnosti. Na to valja odgovoriti: Vjera u djevicansko zacece Isusovo nailazila je na zivo protivljenje, sarkazam i neshvacanje nevjernika, zidova i pogana: ona nije nasla motiva u poganskoj mitologiji niti u kakvom prilagodjivanju idejama vremena. Smisao toga dogadjaja dokuciv je samo vjeri, koja ga vidi u onoj "povezanosti koja veze razlicita otajstva medjusobno",u cjelini Kristovih otajstava, od utjelovljenja do Pashe. Sveti Ignacije Antiohijski vec svjedoci takvu povezanost: "Poglavica ovoga svijeta nije znao za Marijino djevicanstvo i njezin porod, kao ni za smrt Gospodinovu: tri vrhunska Otajstva koja se dogodise u Bozjoj sutnji".

MARIJA "VAZDA DJEVICA"

499 Produbljenje vjere u djevicansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovjedi stvarno i trajno Marijino djevicanstvo i u porodu utjelovljenog Sina Bozjega. Doista rodjenje Krista "nije njezinu djevicansku netak-nutost umanjilo nego posvetilo". Crkveno bogosluzje slavi Mariju kao "Aeiparthenos", "vazda Djevicu"

500 Na to se katkad primjecuje da Sveto pismo govori o Isusovoj braci i sestrama. Crkva je uvijek drzala da ti navodi ne naznacuju drugu djecu Djevice Marije: Jakov i Josip, "Isusova braca" (Mt 13,55), sinovi su Marije, Kristove ucenice,koja je oznacena posebno kao "druga Marija" (Mt 28,1). Rijec je o najblizim Isusovim rodjacima, prema izrazavanju uobicajenom u Starom zavjetu.

501 Isus je jedini Marijin Sin. No, duhovno Marijino majcinstvo proteze se na sve ljude koje je on dosao spasiti: "ona je rodila Sina kojega je Bog ucinio `prvorodjencem medju mnogom bracom' (Rim 8,29), tj. medju vjernicima, u radjanju i odgoju kojih ona suradjuje materinskom ljubavlju".

MARIJINO DJEVICANSKO MATERINSTVO U BOZJEM NAUMU

502 Oci vjere mogu, u povezanosti s cjelinom Objave, otkriti tajne razloge zbog kojih je Bog, u svom spasenjskom nacrtu, htio da se njegov Sin rodi od Djevice. Ti se razlozi odnose koliko na Osobu i otkupiteljsko poslanje Kristovo, toliko na prihvacanje tog poslanja sa strane Marijine u korist svih ljudi.

503 Marijino djevicanstvo ocituje posvemasnju Bozju inicijativu pri Utjelovljenju. Isus ima za Oca samo Boga. "Ljudska narav koju je uzeo nije ga nikada odvojila od Oca (...) Naravni je Sin Ocu po bozanstvu, naravni Sin majci po covjestvu, ali u pravom smislu Bozji Sin u svojim dvjema naravima".

504 Isus je u krilu Djevice Marije zacet po Duhu Svetom jer je novi Adam kojim zapocinje novo stvaranje: "Prvi je covjek od zemlje, zemljan; drugi covjek - s neba" (1 Kor 15,47). Kristovo je covjestvo, vec od zaceca, puno Duha Svetoga, jer mu Bog "Duha ne daje na mjeru" (Iv 3,34). "Od punine njegove", od glave otkupljenog covjecanstva, "svi mi primismo, i to milost na milost" (Iv 1,16).

505 Isus, novi Adam, svojim djevicanskim zacecem zapocinje novo radjanje posvojene djece u Duhu Svetom po vjeri. "Kako ce to biti?" (Lk 1,34). Udionistvo na bozanskom zivotu ne proizlazi "od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muzevljeve, nego - od Boga" (Iv 1,13). Djevicansko je prihvacanje toga zivota jer je isti covjeku darovan od Duha. Zarucnicki znacaj ljudskoga poziva u odnosu na Boga savrseno se ispunja u Marijinom djevicanskom materinstvu.

506 Marija je djevica jer je njezino djevicanstvo znak njezine vjere, "koja ne bijase obiljezena nikakvom sumnjom" i njezinog posvemasnjeg predanja volji Bozjoj. Svojom vjerom ona postaje Majkom Spasitelju: "Marija je blazenija po tom sto prihvaca Kristovu vjeru nego sto zacinje Kristovo tijelo".

507 Marija je u isti mah djevica i majka, jer je najsavrsenija slika i ostvarenje Crkve: "Crkva (...) po vjerno primljenoj Bozjoj Rijeci i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krstenjem na novi i besmrtni zivot radja djecu, zacetu po Duhu Svetomu i od Boga rodjenu. Ona je i djevica koja potpuno i cisto cuva vjeru datu Zarucniku".

Ukratko

508 Iz Evina potomstva Bog je izabrao Djevicu Mariju da bude Majka njegovog Sina. Kao "puna milosti", ona je "najodlicniji plod Otkupljenja:vec od prvoga casa svog zaceca potpuno je ocuvana od svake ljage istocnoga grijeha te je cijeloga svog zivota ostala slobodna od svakog osobnog grijeha.

509 Marija je uistinu "Majka Bozja" jer je Majka vjecnog utjelovljenog Sina Bozjega, Boga samoga.

510 Marija je ostala "Djevica u zacecu svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, Djevica trajno":svim svojim bicem ona je "Sluzbenica Gospodnja" (Lk 1,38).

511 Marija Djevica "sudjelovala je slobodnom vjerom i posluhom u ljudskom spasenju". Rekla je svoj "Da" "u ime citavog covjecanstva": po svojoj poslusnosti postala je nova Eva, majka zivih.

Stavak 3.

OTAJSTVA KRISTOVA ZIVOTA

512 U pogledu Kristova zivota Vjerovanje govori samo o Otajstvima Utjelovljenja (zacece i rodjenje) i Pashe (muka, raspece na kriz, smrt, sahrana, silazak nad pakao, uskrsnuce, uzasasce). Nista izricito ne govori o Otajstvima Isusova skrovitog i javnog zivota, ali clanci vjere o Isusovu utjelovljenju i Pashi, osvjetljuju sav Kristov zemaljski zivot. "Sve ono sto je Isus cinio i ucio do dana kad je uznesen" (Dj 1,1-2) mora se promatrati u svjetlu Otajstava Bozica i Pashe.

513 Vec prema okolnostima, kateheza ce razvijati svekoliko bogatstvo Isusovih Otajstava. Ovdje je dovoljno naznaciti neke stavke zajednicke svim Otajstvima Kristova zivota (I), da bismo kasnije naglasili glavna Otajstva Isusovog skrovitog (II) i javnog (III) zivota.

I. Sav je Kristov zivot Otajstvo

514 U Evandjeljima nema mnogo toga sto zanima ljudsku znatizelju u odnosu na Isusa. Gotovo nista se ne kaze o njegovu zivotu u Nazaretu, a ne govori se ni o znacajnom dijelu njegova javnog zivota. Ono sto je sadrzano u Evandjeljima, bilo je napisano "da vjerujete: Isus je Krist, Sin Bozji, i da vjerujuci imate zivot u imenu njegovu" (Iv 20,31).

515 Evandjelja su napisali ljudi koji su medju prvima povjerovali i pozeljeli s drugima podijeliti svoju vjeru. Spoznavsi, u vjeri, tko je Isus, mogli su u cijelom njegovu zemaljskom zivotu prepoznavati i obznanjivati tragove njegova Otajstva. Od povoja rodjenja do octa muke i ubrusa Uskrsnuca, sve je u Isusovu zivotu znak njegova Otajstva. Kroz njegove cine, njegova cudesa, njegove rijeci objavljeno je da "u njemu tjelesno prebiva sva punina bozanstva" (Kol 2,9). I tako se njegovo covjestvo pokazuje kao "sakrament", tj. znak i orudje bozanstva i spasenja koje ono donosi: sto bijase vidljivo u njegovu zemaljskom zivotu vodilo je k nevidljivom otajstvu njegova bozanskog sinovstva i njegova otkupiteljskog poslanja.

OPCE CRTE ISUSOVIH OTAJSTAVA

516 Sav Kristov zivot jest Objava Oca: njegove rijeci i djela, njegova sutnja i trpljenje, njegov nacin postojanja i govorenja. Isus moze reci: "Tko vidi mene, vidi Oca" (Iv 14,9), a Otac: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slusajte!" (Lk 9,35). Buduci da se nas Gospodin utjelovio da izvrsi Ocevu volju, i najmanji potezi njegovih Otajstava ocituju "ljubav Bozju prema nama" (1Iv 4,9).

517 Sav je Kristov zivot Otajstvo Otkupljenja. Otkupljenje je prije svega plod krvi kriza,ali to Otajstvo je na djelu u cijelom Kristovu zivotu: vec u njegovu Utjelovljenju, kojim nas je, postavsi siromasan, obogatio svojim siromastvom; u njegovu skrovitom zivotu koji, njegovom podloznoscu, popravlja nasu nepokornost; u njegovoj rijeci koja cisti slusatelje; u lijecenjima i otklinjanjima sto ih je vrsio, po kojima je "uzeo nase slabosti i ponio boli" (Mt 8,17); u njegovu Uskrsnucu kojim nas opravdava.

518 Sav Kristov zivot je Otajstvo ponovnog okupljanja svega pod jednu glavu (Rekapitulacija). Sto god je Isus ucinio, rekao i trpio, imalo je za cilj da palog covjeka obnovi u njegovu prvotnom pozivu: Kada se utjelovio i postao covjekom, obnovio je u sebi samom dugu povijest ljudi i ukratko nam pribavio spasenje, tako da smo u Kristu zadobili ono sto bijasmo izgubili u Adamu, tj. da budemo na sliku i priliku Bozju.Upravo zato je Krist prosao kroza sve dobi zivota, da time povrati svim ljudima zajednistvo s Bogom.

NASE ZAJEDNISTVO U ISUSOVIM OTAJSTVIMA

519 Svekoliko Kristovo bogatstvo je "namijenjeno svakom covjeku i tvori dobro za svakoga". Od svoga utjelovljenja "radi nas ljudi i radi naseg spasenja" sve do smrti "za nase grijehe" (1 Kor 15,3) i Uskrsnuca "za nase opravdanje" (Rim 4,25), Krist nije zivio svoj zivot za se, nego za nas. A i sada je "nas zagovornik kod Oca" (1 Iv 2,1), "uvijek ziv da se za nas zauzima" (Heb 7,25). Sa svim sto je zivio i trpio za nas jednom za uvijek, On ostaje uvijek "pred licem Bozjim za nas" (Heb 9,24).

520 U cijelom svom zivotu Isus se pokazuje kao nas uzor: On je "savrsen covjek" koji nas poziva da postanemo njegovi ucenici i podjemo za njim; svojim ponizenjem dao nam je primjer da ga nasljedujemo, svojom molitvom privlaci molitvi, svojim siromastvom poziva da slobodno prihvatimo oskudicu i progonstva.

521 Sve sto je Krist zivio, on nam omogucuje zivjeti to u njemu i da on to zivi u nama. "Utjelovljenjem se naime Sin Bozji na neki nacin sjedinio sa svakim covjekom". Pozvani smo da tvorimo jedno s njime; kao udovima svoga Tijela on nam daje ucestvovati u onome sto je sam zivio u svome tijelu za nas i kao nas uzor: Moramo u sebi nastavljati i nadopunjati stanja i Otajstva Isusova i cesto ga moliti da ih sam dovrsi i ostvari u nama i u citavoj svojoj Crkvi (...) jer Sin Bozji je naumio da uspostavi stanovito zajednistvo te svoja ostajstva u nama i u svoj svojoj Crkvi nekako prosiri i nastavi po milostima koje nam zeli priopciti i plodovima sto ih tim otajstvima zeli u nama izvesti. Time zeli da ih u nama dovrsi.

II. Otajstva Isusova djetinjstva i skrovitog zivota

PRIPRAVE

522 Dolazak Sina Bozjega na zemlju dogadjaj je takve vaznosti da ga je Bog htio kroz vjekove pripraviti. Obrede i zrtve, likove i znakove "Prvog Saveza" (Heb 9,15), sve usmjerava prema Kristu; navijesta ga po ustima proroka koji se smjenjuju u Izraelu; budi i u srcu pogana nejasno iscekivanje tog dolaska.

523 Sveti Ivan Krstitelj neposredni je preteca Gospodinov, poslan da mu pripravi put. "Prorok Svevisnjega" (Lk 1,76), najveci je i posljednjiod svih proroka; zapocinje njime Evandjelje: vec iz majcinog krilapozdravlja Kristov dolazak i nalazi svoju radost u tome da bude "prijatelj zarucnika" (Iv 3,29), koga oznacuje kao "Jaganjca Bozjega (...) koji oduzima grijeh svijeta" (Iv 1,29). Prethodeci Isusu "u duhu i sili Ilijinoj" (Lk 1,17), Ivan svjedoci za nj propovijedanjem, krstenjem obracenja i na kraju svojim mucenistvom.

524 Slaveci svake godine bogosluzje Dosasca, Crkva prozivljuje to iscekivanje Mesije: uvazeci u zajednistvo s dugom pripravom prvoga Spasiteljeva dolaska, vjernici pobudjuju zarku zelju za njegovim drugim dolaskom. Slavljem Pretecinog rodjenja i mucenistva Crkva se sjedinjuje s njegovom zeljom: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (Iv 3,30).

BOZICNO OTAJSTVO

525 Isus je rodjen u skromnosti staje, u siromasnoj obitelji;priprosti pastiri prvi su svjedoci dogadjaja. U tom ubostvu ocituje se slava neba. Crkva ne prestaje pjevati slavu te noci: Djevica danas radja Vjecitoga;

a zemlja Nedostupnome dariva spilju.

Andjeli s pastirima slavoslove;

a mudraci, predvodjeni zvijezdom, dolaze da mu se poklone.

Jer kao nejako dijete radi nas rodi se

vjeciti Bog! 526 "Postati kao djeca" naspram Bogu uvjet je za ulazak u Kraljevstvo; zato se treba poniziti, treba postati malen; stovise, treba se "nanovo roditi odozgo" (Iv 1,12), roditi od Boga i tako "postati djecom Bozjom" (Iv 1,12). Bozicno Otajstvo se u nama ispunja kada se Krist u nama "oblikuje". Bozic je Otajstvo te "cudesne razmjene": "O cudesne li razmjene! Stvoritelj roda ljudskoga uzeo je tijelo i udostojao se roditi od Djevice, bez sjemena posta covjekom i obdari nas svojim bozanstvom".

OTAJSTVO ISUSOVA DJETINJSTVA

527 Obrezanje Isusovo, osam dana nakon rodjenja, znak je njegova uklapanja u Abrahamovo potomstvo, u narod Saveza, njegova podlaganja Zakonu i osposobljavanja za bogostovlje Izraelovo na kojem ce sudjelovati tijekom cijelog zivota.Isti je znak pralik "Kristovog obrezanja", to jest Krstenja.

528 Bogojavljenje je ocitovanje Isusa kao Mesije Izraelova, Sina Bozjega i Spasitelja svijeta. Zajedno s Isusovim krstenjem u Jordanu i svadbom u Kani, ono slavi poklon "mudraca" s Istoka Isusu. U tim "mudracima", koji predstavljaju okolne poganske religije, Evandjelje vidi prvine naroda koji u Utjelovljenju primaju Blagovijest spasenja. Dolazak mudraca u Jeruzalem da se poklone zidovskom kralju pokazuje kako oni, u mesijanskom svjetlu Davidove zvijezde, traze u Izraelu onoga koji ce biti kralj narodâ. Njihov dolazak naznacuje da pogani ne mogu upoznati Isusa i klanjati mu se kao Sinu Bozjemu i Spasitelju svijeta ako se ne okrenu Zidovima i ne prime od njih mesijansko poslanje sadrzano u Starom zavjetu. Bogojavljenje ocituje kako "u obitelj praotaca"ulazi "veliko mnostvo naroda", postizuci "izraelsko dostojanstvo".

529 Prikazanje Isusa u hramu predstavlja ga kao Prvorodjenca koji pripada Gospodinu. U Simunu i Ani svekoliko je Izraelovo iscekivanje koje dolazi u Susret svojem Spasitelju (bizantska predaja tako naziva dogadjaj). Isus je prepoznat kao dugo iscekivani Mesija, "svjetlo naroda" i "slava Izraela", ali i kao "znak protivljenja". Mac boli prorecen Mariji navijesta drugi prinos, savrsen i jedincat, onaj na krizu, koji ce darovati spasenje sto ga Bog pripravi "pred licem svih naroda".

530 Bijeg u Egipat i pokolj nevine djece ocituju suprotstavljanje tame svjetlu: "K svojima dodje i njegovi ga ne primise" (Iv 1,11). Cjelokupni Kristov zivot bit ce u znaku progona. Njegovi dijele s njim tu sudbinu. Povratak iz Egiptapodsjeca na Izlazaki prikazuje Isusa kao konacnog osloboditelja.

OTAJSTVA ISUSOVA SKROVITOG ZIVOTA

531 Tijekom veceg dijela zivota, Isus je dijelio stanje goleme vecine ljudi: svakodnevni zivot bez prividne velicine, zivot rucnog rada, zidovski vjerski zivot podvrgnut Bozjem Zakonu, zivot u zajednici. O svemu tom razdoblju objavljeno nam je da Isus bijase roditeljima "podlozan" i da "napredovase u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 2,51-52).

532 Isusovim pokoravanjem svojoj majci i zakonitom ocu ostvaruje se savrseno obdrzavanje cetvrte zapovijedi. To podlaganje je slika sinovske poslusnosti nebeskom Ocu. Svakodnevno Isusovo podvrgavanje Josipu i Mariji nagovijestilo je i predoznacilo podvrgavanje Velikog Cetvrtka: "ne (...) moja volja" (Lk 22,42). Kristovom poslusnoscu u svakodnevici skrovitog zivota vec je zapocelo djelo obnove onoga sto Adamov neposluh bijase razorio.

533 Skroviti nazaretski zivot dopusta svakom covjeku da bude u zajednistvu s Isusom na najredovitijim putovima svakodnevnog zivota: Nazaretska je kuca skola u kojoj pocinjemo upoznavati Kristov zivot. To je skola evandjelja (...) Ponajprije nas uci sutjeti. O kad bi se u nama obnovila cijena sutnje, toga divnog i tako potrebnog ozracja duse (...) Osim toga, uci nas zivjeti u obitelji. Neka nas Nazaret podsjeti sto je obitelj, sto je zajednistvo obiteljske ljubavi, sto njena ljepota jednostavna i stroga, sto njen znacaj nepovrediv i svet. Ovdje napokon upoznajemo disciplinu rada. O nazaretski dome, kuco Sina drvodjelceva, zelimo bas ovdje shvatiti i slaviti doduse strogi, ali i otkupiteljski zakon ljudskog napora (...) Zelimo na kraju pozdraviti radnike cijelog svijeta i pokazati im veliki uzor - njihova bozanskog Brata. 534 Nasasce Isusa u Hramu jedini je dogadjaj koji razbija sutnju Evandjelja o skrovitim Isusovim godinama. Isus nam daje nazreti tu otajstvo njegova posvemasnjeg posvecenja poslanju koje izvire iz njegova bozanskog sinovstva: "Niste li znali da mi je biti u onome sto je Oca mojega?" (Lk 2,49). Marija i Josip "nisu razumjeli" tih rijeci, nego ih primise u vjeri, a Marija ih je "cuvala u svom srcu" (Lk 2,51), sve vrijeme sto je Isus ostao skriven u tisini obicnog zivota.

III. Otajstva Isusova javnog zivota

ISUSOVO KRSTENJE

535 Pocetak Isusova javnog zivota jest njegovo krstenje od Ivana u Jordanu. Ivan je propovijedao " krstenje obracenja na otpustenje grijeha" (Lk 3,3). Mnostvo je gresnika, carinika i vojnika, farizeja i saduceja i bludnica dolazilo da ih on krsti. Tako pristupi i Isus. Krstitelj oklijeva, Isus trazi i prima Krstenje. Tada Duh Sveti, u liku goluba, sidje na Isusa a "glas s neba" zaori: "Ovo je Sin moj, ljubljeni". To je ocitovanje ("Epifania") Isusa kao Mesije Izraelova i Sina Bozjega.

536 Krstenje je, s njegove strane, prihvacanje i pocetak poslanja Sluge patnika. On pristaje da se uvrsti medju gresnike; on je "Jaganjac Bozji koji oduzima grijeh svijeta" (Iv 1,29), vec anticipira "krstenje" svoje okrutne smrti. Zapravo dolazi da izvrsi "svu pravednost" (Mt 3,15), tj. da se podvrgne posve volji svog Oca: prihvaca s ljubavlju krstenje smrti za oprostenje nasih grijeha. Na to prihvacanje odgovara glas Oca koji se nasladjuje u Sinu. I Duh, kojeg Isus posjeduje u punini vec od zaceca, dolazi i ostaje na njemu. Isus ce mu biti izvor za cijelo covjecanstvo. Pri njegovu krstenju "otvaraju se nebesa" (Mt 3,16) koja Adamov grijeh bijase zatvorio; silaskom Isusa i Duha posvecene su i vode, kao predznak novoga stvaranja.

537 Krstenjem se krscanin sakramentalno suoblicuje Isusu, kojemu je krstenje bilo predokus smrti i Uskrsnuca; krscanin treba uci u to otajstvo poniznog snizenja i skrusenja, treba sici u vodu s Isusom da s njim uzadje, ponovo se rodi iz vode i Duha, da u Sinu postane ljubljeni sin Ocev i "hodi u novosti zivota" (Rim 6,4): Po krstenju silazimo u grob zajedno s Kristom, da mognemo s njim i uskrsnuti; silazimo s njim da bismo mogli i uzaci s njim; uzlazimo s njim da bismo mogli biti i proslavljeni s njim.

Sve sto se zbilo u Kristu daje nam shvatiti da, nakon uranjanja u vodu, Duh Sveti s nebesa nad nama lebdi te, posvojeni Ocevim glasom, postajemo sinovi Bozji.

NAPASTOVANJE ISUSA

538 Evandjelja govore o razdoblju Isusove samoce u pustinji neposredno nakon sto ga je Ivan krstio: "Poveden" od Duha, Isus ostade u pustinji cetrdeset dana posteci; bijase sa zvijerima a andjeli mu sluzahu. Kad je to vrijeme zavrsilo, Sotona ga je tri puta napastovao trazeci da iskusa njegovo sinovsko drzanje prema Bogu. Te napade, koji obnavljaju napastovanja Adama u raju i Izraela u pustinji, Isus je odbio te se i djavao od njega udaljio "do druge prilike" (Lk 4,13).

539 Evandjelisti isticu spasenjski smisao toga otajstvenog dogadjaja. Kao novi Adam, Isus je ostao vjeran dok je prvi popustio napasti. Isus savrseno ispunjava poziv Izraelov: nasuprot onima koji su nekoc Boga tijekom cetrdeset godina iskusavali u pustinji, Krist se objavljuje kao Sluga Bozji u svemu poslusan bozanskoj volji. Tako je Isus pobjednik djavla: on je "svezao jakoga" da mu otme plijen. Isusova pobjeda nad napasnikom u pustinji nagovjescuje pobjedu muke, posvemasnju poslusnost njegove sinovske ljubavi prema Ocu.

540 Napastovanje Isusa ocituje kakvo je mesijanstvo Sina Bozjega, suprotno onome sto mu ga predlaze Sotona i koje mu ljudi zele pripisati. Zato je Krist pobijedio napasnika za nas: "Nemamo takva Velikog svecenika koji ne bi mogao biti supatnik u nasim slabostima, nego koji je u svemu iskusan kao i mi, osim grijeha". (Heb 4,15). Crkva se svake godine cetrdesetdnevnom Korizmom sjedinjuje s Isusovim Otajstvom u pustinji.

"KRALJEVSTVO BOZJE JE BLIZU"

541 "Posto je Ivan bio predan, otidje Isus u Galileju. Propovijedao je evandjelje Bozje: `Ispunilo se vrijeme, priblizilo se kraljevstvo Bozje! Obratite se i vjerujte evandjelju!'" (Mk 1,15). "Krist je, da izvrsi Ocevu volju, osnovao nebesko Kraljevstvo na zemlji". A volja je Oceva, "ljude uciniti dionicima bozanskog zivota". I to cini sabiruci ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je Crkva, koja na Zemlji predstavlja "klicu i pocetak" Kraljevstva Bozjega.

542 Krist je u sredistu toga ujedinjavanja ljudi u "Bozju obitelj". Oko sebe ih saziva svojom Rijecju, svojim "znakovima" koja ocituju Kraljevstvo Bozje, slanjem svojih ucenika. Dolazak svoga Kraljevstva On ce ostvariti nadasve velikim Otajstvom svoga Vazma: svojom smrcu na krizu i Uskrsnucem. "Kad budem uzdignut sa zemlje, sve cu privuci k sebi" (Iv 12,32). "Svi su ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom".

NAVJESTAJ KRALJEVSTVA BOZJEGA

543 Svi su ljudi pozvani da udju u Kraljevstvo. Navijesteno najprije sinovima Izraela, mesijansko je Kraljevstvo odredjeno da primi ljude svih naroda.Za pristup u Kraljevstvo, potrebno je prihvatiti Isusovu Rijec: Gospodinova se rijec usporedjuje sa sjemenom koje se sije u polju; oni koji slusaju s vjerom i pripadaju malom Kristovom stadu, primili su sâmo Kraljevstvo; a sjeme svojom snagom nice i raste sve do vremena zetve. 544 Kraljevstvo pripada siromasnima i malenima, tj. onima koji ga primaju ponizna srca. Isus je poslan da bude "blagovjesnik siromasima" (Lk 4,18). Njih proglasava blazenima jer je "kraljevstvo nebesko njihovo!" (Mt 5,3); "malenima" se Otac dostojao objaviti ono sto mudrima i umnima ostaje skriveno. Isus, od jasala do kriza dijeli zivot siromaha, poznaje glad, zedj i oskudicu. Stavise, poistovjecuje se sa svakom vrstom siromaha i djelotvornu ljubav prema njima cini uvjetom za ulazak u Kraljevstvo.

545 Isus poziva gresnike na kraljevsku gozbu: "Nisam dosao zvati pravednike, nego gresnike" (Mt 2,17). Pozivajuci ih na obracenje, bez kojeg nema ulaska u Kraljevstvo, rijecima i cinima Isus im pokazuje neizmjerno milosrdje svoga Oca i neizmjernu "radost" koja biva "na nebu zbog jednog obracenog gresnika" (Lk 15,7). Najvisi dokaz takve ljubavi bit ce zrtva vlastitog zivota "na otpustenje grijeha" (Mt 26,28).

546 Isus poziva na ulazak u Kraljevstvo sluzeci se prispodobama, koje su osobit izraz njegova naucavanja. Njima poziva na kraljevsku gozbu,ali trazi i korjenito opredjeljenje: za postignuce Kraljevstva potrebno je "prodati" sve, ne dostaju rijeci, nuzna su djela. Prispodobe su kao ogledalo covjeku: prima li Rijec kao sto ga prima kamenito tlo ili kao dobra zemlja? Kako se sluzi primljenim talentima? U srcu prispodobâ prikriveno stoji Isus i Kraljevstvo prisutno u svijetu. Treba uci u Kraljevstvo, tj. postati Kristovim ucenicima da se upoznaju "otajstva Kraljevstva nebeskoga" (Mt 13,11). Za one koji ostaju "vani", sve i dalje ostaje zagonetno.

ZNAKOVI KRALJEVSTVA BOZJEGA

547 Isus popracuje svoje rijeci silnim "cudesima, djelima i znamenjima" (Dj 2,22), koja ocituju da je u njemu prisutno Kraljevstvo. Dokazuju da je Isus navijesteni Mesija.

548 Znakovi sto ih Isus cini svjedoce da ga je Otac poslao. Oni pobudjuju vjeru u njega. Onima koji mu se obracaju s vjerom, on daje ono sto traze. Tada cudesa ucvrscuju vjeru u onoga koji vrsi djela svog Oca: svjedoce da je on Sin Bozji. Ali mogu biti povod i sablazni. Ne idu za tim da zadovolje znatizelju i zelje necega magijskog. Premda su mu cudesa tako ocita, Isus je od nekih odbacen; optuzuju ga cak da djeluje uz pomoc demona.

549 Oslobadjajuci neke ljude od zemaljskih zala gladi, nepravde, bolesti i smrti, Isus je pokazao mesijanske znakove; on nije dakako dosao da ukloni odavde sva zla, nego da ljude oslobodi od najgorega ropstva: grijeha, koji ih prijeci u njihovu pozivu djece Bozje i uzrok je svih ljudskih porobljenja.

550 Dolazak Kraljevstva Bozjega poraz je kraljevstva Sotonina: "Ako ja po Duhu Bozjem izgonim djavle, zbilja je doslo k vama kraljevstvo Bozje" (Mt 12,28). Isusovi egzorcizmi oslobadjaju neke ljude od demonskog mucenja. Oni unaprijed oznacuju veliku pobjedu Isusovu nad "knezom ovoga svijeta" (Iv 12,31). Kraljevstvo ce Bozje biti konacno uspostavljeno krizem Kristovim: kad "Bog zavlada s drveta".

"KLJUCEVI KRALJEVSTVA"

551 U pocetku javnog zivota Isus je izabrao dvanaest ljudi da budu s njim i sudjeluju u njegovu poslanju; zato im je dao udjela u svojoj vlasti i poslao ih "propovijedati kraljevstvo Bozje i lijeciti bolesne" (Lk 9,2). Oni ostaju stalno pridruzeni Kraljevstvu Krista, koji po njima vodi Crkvu: Ja vam stoga u bastinu predajem kraljevstvo sto ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeci dvanaest plemena Izraelovih (Lk 22,29-30). 552 U zboru Dvanaestorice Simun Petar zauzima prvo mjesto. Isus mu je povjerio jedinstveno poslanje. Zahvaljujuci objavi primljenoj od Oca, Petar je ispovjedio: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga zivoga". Tad mu je Gospodin rekao: "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit cu Crkvu svoju i vrata paklena nece je nadvladati" (Mt 16,18). Krist, "kamen zivi" (1 Pt 2,4) jamci svojoj Crkvi utemeljenoj na Petru pobjedu nad silama smrti. Poradi vjere koju je ispovjedio, Petar ce ostati neoboriva stijena Crkve. Poslanje ce mu biti cuvati vjeru u njezinoj cjelovitosti i utvrdjivati svoju bracu.

553 Isus je predao Petru osobitu vlast: "Tebi cu dati kljuceve kraljevstva nebeskoga, pa sto god svezes na zemlji, bit ce svezano na nebesima" (Mt 16,19). "Vlast kljuceva" oznacava autoritet upravljanja kucom Bozjom, sto je Crkva. Isus, "dobri Pastir" (Iv 10,11), tu je zadacu potvrdio nakon Uskrsnuca: "Pasi ovce moje" (Iv 21,15-17). Vlast "vezanja i razrjesivanja" oznacuje autoritet oprastanja grijeha, prosudjivanja u podrucju nauke i disciplinskih mjera u Crkvi. Isus je taj autoritet predao Crkvi po sluzbi apostola, napose Petra, kojemu su jedinomu izricito povjereni kljucevi Kraljevstva.

PREDOKUS KRALJEVSTVA: PREOBRAZENJE

554 Od dana kad je Petar ispovjedio da Isus jest Krist, Sin Boga zivoga, Ucitelj "poce upucivati ucenike kako treba da podje u Jeruzalem, da mnogo pretrpi(...) da bude ubijen i treci dan da uskrsne" (Mt 16,21). Petar se toj najavi usprotivio, drugi je nisu razumjeli. U tom je kontekstu smjesten tajanstveni dogadjaj Isusova preobrazenja na visokom brdu, pred trojicom od njega izabranih svjedoka: Petra, Jakova i Ivana. Lice i Isusova odjeca zablistase sjajem, pojavise se Mojsije i Ilija govoreci "o njegovu Izlasku, sto se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu" (Lk 9,31); uto ih oblak zasjeni a glas s neba zaori: "Ovo je Sin moj, izabranik! Njega slusajte" (Lk 9,35).

555 Na trenutak, Isus ocituje svoju bozansku slavu, potvrdjujuci tako Petrovu ispovijest. Objavljuje da "za ulazak u svoju slavu" (Lk 24,26) mora proci preko kriza u Jeruzalemu. Mojsije i Ilija bijahu vidjeli slavu Bozju na brdu; Zakon i proroci bijahu nagovijestili Mesijina trpljenja. Isusova je Muka upravo volja Oceva: Sin djeluje kao Sluga Bozji.Oblak oznacuje prisutnost Duha Svetoga; "Pokazalo se citavo Trojstvo: Otac u glasu; Sin u covjeku, Duh u svjetlom oblaku": Preobrazio si se na gori, Kriste Boze, i ucenici tvoji vidjese slavu tvoju koliko im to bijase moguce, da znadu, kad te budu gledali kako te razapinju, da dragovoljno podnosis muku, a svijetu propovijedaju, da si ti doista Ocev odsjev. 556 Na pragu javnoga zivota: Krstenje; na pragu Pashe: Preobrazenje. Isusovim krstenjem "ocitovano je otajstvo prvog preporodjenja: nase krstenje"; Preobrazenje je "sakrament drugog preporodjenja: naseg uskrsnuca". Vec sada, po Duhu Svetomu koji djeluje u sakramentu Tijela Kristova, mi imamo udjela u Gospodinovu Uskrsnucu. Preobrazenje nam pruza predokus slavnog Kristova dolaska, "kada ce preobraziti ovo nase bijedno tijelo i suobliciti ga tijelu svome slavnome" (Fil 3,21). Ali nas podsjeca i na to da "nam je kroz mnoge nevolje uci u kraljevstvo Bozje" (Dj 14,22): Petar to jos nije shvacao kada je na brdu pozelio zivjeti s Kristom. Tu srecu ti je, Petre, Krist osigurao poslije smrti. A sada ti kaze: Sidji da se trudis na zemlji, da sluzis na zemlji, da budes prezren i razapet na zemlji. Sisao je Zivot da bude ubijen; sisao je Kruh da ogladni; sisao je Put da se od puta umori; sisao je Izvor da ozedni; a ti odbijas da trpis?

ISUSOV PUT U JERUZALEM

557 "Kad je doslo vrijeme da bude uzet, Isus odlucno krenu u Jeruzalem" (Lk 9,51).Tom je odlukom pokazao da ulazi u Jeruzalem pripravan da umre. U tri navrata najavio je svoju muku i svoje uskrsnuce. Krecuci prema Jeruzalemu kaze: "Ne prilici da prorok umre izvan Jeruzalema" (Lk 13,33).

558 Isus podsjeca na mucenistvo proroka koji su bili usmrceni u Jeruzalemu. Ipak, ne prestaje pozivati Jeruzalem da se okupi oko njega: "Jeruzaleme (...) koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao sto kvocka okuplja pilice pod krila, ali vi niste htjeli! " (Mt 23,37b). Kad je stigao na domak Jeruzalemu, Isus place nad gradom i jos jednom ocituje zelju svoga srca: "O kad bi i ti u ovaj dan spoznao sto je za tvoj mir! Ali sada je skriveno tvojim ocima" (Lk 19,41-42).

ISUSOV MESIJANSKI ULAZAK U JERUZALEM

559 Kako ce Jeruzalem primiti svoga Mesiju? Posto se uvijek otimao pokusajima naroda da ga zakralji, Isus izabire vrijeme i do u pojedinosti pripravlja svoj mesijanski ulazak u grad "Davida, oca svoga" (Lk 1,32). Klicali mu kao sinu Davidovu, onome koji donosi spasenje ("Hosana" znaci: "Oh, spasi nas!", "daj nam spasenje!"). Sada "Kralj slave" (Ps 24,7-10) ulazi u svoj grad jasuci na magaretu: ne zadobiva Kcer Sionsku, sliku svoje Crkve, niti lukavoscu niti nasiljem, nego poniznoscu koja svjedoci za Istinu. Zato podanici njegova Kraljevstva, toga dana, jesu djeca i "siromasi Bozji", koji mu klicu kao sto su ga andjeli navijestili pastirima. Njihovo klicanje "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje" (Ps 118,26) preuzela je Crkva u "Svet" euharistijskog bogosluzja kao uvod u spomencin Gospodinove Pashe.

560 Isusov ulazak u Jeruzalem ocituje dolazak Kraljevstva koje ce Kralj-Mesija uskoro ostvariti Pashom svoje smrti i Uskrsnuca. Slavljem ulaska Isusova u Jeruzalem, na Cvjetnicu, Crkva zapocinje Veliki Tjedan.

Ukratko

561 "Sav je Kristov zivot bio neprestano poucavanje: njegova sutnja, njegova znamenja, djela, molitva, ljubav prema covjeku, njegovo opredjeljenje za male i siromasne, prihvacanje potpune zrtve na krizu za otkup svijeta, njegovo uskrsnuce, sve je to ostvarenje njegove Rijeci i ispunjenje Objave".

562 Kristovi se ucenici moraju njemu suobliciti sve dok se on ne oblikuje u njima. "Zato smo uzeti u otajstvo Njegova zivota, suobliceni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali".

563 Bili pastiri ili mudraci, mozemo ovdje susresti Boga samo klececi pred Betlehemskim jaslama i klanjajuci mu se skrivenom u slabosti djeteta.

564 Svojom podloznoscu Mariji i Josipu kao i svojim skromnim radom tijekom dugih godina u Nazaretu, Isus nam daje primjer svetosti u svagdanjem zivotu obitelji i rada.

565 Od pocetka javnog zivota u casu krstenja, Isus je "Sluga" sav posvecen otkupiteljskom djelu koje ce dovrsiti u "krstenju" svoje muke.

566 Napastovanje u pustinji pokazuje Isusa, poniznog Mesiju koji slavi pobjedu nad Sotonom, snagom svoga punog pristanka naumu spasenja koji je Otac htio.

567 Kraljevstvo nebesko pocinje na zemlji u Kristu. "Jasno se ocituje ljudima u rijecima, djelima i prisutnosti Kristovoj". Crkva je klica i pocetak tog Kraljevstva. Kljucevi su Kraljevstva povjereni Petru.

568 Isusovu preobrazenju bio je cilj da ucvrsti vjeru Apostola u pogledu muke. Uzlazak na "visoko brdo" pripravlja uzlazak na Kalvariju. Krist, Glava Crkve, ocituje ono sto njegovo Tijelo sadrzi i zraci u sakramentima: "nadu slave" (Kol 1,27).

569 Isus je dragovoljno uzisao u Jeruzalem, iako je znao da ce tamo umrijeti okrutnom smrcu zbog velikog neprijateljstva gresnika.

570 Ulazak Isusov u Jeruzalem ocitovanje je dolaska Kraljevstva Mesije-Kralja. U njegovu gradu prihvacaju ga maleni i ponizni srcem. Mesija-Kralj sprema se ostvariti svoje Kraljevstvo Pashom smrti i uskrsnuca.

II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 5.

Usp. SV. LEON VELIKI, Sermones, 51,3: PL 54, 310C.

Usp. Heb 12,3.