Clanak 4.

"ISUS KRIST MUCEN POD PONCIJEM PILATOM,
RASPET, UMRO I POKOPAN"

571 Vazmeno otajstvo Kriza i Uskrsnuca Kristova u sredistu je Radosne vijesti koju apostoli, i Crkva slijedeci njih, moraju navijestati svijetu. Spasiteljski naum Bozji ispunio se jednom zauvijek otkupiteljskom smrcu njegova Sina Isusa Krista.

572 Crkva ostaje vjerna "tumacenju svih Pisama" sto ga je dao sam Isus prije kao i poslije svoga Vazma: "Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te udje u svoju slavu?" (Lk 24,26-27. 44-45). Isusove patnje poprimile su svoj konkretni povijesni oblik time sto je bio "odbacen od starjesina, glavara svecenickih i knjizevnika" (Mk 8,31) koji su ga predali "poganima da ga izrugaju, izbicuju i razapnu" (Mt 20,19).

573 Vjera dakle moze nastojati istrazivati okolnosti smrti Isusove, koje Evandjelja vjerno prenose a drugi ih povijesni izvori osvjetljuju, da bi se bolje razumio smisao Otkupljenja.

Stavak 1.

ISUS I IZRAEL

574 Sve od pocetka javnog djelovanja Isusova, neki farizeji i pristase Herodovi, sa svecenicima i knjizevnicima, sporazumjeli su se da ga pogube.Odredjenim svojim djelimaIsus se nekima, zlonamjernima, ucinio sumnjivim s opsjednuca. Optuzuju ga za huljenje Boga i za lazno prorokovanje,religijske zlocine koje je Zakon kaznjavao smrtnom kaznom kamenovanjem.

575mMnogi cini i rijeci Isusove bili su dakle "znak protuslovlja" (Lk 2,34) za jeruzalemske vjerske vlasti, koje Evandjelje po Ivanu cesto nazivlje "Zidovima",vise nego za obicne clanove Puka Bozjega. Dakako, Isusovi odnosi s farizejima nisu bili samo polemicni. Ima farizeja koji ga izvjescuju o opasnosti kojoj je izvrgnut. Isus neke od njih hvali, kao knjizevnika iz Mk 12,34, i vise puta s farizejima blaguje. Isus potvrdjuje nauke uz koje pristaje ta vjerska elita Puka Bozjega: uskrsnuce mrtvih, oblike poboznosti (milostinja, post i molitva)i obicaj obracanja Bogu kao Ocu, sredisnje znacenje zapovijedi ljubavi prema Bogu i bliznjemu. 576 U ocima mnogih u Izraelu cini se da Isus djeluje protiv bitnih ustanova Izabranog naroda:

podloznosti Zakonu u cjelini njegovih pisanih zapovijedi i, za farizeje, u tumacenju usmene predaje;

sredisnjeg znacaja Hrama jeruzalemskoga kao svetog mjesta gdje Bog na osobit nacin prebiva;

vjere u jedinog Boga ciju slavu ne moze dijeliti nijedan covjek.

I. Isus i Zakon

577 Na pocetku Govora na gori, Isus je dao svecano upozorenje u kojemu je Zakon, dan od Boga na Sinaju u doba Prvog Saveza, prikazao u svjetlu milosti Novog Saveza: Ne mislite da sam dosao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam dosao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kazem vam, dok ne prodje nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezic iz Zakona nece proci, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauci ljude, najmanji ce biti u Kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vrsio i druge ucio, taj ce biti velik u kraljevstvu nebeskom" (Mt 5,17-19). 578 Isus, Mesija Izraelov, najveci dakle u Kraljevstvu nebeskom, bio je duzan po svojim vlastitim rijecima, ispuniti Zakon vrseci ga u njegovoj cjelovitosti sve do njegovih najmanjih zapovijedi. On je dapace jedini koji je to mogao savrseno uciniti.Zidovi, po svom vlastitom priznanju, nikad nisu mogli ispuniti Zakon u njegovoj cjelovitosti ne krseci ni najmanju njegovu zapovijed. Stoga svake godine na svetkovinu Okajanja djeca Izraelova mole od Boga oprostenje za svoje prijestupe Zakona. Zaista, Zakon sacinjava cjelinu, i, kako pripominje sveti Jakov, "tko sav Zakon uscuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega" (Jak 2,10). 579mTo nacelo cjelovitosti opsluzivanja Zakona, ne samo u njegovu slovu nego i u duhu, bilo je milo farizejima. Isticuci ga za Izraela, oni su mnoge Zidove Isusova doba doveli do skrajnje vjerske revnosti. Ta revnost, ako se nije htjela rastvoriti u "licemjernu" kazuistiku, mogla je samo pripraviti Puk na necuveni zahvat Bozji, u kojemu ce jedini Pravednik, namjesto svih gresnika savrseno ispuniti Zakon. 580 Savrseno ispunjenje Zakona moglo je biti djelo samo bozanskog Zakonodavca, koji se rodio kao podloznik Zakona u osobi Sina. U Isusu, Zakon se vise ne pokazuje urezanim u kamene ploce nego "u srce" (Jr 31,33) Sluge koji je, zato sto "vjerno donosi pravdu" (Iz 42,3), postao "savez narodu" (Iz 42,6). Isus ispunja Zakon sve dotle da uzimlje na sebe "prokletstvo Zakona" (Gal 3,13) sto ga na sebe navukose oni koji ne "vrse svega Zakona" (Gal 3,10), jer se smrt Kristova zbila "za otkupljenje prijestupâ Prvoga Saveza" (Heb 9,15). 581mIsus se u ocima Zidova i njihovih duhovnih glavara pokazao kao "rabbi". On se cesto sluzio dokazivanjem u okviru rabinskog tumacenja Zakona.Ali istodobno Isus nije mogao ne povrijediti ucitelje Zakona, jer se nije zadovoljavao time da svoja tumacenja predlaze uz njihova, "on je naucavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci" (Mt 7,29). U njemu se ista Rijec Bozja koja je odjeknula na Sinaju da bi Mojsiju dala Pisani Zakon, daje iznova cuti na Brdu Blazenstava. On Zakon ne ukida nego ispunja dajuci mu na bozanski nacin posljednje tumacenje: "Culi ste da je receno starima (...), a ja vam kazem" (Mt 5,33-34). Tom istom bozanskom vlascu on ne priznaje neke "ljudske predaje" farizejâ (Mk 7,8) koji ponistavaju "Rijec Bozju" (Mk 7,13).

582mIduci jos dalje, Isus ispunja Zakon o cistoci hrane, tako vazan u zidovskomu svagdanjem zivotu, otkrivajuci njegov "pedagoski"smisao bozanskim tumacenjem: "Ne moze onecistiti covjeka sto u nj ulazi" (...) - tako on proglasuje cistima sva jela. "Sto iz covjeka izlazi, to oneciscuje covjeka. Ta iznutra, iz srca covjecjega, izlaze zle namisli" (Mk 7,18-21). Predajuci s bozanskom vlascu konacno tumacenje Zakona, Isus je dosao u sukob s nekim nauciteljima Zakona koji nisu prihvacali njegovo tumacenje, premda je bilo zajamceno bozanskim znakovima sto su ga pratili. To vrijedi osobito za pitanje subote: Isus pripominje, cesto s rabinskim dokazima, da sluzenje Bogu ili bliznjemu, kao u slucaju njegovih iscjeljenja, ne krsi subotni pocinak.

II. Isus i Hram

583 Isus, kao i proroci prije njega, iskazivao je Hramu i Jeruzalemu najdublje postovanje. Ondje je bio prikazan od Josipa i Marije cetrdeset dana po svom rodjenju. U dobi od dvanaest godina, odlucuje ostati u Hramu da bi svoje roditelje podsjetio da je njemu biti u onome sto je Oca njegova. On je onamo uzlazio svake godine barem za Pashu u vrijeme svoga skrovitog zivota; i samo njegovo javno djelovanje odvijalo se uz njegova hodocasca u Jeruzalem za velike zidovske blagdane.

584 Isus se uspinjao u Hram kao na povlasteno mjesto susreta s Bogom. Hram je za njega boraviste njegova Oca, dom molitve, i on se srdi sto je izvanjsko predvorje Hrama postalo mjestom trgovanja. Ako tjera trgovce iz Hrama, cini to iz ljubomorne ljubavi za svoga Oca: "Ne cinite od kuce Oca mojega kucu trgovacku. Prisjetise se njegovi ucenici da je pisano: `Izjeda me revnost za Dom tvoj'" (Iv 2.16-17). Poslije njegova Uskrsnuca, apostoli su uscuvali veliko religiozno postovanje za Hram.

585 Uoci svoje muke, Isus je ipak navijestio razorenje tog sjajnog zdanja od kojeg nece ostati kamen na kamenu. U tome je navjestaj jednoga znaka posljednjih vremena koja ce zapoceti njegovim Vazmom. Ali o tom su prorostvu lazni svjedoci mogli izvijestiti iskrivljeno za ispitivanja Isusova kod velikog svecenika, i ono je Isusu vraceno kao uvreda dok je bio pribijen na Kriz.

586 Isus, daleko od toga da bude protivan Hramugdje je dao bît svog ucenja, htio je platiti porez Hramu pridruzujuci se Petru kojega je upravo bio postavio temeljem svoje buduce Crkve. Jos vise, poistovjetio se s Hramom prikazujuci se kao konacno boraviste Bozje medju ljudima. Stoga njegovo tjelesno usmrcenjenavijesta razorenje Hrama koje ce ocitovati ulazak u novo doba povijesti spasenja: "Dolazi cas kad se necete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu" (Iv 4,21).

III. Isus i vjera Izraelova u jedinoga Boga i Spasitelja

587 Ako su za vjerske vlasti Izraela Zakon i jeruzalemski Hram mogli biti biti prigodom za "protivljenje" Isusu, njegova je uloga u otkupljenju grijehâ, tom bozanskom djelu u pravom smislu, bila za njih pravi kamen spoticanja.

588 Isus je farizeje sablaznio blagujuci s carinicima i gresnicima po domacu kao i s njima samima. Protiv onih medju njima "koji se pouzdavahu da su pravednici a druge potcjenjivahu" (Lk 18,9), Isus je ustvrdio: "Nisam dosao zvati pravednike nego gresnike na obracenje" (Lk 5,32). Isao je jos dalje proglasujuci pred farizejima da, buduci da je grijeh opcenit, oni koji umisljaju da im spasenja ne treba zasljepljuju sami sebe.

589 Isus je izazvao sablazan poglavito time sto je svoje milosrdno ponasanje prema gresnicima poistovjetio sa stavom samoga Boga prema njima.Cak je dao razumjeti da, sjedajuci za stol gresnikâ, pripusta gresnike na mesijansku gozbu. Ali osobito oprastajuci grijehe Isus je vjerske vlasti stavio pred dilemu. Naime, kao sto oni, uzasnuti, ispravno tvrde, samo Bog moze oprastati grijehe. Prastajuci grijehe, Isus ili huli jer je covjek koji se izjednacuje s Bogom, ili govori istinu te njegova osoba uprisutnjuje i objavljuje ime Bozje.

590 Samo bozanski identitet Isusove osobe moze opravdati zahtjev tako apsolutan kao sto je ovaj: "Tko nije sa mnom, protiv mene je" (Mt 12,30); isto kao kad kaze da je u njemu "vise nego Jona, (...) vise nego Salomon" (Mt 12,41-42), "vise nego Hram" (Mt 12,6); kad o sebi spominje da je David Mesiju nazvao svojim Gospodinom;kad tvrdi: "Prije negoli Abraham posta, Ja Jesam!" (Iv 8,58); i cak: "Ja i Otac jedno smo" (Iv 10,30).

591 Isus je od vjerskih jeruzalemskih vlasti trazio da vjeruju u njega zbog djelâ Oca sto ih je on cinio. Ali takav cin vjere morao je proci kroz tajanstvenu smrt samima sebi za novo "rodjenje odozgor" (Iv 3,7), pod utjecajem milosti Bozje. Takav zahtjev obracenja pred tako zacudnim ispunjenjem obecanjâ omogucuje shvatiti tragicnu zabludu Velikog vijeca koje je smatralo da Isus zasluzuje smrt kao bogohulnik.Clanovi Velikog vijeca postupali su tako i iz "neznanja"i ujedno iz "okorjelosti" (Mk3,5;Rim 11,25) nevjere.

Ukratko

592 Isus nije dokinuo Sinajski Zakon, nego ga je ispuniotako savrsenoda mu je otkrio posljednji smisao i iskupio prijestupe protiv njega.

593 Isus je castio Hram uspinjuci se u nj kao hodocasnik na zidovske blagdane, i ljubio je ljubomornom ljubavlju to prebivaliste Bozje medju ljudima. Hram predskazuje njegovo otajstvo. Ako mu Isus navijesta razorenje, cini to da ocituje svoje vlastito usmrcenje i ulazak u novo doba povijesti spasenja, u kojem ce njegovo Tijelo biti konacni Hram.

594 Isus je vrsio djela, kao sto je oprostenje grijehâ, koja su ocitovala da je on sâm Bog Spasitelj.Neki Zidovi, koji nisu priznavali Boga koji je postao covjek, u njemu su vidjeli covjeka koji se pravi Bogom (Iv 10,33), te su mu sudili kao bogohulniku.

Stavak 2.

ISUS JE UMRO RASPET NA KRIZ

I. Sudjenje Isusu

PODIJELJENOST ZIDOVSKIH VLASTI PREMA ISUSU

595mMedju jeruzalemskim vjerskim vlastima, ne samo da se nasao farizej Nikodemili odlicnik Josip iz Arimateje da potajno budu ucenicima Isusovim, nego su nastala i dugotrajna neslaganja o njemutako da uoci same Muke sv. Ivan moze reci da su "mnogi i od glavara vjerovali u njega", premda na nesavrsen nacin (Iv 12,42). To nije nista cudno ako se uzme u obzir da je sutradan po Pedesetnici "mnostvo svecenika prihvacalo vjeru" (Dj 6,7) i da su neki iz farizejske sljedbe prigrlili vjeru (Dj 15,5), tako da sveti Jakov moze reci svetom Pavlu: "tolike su tisuce Zidova povjerovali, i svi su revnitelji Zakona" (Dj 21,20).

596mJeruzalemske vjerske vlasti nisu bile jednodusne u tome kako se ponasati prema Isusu.Farizeji suzaprijetili izopcenjem onima koji bi ga slijedili.Onima koji su se bojali da ce "svi povjerovati u nj (Isusa), pa ce doci Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!", veliki je svecenik predlozio prorokujuci: "Za vas je bolje da jedan covjek umre za narod, nego da sav narod propadne!" (Iv 11,49-50). Veliko vijece proglasuje da Isus "zasluzuje smrt" (Mt 26,66) kao bogohulnik, ali buduci da je izgubilo pravo izvrsenja smrtne kazne, predaje Isusa Rimljanima optuzujuci ga za politicku bunu,sto ce Isusa staviti u uporedbu s Barabom optuzenim za "pobunu" (Lk 23,19). Svecenicki glavari i politickim prijetnjama pritiscu Pilata da osudi Isusa na smrt.

ZIDOVI NISU SKUPNO ODGOVORNI ZA SMRT ISUSOVU

597 Uzimajuci u obzir povijesnu slozenost Isusova procesa ocitovanu u evandjeoskim opisima, i kakav god mogao biti osobni grijeh cimbenikâ tog sudjenja (Juda, Sinedrij, Pilat), koji samo Bog poznaje, ne moze se odgovornost za nj pripisati ukupnosti jeruzalemskih Zidova, unatoc povicima manipuliranog mnostvai opcenitim prijekorima sadrzanima u pozivima na obracenje nakon Pedesetnice.Sam Isus oprastajuci s Krizai Petar slijedeci njegov primjer uzeli su u obzir "neznanje" (Dj 3,17) jeruzalemskih Zidova, cak i njihovih poglavara. Jos se manje moze, pocev od krika puka: "Krv njegova na nas i na djecu nasu!" (Mt 27,25), sto znaci potvrdu, prosiriti odgovornost na druge Zidove u prostoru i vremenu: Stoga je Crkva na II. Vatikanskom saboru izjavila: "Za ono sto je pocinjeno za vrijeme Muke ne mogu biti okrivljeni ni svi onda zivuci Zidovi bez razlike, ni Zidovi nasega vremena. (...) Zidove se ne smije prikazivati kao od Boga odbacene ni proklete, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga Pisma".

SVI GRESNICI BILI SU UZROCNICI MUKE KRISTOVE

598 Crkva, u Uciteljstvu svoje vjere i u svjedocenju svojih svetaca, nije nikad zaboravila da su "sami gresnici bili uzrocnici i kao orudje svih muka sto ih je pretrpio bozanski Otkupitelj".Uzimljuci u obzir to da nasi grijesi vrijedjaju samoga Krista,Crkva ne oklijeva pripisivati krscanima najtezu odgovornost u muci Isusovoj, odgovornost kojom su oni precesto opterecivali jedino Zidove: Krivce te uzasne krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Buduci da su nasa zlodjela ucinila da Gospodin nas Isus Krist podnese muku Kriza, oni koji uranjaju u nerede i zlo, sigurno "sami sebi iznova razapinju i ruze Sina Bozjega".I treba priznati da je u tom slucaju nas vlastiti grijeh veci nego grijeh Zidovâ. Jer oni, po svjedocanstvu apostolovu, "da su upoznali Kralja slave, nikad ga ne bi bili razapeli".Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo. I kad ga nijecemo svojim cinima, na neki nacin stavljamo na nj svoje ubojite ruke.

I nisu ga raspeli zli dusi; raspeo si ga ti s njima i jos ga razapinjes, uzivajuci u porocima i grijesima.

II. Otkupiteljska smrt Kristova u Bozjem nacrtu spasenja

"ISUS PREDAN PO NEPROMJENLJIVOM BOZJEM NAUMU"

599 Nasilna smrt Isusova nije bila plod slucaja u nesretnu stjecaju okolnosti. Ona pripada otajstvu nauma Bozjega, kako jeruzalemskim Zidovima sveti Petar tumaci vec u svome prvom govoru na Pedesetnicu: On je predan "po odlucenu naumu i promislu Bozjemu" (Dj 2,23). Taj biblijski nacin govora ne znaci da su oni koji su "predali Isusa" (Dj 3,13) bili samo pasivni izvrsitelji jednog scenarija unaprijed od Boga napisana.

600 Bogu su svi casovi vremena prisutni u svojoj aktualnosti. On dakle zasniva svoj vjecni naum "predodredjenja" ukljucujuci u nj slobodni odgovor svakog covjeka svojoj milosti: "Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da ucine sto tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude" (Dj 4,27-28). Bog je dopustio cine proizasle iz njihove zaslijepljenosti da bi izvrsio svoj naum spasenja.

"UMRO ZA NASE GRIJEHE PO PISMIMA"

601 Taj Bozji naum spasenja po usmrcenju "Sluge, Pravednika"bio je unaprijed navijesten u Pismu kao otajstvo sveopceg otkupljenja, to jest otkupa koji ljude oslobadja ropstva grijehu.U ispovijesti vjere, za kojukaze da ju je "primio", sv. Pavao ispovijeda da je "Krist umro za nasegrijehe po Pismima" (1 Kor 15,3).Otkupiteljska smrt Isusova ispunjujeosobito prorostvo o Sluzi patniku.Sam Isus prikazao je smisao svoga zivota i svoje smrti u svjetlu Sluge patnika.Nakon Uskrsnuca, dao je to tumacenje Pisama ucenicima iz Emausa,zatim i samim apostolima.

"BOG GA ZA NAS GRIJEHOM UCINI"

602 Dosljedno tome sv. Petar moze apostolsku vjeru u Bozji naum spasenja jasno izraziti ovako: "Ta znate da od svog ispraznog nacina zivota sto vam ga oci namrijese, niste otkupljeni necim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijase doduse predvidjen prije postanka svijeta, ali se ocitova na kraju vremena radi vas" (1 Pt 1,18-20). Grijesi ljudî, kao posljedica istocnoga grijeha, potvrdjeni su smrcu.Saljuci svoga vlastitog Sina u stanje sluge,stanje covjecanstva palog i, zbog grijeha, smrti namijenjenoga,"Njega, koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom ucini da mi budemo pravednost Bozja u njemu" (2 Kor 5,21).

603 Isus nije upoznao osude kao da bi sam bio sagrijesio.Ali u svojoj otkupiteljskoj ljubavi, koja ga je uvijek sjedinjavala s Ocem,on je preuzeo nas u nasoj udaljenosti od Boga zbog grijeha, tako da je u nase ime mogao reci na Krizu: "Boze moj, Boze moj, zasto si me ostavio?" (Mk 15,34; Ps 22,1). Ucinivsi ga tako solidarnim s nama gresnicima, Bog " ni svojega Sina nije postedio, nego ga je za sve nas predao" (Rim 8,32), da budemo pomireni s njime "po smrti Sina njegova" (Rim 5,10).

BOG JE ZACETNIK OPCE OTKUPITELJSKE LJUBAVI

604 Predajuci svoga Sina za nase grijehe, Bog ocituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s nase strane: "U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao zrtvu pomirnicu za grijehe nase" (1 Iv 4,10)."Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok jos bijasmo gresnici, Krist za nas umrije."(Rim 5,8).

605 Ta je ljubav bez iskljucivosti, Isus je to pripomenuo u zakljucku prispodobe o izgubljenoj ovci: "Tako ni Otac vas, koji je na nebesima nece da propadne ni jedan od ovih malenih" (Mt 18,14). On tvrdi da daje svoj zivot "kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28); taj izraz nije restriktivan: suprotstavlja ukupnost covjecanstva jedinoj osobi Otkupitelja koji se predaje da bi je spasio.Crkva, slijedeci apostole, uci da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. "Nema, nije bilo i nece biti nijednog covjeka za kojega Krist nije trpio".

III. Krist je sama sebe prikazao Ocu za nase grijehe

SAV KRISTOV ZIVOT JE ZRTVA OCU

606 Sin Bozji, koji je sisao "s neba ne da vrsi svoju volju, nego volju onoga koji ga posla" (Iv 6,38), "ulazeci u svijet veli: (...) Evo dolazim! (...) Vrsiti, Boze, volju tvoju! (...) U toj smo volji posveceni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek" (Heb 10,5-10). Od prvog casa svoga Utjelovljenja, Sin prihvaca Bozji naum spasenja u svome otkupiteljskom poslanju: "Moja je hrana vrsiti volju Onoga koji me posla i dovrsiti djelo njegovo" (Iv 4,34). Zrtva Isusova za grijehe svega svijeta (1 Iv 2,2) izraz je njegova zajednistva ljubavi s Ocem: "zbog toga me ljubi Otac sto polazem zivot svoj" (Iv 10,17). "Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako cinim kako mi je zapovijedio Otac" (Iv 14,31).

607 Ta zelja da prihvati naum otkupiteljske Oceve ljubavi prozimlje sav zivot Isusov,jer njegova otkupiteljska Muka bitni je razlog njegova Utjelovljenja: "Oce, izbavi me iz ovoga casa? No, zato dodjoh u ovaj cas" (Iv 12,27). "Casu koju mi dade Otac zar da ne pijem?" (Iv 18,11). I jos na Krizu prije nego ce "sve biti svrseno", on kaze: "Zedan sam" (Iv 19,28).

"JAGANJAC KOJI ODUZIMA GRIJEH SVIJETA"

608 Nakon sto je prihvatio da ga krsti s gresnicima,Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu "Jaganjca Bozjega koji oduzima grijeh svijeta" (Iv 1,29). On tako ocituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik koji se, suteci, pusta voditi na klanje noseci grijeh mnostva,i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe.Sav zivot Kristov izrazuje njegovo poslanje: "da sluzi i zivot svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mk 10,45).

ISUS SLOBODNO PRIHVACA OTKUPITELJSKU LJUBAV OCEVU

609 Prihvacajuci svojim ljudskim srcem ljubav Ocevu za ljude, Isus ih je "do kraja ljubio" (Iv 13,1), jer "vece ljubavi nitko nema od ove: da tko zivot svoj polozi za svoje prijatelje" (Iv 15,13). Tako je, u patnji i smrti, njegovo covjestvo postalo slobodnim i savrsenim orudjem njegove bozanske ljubavi koja hoce spasenje ljudi.Zaista, on je slobodno prihvatio svoju muku i smrt iz ljubavi za svoga Oca i za ljude koje Otac hoce spasiti: "Nitko mi ne oduzima zivot, nego ja ga sam od sebe polazem" (Iv 10,18). Odatle vrhunska sloboda Sina Bozjega kad sam ide prema smrti.

NA POSLJEDNJOJ VECERI ISUS JE PREDOSTVARIO SLOBODNU ZRTVU SVOGA ZIVOTA

610 Isus je slobodnu zrtvu samoga sebe potpunoma izrazio na veceri koju je blagovao s dvanaestoricom apostolâ,"one noci kad bijase predan" (1 Kor 11,23). Uoci svoje muke, dok je bio jos slobodan, Isus je od te Posljednje Vecere s ucenicima ucinio spomen-cin svoje dragovoljne zrtve Ocuza spasenje ljudi: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje" (Lk 22,19). "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpustenje grijehâ" (Mt 26,28).

611 Euharistija koju u tom casu ustanovljuje bit ce "spomen"njegove zrtve. Isus apostole ukljucuje u vlastitu zrtvu i trazi od njih da je trajno uprisutnjuju.Time Isus postavlja apostole za svecenike Novoga Saveza: "Za njih posvecujem samoga sebe da i oni budu posveceni u istini" (Iv 17,19).

SMRTNA BORBA U GETSEMANIJU

612 Casu Novoga Saveza, sto ju je prikazujuci samoga sebe,Isus anticipirao na Posljednjoj Veceri, prihvaca zatim iz rukû Ocevih u smrtnoj borbi u Getsemaniju,postajuci "poslusan do smrti" (Fil 2,8). Isus moli: "Oce moj, ako je moguce, neka me mimoidje ova casa (...)" (Mt 26,39). Tako izrazuje uzas sto ga smrt predstavlja za njegovu ljudsku narav. Ona je kao i nasa, namijenjena vjecnom zivotu; k tome, za razliku od nase, savrseno je izuzeta od grijeha koji je uzrok smrti;ali, nadasve, ona je uzeta od bozanske osobe, "zacetnika zivota" (Dj 3,15), Onoga koji zivi (Otk 1,17).Prihvacajuci svojom ljudskom voljom da se vrsi volja Oceva,Isus prihvaca smrt kao otkupiteljsku, da "u tijelu svom grijehe nase ponese na drvo" (1 Pt 2,24).

KRISTOVA SMRT JEDINA JE I KONACNA ZRTVA

613 Kristova je smrt i Vazmena zrtva sto ostvaruje konacno otkupljenje ljudipo Jaganjcu Bozjem koji oduzima grijeh svijeta (Iv 1,29)iujedno zrtva Novoga Savezakoja iznova uspostavlja zajednistvo covjeka s Bogompomirujuci ga s njime krvlju "koja se za mnoge prolijeva na otpustenje grijehâ" (Mt 26,28).

614 Ta je Kristova zrtva jedina, ona dovrsuje i nadilazi sve zrtve.Ponajprije,ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svogaSina da nas pomiri sa sobom;istodobno je zrtva Sina Bozjega postalog covjekom, koji, slobodno i iz ljubavi,prikazuje svoj zivotOcu u Duhu Svetomu,da dade zadovoljstinu za nas neposluh.

ISUS SVOJIM POSLUHOM NADOMJESTA NAS NEPOSLUH

615 "Doista, kao sto su neposluhom jednog covjeka mnogi postali gresnici, tako ce i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici" (Rim 5,19). Svojim posluhom do smrti, Isus je uzeo mjesto Sluge patnika koji "zrtvuje (...) zivot svoj za naknadnicu", dok nosi "grijehe mnogih" koje on opravdava "uzimajuci na sebe njihove krivice". Isus je nadoknadio za nase krivnje i zadovoljio Ocu za nase grijehe.

SVOJU ZRTVU ISUS DOVRSUJE NA KRIZU

616 "Ljubav do kraja" (Iv 13,1) jest ono sto Kristovoj zrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljstine. On nas je u zrtvi svoga zivota sve poznavao i ljubio."Jer Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umrijese" (2 Kor 5,14). Nijedan covjek, pa bio i najsvetiji, nije bio sposoban uzeti na sebe grijehe svih ljudi i prikazati se kao zrtva za sve. Prisutnost u Kristu bozanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaca sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega covjecanstva, cini mogucom njegovu otkupiteljsku zrtvu za sve.

617 "Po svojoj svetoj muci, na drvu Kriza, on nam je zasluzio opravdanje", naucava Tridentski koncilisticuci jedinstveni znacaj zrtve Krista - "zacetnika vjecnoga spasenja" (Heb 5,9). A Crkva stuje Kriz pjevajuci: "O zdravo, Krizu, nado sva!".

NASE UDIONISTVO U ZRTVI KRISTOVOJ

618 Kriz je jedina zrtva Krista, jedinog "posrednika izmedju Boga i ljudî" (1 Tim 2,5). A buduci da se, u svojoj utjelovljenoj bozanskoj Osobi, "na neki nacin sjedinio sa svakim covjekom", on "pruza svim ljudima, na nacin koji Bog poznaje, mogucnost da budu pridruzeni Vazmenom otajstvu". On svoje ucenike pozivlje da uzmu svoj kriz i idu za njim, jer "on je trpio za nas, i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama". On zaista hoce da svojoj otkupiteljskoj zrtvi pridruzi one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, prisnije nego itko drugi pridruzene otajstvu njegove otkupiteljske patnje: Osim Kriza nema drugih ljestava za uspon u nebo.

Ukratko

619 "Krist umrije za grijehe nase po Pismima" (1 Kor 15,3).

620 Nase spasenje proistjece iz inicijative Bozje ljubavi prema nama: "On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe nase" (1 Iv 4,10). "Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio " (2 Kor 5,19).

621 Isus je slobodno prikazao sebe za nase grijehe. Taj dar on izrazuje i predostvaruje na Posljednjoj Veceri: "Ovo je tijelo moje , koje se za vas predaje" (Lk 22,19).

622 Otkupljenje Kristovo jest u tom sto je on dosao da sluzi i "zivot svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28), to jest da ljubi "svoje do kraja" (Iv 13,1), da oni budu "otkupljeni" od "ispraznog nacina zivota" bastinjenog od "otaca" (1 Pt 1,18).

623 Svojim posluhom Ocu, "do smrti na Krizu" (Fil 2,8), Isus ostvaruje pomirbeno poslanje Sluge patnika koji opravdava mnoge uzimajuci na se njihove krivnje.

Stavak 3.
ISUS KRIST BIO JE POKOPAN

624 "Po milosti Bozjoj, na korist svakog covjeka, on je okusio smrt za sve" (Heb 2,9). U svome naumu spasenja, Bog je odredio da njegov Sin ne samo "umre za nase grijehe" (1 Kor 15,3), nego i da "okusi smrt", to jest upozna stanje smrti, stanje odijeljenosti svoje duse od tijela, od casa kad je izdahnuo na Krizu do casa kad je uskrsnuo. To stanje mrtvoga Krista otajstvo je groba i silaska nad pakao. To je otajstvo Velike Subote, kad Krist polozen u grob ocituje veliki subotnji pocinak Bozjinakon sto je dovrseno spasenje ljudî i time uspostavljen mir u cijelom svemiru.

KRIST SA SVOJIM TIJELOM U GROBU

625 Kristov boravak u grobu jest stvarna veza izmedju Kristova trpeceg stanja prije Uskrsnuca i sadasnjeg slavnog stanja kao Uskrsloga. Ista osoba "Zivoga" moze reci: "Mrtav bijah, a evo zivim u vijeke vjekova" (Otk 1,18). Bog (Sin) nije sprijecio da smrt, po redu naravi, rastavi dusu od tijela, ali ih je iznova jedno s drugim sjedinio Uskrsnucem, da sam u svojoj osobi bude tocka susreta smrti i zivota, da u sebi zaustavi raspadanje naravi prouzroceno smrcu te postane zacetnikom ponovnog sjedinjenja za rastavljene dijelove. 626 Buduci da je "Zacetnik zivota", kojega su usmrtili, zaista istovjetan sa Zivim koji je "uskrsnuo",nuzno je bozanska osoba Sina Bozjega nastavila drzati svoju dusu i svoje tijelo koji su bili rastavljeni smrcu: Time sto je Kristovom smrcu dusa bila odijeljena od tijela, jedinstvena osoba nije se nasla razdijeljenom u dvije osobe; jer tijelo i dusa Kristova postojali su s istim pravom vec od pocetka u osobi Rijeci; i u smrti, premda odijeljeni jedno od drugoga, svako je od njih ostalo s istom i jedinom osobom Rijeci.

"NECES DOPUSTITI DA PRAVEDNIK TVOJ TRULEZI UGLEDA"

627 Smrt Kristova bila je prava smrt ukoliko je dovrsila njegov ljudski zemaljski zivot. Ali zbog sjedinjenosti s osobom Sina, sto ju je njegovo tijelo sacuvalo, on nije postao mrtvo truplo kao drugi, jer je "Bozja krepost ocuvala tijelo Kristovo od trulezi". O Kristu moze se reci ujedno: "Da, iz zemlje zivih uklonise njega" (Iz 53,8), i: "tijelo mi spokojno pociva. Jer mi neces ostaviti dusu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj trulezi ugleda" (Ps 16,9-10). Uskrsnuce Isusovo "treci dan" (1 Kor 15,4; Lk 24,46) bilo je dokaz tomu, jer se drzalo da se truljenje ocituje pocev od cetvrtoga dana.

"SUUKOPANI S KRISTOM"

628 Krstenje, kojemu je izvorni i puni znak uranjanje, djelotvorno oznacuje silazak u grob krscanina koji umire grijehu s Kristom da bi imao novi zivot: "Krstenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt, da kao sto Krist slavom Ocevom bi uskrisen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti zivota" (Rim 6,4).

Ukratko

629 U korist svakog covjeka Isus je okusio smrt. Onaj koji je umro i bio pokopan uistinu je Sin Bozji koji je postao covjek.

630 Za Kristova boravka u grobu njegova je bozanska Osoba nastavila drzati njegovu dusu i tijelo, premda medjusobno odijeljene smrcu. Stoga Kristovo }ijelo "nije vidjelo trulezi".

Clanak 5.

"ISUS KRIST SASAO NAD PAKAO,
TRECI DAN USKRSNUO OD MRTVIH"

631 Isus je sisao u donje krajeve zemlje: "Koji sidje isti je onaj koji i uzadje" (Ef 4,9-10). Apostolsko vjerovanje u jednom te istom clanku ispovijeda silazak Kristov nad pakao i njegovo Uskrsnuce od mrtvih treci dan, jer je svojim Vazmom on ucinio da iz dna smrti provre zivot: Krist, Sin tvoj

koji, uskrsnuv od mrtvih,

razlijeva na ljudski rod vedru svjetlost

i zivi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Stavak 1.

KRIST JE SASAO NAD PAKAO

632 Ceste tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus "uskrsnuo od mrtvih" (Dj 3,15; Rim 8,11; 1 Kor 15,20) pretpostavljaju da je on, prije Uskrsnuca, bio u boravistu mrtvih. To je prvotni smisao sto ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu medju mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dusom u boraviste mrtvih. Ali on je onamo sisao kao Spasitelj, proglasujuci Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.

633 Boraviste mrtvih, u koje je umrli Krist sisao, Sveto pismo zove podzemljem, Seolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze liseni gledanja Boga. To je zaista, u ocekivanju Otkupitelja, stanje svih mrtvih, zlih ili pravednih, sto ne znaci da im je udes istovjetan, kako to Isus pokazuje u prispodobi o siromasnom Lazaru primljenom u "krilo Abrahamovo". "Upravo te svete duse, koje su cekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sisao k mrtvima". Isus nije sasao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.

634 "Zato je i mrtvima navijestao evandjelje" (1 Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovrsenje evandjeoskog navjestaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sazeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom znacenju; i da se naime otkupiteljsko djelo proteze na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spaseni postali su dionici Otkupljenja.

635 Krist je dakle sisao u dubinu smrti, da bi "mrtvi culi glas Sina Bozjega i da bi oni koji su ga culi zivjeli". Isus, "Zacetnik zivota" (Dj 3,15), "smrcu obeskrijepi onoga koji ima moc smrti, to jest djavla, pa oslobodi one koji - od straha pred smrcu- kroz sav zivot bijahu podlozni ropstvu" (Heb 2,14-15). Uskrsli Krist sada drzi "kljuceve smrti i Podzemlja" (Otk 1,18), i "na ime Isusovo" prigiba se "svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika" (Fil 2,10). Velika tisina sad vlada na zemlji, velika tisina i velika samoca. Velika tisina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otisao probuditi one koji su spavali vjekovima (...). Ide traziti Adama, nasega praoca, izgubljenu ovcu. Zeli sici da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on istodobno njihov Bog i njihov Sin (...). "Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. Ustani, ti sto spavas, jer te nisam stvorio da budes ovdje okovan u boravistu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam zivot mrtvih."

Ukratko

636 Izjavom: "Isus je sasao nad pakao" Vjerovanje ispovijeda da je Isus stvarno umro, i da je, svojom smrcu za nas, pobijedio smrt i djavla "koji imase moc smrti" (Heb 2,14).

637 Umrli je Krist, u svojoj dusi sjedinjenoj s bozanskom osobom, sisao u boraviste mrtvih. On je pravednicima koji su mu prethodili otvorio vrata nebeska.

Stavak 2.

TRECI DAN USKRSNUO OD MRTVIH

638 "I mi vam navjescujemo evandjelje: obecanje dano ocima Bog je ispunio u djeci, nama, uskrisivsi Isusa" (Dj 13,32-33). Uskrsnuce Isusovo najvisa je istina nase vjere u Krista, kao sredisnja istina vjerovana i zivljena u prvoj krscanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrdjena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dioVazmenog otajstva zajedno s Krizem: Krist uskrsnu od mrtvih,

Smrcu satre smrt,

onima u grobovima zivot darova.

I. Povijesni i nadnaravni dogadjaj

639 Otajstvo uskrsnuca Kristova zbiljski je dogadjaj s povijesno ustanovljenim ocitovanjima, kako svjedoci Novi zavjet. Vec sveti Pavao moze oko godine 56. pisati Korincanima: "Doista, predadoh vam ponajprije sto i primih: Krist umrije za grijehe nase po Pismima; bi pokopan i uskrisen treci dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici" (1 Kor 15,3-5). Apostol tu govori o zivoj predaji Uskrsnuca za koju je doznao nakon svog obracenja pred vratima Damaska.

PRAZAN GROB

640 "Sto trazite Zivoga medju mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24,5-6). U okviru dogadjajâ Uskrsnuca, prvo sto susrecemo jest prazan grob. On sam po sebi nije izravan dokaz. Odsutnost Kristova tijela iz groba mogla bi se protumaciti i drukcije. Unatoc tome, prazan grob bitni je znak za sve. Kad su ga otkrili, bio je ucenicima prvi korak k spoznaji cinjenice Uskrsnuca. To je ponajprije slucaj svetih zena,zatim i Petrov.Ucenik "kojega je Isus ljubio" (Iv 20,2) tvrdi da je, usavsi u prazni grob i vidjevsi "povoje gdje leze" (Iv 20,6), "vidje i povjerova" (Iv 20,8). To pretpostavlja da je on, iz stanja u kojem se nalazio prazni grob, ustanovio da odsutnost tijela Isusova nije mogla biti ljudsko djelo, i da se Isus nije naprosto vratio zemaljskom zivotu kao sto je bio slucaj s Lazarom.

UKAZANJA USKRSLOGA

641 Marija iz Magdale i pobozne zene, koje su krenule da miomirisnom pomascu dovrse uredjenje tijela Isusova, pokopanog u zurbi na Veliki Petak uvecer zbog pocetka subote, prve su susrele Uskrsloga. Tako su zene bile prve vjesnice Uskrsnuca Kristova i za same apostole. Ovima se Isus ukazuje poslije, najprije Petru, zatim Dvanaestorici. Petar, pozvan utvrdjivati vjeru svoje brace, vidi dakle Uskrsloga prije njih, i na temelju njegova svjedocanstva zajednica klice: "Doista uskrsnu Gospodin, i ukaza se Simunu" (Lk 24,34).

642 Sve sto se zbilo onih vazmenih dana obvezuje svakog apostola - i na sasvim poseban nacin Petra - u izgradnji novoga doba koje je zapocelo na Uskrsno jutro. Kao svjedoci Uskrsloga oni ostaju temeljnim kamenjem njegove Crkve. Vjera prve zajednice vjernika zasniva se na svjedocanstvu konkretnih ljudi koji su poznati krscanima i vecinom jos zivi medju njima. Ti svjedoci Uskrsnuca Kristova prije svega su Petar i Dvanaestorica, ali ne samo oni: Pavao jasno govori o vise od pet stotina osoba kojima se Isus ukazao svima odjednom, k tome o Jakovu i o svim apostolima. 643mPred tim svjedocanstvima nemoguce je tumaciti Uskrsnuce Kristovo izvan fizickog reda i ne priznati ga kao povijesnu cinjenicu. Proizlazi iz cinjenicâ da je vjera ucenikâ bila podvrgnuta korjenitoj kusnji muke i smrti na krizu njihova ucitelja, koju je on unaprijed navijestio. Potres izazvan mukom bio je tako velik da ucenici (barem neki od njih) nisu odmah povjerovali vijesti o Uskrsnucu. Daleko od toga da nam pokazu zajednicu zahvacenu misticnim zanosom, Evandjelja nam pokazuju ucenike potistenimai prestrasenima, jer nisu povjerovali poboznim zenama kad su se vratile s groba; "njima se te rijeci pricine kao tlapnja"(Lk 24,11).Kad se Isus ukaza jedanaestorici na Uskrs uvecer, "prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca sto ne povjerovase onima koji ga vidjese uskrsla od mrtvih" (Mk 16,14).

644mCak i suoceni sa zbiljom uskrslog Isusa ucenici jos sumnjaju, toliko im se to cini nemogucim: oni misle da vide duha. "Oni od radosti jos nisu vjerovali,nego se cudom cudili" (Lk 24,41). Toma ce iskustiti istu kusnju sumnje, i, pri zadnjem ukazanju u Galileji, o kojem izvjescuje Matej, "neki posumnjase" (Mt 28,17). Stoga je bez temelja hipoteza da bi Uskrsnuce bilo "proizvod" vjere (ili lakovjernosti) apostolâ. Bas naprotiv, njihova se vjera u Uskrsnuce - pod djelovanjem milosti Bozje - rodila iz izravna iskustva zbiljnosti uskrslog Isusa.

STANJE USKRSLOG COVJESTVA KRISTOVA

645 Uskrsli Isus uspostavlja s ucenicima izravne odnose time sto ga oni dodiruju i s njime blaguju. On ih tako pozivlje da priznaju da on nije duh, ali nadasve da ustanove da je uskrslo tijelo kojim se on pojavljuje ono isto koje je bilo muceno i raspeto, jer on jos nosi tragove muke.To pravo i stvarno tijelo istodobno posjeduje ipak nova svojstva uskrslog tijela: ono nije vise u ovom prostoru i vremenu, nego se moze na svoj nacin uprisutniti gdje i kada hoce, jer njegovo covjestvo ne moze vise biti zadrzano na zemlji, ono sad pripada samo bozanskom podrucju Ocevu. Stoga je uskrsli Isus i savrseno slobodan ukazivati se kako hoce: u liku vrtlara ili u drugom oblicju, razlicitom od onoga koje je ucenicima bilo dobro poznato, upravo zato da potakne njihovu vjeru.

646 Uskrsnuce Kristovo nije bilo povratak zemaljskom zivotu, kao sto su to bila uskrisenja sto ih je izveo prije Vazma: uskrisenje kceri Jairove, mladica iz Naima, Lazara. Ti cini bili su cudesni dogadjaji, ali osobe na kojima se cudo dogodilo nasle su iznova, mocu Isusovom, "obican" zemaljski zivot. Kasnije su opet umrle. Uskrsnuce Kristovo bitno je razlicito. U svome uskrslom tijelu, on prelazi iz stanja smrti u drugi zivot onkraj vremena i prostora. Isusovo je tijelo u Uskrsnucu ispunjeno mocu Duha Svetoga; ono sudjeluje u bozanskom zivotu u stanju svoje slave, tako da sveti Pavao moze o Kristu reci da je on "nebeski covjek".

USKRSNUCE KAO TRANSCENDENTNI DOGADJAJ

647 "O noci", pjeva uskrsni Exsultet, "koja jedina zavrijedi znati vrijeme i cas kad je Krist od mrtvih ustao". Zaista, nitko nije bio svjedok ocevidac samog dogadjaja uskrsnuca, i nijedan ga evandjelist ne opisuje. Nitko nije mogao reci kako se ono fizicki zbilo. Njegova najnutarnjija bît, prijelaz u drugi zivot, jos je manje zamjetljiva cutilima. Povijesni je dogadjaj ustanovljiv po znaku praznoga groba i po zbiljnosti susretâ apostolâ s uskrslim Kristom. Uskrsnuce ipak, time sto nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere. Stoga se uskrsli Krist ne ukazuje svijetu nego svojim ucenicima, "onima koji su uzasli s njim iz Galileje u Jeruzalem, onima koji su sad njegovi svjedoci pred narodom" (Dj 13,31).

II. Uskrsnuce - djelo Presvetoga Trojstva

648 Uskrsnuce Kristovo je predmet vjere ukoliko je ono transcendentni zahvat samoga Boga u stvoreno i u povijest. U njemu, tri bozanske Osobe djeluju zajedno ocitujuci istodobno svoju vlastitu izvornost. Ono se zbilo po moci Oca koji je Krista, svoga Sina "uskrisio" i tako na savrsen nacin njegovo covjestvo - s njegovim tijelom - uveo u Trojstvo. Uskrsnucem od mrtvih Isus je konacno postavljen "Sinom Bozjim u snazi po Duhu posvetitelju" (Rim 1,3-4). Sveti Pavao istice ocitovanje moci Bozje po djelu Duha koji je mrtvo covjestvo Isusovo ozivio i pozvao ga u slavno stanje Gospodina.

649 Sin pak vlastito Uskrsnuce izvrsuje snagom svoje bozanske moci. Isus navijesta kako treba da Sin covjecji mnogo pretrpi, umre, i zatim da uskrsne (u aktivnom znacenju te rijeci). Drugdje, on izricito tvrdi: "Ja polazem zivot svoj, da ga opet uzmem (...). Vlast imam poloziti ga, vlast imam opet uzeti ga" (Iv 10,17-18). "Vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo" (1 Sol 4,14).

650 Crkveni oci promatraju Uskrsnuce polazeci od bozanske osobe Kristove koja je ostala sjedinjena s njegovom dusom i tijelom, i kada su bili smrcu odijeljeni jedno od drugoga: "Po jedinstvu bozanske naravi koja ostaje prisutnom u svakome od dvaju dijelova covjeka, ta se dva dijela opet sjedinjuju. Tako smrt nastaje rastavom ljudskog spoja, a Uskrsnuce sjedinjenjem dvaju rastavljenih dijelova".

III. Smisao i spasotvorno znacenje Uskrsnuca

651 "Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista nase propovijedanje, uzalud i vjera vasa" (1 Kor 15,14). Uskrsnuce je prije svega potvrda svega onoga sto je sam Krist cinio i naucavao. Sve istine, pa i one najnedostupnije ljudskom duhu, nalaze svoje opravdanje ako je Krist, uskrsnuvsi, dao konacni dokaz svoje bozanske vlasti koji je bio obecao.

652 Uskrsnuce Kristovo jest ispunjenje obecanjâ Staroga Zavjeta i samoga Isusa za njegova zemaljskog zivota. Izraz "po Pismima" pokazuje da Uskrsnuce Kristovo ispunja ta prorocanstva.

653 Uskrsnucem je takodjer potvrdjena istina bozanstva Isusova. On je bio rekao: "Kad uzdignete Sina covjecjega, tada cete spoznati da Ja Jesam" (Iv 8,28). Uskrsnuce Kristovo dokazalo je da je on zaista "Ja Jesam", Sin Bozji i Bog sam. Sveti Pavao mogao je izjaviti Zidovima: "Obecanje dano ocima Bog je ispunio djeci, nama uskrisivsi Isusa, kao sto je i pisano u Psalmu drugom: Ti si Sin moj, danas te rodih" (Dj 13,32-33). Uskrsnuce Kristovo tijesno je povezano s otajstvom Utjelovljenja Sina Bozjega. Ono je, po vjecnom naumu Bozjem njegovo ispunjenje.

654 Postoji dvostruki vidik u Vazmenom otajstvu: svojom smrcu Krist nas oslobadja od grijeha, a svojim Uskrsnucem otvara nam pristup u novi zivot. Taj je zivot ponajprije opravdanje koje nam vraca milost Bozju, "da kao sto Krist slavom ocevom bi uskrisen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti zivota" (Rim 6,4). On se sastoji u pobjedi nad smrcu grijeha i u novom udionistvu u milosti. On ostvaruje posinovljenje kojim ljudi postaju bracom Kristovom, kako Isus zove ucenike nakon Uskrsnuca: "Idite, javite mojoj braci" (Mt 28,10; Iv 20,17). Braca ne po naravi, nego po daru milosti, jer posinovljenje providja stvarno dionistvo u zivotu jedinoga Sina, zivotu koji se potpuno objavio u njegovu Uskrsnucu.

655 Na koncu, Uskrsnuce Kristovo - i sam uskrsli Krist - jest pocelo i izvor nasega buduceg uskrsnuca: "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (...), jer kao sto u Adamu svi umiru, tako ce i u Kristu svi biti ozivljeni!" (1 Kor 15,20-22). U ocekivanju tog ispunjenja, uskrsli Krist zivi u srcu svojih vjernika. U njemu krscani kusaju "snage buducega svijeta" (Heb 6,5), i njihov je zivot ponesen od Krista u krilo bozanskog zivota, "da oni koji zive ne zive vise sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (2 Kor 5,15).

Ukratko

656 Predmet je vjere u Uskrsnuce dogadjaj u isti mah povijesno posvjedocen od ucenika, koji su stvarno susreli Uskrslog Isusa, i tajanstveno transcendentan ukoliko je ulazak Kristova covjestva u Slavu Bozju.

657 Prazan grob i odlozeni povoji sami po sebi znace da je tijelo Kristovo mocu Bozjom izmaklo vezama smrti i trulezi. Oni pripravljaju ucenike na susret s Uskrslim.

658 Krist, "Prvorodjenac od mrtvih" (Kol 1,18), pocelo je nasega uskrsnuca, vec sada po opravdanju nase duse, a jednom i po ozivljenju nasega tijela.

Clanak 6.

"ISUS UZASAO NA NEBESA,
SJEDI O DESNU BOGA OCA SVEMOGUCEGA"

659 "Gospodin Isus, posto im to rece, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu" (Mk 16,19). Tijelo Kristovo proslavljeno je vec od casa Uskrsnuca, kako dokazuju nova i vrhunaravna svojstva sto ih ono otada trajno uziva.Ali za cetrdeset dana, dok on s ucenicima prijateljski jede i pije i poucava ih o Kraljevstvu Bozjemu, njegova slava ostaje jos zastrta pod prilikom obicna covjestva. Zadnje ukazanje Isusovo zavrsuje konacnim ulaskom njegova covjestva u slavu Bozju simboliziranu oblakom i nebom, gdje on otad sjedi o desnu Bogu. Na posve izniman i jedinstven nacin on ce se ukazati Pavlu "kao nedonoscetu" (1 Kor 15,8) u posljednjem ukazanju koje ce samoga Pavla uciniti apostolom.

660 Zastrti znacaj slave Uskrsloga za to vrijeme nazire se u njegovoj otajstvenoj rijeci Mariji Magdaleni: "Ne zadrzavaj se sa mnom jer jos ne uzidjoh Ocu, nego idi mojoj braci i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vasemu, k Bogu svomu i Bogu vasemu" (Iv 20,17). To ukazuje na razliku ocitovanja izmedju slave Krista uskrsloga i slave Krista uzvisenoga o desnu Ocu. Povijesni i ujedno transcendentni dogadjaj Uzasasca oznacuje prijelaz od jedne slave k drugoj.

661 Ova zadnja etapa ostaje tijesno sjedinjena s prvom, to jest sa silaskom s neba u Utjelovljenju. Samo onaj koji je "izasao od Oca" moze se "vratiti k Ocu": Krist."Nitko nije uzasao na nebo doli onaj koji sidje s neba" (Iv 3,13).Prepusteno svojim naravnim silama, covjestvo nema pristupa u "dom Oca" (Iv 14,2), u zivot i u srecu Bozju. Samo je Krist mogao otvoriti taj pristup covjeku i dati mu nadu da cemo "kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, nasa Glava i prvijenac."

662 "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve cu privuci k sebi" (Iv 12,32). Uzdignuce na Kriz oznacuje i navjescuje uzdignuce u Uzasascu na nebo. Ono je ovomu pocetak. Isus Krist, jedini Svecenik novoga i vjecnog Saveza, "ne udje u rukotvorenu svetinju (...), nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Bozjim za nas" (Heb 9,24). U nebu Krist trajno vrsi svoje svecenistvo; "zato i moze do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek ziv da se za njih zauzme." (Heb 7,25). Kao "Veliki svecenik buducih dobara" (Heb 9,11), on je srediste i glavni vrsitelj bogosluzja kojim se casti Otac nebeski.

663 Krist sada sjedi o desnu Ocu: "Pod desnom Ocevom razumijevamo slavu i cast bozanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Bozji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon sto se utjelovio i njegovo tijelo bilo proslavljeno".

664 Sjesti o desnu Ocu znaci pocetak Kraljevstva Mesijina, ispunjenje vidjenja proroka Danijela u pogledu Sina covjecjega: "Njemu bi predana vlast, cast i kraljevstvo, da mu sluze svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vjecna, nikada nece proci, kraljevstvo njegovo nece propasti" (Dn 7,14). Od toga casa, apostoli su postali svjedocima "Kraljevstva kojemu nece biti kraja".

Ukratko

665 Uzasasce Kristovo oznacuje konacan ulazak covjestva Isusova u nebesko podrucje Bozje odakle ce on opet doci, ali koje ga u medjuvremenu skriva ocima ljudi.

666 Isus Krist, Glava Crkve, prethodi nama u slavno Kraljevstvo Ocevo, da bismo, kao udovi njegova Tijela, zivjeli u nadi da cemo jednom vjecno s njime biti.

667 Usavsi jednom zauvijek u nebesko svetiste, Isus Krist nas bez prestanka zagovara kao posrednik koji nam trajno osigurava izljev Duha Svetoga.

Clanak 7.

"ODAKLE CE DOCI SUDITI ZIVE I MRTVE"

I. On ce opet doci u slavi

KRIST VEC SADA KRALJUJE PO CRKVI...

668 "Ta Krist zato umrije i ozivje da Gospodar bude i mrtvima i zivima" (Rim 14,9). Uzasasce Kristovo na Nebo znaci sudjelovanje njegova covjestva u moci i vlasti samoga Boga. Isus Krist jest Gospodin: posjeduje svu moc na nebesima i na zemlji. On je "iznad svakog vrhovnistva i vlasti i moci i gospodstva", jer Otac "mu sve podlozi pod noge" (Ef 1,20-22). Krist je Gospodar svemira i povijesti. U njemu povijest covjeka kao i sve stvoreno nalazi svoju "rekapitulaciju", svoje nadnaravno dovrsenje.

669 Kao Gospodin, Krist je i Glava Crkve koja je njegovo Tijelo.Uzdignut u nebo i proslavljen, ispunivsi tako potpuno svoje poslanje, on ostaje na zemlji u svojoj Crkvi. Otkupljenje je izvor vlasti koju Krist, snagom Duha Svetoga, vrsi nad Crkvom."Kraljevstvo Kristovo vec je otajstveno prisutno u Crkvi", koja je "klica i pocetak toga Kraljevstva na zemlji".

670 Od Uzasasca naum je Bozji usao u svoje dovrsenje. Mi smo vec "u posljednjem casu!" (1 Iv 2,18) "Tako su dakle posljednja vremena za nas vec prispjela. Obnova svijeta definitivno je zadobivena i, u potpunoj zbiljnosti, anticipirana vec sada: zaista, vec na zemlji Crkva je ukrasena nesavrsenom ali pravom svetoscu." Kraljevstvo Kristovo vec ocituje svoju prisutnost cudesnim znacima sto prate njegovo navijestanje po Crkvi.

...OCEKUJUCI DA MU SVE BUDE PODLOZENO

671 Kraljevstvo Kristovo, vec prisutno u Crkvi, ipak nije jos dovrseno "u velikoj moci i slavi" (Lk 21,27) dolaskom Kraljevim na zemlju. To kraljevstvo jos napadaju zle sile, premda su one u osnovi Vazmom Kristovim vec pobijedjene. Dok mu ne bude sve podvrgnuto, "do casa kad se budu ostvarila nova nebesa i nova zemlja gdje pravda prebiva, hodocasnicka Crkva nosi u svojim sakramentima i svojim ustanovama, sto pripadaju ovom vremenu, lik svijeta sto prolazi; ona sama zivi medju stvorenjima koja i sad stenju u bolovima radjanja i ocekuju ocitovanje sinova Bozjih". Stoga krscani, osobito u Euharistiji, mole za uskorenje povratka Kristova, govoreci mu: "Dodji, Gospodine" (1 Kor 16,22; Otk 22,17.20).

672 Prije Uzasasca Krist je ustvrdio da jos nije cas slavne uspostave me-sijanskoga Kraljevstva sto ga je Izrael ocekivao, i koje je, po prorocima, imalo svim ljudima donijeti konacni red pravde, ljubavi i mira. Sadasnje je vrijeme, po Gospodinu, vrijeme Duha i svjedocenja, ali i vrijeme jos obiljezeno "nevoljom" (1 Kor 7,26) i kusnjom zla koja ne stedi Crkvu i zapocinje borbe posljednjih vremena. To je vrijeme iscekivanja i bdjenja.

SLAVNI DOLAZAK KRISTA, NADE IZRAELA

673 Nakon Uzasasca, Kristov dolazak u slavi je neminovan, premda "nije nase znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti" (Dj 1,7). Taj eshatonski dogadjaj moze se zbiti svakoga casa, premda je "zadrzan", i on i konacna kusnja koja ce mu prethoditi.

674 Dolazak slavnog Mesije ovisi u svakom casu povijesti o tom da bude priznat od "cijelog Izraela" (Rim 11,26; Mt 23,39), kojega je "jedan dio otvrdnuo" (Rim 11,25) nevjerom prema Isusu. Sveti Petar rekao je to jeruzalemskim Zidovima nakon Pedesetnice: "Pokajte se dakle i obratite da se izbrisu grijesi vasi pa od Gospodina dodju vremena rashlade te on posalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa. Njega treba da nebo pridrzi do vremena uspostave svega sto obeca Bog na usta svetih proroka svojih odvijeka." (Dj 3,19-21). A sveti mu Pavao odgovara: "Ako je njihovo odbacenje izmirenje svijeta, sto li ce biti njihovo prihvacanje ako ne ozivljenje od mrtvih? (Rim 11,15). Ulazak "punog broja" Zidovâ (Rim 11,12) u mesijansko spasenje, nakon "punine poganâ", dat ce narodu Bozjemu da "ostvari puninu Kristovu" (Ef 4,13) u kojoj ce "Bog biti sve u svemu" (1 Kor 15,28).

POSLJEDNJA KUSNJA CRKVE

675 Prije dolaska Kristova Crkva mora proci kroz posljednju kusnju koja ce uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo sto prati njezino putovanje na zemlji otkrit ce "otajstvo bezakonja" pod oblikom religijske obmane koja ce ljudima nuditi prividno rjesenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest obmana Antikristova, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu covjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je dosao u tijelu.

676 Ta Antikristova obmana vec se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoce u povijesti ispuniti mesijansku nadu koja se moze dovrsiti samo onkraj povijesti kroz eshatonski sud: Crkva je, i pod njegovim ublazenim oblikom, odbacila krivotvorenje buduceg Kraljevstva Bozjega pod imenom milenarizma, osobito pod politickim oblikom jednoga sekulariziranog mesijanizma, "u svojoj bîti izopacenoga".

677 Crkva ce uci u slavu Kraljevstva samo kroz taj posljednji Vazam, u kojemu ce ona svoga Gospodina slijediti u njegovoj smrti i njegovu Uskrsnucu. Kraljevstvo Bozje nece se dakle ostvariti nekim povijesnim triumfom Crkve po nekom uzlaznom napretku, nego pobjedom Bozjom nad posljednjom navalom zla, pobjedom koja ce uciniti da Zarucnica Kristova sidje s Neba. Triumf Bozji nad pobunom zla poprimit ce oblik Posljednjega Suda nakon posljednjeg kozmickog potresa ovoga svijeta koji prolazi.

II. Da sudi zive i mrtve

678 Nakon proroka i Ivana Kristitelja, Isus je u svome propovijedanju navijestio Sud posljednjeg Dana. Tada ce biti izneseni na svjetlo ponasanje svakoga i tajna srdaca. Tada ce biti osudjeno gresno nevjerovanje koje je posve prezrelo milost od Boga ponudjenu. Ponasanje prema bliznjemu otkrit ce prihvacanje ili odbijanje milosti i ljubavi Bozje. Isus ce reci u posljednji dan: "Sve sto ste ucinili jednomu od ove moje najmanje brace, meni ste ucinili" (Mt 25,40).

679 Krist je Gospodar vjecnoga zivota. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konacno sudi djela i srca ljudi. On je "stekao" to pravo svojim Krizem. Tako je Otac "sav sud predao Sinu" (Iv 5,22). Sin pak nije dosao suditi, nego spasiti i dati zivot koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom zivotu svatko vec sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajuci Duha ljubavi, moze sebe osuditi i za vjecnost.

Ukratko

680 Krist Gospodin kraljuje vec po Crkvi, ali mu na ovom svijetu jos nije sve podvrgnuto. Slavodobica Kraljevstva Kristova nece biti bez posljednjeg napada mocî zla.

681 Na Dan Suda, na svrsetku svijeta, Krist ce doci u slavi da dovrsi konacni trijumf dobra nad zlom, koji budu, kao zito i kukolj, zajedno narasli tijekom povijesti.

682 Kada na kraju vremenâ dodje suditi zive i mrtve, slavni ce Krist otkriti tajne namisli srdaca i uzvratit ce svakomu po njegovim djelima i po njegovu prihvacanju ili njegovu odbijanju milosti.