DRUGI ODSJEK
ISPOVIJEST KRSCANSKE VJERE

SIMBOLI VJERE

185 Tko kaze "Vjerujem" kaze "Pristajem uz ono sto mi vjerujemo". Zajednistvu u vjeri potreban je zajednicki vjerski govor, obvezatan za sve i objedinjujuci u istom ispovijedanju vjere.

186 Od pocetka apostolska je Crkva svoju vjeru izrazavala i predavala kratkim obrascima koji su bili mjerodavni za sve. Ali vec vrlo rano Crkva je takodjer htjela ono bitno od svoje vjere sabrati u organske pregledne sazetke, koji su bili odredjeni prije svega za pripravnike na krstenje: Taj prikaz vjere nije nacinjen prema ljudskom nahodjenju, nego je iz cijeloga Pisma bilo sabrano ono najvaznije da pruzi cjelovitu vjersku pouku. I kao sto gorusicino sjeme u zrncu sadrzi velik broj grana, tako i taj sazetak vjere u nekoliko rijeci obuhvaca sve znanje prave poboznosti Starog i Novog zavjeta. 187 Ti se kratki prikazi vjere nazivaju "vjeroispovijestima" jer sazimlju vjeru koju krscani ispovijedaju. Nazivaju se i "Vjerovanje" - "Credo" zbog toga sto im je prva rijec obicno "Vjerujem". Isto se tako zovu "simbolima vjere". 188mGrcka rijec "symbolon" oznacavala je polovicu prelomljenog predmeta (na primjer pecata) koja se pokazivala kao raspoznajni znak: prelomljeni bi se dijelovi sastavili, da se utvrdi identitet donositelja. Simbol je vjere dakle raspoznajni i zajednicarski znak medju vjernicima. "Symbolon" nadalje oznacuje neki zbir, skup ili zbit sadrzaj. Simbol vjere zbir je glavnih vjerskih istina. Otud sluzi kao prvo i temeljno polaziste kateheze. 189 Prva "ispovijest vjere" biva pri krstenju. "Simbol vjere" ponajprije je krsni simbol. Buduci da se krstenje dijeli "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19), vjerske istine, potvrdjene na krstenju, rasclanjene su na temelju njihova odnosa prema trima Osobama Svetoga Trojstva.

190 Simbol se prema tome dijeli u tri dijela: "Prvi je posvecen Bogu Ocu i cudesnom djelu stvaranja; drugi Isusu Kristu i otajstvu Otkupljenja; treci Duhu Svetom, izvoru i pocelu nasega posvecenja". To su "tri glave nasega (krsnoga) pecata".

191 "Ta se tri dijela, iako su medjusobno povezana, razlikuju. Prema usporedbi koju Oci cesto upotrebljavaju nazivamo ih clancima. Kao sto nasi udovi imaju clanke na koje se dijele i po kojima se razlikuju, isto su tako u toj ispovijesti vjere opravdano i s razlogom nazvane clancima one istine koje moramo vjerovati odjelito i razlucno". Prema drevnoj predaji, koju potvrdjuje vec sveti Ambrozije, obicaj je brojiti dvanaest clanaka Vjerovanja, simbolizirajuci s brojem apostola cjelinu apostolske vjere.

192 Kroz vjekove, kao odgovor na potrebe raznih vremena, nastale su brojne ispovijesti ili simboli vjere; tako npr. simboli raznih starih apostolskih Crkava, Simbol "Quicumque" zvan i Atanazijev simbol, ispovijesti vjere nekih sabora, i nekih papa, kao "Vjerovanje Damazovo (Fides Damasi)", ili "Ispovijest vjere naroda Bozjega" pape Pavla VI. (1968).

193 Nijedan se od tih simbola raznih etapa crkvenoga zivota ne moze smatrati zastarjelim ili suvisnim: oni nam pomazu da vjekovnu vjeru Crkve danas zivimo i produbimo pomocu raznih sazetaka te iste vjere. Izmedju svih simbola vjere dva zauzimaju sasvim posebno mjesto u crkvenom zivotu:

194 Apostolsko Vjerovanje, nazvano je tako jer se s pravom smatra vjernim sazetkom apostolske vjere. To je zapravo drevni krsni simbol Rimske crkve. Otud njegov velik ugled: "To je simbol koji cuva Rimska crkva, u kojoj je sjediste imao Petar, apostolski prvak, i u koju je donio zaje-dnicko ucenje".

195 Nicejsko-carigradskom Vjerovanju velik ugled dolazi iz dvaju prvih opcih sabora (tj. Nicejskoga 325. i Carigradskog 381. godine). I danas je zajednicki svim velikim Crkvama Istoka i Zapada.

196 Nase izlaganje vjere slijedit ce Apostolsko Vjerovanje koje tako reci predstavlja "najstariji rimski katekizam", a popunjavat ce se stalnim pozivanjem na Nicejsko-carigradsko koje je na vise mjesta izricitije i razradjenije.

197 Kao na dan nasega krstenja, kad je sav nas zivot bio povjeren "pravilu nauka" (Rim 6,17), prihvatimo simbol svoje vjere koja daje zivot. Izgovarati Vjerovanje s vjerom, znaci ulaziti u zajednistvo s Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim, i u zajednistvo s cijelom Crkvom koja nam predaje vjeru; u njenom krilu mi vjerujemo: Taj je Simbol duhovni pecat, on je razmisljanje nasega srca i kao njegova stalno prisutna straza, on je sigurno blago nase duse.

PRVO POGLAVLJE

VJERUJEM U BOGA OCA

198 Nasa vjeroispovijest zapocinje s Bogom, jer Bog je "Prvi i Posljednji" (Iz 44,6), Pocetak i Svrsetak svega. Vjerovanje zapocinje s Bogom Ocem, jer je Otac prva bozanska Osoba Presvetoga Trojstva; nase Vjerovanje zapocinje stvaranjem neba i zemlje, jer je stvaranje pocetak i temelj svih djela Bozjih.

Clanak 1.

"VJERUJEM U BOGA OCA SVEMOGUCEGA,
STVORITELJA NEBA I ZEMLJE"

Stavak 1.

VJERUJEM U BOGA

199 "Vjerujem u Boga": ta prva izjava ispovijesti vjere ujedno je i najtemeljnija. Cio Simbol govori o Bogu, a kad govori i o covjeku i svijetu, cini to u vezi s Bogom. Svi clanci Vjerovanja ovise o tome prvom, isto kao sto sve zapovijedi tumace prvu. Drugi clanci cine da bolje upoznamo Boga onakvoga kakav se postepeno objavljivao ljudima. "S pravom dakle krscani na prvom mjestu ispovijedaju da vjeruju u Boga".

I. "Vjerujem u jednoga Boga"

200 Tim rijecima zapocinje Nicejsko-carigradski simbol. Ispovijedanje Bozje jedincatosti, kojemu je korijen u Bozjoj objavi Staroga saveza, nerazdvojivo je od ispovijedanja Bozje opstojnosti i isto je tako temeljno. Bog je Jedini: samo je jedan Bog: "Krscanska vjera vjeruje i ispovijeda da je Bog jedan po naravi, po sustini i biti".

201 Izraelu, svome izabraniku, Bog se objavio kao Jedini: "Cuj, Izraele! Gospodin je nas Bog, Gospodin je jedan! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dusom svojom i svom snagom svojom" (Pnz 6,4-5). Po prorocima Bog poziva Izraela i sve naroe da se obrate njemu, Jedinome: "Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga (...) Da, preda mnom ce se prignuti svako koljeno, mnome ce se svaki jezik zaklinjati govoreci: jedino je u Bogu pobjeda i snaga" (Iz 45,22-24).

202 Sam Isus potvrdjuje da je Bog "jedini Gospodin" i da ga treba ljubiti "iz svega srca svojega, iz sve duse svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje". Ujedno Isus govori da je i on sam "Gospodin". Ispovijedati "Isus je Gospodin" vlastitost je krscanske vjere. To se ne protivi vjeri u jednoga Boga. Vjerovati u Duha Svetoga "koji je Gospodin i zivotvorac" ne uvodi nikakve diobe u jednom Bogu: Cvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vjecan i neizmjeran, svemoguc, nepromjenljiv, nepojmljiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna sustina ili posvema jednostavna narav.

II. Bog objavljuje svoje Ime

203 Svome narodu Izraelu Bog se objavio priopcujuci mu svoje Ime. Ime izrice bit, osobnu istovjetnost i smisao vlastita zivota. Bog ima ime. Nije bezimena sila. Otkriti svoje ime znaci saopciti se drugima, na neki nacin dati samoga sebe ucinivsi se pristupacnim, sposobnim biti dublje upoznat i osobno imenovan.

204 Bog se objavljivao svome narodu postupno i pod raznim imenima, ali objava bozanskog Imena Mojsiju u bogoocitovanju (teofaniji) gorucega grma uoci Izlaska i Saveza na Sinaju pokazalo se temeljnom objavom za Stari i Novi savez.

Rimski katekizam 1, 2, 2.

Usp. Fil 2,10-11.

Usp. Mk 12,29-30.

Usp. Mk 12,35-37

IV. lateranski sabor (1215): DS 800.

ZIVI BOG

205 Bog poziva Mojsija iz grma koji gori ali ne sagorijeva, i kaze mu: "Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev" (Izl 3,6). Bog je Bog otaca, onaj koji je pozvao i vodio patrijarhe na njihovim putima. Bog vjeran i milosrdan koji se sjeca i njih i svojih obecanja, koji dolazi da njihove potomke oslobodi iz ropstva. On je Bog koji iznad prostora i vremena, to moze i hoce i koji ce, da ostvari taj naum, pokrenuti svoju svemoc.

"JA SAM ONAJ KOJI JESAM"

Mojsije rece Bogu: "Ako dodjem k Izraelcima pa im kazem: Bog otaca vasih poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? - sto cu im odgovoriti?" "Ja sam koji jesam", rece Bog Mojsiju.

I nastavi: "Ovako kazi Izraelcima: `Ja jesam' posla me k vama (...) To mi je ime dovijeka, tako ce me zvati od koljena do koljena" (Izl 3,13-15) 206 Objavljujuci svoje tajnovito ime JHVH, "ja sam onaj koji jest" ili "Ja sam onaj koji jesam" ili takodjer "Jesam koji jesam", Bog kaze tko je on i kojim ga imenom treba nazivati. To je bozansko ime tajnovito kao sto je i sam Bog tajna. Ono je u isti mah objavljeno ime i kao uskrata imena; i upravo time ono najbolje izrice Bozju zbilju, ono sto je beskrajno iznad svega sto mozemo shvatiti ili izreci: on je "skriveni Bog" (Iz 45,15), ime mu je neizrecivo, a ujedno je Bog koji se priblizava ljudima.

207 Objavljujuci svoje ime Bog ujedno objavljuje svoju vjernost koja je odvijeka i dovijeka, koja vrijedi za proslost ("Ja sam Bog tvojih otaca", (Izl 3,6) i za buducnost ("Ja cu biti s tobom", Izl 3,12). Objavljujuci svoje ime "Ja jesam" Bog se objavljuje kao Bog koji je uvijek tu, prisutan uza svoj narod da ga spasi.

208 Suocen s tom privlacnom i tajnovitom prisutnoscu Bozjom, covjek otkriva svoju neznatnost. Pred gorucim grmom Mojsije skida svoju obucu i pokriva si lice u suocenju s bozanskom svetoscu. Pred slavom triput svetoga Boga Izaija uzvikuje: "Jao meni, propadoh, jer sam covjek necistih usana" (Iz 6,5). Pred bozanskim znakovima koje Isus cini, Petar uzvikuje: "Idi od mene, Gospodine, jer sam gresnik" (Lk 5,8). Ali buduci da je svet, Bog moze covjeku, koji se pred njim otkriva kao gresnik, oprostiti: "Necu vise gnjevu dati maha (...) Ja sam Bog, a ne covjek, Svetac posred tebe" (Hos 11,9). Isto ce reci apostol Ivan: "Umirit cemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u cem osudjuje, jer Bog je veci od nasega srca i znade sve" (1 Iv 3,19-20). 209mIz postovanja prema njegovoj svetosti izraelski narod ne izgovara ime Bozje. Kad se cita Sveto pismo, objavljeno se Ime zamjenjuje bozanskim naslovom "Gospodin" (Adonai, u grckom Kyrios). Tim ce se naslovom klicati Isusovu bozanstvu: "Isus je Gospodin".

"BOG BLAG I MILOSRDAN"

210 Nakon grijeha kojim se Izrael odvratio od Boga da se klanja zlatnome teletu, Bog slusa Mojsijevo posredovanje i prihvaca da stupa usred nevjernog naroda ocitujuci tako svoju ljubav. Mojsiju koji moli da vidi njegovu Slavu, Bog odgovara: "Dopustit cu da ispred tebe prodje sav moj sjaj i pred tobom cu izustiti svoje ime JHVH" (Izl 33,18-19). I Gospodin prodje ispred Mojsija i objavi: "JHVH, JHVH, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdzbu, bogat ljubavlju i vjernoscu" (Izl 34,5-6). Mojsije tada ispovjedi Gospodina kao Boga koji prasta.

211 Bozansko ime "Ja jesam" ili "On jest" izrazava vjernost Boga koji unatoc gresnoj ljudskoj nevjernosti i kazni koju zasluzuje "iskazuje milost tisucama" (Izl 34,7). Bog objavljuje da je "bogat milosrdjem" (Ef 2,4) te ide dotle da predaje svoga vlastitog Sina. Dajuci svoj zivot da nas oslobodi od grijeha, Isus ce otkriti da i on sam nosi to bozansko ime: "Kad uzdignete Sina covjecjega, tada cete upoznati da Ja jesam" (Iv 8,28).

SAMO BOG JEST

212 Izraelova je vjera kroz vjekove mogla razviti i produbiti bogatstvo sadrzano u objavi bozanskog imena. Bog je jedini, osim njega nema bogova. On nadilazi svijet i povijest. On je stvorio nebo i zemlju, ali "oni ce propasti, a ti ostajes; sve ce ostarjeti kao odjeca (...), a ti si uvijek isti, godinama tvojim nema kraja" (Ps 102,27-28). U Bogu "nema promjene ni sjene od mijene" (Jak 1,17). On je "Onaj koji jest" odvijeka i dovijeka i zato ostaje uvijek vjeran samom sebi i svojim obecanjima.

213 Objava neizrecivog imena "Ja sam onaj koji jesam" sadrzi dakle istinu da jedino Bog JEST. U tom je smislu vec prijevod Sedamdesetorice a zatim i crkvena Predaja shvacala bozansko ime: Bog je punina bitka i svakog savrsenstva, bez pocetka i bez kraja. Dok sva stvorenja primaju od njega sve sto jesu i sto imaju, jedino on je sam svoj bitak i od sebe jest sve sto jest.

III. Bog, "Onaj koji jest", Istina je i Ljubav

214 Bog, "Onaj koji jest", objavio se Izraelu kao onaj koji je "bogat ljubavlju i vjernoscu" (Izl 34,6). Ta dva pojma na zgusnut nacin izrazavaju bogatstvo bozanskog imena. U svim svojim djelima Bog pokazuje svoju dobrohotnost, svoju dobrotu, svoju milost, svoju ljubav; ali i svoju pouzdanost, svoju postojanost, svoju vjernost i svoju istinu. "Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost" (Ps 138,2). On je Istina jer "Bog je svjetlost, i tame u njemu nema nikakve" (1 Iv 1,5). On je "Ljubav", uci apostol Ivan (1 Iv 4,8).

BOG JE ISTINA

215 "Srz je rijeci tvoje istina, vjecan je sud pravde tvoje" (Ps 119,160). "Ustinu, Gospode Boze, ti si Bog, tvoje su rijeci istinite" (2 Sam 7,28); zato se Bozja obecanja uvijek ostvaruju. Bog je sama Istina, njegove rijeci ne mogu varati. Upravo stoga mozemo se u svemu s punim pouzdanjem predati istini i vjernosti njegove rijeci. Pocetak ljudskoga grijeha i pada bila je laz zavodnika koji je pobudio sumnju u Bozju rijec, u njegovu dobrohotnost i vjernost.

216 Bozja je istina njegova mudrost koja upravlja cijelim redom stvorenja i vlada svijetom. Bog koji je sam "stvorio nebo i zemlju(Ps 115,15), samo On moze dati istinsku spoznaju svega stvorenoga u odnosu prema Sebi.

217 Bog je istinit i kad objavljuje sebe: pouka koja dolazi od Njega jest "zakon istine" (Mal 2,6). Kad posalje svoga Sina u svijet, to ce biti "da posvjedoci za istinu" (Iv 18,37). "Znamo, da je Sin Bozji dosao i dao nam razum da poznamo Istinitoga" (1 Iv 5,20).

BOG JE LJUBAV

218 Tijekom svoje povijesti Izrael je mogao otkriti da je Bog imao samo jedan razlog sto mu se objavio i sto ga je izmedju svih naroda izabrao da bude njegov, a to je: nicim zasluzena Bozja ljubav. A Izrael je, zahva-ljujuci prorocima, shvatio, da ga Bog iz ljubavi nikad nije prestao spasavati i prastati mu nevjeru i grijehe.

219 Bozja se ljubav prema Izraelu usporedjuje s ljubavlju oca prema sinu, i jaca je od majcinske ljubavi prema djeci. Bog ljubi svoj narod vise nego muz svoju zenu; Bozja ce ljubav pobijediti i najgoru nevjeru; ici ce do najdragocjenijeg dara: "Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorodjenca" (Iv 3,16).

220 Ljubav je Bozja "vjecna" (Iz 54,8): "Nek se pokrenu planine i potresu bregovi, al se ljubav moja nece odmac od tebe" (Iz 54,10). "Ljubavlju vjecnom ljubim te, zato ti sacuvah milost" (Jr 31,3).

221 Sveti Ivan ide i dalje kad kaze: "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8.16). Sam Bozji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najnutarnjiju tajnu: da je sam vjecna razmjena ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga, i da je nas odredio da ucestvujemo u toj ljubavi.

IV. Znacenje vjere u jedinoga Boga

222 Vjerovati u jedinoga Boga i ljubiti ga svim svojim bicem ima krupne posljedice za cio nas zivot:

223 To znaci upoznati Bozju velicinu i uzvisenost: "Veci je Bog no sto pojmit mozemo" (Job 36,26). Zato se Bogu mora "prvome sluziti".

224 To znaci zivjeti u zahvaljivanju:ako je Bog Jedini, sve ono sto jesmo i sto imamo dolazi od njega: "Sto imas, a da nisi primio?" (1 Kor 4,7). "Sto da uzvratim Gospodinu za sve sto mi je ucinio?" (Ps 116,12).

225 To znaci upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi: jer "su svi stvoreni na sliku i priliku Bozju" (Post 1,26).

226 To znaci pravilno se sluziti stvorenjem: vjera u jedinoga Boga upucuje nas da se svime sto nije on sluzimo ukoliko nas njemu priblizuje, a da se klonimo onoga sto nas od njegaodvraca: Gospodine moj i Boze moj, uzmi od mene sve sto me od tebe udaljuje.

Gospodine moj i Boze moj, daj mi sve sto me k tebi vodi.

Gospodine moj i Boze moj, oduzmi me meni i posve me predaj sebi. 227 To znaci uzdati se u Boga u svakoj prilici, pa i u nesreci. To divno izrazava molitva sv. Terezije od Isusa: Neka te nista ne buni / i nista ne plasi

Sve prolazi / Bog se ne mijenja

Strpljivost postize sve / Tko ima Boga

Nista mu ne manjka / Sam Bog dostaje.

Ukratko

228 "Slusaj, Izraele, Gospodin Bog nas jest nas jedini Bog (...)" (Pnz 6,4; Mk 12,29). "Nuzno je da vrhovno Bice bude jedincato, to jest bez sebi ravnoga. (...) Ako Bog nije jedini, nije Bog".

229 Vjera u Boga upucuje nas da se obracamo njemu jedinome kao svome prvom pocelu i svojoj posljednjoj svrsi; i da nista ne volimo vise nego njega i da ga nicim ne zamijenimo.

230 Iako se Bog objavljuje, ipak ostaje neizreciva tajna: "Kad bi ga ti shvatio, to ne bi bio Bog".

231 Bog nase vjere objavio se kao Onaj koji jest. Bog se dao prepoznati kao "bogat ljubavlju i vjernoscu" (Izl 34,6). Sam njegov bitak jest Istina i Ljubav.

Stavak 2.

OTAC

I. "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga"

232 Krscani su krsteni "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). Prije toga, na trostruko pitanje koje trazi da ispovjede vjeru u Oca, u Sina i u Duha, oni odgovore :"Vjerujem". "Vjera svih krscana pociva na Trojstvu".

233 Krscani su krsteni "u ime" - ne u "imèna" Oca i Sina i Duha Svetoga, jer samo je jedan Bog, Svemoguci Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo.

234 Otajstvo Presvetog Trojstva sredisnje je otajstvo krscanske vjere i zivota. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u "redu vjerskih istina". "Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravog i jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji pomiruje i ujedinjuje sa sobom ljude koji su se odvratili grijehom".

235 U ovom ce se stavku ukratko izloziti na koji se nacin otajstvo Blazenoga Trojstva objavilo (I), kako je Crkva izrazila vjersko ucenje o toj tajni (II) i, na kraju, kako bozanskim slanjima Sina i Duha Svetoga Bog Otac ostvaruje "dobrohotni naum" stvaranja, otkupljenja i posvecenja (III). 236mCrkveni Oci razlikuju "Teologiju" (Theologia) i "Ekonomiju" (oikonomia), oznacujuci prvim pojmom otajstvo nutarnjeg zivota Boga-Trojstva, a drugim sva Bozja djela kojima se on objavljuje i priopcuje svoj zivot. "Ekonomija" objavljuje "Teologiju", i obratno, "Teologija" objasnjava cijelu "Ekonomiju". Djela Bozja otkrivaju tko je Bog u sebi, i obratno, otajstvo njegova nutarnjeg Bica obasjava razumijevanje sviju njegovih djela. Slicno je medju ljudskim osobama. Osoba se pokazuje u svom djelovanju, i sto bolje neku osobu poznamo, to bolje razumijemo njezino djelovanje. 237 Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih "tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga". Bog je, istina, ostavio tragove svoga trojstvenog bica u stvoriteljskom djelu i u Objavi tijekom Staroga zavjeta. No nutrina njegova Bica kao Sveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samom razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Bozjega i poslanja Duha Svetoga.

II. Objava Boga kao Trojstva

OTAC OBJAVLJEN PO SINU

238 U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Bozanstvo se cesto smatra "ocem bogova i ljudi". U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Jos vise Bog je Otac Izraelu svome "prvorodjencu" (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja. No Bog je osobito "Otac sirota", sirocadi i udovica, koji zive pod zastitom njegove ljubavi. 239mOznacujuci Boga imenom "Otac" govor vjere istice nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna briznost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Bozja njeznost moze izreci i slikom majcinstva koja jos vise izrazava Bozju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji covjeku na neki nacin prvi Bozji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobliciti ocinski i majcinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni musko ni zensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko ocinstvo i majcinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao sto je to Bog. 240 Isus je objavio da je Bog "Otac" u necuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vjecno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoce objaviti" (Mt 11,27).

241 Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao "Rijec koja bijase u pocetku kod Boga i koja je Bog" (Iv 1,1), kao "sliku nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), kao "odsjaj Slave i otisak Bica njegova" (Heb 1,3).

242 Nakon apostola i slijedeci njihovu Predaju, Crkva je 325. godine na prvom opcem saboru u Niceji ispovjedila da je Sin "istobitan s Ocem", tj. jedan jedincati Bog s njime. Drugi opci sabor u Carigradu 381. godine zadrzao je taj izraz u obliku iz Nicejskoga vjerovanja i ispovjedio da je on "jedinorodjeni Sin Bozji, rodjen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rodjen, a ne stvoren, istobitan s Ocem".

OTAC I SIN OBJAVLJENI PO DUHU

243 Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odasiljanje "drugoga Paraklita" (Tjesitelja - Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoc "govorio po prorocima" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada ce biti uz ucenike i u njima, da ih poucava i uvodi "u svu istinu" (Iv 16,13). Tako je Duh Sveti objavljen kao jos jedna bozanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.

244 Vjecni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom slanju. Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, posto se ovaj vratio k Ocu. Odasiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini.

245 Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopci sabor 381. godine u Carigradu: "Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i zivotvorca koji izlazi od Oca". Crkva time Oca priznaje "izvorom i vrelom svega bozanstva". Vjecno porijeklo Duha Svetoga nije medjutim bez veze s porijeklom Sina: "Duh Sveti, koji je treca osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaze se da je samo Duh Ocev, nego ujedno Duh Ocev i Sinov". Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se "s Ocem i Sinom skupa casti i zajedno slavi".

246 Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh "izlazi od Oca i Sina (Filioque)". Firentinski sabor 1438. objasnjava: "Duh Sveti ima svoju bit i svoj sustinski bitak ujedno od Oca i Sina te vjecno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog pocela i jednim jedinim nadisanjem (...). Buduci da je sve sto je Ocevo Otac radjanjem predao svojemu jedinorodjenom Sinu, osim biti Otac, i to sto Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vjecnosti od Oca, od kojega je i rodjen od vjecnosti".

247 Izraza Filioque nije bilo u Carigradskom simbolu od 381. godine. No, prema drevnoj latinskoj i aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav dogmatski ispovijedao vec 447. godine, prije nego je Rim poznavao i 451. godine na kalcedonskom saboru, prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u Vjerovanju, malo se pomalo izmedju 8. i 11. stoljeca, uvela u latinsko bogosluzje. No, uvodjenje rijeci Filioque u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji predstavlja jos i dandanas tocku razilazenja s pravoslavnim Crkvama. 248mIstocna predaja istice prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajuci da Duh "izlazi od Oca" (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu.Zapadna predaja pak, govoreci da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque), istice u prvom redu istobitnost zajednistva izmedju Oca i Sina. I to se tvrdi "zakonito i s razlogom",jer vjecni red bozanskih osoba u njihovu istobitnom zajednistvu ukljucuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je "pocelo bez pocela",ali takodjer da je, ukoliko je Otac jedinorodjenog Sina, sa Sinom "jedinstveno pocelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaostri, ne dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva sto ga Crkva ispovijeda.

III. Sveto Trojstvo u nauci vjere

POSTANAK TROJSTVENE DOGME

249 Objavljena istina o Svetom Trojstvu od samih pocetaka bila je u korijenu zivog vjerovanja Crkve, navlastito po krstenju. Izrazena je u pravilu krsne vjere, sto se formiralo u propovijedanju, u katehezi i u molitvi Crkve. Takvi se izricaji nalaze vec u apostolskim spisima, kako svjedoci ovaj pozdrav, preuzet u euharistijsko bogosluzje: "Milost Gospodina nasega Isusa Krista, ljubav Boga i zajednistvo Duha Svetoga sa svima vama" (2 Kor 13,13).

250 Tijekom prvih stoljeca Crkva je nastojala da vjeru u Trojstvo jasnije izrekne kako bi produbila svoje razumijevanje vjere, ali i obranila od zabluda koje su je iskrivljivale. Bilo je to djelo starih sabora, potpomognuto teoloskim istrazivanjem crkvenih Otaca i poduprto vjerskim osjecanjem krscanskoga puka. 251mZa oblikovanje dogme Presvetog Trojstva, Crkva je morala razviti vlastiti rjecnik posezuci za pojmovima filozofskog porijekla: "supstancija" - sustina, "persona" ili "hipostaza" - osoba, "relacija" - odnosaj, odnos itd. Postupajuci tako, nije vjeru podredila ljudskoj mudrosti, nego je dala novo, dotad neuobicajeno, znacenje tim rijecima, uzetim odsad da oznacuju i neizrecivo Otajstvo, "neizmjerno iznad svega sto mozemo ljudskom mjerom pojmiti". 252 Crkva upotrebljava pojam sustina - "supstancija" (kadsto se kaze i "bit" ili "narav") da oznaci bozansko bice u njegovoj jednosti (jedinstvu); pojam osoba - "persona" ili "hipostaza" - da oznaci Oca, Sina i Duha Svetoga u njihovoj zbiljskoj uzajamnoj razlicnosti, a pojam odnosaj (ili odnos) - "relacija" - da oznaci kako razlicnost bozanskih osobâ stoji u odnosu jedne prema drugima.

DOGMA SVETOGA TROJSTVA

253 Trojstvo je jedno. Ne ispovijedamo tri boga, nego jednoga jedinog Boga u trima osobama: "istobitno Trojstvo". Bozanske osobe ne dijele medju sobom jedino bozanstvo, nego je svaka od njih potpun Bog: "Otac je isto sto i Sin, Sin je isto sto i Otac, Otac i Sin su isto ono sto i Duh Sveti, to znaci po naravi jedan Bog". "Svaka je od triju osoba ta zbilja, tj. bozanska sustina, bit ili narav".

254 Bozanske su osobe zbiljski medju sobom razlicite. "Bog je jedini, ali nije osamljenik"."Otac", "Sin", "Duh Sveti" nisu naprosto imena koja naznacuju nacine bozanskog bica, nego su zbiljski medjusobno razliciti: "Onaj koji je Sin nije Otac, a onaj koji je Otac nije Sin, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin" Oni se medju sobom razlikuju po svojim izvornim odnosajima: po tomu sto "Otac radja, Sin biva rodjen, a Duh Sveti ishodi". Bozansko jedinstvo je trojstveno (trojicno).

255 Bozanske su Osobe jedne prema drugima u suodnosu. Zbiljska razlicnost medju bozanskim Osobama, jer ne razdjeljuje bozansko jedinstvo, sastoji se jedino u odnosajima jedne osobe prema drugima: "Po odnosajnim osobnim imenima, Otac je u odnosu prema Sinu, Sin prema Ocu, Duh Sveti prema obojici. I premda se po tim odnosima kaze da su tri osobe, ipak vjerujemo da im je narav ili sustina jedna". "Sve je (u njima) jedno ondje gdje se ne javlja opreka odnosa". "Zbog toga jedinstva Otac je sav u Sinu, sav u Duhu Svetomu; Sin je sav u Ocu, sav u Duhu Svetomu; Duh Sveti sav u Ocu, sav u Sinu".

256 Carigradskim je katekumenima sveti Grgur Nazijanski, zvan i "Bogoslov" ili "Teolog", predavao ovaj sazetak vjere u Trojstvo: Prije svega cuvajte mi taj dragocjeni poklad za koji ja zivim i borim se, s kojim zelim umrijeti, koji mi daje da podnesem sva zla i da prezrem sve uzitke: hocu reci ispovijest vjere u Oca i Sina i Duha Svetoga. Predajem vam je danas. Po njoj cu vas upravo sada uroniti u vodu i dici vas iz nje. Dajem vam je kao pratioca i zastitnika za cio vas zivot. Dajem vam jedno jedino Bozanstvo i Moc, koje kao Jedno postoji u Trojici, i sadrzi Trojicu na razlicit nacin. Bozanstvo bez razlike sustine ili naravi, bez stupnja visega koji uzvisuje ili nizega koji snizuje (...). Trojici beskonacnih beskonacna je istobitnost. Sav je Bog kad se svaka promatra u sebi samoj(...), Bog su kao Trojica promatrani zajedno(...) Nisam pravo ni poceo misliti o Jedinstvu, a Trojstvo me kupa u svom sjaju. Jedva sam poceo misliti na Trojstvo, a Jedinstvo me opet osvaja.

IV. Bozansko djelovanje i trojstvena slanja

257 "O Trojstvo, svjetlo blazeno, o prvobitna Jednosti". Bog je vjecno blazenstvo, besmrtni zivot, svjetlo bez zalaza. Bog je Ljubav: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog slobodno zeli saopciti slavu svoga blazenog zivota. To je njegov "dobrohotni naum" sto ga je prije stvaranja svijeta smislio u svom ljubljenom Sinu, "u ljubavi nas je predodredio za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu" (Ef 1,4-5), to jest da budemo "suobliceni slici Sina njegova" (Rim 8,29), snagom "Duha posinstva" (Rim 8,15). Taj je naum "milost koja nam je dana prije vjecnih vremena" (2 Tim 1,9-10), koja neposredno izvire iz ljubavi Presvete Trojice, a pokazuje se u stvorite-ljskom djelu, u cijeloj povijesti spasenja nakon pada, u slanju Sina i u slanju Duha, koje se nastavlja u poslanju Crkve.

258 Cjelokupni bozanski naum spasenja zajednicko je djelo triju bozanskih osoba. Jer kao sto Trojstvo ima samo jednu te istu narav, tako ima jedno te isto djelovanje. "Otac, Sin i Duh Sveti nisu tri pocela, nego jedno jedino pocelo stvaranja". Ipak svaka bozanska Osoba izvrsuje zajednicko djelo prema svom osobnom svojstvu. Zato Crkva, prema Novom zavjetu, ispovijeda "jednoga Boga Oca od kojega je sve, jednoga Gospodina Isusa Krista po kojemu je sve, jednoga Duha Svetoga u kojemu je sve". Vlastitosti bozanskih Osoba ocituju se napose bozanskim slanjima: Utjelovljenjem Bozjega Sina i darivanjem Duha Svetoga.

259 Kao djelo u isti mah zajednicko i osobno, cijela bozanska ekonomija daje upoznati i vlastitost bozanskih Osoba i njihovu jedinu narav. Isto tako sav krscanski zivot je zajednistvo sa svakom od bozanskih Osoba, bez ikakva njihova odvajanja. Tko slavi Oca, cini to po Sinu u Duhu Svetom; tko ide za Kristom, cini to jer ga Otac privlaci i Duh pokrece.

260 Posljednja je svrha svekolike bozanske ekonomije ulazak stvorenja u savrseno jedinstvo Blazene Trojice. Ali vec sada smo pozvani da budemo stan Presvete Trojice: "Ako me tko ljubi", kaze Gospodin, "cuvat ce moju rijec, pa ce i moj Otac ljubiti njega, i k njemu cemo doci i kod njega cemo se nastaniti" (Iv 14,23). O moj Boze, Trojstvo kome se klanjam, pomozi mi da posve zaboravim sebe te se nastanim u tebi, nepokretna i smirena kao da je moja dusa vec u vjecnosti. Nista neka ne pomuti moj mir i ucini da izadjem iz tebe, o moj Nepromjenljivi, nego nek me svaki trenutak unosi unutra u dubine tvoje Tajne! Umiri moju dusu! Nacini od nje svoje nebo, svoj dragi stan i mjesto svoga pocinka. Da te nikada ne ostavim sama, nego da sva budem tu, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana tvojem stvaralackom djelovanju.

Ukratko

261 Otajstvo Presvetog Trojstva sredisnja je tajna krscanske vjere i zivota. Znanje o tome, moze nam dati jedino Bog objavljujuci se kao Otac, Sin i Duh Sveti.

262 Utjelovljenje Bozjega Sina otkriva da je Bog vjecni Otac i da je Sin istobitan s Ocem, to jest da je u njemu i s njime jedan te isti jedini Bog.

263 Slanje Duha Svetoga, sto ga salje Otac u ime Sina a Sin salje "od Oca" (Iv 15,26) otkriva da je i Duh s njima jedan te isti jedini Bog, koji se "s Ocem i Sinom skupa casti i zajedno slavi".

264 "Duh Sveti izlazi od Oca kao od prvotnog izvora, a po vjecnom darivanju Oca Sinu izlazi od zajednistva Oca i Sina".

265 Miloscu krstenja "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" pozvani smo da imamo udjela u zivotu Blazenoga Trojstva, ovdje u tami vjere, a poslije smrti, u vjecnome svjetlu.

266 "Ovo je katolicka vjera, castiti jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu, bez mijesanja osoba, bez dijeljenja bozanske biti: jer druga je osoba Oceva, druga Sinova, druga Duha Svetoga, ali bozanstvo Oca, Sina i Duha Svetoga jest jedno, jednaka im je slava i suvjecno velicanstvo".

267 Bozanske su Osobe nerazdvojive u onome sto jesu i nerazdvojive u onome sto cine. U jedinstvenom bozanskom djelovanju svaka ocituje ono sto joj je vlastito u Trojstvu, to biva osobito u bozanskim slanjima, Utjelovljenju Sina i darivanju Duha Svetoga.

Stavak 3.

SVEMOGUCI

268 Od svih bozanskih svojstava samo se Bozja svemoc spominje u Vjerovanju: ispovijedati je od velike je vaznosti za nas zivot. Vjerujemo da je Bozja svemoc sveopca, jer Bog je sve stvorio, svime upravlja i moze sve; ona je u ljubavi jer Bog je nas Otac; ona je tajanstvena jer se samo vjerom moze spoznati kada se ocituje "u slabosti" (2 Kor 12,9).

"SVE STO HOCE, TO I CINI" (Ps 115,3)

269 Sveto pismo na mnogo mjesta ispovijeda sveopcu Bozju moc. Bog se naziva "Jaki Jakovljev" (Post 49,24; Iz 1,24 i dr.), "Gospod nad vojskama", "Silan i Junacan" (Ps 24,8-10). Ako je Bog svemoguc "na nebu i na zemlji" (Ps 135,6), to je zato sto ih je on stvorio. Nista mu nije nemoguce, i po svojoj volji raspolaze svojim djelom. Bog je Gospodar svemira, on mu je postavio red koji mu je posvema podlozan i raspoloziv. On je Gospodar povijesti: po svojoj volji potice srca i ravna dogadjajima: "Uvijek ti je u vlasti tvoja silna snaga, tko se moze oprijeti tvojoj jakoj misici?" (Mudr 11,21). "TI SI MILOSTIV SVIMA JER MOZES SVE" (Mudr 11,23) 270 Bog je svemoguci Otac. Njegovo ocinstvo i njegova moc medjusobno se osvjetljuju. Svoju ocinsku svemoc pokazuje na nacin kako se brine za nase potrebe: darom posinovljenja ("I bit cu vam otac, i vi cete mi biti sinovi i kceri, veli Gospodin Svemoguci", 2 Kor 6,18) i svojim neizmjernim milosrdjem, jer on svoju moc pokazuje u najvisoj mjeri slobodno prastajuci grijehe.

271 Bozja svemoc nije niposto proizvoljna: "U Bogu su moc i bit, volja i um, mudrost i pravednost jedno te isto, tako da nista ne moze biti u Bozjoj moci sto nije u pravednoj Bozjoj volji ili u njegovu mudrom razumu".

TAJNA PRIVIDNE BOZJE NEMOCI

272 Vjera u Boga Oca Svemogucega moze doci u iskusenje po iskustvu zla i patnje. Katkad se moze ciniti da je Bog odsutan i nesposoban da sprijeci zlo. No Bog Otac je svoju Svemoc na najtajanstveniji nacin objavio u dobrovoljnom ponizenju i u Uskrsnucu svoga Sina i time je pobijedio zlo. Zato je raspeti Krist "Bozja sila i Bozja mudrost; jer lûdô Bozje mudrije je od ljudi, i slabô Bozje jace je od ljudi" (1 Kor 1,24-25). Upravo u Kristovu uskrsnucu i uzvisenju Otac je razvio svoju "silu i snagu" i ocitovao "kako je izvanredno velika sila njegova prema nama koji vjerujemo" (Ef 1,19-22).

273 Samo vjera moze pristati uz tajanstvene putove Bozje svemoci. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuce na se Kristovu moc. Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da "Bogu nije nista nemoguce" (Lk 1,37) i mogla je velicati Gospodina: "Velika mi djela ucini Svesilni, sveto je Ime njegovo" (Lk 1,49).

274 "Nista ne moze tako ucvrstiti nasu vjeru i nasu nadu koliko uvjerenje, duboko ucrtano u nase duse, da Bogu nista nije nemoguce. Jer sve ono sto ce nam (Vjerovanje) kasnije predloziti da vjerujemo, najvece i najneshvatljivije pa i najuzvisenije stvari iznad redovitih prirodnih zakona, cim nas razum bude samo imao pojam o bozanskoj Svemogucnosti on ce ih lako i bez kolebanja prihvatiti".

Ukratko

275 S pravednim Jobom ispovijedamo: "Ja znadem, moc je tvoja bezgranicna: sto god naumis, to mozes izvesti" (Job 42,2).

276 Vjerna svjedocanstvu Pisma, Crkva cesto pocinje svoje molitve rijecima: "Svemoguci vjekovjecni Boze" ("omnipotens sempiterne Deus") i cvrsto vjeruje da "Bogu nije nista nemoguce" (Post 18,14; Lk 1,37; Mt 19,26).

277 Bog objavljuje svoju Svemoc odvracajuci nas od nasih grijeha i vracajuci nas po milosti u prijateljstvo sa sobom: "Boze, ti svoju svemoc ocitujes ponajvise prastanjem i milosrdjem".

278mKad ne bismo vjerovali da je Bozja ljubav svemoguca, kako bismo vjerovali da nas je Otac mogao stvoriti, Sin otkupiti, a Duh Sveti posvetiti?

Stavak 4.

STVORITELJ

279 "U pocetku stvori Bog nebo i zemlju" (Post 1,1). Te svecane rijeci stoje na pocetku Svetoga pisma. Simbol ih vjere preuzima ispovijedajuci Boga Oca Svemogucega "Stvoriteljem neba i zemlje", "svega vidljivoga i nevidljivoga". Govorit cemo stoga najprije o Stvoritelju, zatim o stvaranju, i na kraju o padu zbog grijeha. Isus Krist, Sin Bozji, dosao je da nas ponovno od njega oslobodi.

280 Stvaranje je temelj "svih spasenjskih nauma Bozjih", "pocetak povi-jesti spasenja", koje dosize vrhunac u Kristu. I obratno, Kristovo otajstvo baca odlucujuce svjetlo na tajnu stvaranja otkrivajuci svrhu zbog koje je "u pocetku Bog stvorio nebo i zemlju" (Post 1,1): od pocetka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu. 281mZato citanja vazmenog bdjenja, slavlja novoga stvorenja u Kristu, zapocinju izvjestajem o stvaranju. U bizantskom bogosluzju to izvjesce sluzi uvijek kao prvo citanje uoci velikih Gospodnjih blagdana. Prema svjedocanstvu starih katekumenska pouka za krstenje isla je istim putem.

I. Kateheza o stvaranju

282 Kateheza o stvaranju od temeljne je vaznosti. Tice se samih osnova ljudskog i krscanskog zivota: daje jasan odgovor krscanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena postavljali: "Odakle dola-zimo?", "Kamo idemo?", "Koje nam je porijeklo?", "Koja nam je svrha?", "Odakle dolazi i kamo ide sve sto postoji?" Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi, nerazdvojiva su, i odlucujuca za smisao i usmjerenje nasega zivota i djelovanja. 283mPitanje o porijeklu svijeta i covjeka predmet je brojnih znanstvenih istrazivanja koja su izvanredno obogatila nase znanje o starosti i razmjerima svemira, o postanku raznih oblika zivota i o pojavi covjeka. Ta nas otkrica pozivaju da se jos vise divimo velicini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva njegova djela i za um i mudrost koju daje ucenjacima i istrazivacima. Oni mogu reci sa Salomonom: "On mi je podario istinsku znanost o svemu sto jest, naucio me sustavu svijeta i svojstvima prapocela (...) jer me poucavase mudrost, umjetnica u svemu" (Mudr 7,17.21).

284mVelikom zanimanju za ta istrazivanja snazan je poticaj pitanje drugoga reda koje nadilazi podrucje vlastito prirodnim znanostima. Ne radi se samo o tome da se zna kada je i kako tvarno nastao svemir, ni kada se pojavio covjek, nego radije da se otkrije koji je smisao toga porijekla: vlada li njime slucaj, slijepa kob, bezimena nuzda, ili neko nadsvjetsko, razumno i dobro Bice zvano Bog? A ako svijet dolazi od Bozje mudrosti i dobrote, zasto zlo? Odakle dolazi ono? Tko je zato odgovoran? I ima li oslobodjenja od njega?

285mOd svojih pocetaka krscanska je vjera bila suocena s odgovorima razlicitima od njezinih o pitanju porijekla. Tako se u starim religijama i kulturama nalaze brojni mitovi o pocecima. Neki su filozofi rekli da je sve Bog, da je svijet Bog, ili da je razvitak svijeta ujedno i razvitak Boga (panteizam). Drugi su rekli da svijet nuzno izvire iz Boga, da istjece iz toga izvora i da se u nj vraca. Drugi su opet tvrdili da postoje dva vjecna pocela, Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama, u trajnoj borbi (dualizam, maniheizam). Po nekima od tih shvacanja svijet (barem tvarni svijet) bio bi zao, kao ucinak nekog opadanja, te se mora odbaciti ili nadici (gnoza). Nadalje neki dopustaju da je Bog stvorio svijet, ali kao neki urar, koji ga je nakon stvaranja prepustio samom sebi (deizam). Drugi konacno ne prihvacaju nikakvo transcendentno porijeklo svijeta, nego vide u njemu puku igru tvari, koja bi vjecno postojala (materijalizam). Svi ti pokusaji tumacenja svjedoce kako se trajno i posvuda postavlja pitanje o pocecima. To je trazenje vlastito covjeku. 286 Zacijelo, vec ljudski razum moze naci neki odgovor na pitanje o pocecima. Da postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnoscu se moze spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja cesto zamracena i izoblicena zabludom. Tu pridolazi vjera da ucvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu istinu: "Vjerom spoznajemo da je svijet rijecju Bozjom stvoren, da ono sto vidimo nije postalo iz onoga sto se opaza" (Heb 11,3).

287 Istina o stvaranju tako je vazna za cio ljudski zivot da je Bog u svojoj ljubavi zelio svome Narodu objaviti sve sto treba o tome znati za spasenje. Iznad naravne spoznaje koju moze imati svaki covjek o Stvoritelju, Bog je postupno otkrivao Izraelu otajstvo stvaranja. Bog koji je izabrao patrijarhe, koji je izveo Izraela iz Egipta i koji je izabrao, stvorio i oblikovao Izraela, objavljuje se kao onaj kome pripadaju svi narodi zemlje i cijela zemlja, kao onaj koji je jedini "nacinio nebo i zemlju" (Ps 115,15; 124,8; 134,3).

288 Tako je objava o stvaranju nerazdvojiva od objave i ostvarenja saveza jedinoga Boga s njegovim Narodom. Stvaranje je objavljeno kao prvi korak prema tome savezu, kao prvo i opce svjedocanstvo o Bozjoj svemogucoj ljubavi. Kasnije se istina o stvaranju izrazava snagom koja ra-ste u prorockoj poruci, u molitvi psalama i liturgije, u mudrosnom razmisljanju izabranog Naroda.

289 Medju svim rijecima Svetoga pisma o stvaranju, prva tri poglavlja knjige Postanka zauzimaju jedincato mjesto. S knjizevnog vidika te stranice mogu imati razne izvore. Nadahnuti pisci smjestili su ih na pocetak Pisma tako da svojim svecanim jezikom isticu istine o stvaranju, o njegovu izvoru i svrsi u Bogu, o njegovu redu i dobroti, o covjekovu pozivu, konacno o drami grijeha i o nadi u spasenje. Kad se citaju u Kristovu svjetlu, u jedinstvu Svetoga pisma i u zivoj Predaji Crkve, te rijeci ostaju glavni izvor za katehezu o tajnama "pocetka": o stvaranju, padu, obecanju spasenja.

II. Stvaranje - djelo Svetoga Trojstva

290 "U pocetku stvori Bog nebo i zemlju": tim se prvim rijecima Pisma tvrdi troje: vjecni Bog je dao pocetak svemu sto postoji izvan njega; samo on je stvoritelj (glagolu "stvoriti" - u hebrejskom "bara" - uvijek je Bog subjekt); sveukupnost onoga sto postoji (izrazeno rijecima "nebo i zemlja") ovisi o onome koji mu daje da bude.

291 "U pocetku bijase Rijec (...) i Rijec bijase Bog. (...) Sve postade po njoj i bez nje ne postade nista" (Iv 1,1-3). Novi zavjet otkriva da je Bog sve stvorio po vjecnoj Rijeci, svojem ljubljenom Sinu. U njemu je "sve stvoreno na nebesima i na zemlji (...) sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu" (Kol 1,16-17). Vjera Crkve isto tako potvrdjuje stvaralacko djelo Duha Svetoga: on je "zivotvorac", "Duh Tvorac", "riznica dobara".

292mNagovijesten u Starom zavjetu, a objavljen u Novom savezu, stvaralacki cin Sina i Duha, nerazdvojivo jedinstven s Ocevim, jasno se priznaje pravilom vjere Crkve: "Postoji samo jedan Bog (...): Otac, koji je Bog, Stvoritelj, Zacetnik, Sredjivac. On je sve nacinio sam od sebe, to jest svojom Rijecju i svojom Mudroscu", "po Sinu i Duhu" koji su kao "njegove ruke". Stvaranje je zajednicko djelo Svete Trojice.

III. "Svijet je stvoren na slavu Bozju"

293 Temeljna je istina koju Pismo i Predaja postojano naucavaju i slave: "Svijet je stvoren na slavu Bozju". Bog je sve stvorio, tumaci sveti Bonaventura "ne da slavu uveca, nego da slavu ocituje, da svoju slavu priopci". Jer Bog nema drugog razloga za stvaranje osim svoje ljubavi i svoje dobrote: "Kljucem ljubavi otvorio je ruku, i proizidjose stvorovi". A Prvi vatikanski sabor objasnjava: U svojoj dobroti i svojom svemocnom silom, ne da uveca svoje blazenstvo, niti da postigne svoje savrsenstvo, nego da ga ocituje dobrima koja daruje svojim stvorenjima, taj jedini istiniti Bog u najslobodnijoj nakani od pocetka vremena stvorio je iz nicega i jedno i drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno. 294 Slava je Bozja u tome da se ostvari ocitovanje i priopcivanje njegove dobrote, radi kojih je svijet stvoren. Naciniti od nas "posinjenu djecu po Isusu Kristu" - to je dobrohotan naum "njegove volje (...) na hvalu i slavu njegove milosti" (Ef 1,5-6): "Jer slava je Bozja zivi covjek, a covjekov je zivot gledanje Boga. Ako je vec Bozja objava po stvaranju pribavila zivot svim bicima koja zive na zemlji, koliko vise ocitovanje Ocevo po Rijeci daje zivot onima koji gledaju Boga". Konacna je svrha stvaranja da Bog, "koji je Stvoritelj svih bica, bude konacno sve u svemu (1 Kor 15,28), pribavljajuci ujedno svoju slavu i nase blazenstvo".

IV. Otajstvo stvaranja

BOG STVARA MUDROSCU I LJUBAVLJU

295 Vjerujemo da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti. Svijet nije proizvod kakve god nuznosti, slijepe sudbine ili slucaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Bozje volje jer je Bog zelio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti: "Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bî stvoreno" (Otk 4,11). "Kako su brojna tvoja djela, Gospodine! Sve si to mudro ucinio" (Ps 104,24). "Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim" (Ps 145,9).

BOG STVARA "IZ NICEGA"

296 Vjerujemo da Bogu pri stvaranju nije potrebno nista sto bi prije bilo ni bilo koja pomoc. Stvaranje nije ni neko nuzno proizlazenje (emanacija) iz bozanske sustine. Bog slobodno stvara "iz nicega". Sto bi bilo neobicno da je Bog nacinio svijet od neke postojece tvari? Neki ljudski obrtnik, kad mu se dade neki materijal, pravi od njega sto zeli. Ali Bozja se moc pokazuje upravo u tome sto on ni od cega cini sve sto hoce. 297 Vjera u stvaranje "iz nicega" posvjedocena je u Svetom pismu kao istina puna obecanja i nade. Tako majka sedmorice sinova hrabri djecu na mucenistvo: Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni zivot, niti vam tkivo slozila. Zato ce vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade pocetak, milosrdno vratiti i duh i zivot, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima. (...) Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve sto je na njima, i znaj da je sve to Bog nacinio ni od cega, i da je tako nastao i ljudski rod (2 Mak 7,22-23.28). 298 Buduci da Bog moze stvarati "iz nicega", Bog moze po Duhu Svetom i gresnicima dati duhovni zivot, stvarajuci u njima cisto srce, i umrlima po Uskrsnucu tjelesni zivot, jer on "ozivljuje mrtve i ono sto nije zove da bude" (Rim 4,17). A buduci da je mogao svojom Rijecju uciniti da iz tame zasja svjetlo, moze dati i svjetlo vjere onima koji ga ne poznaju.

BOG STVARA UREDJEN I DOBAR SVIJET

299 Ako Bog stvara s mudroscu, stvorenje ima svoj red: "Ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri" (Mudr 11,20). Stvoreno u vjecnoj Rijeci i po njoj, koja je "slika Boga nevidljivoga" (Kol 1,15) ono je odredjeno i usmjereno prema covjeku, koji je slika Bozja, i sam pozvan u osobni odnos s Bogom. Nasa pamet kao sudionica svjetlosti Bozjeg uma moze dokuciti sto nam Bog kaze po svome stvorenju, doduse ne bez velikog napora i u duhu poniznosti i postovanja pred Stvoriteljem i njegovim djelom. Stvorenje je proizaslo iz Bozje dobrote te ima u njoj udjela ("I vidje Bog da je dobro (...) veoma dobro": Post 1,4.10.12.18.21.31). Jer Bog hoce stvorenje kao dar covjeku, kao bastinu njemu namijenjenu i povjerenu. Crkva je vise puta morala braniti dobrotu stvorenja, pa i tvarnoga svijeta.

BOG NADILAZI STVORENJE I U NJEM JE PRISUTAN

300 Bog je neizmjerno veci od svih svojih djela: "Velicanstvom nebo natkriljuje" (Ps 8,2) i "nedokuciva je velicina njegova" (Ps 145,3). A buduci da je neogranicen i slobodan Stvoritelj i prvi uzrok svega sto postoji, Bog je prisutan u najdubljoj nutarnjosti svojih stvorova: "U njemu zivimo, micemo se i jesmo" (Dj 17,28). Po rijecima sv. Augustina on je "visi od najvisega u meni, nutarnjiji od najnutarnjijeg u meni".

BOG UZDRZAVA I RAVNA STVORENJEM

301 Po stvaranju Bog ne ne prepusta stvorenje njemu samome. Daje mu ne samo da bude i da postoji, nego ga svaki cas uzdrzava u bitku, daje mu da djeluje i nosi ga prema njegovu cilju. Priznati tu potpunu ovisnost o Stvoritelju izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja: Jer ti ljubis sva bica, i ne mrzis ni jedno koje si stvorio, jer da si stogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi ista moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se odrzati ako ga ti nisi u zivot dozvao? Ali ti stedis sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju zivota (Mudr 11,24-26).

V. Bog ostvaruje svoj naum: Providnost Bozja

302 Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savrsenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izaslo posve zavrseno. Stvoreno je kao nesto "na putu" ("in statu viae") prema nekom konacnom savrsenstvu za koje ga je Bog odredio i koje jos treba dostici. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savrsenstvu zovemo Bozjom providnoscu: Svojom providnoscu Bog cuva i ravna sve sto je stvorio; snaga joj se "prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom" (Mudr 8,1). Jer "sve je nago i razgoljeno pred njenim ocima" (Heb 4,13), pa i ono sto budu proizveli slobodni cini stvorova. 303 Svjedocanstvo je Svetog pisma jednodusno: skrb bozanske provi-dnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvecih svjetskih i povijesnih dogadjaja. Svete knjige potvrdjuju posvemasnje Bozje vrhovnistvo u tijeku dogadjanja: "Nas je Bog na nebesima, sve sto mu se svidi, to ucini" (Ps 115,3). A za Krista je receno: "Kad on otvori, nitko nece zatvoriti, kad zatvori, nitko nece otvoriti" (Otk 3,7). "Mnogo je namisli u srcu covjecjem ali sto Bog naumi, to i bude" (Izr 19,21).

304mZato vidimo kako Duh Sveti, prvotni autor Svetoga pisma, cesto Bogu pripisuje cine, a da ne spominje drugotnih uzroka. Nije to primitivan "nacin govora", nego dubok podsjecaj na Bozje prvenstvo i na vrhovnu vlast nad povijescu i svijetom, kojim nas odgaja za pouzdanje u njega. Moljenje Psalama velika je skola toga pouzdanja. 305 Isus trazi sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: "Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: `Sto cemo jesti?' ili: `Sto cemo piti?' (...) Zna Otac vas nebeski da vam je sve to potrebno. Trazite stoga najprije kraljevstvo Bozje i pravednost njegovu, a sve ce vam se ostalo nadodati" (Mt 6,31-33).

PROVIDNOST I DRUGOTNI UZROCI

306 Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, sluzi se i stvorovima. To nije znak slabosti nego velicine i dobrote Svemoguceg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo da budu nego takodjer dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i pocelo jedni drugima i tako suradjuju na ispunjavanju njegova nauma.

307 Ljudima Bog daje i moc da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da "podvrgnu" zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralacko djelo, da mu usavrse sklad za dobro svoje i za dobro bliznjih. Iako su ljudi cesto nesvjesni suradnici volje Bozje, mogu oni i promisljeno uci u bozanski plan svojim cinima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju "suradnici Bozji" (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.

308 Istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. On je prvotni uzrok koji djeluje u drugotnim uzrocima i po njima: "Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati" (Fil 2,13). Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja, ta ga istina uzvisuje. Buduci da je stvorenje izvedeno Bozjom silom, mudroscu i dobrotom iz nicega, ono ne moze nista ako se otkine od svog izvora: jer "stvorenje bez Stvoritelja iscezava"; jos manje moze postici posljednju svrhu bez pomoci milosti.

PROVIDNOST I SABLAZAN ZLA

309 Ako se svemoguci Bog Otac, Stvoritelj uredjenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zasto postoji zlo? Na to pitanje koje se namece i koje je neizbjezno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina krscanske vjere sacinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Bozja ljubav koja dolazi ususret covjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Bozjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blazeni zivot, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strasnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela krscanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla.

310 Zasto Bog nije stvorio tako savrsen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom mocu Bog bi uvijek mogao stvoriti nesto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet "u stanju putovanja" prema konacnom usavrsenju. Po Bozjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bica ukljucuje nestajanje drugih, uz ono sto je savrsenije ukljucuje ono sto je manje savrseno, uz izgradnju prirode takodjer i razgradnju. Prema tome uz fizicko dobro postoji i fizicko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savrsenstvo.

311 Andjeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konacnom odredjenju putovati po slobodnom izboru i s najvecom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagrijesili su. I tako je u svijet uslo moralno zlo, neizmjerno teze nego fizicko zlo. Bog nije ni na koji nacin, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, postujuci slobodu svoga stvorenja, dopusta ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Buduci da je savrseno dobar, svemoguci Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno mocan i dobar da iz samoga zla izvuce dobro. 312 Tako se tijekom vremena moze otkriti da Bog, u svojoj svemogucoj providnosti, moze izvuci dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja: "Tako", rece Josip svojoj braci, "niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (...) iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (...) da spasi zivot velikom narodu" (Post 45,8; 50,20). Od najvecega ikad pocinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Bozjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom miloscuizveo najvece dobro: Kristovu proslavu i nase otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.

313 "Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaze na dobro" (Rim 8,28). Svjedocanstvo svetih neprestano potvrdjuje tu istinu: Tako sveta Katarina Sienska kaze "onima koji se sablaznjavaju i bune zbog onoga sto ih snalazi": "Sve izlazi iz ljubavi, sve je odredjeno za ljudsko spasenje, Bog cini sve samo u tu svrhu".

A sv. Toma More malo prije svog mucenistva tjesi svoju kcer: "Nista se ne moze dogoditi sto Bog ne bi htio. A sve sto on hoce, koliko nam se god moglo ciniti losim, upravo je najbolje za nas".

I Julijana od Norwicha: " Bozjom sam miloscu naucila da se cvrsto moram drzati vjere i s istom cvrstocom vjerovati da ce sve biti dobro(...) I vidjet ces sama da ce sve biti dobro". 314 Cvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti cesto nepoznati. Tek na kraju, kad zavrsi nasa djelomicna spoznaja, kad budemo gledali Boga "licem u lice" (1 Kor 13,12), bit ce nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje - sve do pocinka konacnog "Sabata" - "Subote" - za koji je stvorio nebo i zemlju.

Ukratko

315 Stvarajuci svijet i covjeka Bog je dao prvo sveopce svjedocanstvo svoje svemoguce ljubavi i mudrosti, prvi navjestaj svoga "dobrohotnog nauma" koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Kristu.

316 Iako se djelo stvaranja posebno pripisuje Ocu, vjerska je istina takodjer da su jedino i nerazdvojivo pocelo stvaranja Otac, Sin i Duh Sveti.

317 Bog sam je stvorio svemir slobodno, izravno i bez ikakve pomoci.

318 Nijedno stvorenje nema neizmjerne moci potrebne za "stvaranje" u pravom smislu rijeci, tj. da proizvede i dade bitak onome sto ga nikako nije imalo (pozvati nesto u bitak "ni od cega").

319 Bog je stvorio svijet da ocituje i saopci svoju slavu. Da stvorenja imaju udjela u njegovoj istini, dobroti i ljepoti, to je slava za koju ih je Bog stvorio.

320 Bog koji je stvorio svemir, uzdrzava ga po svojoj Rijeci, Sinu koji "sve nosi snagom rijeci svoje" (Heb 1,3) i po Duhu Tvorcu koji daje zivot.

321 Bozja providnost jest odredjenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konacnoj svrsi.

322 Krist nas poziva da se kao djeca prepustimo Providnosti nasega nebeskog Oca, a sveti Petar apostol dodaje: "Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas" (1 Pt 5,7).

323 Bozja providnost djeluje i po stvorovima. Ljudima Bog daje da slobodno suradjuju u njegovim nacrtima.

324 Bozje pripustanje fizickog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedi zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla ne bi izvukao dobro, putovima koje cemo potpuno znati tek u vjecnom zivotu.

Stavak 5.

NEBO I ZEMLJA

325 Apostolsko Vjerovanje ispovijeda da je Bog "Stvoritelj neba i zemlje", a Nicejsko-carigradsko objasnjava: "svega vidljivoga i nevidljivoga".

326 U Svetom pismu izraz "nebo i zemlja" znaci: sve sto postoji, cjelokupno stvorenje. Pokazuje takodjer, unutar stvorenja, vezu koja u isti mah ujedinjuje i razlikuje nebo i zemlju: "Zemlja" je ljudski svijet. "Nebo" ili "nebesa" moze oznacavati nebeski svod, ali i vlastito Bozje "mjesto": "Oce nas koji jesi na nebesima" (Mt 5,16), prema tome i "nebo" kao eshatonsku slavu. Konacno, rijec "nebo" oznacuje "mjesto" duhovnih stvorova - andjela - koji okruzuju Boga.

327 Ispovijest vjere Cetvrtoga lateranskog sabora tvrdi da je Bog "od pocetka vremena ni od cega stvorio oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, andjele i zemaljski svijet, a zatim covjeka, sastavljena od obojega, duha i tijela".

I. Andjeli

POSTOJANJE ANDJELA - VJERSKA ISTINA

328 Postojanje duhovnih, netjelesnih bica koje Sveto pismo obicno naziva andjelima, vjerska je istina. Svjedocanstvo Pisma o tome je jasno kao sto je i Predaja jednodusna.

TKO SU ANDJELI?

329 Sveti Augustin u vezi s njima kaze: "Rijec andjeo oznacuje sluzbu a ne narav. Pitas kako se zove ta narav? - Duh. Pitas za sluzbu? - Andjeo. Duh je po onome sto jest, andjeo po onome sto cini. U cijelom svome bicu andjeli su sluge i vjesnici Bozji. Buduci da "neprestano gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima" (Mt 18,10), oni su mocni "izvrsitelji njegovih naredaba, poslusni rijeci njegovoj" (Ps 103,20).

330 Kao cisto duhovni stvorovi andjeli imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja. Po savrsenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja. O tome svjedoci sjaj njihove slave.

KRIST "SA SVIMA SVOJIM ANDJELIMA"

331 Krist je srediste andjeoskog svijeta. Andjeli su njegovi : "Kad Sin covjecji dodje u slavi, i svi andjeli njegovi s njime" (Mt 25,31). Njegovi su jer su stvoreni po njemu i za njega: "U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovnistva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno" (Kol 1,16). Jos su vise njegovi jer ih on cini glasnicima svoga spasenjskog nauma: "Svi ti, nisu li sluznicki duhovi, sto se salju sluziti za one koji imaju bastiniti spasenje?" (Heb 1,14).

332 Sve tamo od stvaranja svijeta i tijekom cijele povijesti spasenja, andjeli najavljuju izdaleka ili izbliza spasenje i sluze ostvarenju bozanskog nauma: oni zatvaraju raj zemaljski, zasticuju Lota, spasavaju Hagaru i njeno dijete, zaustavljaju Abrahamovu ruku; zakon se saopcuje "preko andjela" (Dj 7,53), oni vode Bozji narod, najavljuju rodjenja i pozive, oni su uz proroke; ovo su samo neki primjeri. Konacno andjeo Gabriel navjescuje rodjenje Pretece i samoga Isusa.

333 Od Utjelovljenja do Uzasasca zivot utjelovljene Rijeci okruzen je andjeoskim klanjanjem i sluzbom. Kad Bog "uvodi Prvorodjenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi andjeli Bozji" (Heb 1,6). Njihov hvalospjev kod Kristova rodjenja nije prestao odzvanjati u crkvenoj pohvali: "Slava Bogu na visini" (Lk 2,14). Oni zasticuju Isusovo djetinjstvo, sluze mu u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, kad bi ga bili mogli spasiti iz neprijateljske ruke kao negda Izraela. Andjeli su i blagovjesnici (Lk 2,10): navjescuju radosnu vijest o Utjelovljenju i o UskrsnucuKristovu. Oni ce na Kristovu povratku, koji navjescuju, biti prisutni u sluzbi njegova suda.

ANDJELI U ZIVOTU CRKVE

334 Isto tako cio crkveni zivot uziva tajnovitu i mocnu andjeosku pomoc.

335 U liturgiji Crkva se sjedinjuje s andjelima da se klanja triput svetom Bogu. Ona zaziva njihovu pomoc, kao u molitvi "Smjerno te molimo - Supplices te rogamus" u Rimskom kanonu, ili u pjesmi "U raj poveli te andjeli - In Paradisum deducant te angeli" u Redu sprovoda, ili jos u "Kerubinskom himnu" bizantske liturgije, a posebno slavi spomen nekih andjela (Mihaela, Gabriela, Rafaela i andjela cuvara).

336 Od djetinjstva do smrti ljudski je zivot okruzen njihovom zastitomi zagovorom. "Svaki vjernik ima uza se andjela kao cuvara i pa-stira da ga vodi u zivot". Vec na zemlji krscanski zivot po vjeri sudjeluje u blazenom drustvu s andjelima i ljudima koji su sjedinjeni u Bogu.

II. Vidljivi svijet

337 Bog je stvorio vidljivi svijet u svemu njegovu bogatstvu, raznolikosti i redu. Pismo prikazuje Stvoriteljevo djelo na simbolican nacin kao slijed sest "radnih" dana, koji zavrsavaju "pocinkom" sedmoga dana. U vezi sa stvaranjem sveti tekst naucava istine koje je Bog objavio za nase spasenje, koje omogucuju da "spoznamo duboku narav stvaranja, njegovu vrijednost i svrhovitost, a to je slava Bozja".

338 Ne postoji nista sto ne bi svoje postojanje dugovalo Bogu Stvoritelju. Svijet je zapoceo kad je bio iz nistavila izvucen Bozjom rijecju. Sva postojeca bica, sva priroda, sva ljudska povijest imaju svoj korijen u tom prvobitnom dogadjaju: to je postanak kojim je svijet sazdan i zapocelo vrijeme.

339 Svako stvorenje posjeduje vlastitu dobrotu i savrsenost. Za svako se djelo onih "sest dana" kaze: "I vidje Bog da je dobro". "Sve naime stvari vec time sto su stvorene imaju svoj ustroj, istinu, izvrsnost, vlastite zakone i uredjenje". Razliciti stvorovi koje je Bog htio u njihovu vlastitom bicu, svaki na svoj nacin, odrazavaju zraku beskonacne Bozje mudrosti i dobrote. Zato covjek mora dobrotu koja je vlastita svakom stvorenju postivati da izbjegne neurednu upotrebu stvari jer bi time prezreo Stvoritelja i uzrokovao zlokobne posljedice za ljude i njihov okolis.

340 Bog je htio ovisnost stvorova jednih o drugima. Sunce i mjesec, cedar i sitan cvijet, orao i vrabac: nebrojene razlike i nejednakosti znace da nijedan stvor nije sam sebi dovoljan. Oni postoje samo u ovisnosti jednih o drugima da se medjusobno dopunjuju sluzeci jedni drugima.

341 Svemirska ljepota. Red i sklad stvorenoga svijeta proizlaze iz razlika medju bicima i iz odnosa medju njima. Covjek to postepeno otkriva kao prirodne zakone. Ucenjaci se dive stvorovima. Ljepota stvorenja odrazava beskonacnu ljepotu Stvoritelja.Ona mora nadahnjivati stovanje i podloznost covjekova razuma i njegove volje.

342 Stupnjevitost medju stvorenjima izrazena je redom od "sest dana", koji od nesavrsenijeg ide k savrsenijem. Bog ljubi sva svoja stvorenja i brine se za svako, pa i za vrapce. Ipak Isus kaze: "Vredniji ste od mnogo vrabaca" (Lk 12,6-7), ili: "Covjek je vredniji od ovce" (Mt 12,12).

343 Covjek je vrhunac Bozjega stvarateljskog djela. Nadahnuti izvjestaj to izrice jasno razlikujuci stvaranje covjeka od stvaranja drugih bica.

344 Postoji solidarnost medju svim stvorenjima zato sto sva imaju istoga Stvoritelja i sto su sva odredjena za njegovu slavu: Hvaljen budi, moj Gospodine, u svim svojim stvorenjima,

posebno u gospodinu bratu Suncu

po kojem nam danju dajes svjetlo;

ono je lijepo i zraci velikim sjajem

i pruza nam znak o tebi, Svevisnji(...)

Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru Vodu,

ona je veoma korisna i veoma ponizna,

dragocjena i cista(...)

Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru nasu majku Zemlju

koja nas nosi i hrani,

koja proizvodi razlicite plodove

sa sarenim cvijecem i travama(...)

Hvalite i blagoslivljajte moga Gospodina,

zahvaljujte mu i sluzite mu

u svoj poniznosti.

345 Sabat - svrsetak djela od "sest dana". Sveto Pismo kaze da je "Bog sedmoga dana dovrsio svoje djelo koje ucini" i da tako "bi dovrseno nebo i zemlja"; Bog "pocinu" u sedmi dan koji je posvetio i blagoslovio (Post 2,1-3). Te su nadahnute rijeci bogate spasonosnom poukom: 346mU stvaranju je Bog postavio temelj i zakone koji ostaju cvrsti; na njih ce se vjernik moci osloniti s pouzdanjem, i oni ce mu biti znak i jamstvo neoborive vjernosti Bozjega saveza. Sa svoje strane covjek treba ostati vjeran tom temelju i postivati zakone koje je Stvoritelj u nj upisao. 347mStvaranje je izvrseno u vidu Sabata, a to znaci u vidu cascenja i klanjanja Bogu. Cascenje je upisano u red stvaranja. "Nista se ne smije pretpostaviti Bozjem Djelu" - kaze pravilo svetog Benedikta naznacujuci tako pravilan red ljudskih zanimanja.

348mSabat je u srcu Izraelova zakona. Drzati zapovijedi znaci slagati se s Bozjom mudroscu i voljom, kako su izrazene u njegovu stvoriteljskom djelu.

349 Osmi dan. No, za nas je svanuo novi dan: dan Kristova Uskrsnuca. Sedmim danom zavrsava prvo stvaranje. Osmim danom zapocinje novo stvaranje. Zato stvoriteljsko djelo dosize vrhunac u vecem, otkupiteljskom djelu. Prvom je stvaranju smisao i vrhunac u novom stvaranju u Kristu, ciji sjaj nadvisuje ono prvo.

Ukratko

350 Andjeli su duhovni stvorovi koji neprestano slave Boga i sluze njegovu spasonosnom naumu prema drugim stvorenjima. "Andjeli suradjuju u svemu sto je dobro za nas".

351 Andjeli okruzuju Krista, svoga Gospodina. Oni mu posebno sluze u izvrsivanju njegova spasonosnog poslanja prema ljudima.

352 Crkva stuje andjele koji joj na zemaljskom putovanju pomazu i koji stite svako ljudsko bice.

353 Bog je htio raznolikost svojih stvorova i njihovu vlastitu dobrotu, medjuovisnost i red. Bog je sve stvorove svijeta odredio za dobro ljudskoga roda. Covjek, a preko njega i sve stvorenje, odredjeni su za Slavu Bozju.

354 Postivati zakone upisane u stvorenje i odnose koji proizlaze iz naravi stvari - pocelo je mudrosti i temelj morala.

Stavak 6.

COVJEK

355 "Na svoju sliku stvori Bog covjeka, na sliku Bozju on ga stvori, musko i zensko stvori ih" (Post 1,27). Covjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je "na sliku Bozju" (I); u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet (II); stvoren je kao "musko i zensko" (III); Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu (IV).

I. "Na sliku Bozju"

356 Od svih vidljivih stvorova samo je covjek "sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja". Covjek je "jedino stvorenje sto ga je radi njega samoga Bog htio", on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Bozji zivot. U tu je svrhu stvoren, i to je temeljni razlog njegova dostojanstva: Koji te je razlog potakao da covjeka postavis u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao bice sposobno da kusa tvoju vjecnu Dobrotu. 357 Buduci da je na sliku Bozju, covjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nesto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te ulaziti u zajednistvo s drugim osobama; miloscu je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi, i taj odgovor ne moze dati nitko drugi osim njega samoga.

358 Bog je sve stvorio za covjeka, a covjek je stvoren da sluzi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje: Koje bice ulazi u postojanje okruzeno tolikom paznjom? To je covjek, velik i cudesan zivi lik, u Bozjim ocima vredniji od svekolikoga stvorenja; to je covjek, za kojega postoje nebo i zemlja, i more i cjelokupno stvorenje, cijemu je spasenju Bog pridao toliko vaznosti da za nj nije postedio ni svoga jedinorodjenog Sina. Jer Bog nije prestao ciniti sve da covjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne. 359 "Zaista, samo u tajni utjelovljene Rijeci rasvjetljuje se istinski covjekova tajna": Sveti nas Pavao uci da su dva covjeka na pocetku ljudskoga roda: Adam i Krist(...) Prvi Adam, kaze on, stvoren je kao ljudsko bice koje je primilo zivot; posljednji je duhovno bice koje daje zivot. Prvi je stvoren od posljednjega od kojega je primio dusu koja ga ozivljava (...) Drugi je Adam utisnuo svoju sliku u prvog Adama kad ga je oblikovao. Zato je kasnije uzeo njegovu narav i ime da ne dopusti da propadne ono sto je on na svoju sliku nacinio. Jest prvi Adam, jest posljednji Adam: prvi ima pocetak, posljednji nema svrsetka. Upravo ovaj posljednji je uistinu prvi, kao sto sam rece: "Ja sam Prvi i Posljednji". 360 Zbog zajednickoga porijekla ljudski rod je jedinstven:Bog "od jednoga sazda cijeli ljudski rod" (Dj 17,26): Divno nas vidjenje potice da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova porijekla u Bogu (...); u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duse; u jedinstvu njegove neposredne svrhe i poslanja u svijetu; u jedinstvu njegova boravista: zemlje koje dobra mogu svi ljudi po naravnom pravu upotrebljavati za odrzavanje i razvoj zivota; u jedinstvu njegove nadnaravne svrhe, a to je sam Bog, kojemu svi moraju teziti; u jedinstvu sredstava da se postigne ta svrha; (...) u jedinstvu njegova otkupljenja koje je Krist za sve izvrsio. 361 "Taj zakon ljudske solidarnosti i ljubavi", ne iskljucujuci bogatu raznolikost osoba, kultura i naroda, uvjerava nas da su svi ljudi zaista braca.

II. "Jedan tijelom i duhom"

362 Ljudska osoba, stvorena na sliku Bozju, bice je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvjestaj izrazava tu stvarnost simbolickim jezikom izjavljujuci da je "Bog napravio covjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah zivota; tako postade covjek ziva dusa" (Post 2,7). Bog je dakle htio cijeloga covjeka kao takvoga.

363 Rijec dusa u Svetom pismu cesto oznacuje ljudski zivot, ili cijelu ljudsku osobu. Ali oznacuje i ono najnutarnjije u covjekui sto je u njemu najvrednije, ono po cemu je posebno slika Bozja: "dusa" znaci duhovno pocelo u covjeku.

364 Ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu "slike Bozje": ono je ljudsko upravo zato sto je ozivljeno duhovnom dusom, i sva ljudska osoba odredjena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha: Covjek, tijelom i dusom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbir osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po covjeku dosizu svoj vrhunac i podizu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga covjeku nije dopusteno da prezire tjelesni zivot. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim casti kao od Boga stvorenim i odredjenim da uskrsne u posljednji dan. 365 To jedinstvo duse i tijela tako je duboko da se dusa mora smatrati "formom" tijela, tj. zahvaljujuci duhovnoj dusi tijelo sastavljeno od tvari jedno je i zivo ljudsko tijelo. Duh i tvar u covjeku nisu dvije zdruzene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav.

366 Crkva uci da Bog svaku duhovnu dusu neposredno stvara, da dusu ne "proizvode" roditelji i da je dusa besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrcu i ponovno ce se ujediniti s tijelom u konacnom uskrsnucu.

367 Katkad se pravi razlika izmedju duse i duha. Tako sveti Pavao moli da se nase "cijelo bice - duh i dusa i tijelo" - sacuva besprijekornim, savrsenim za Dolazak Gospodina nasega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uci da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dusu. "Duh" znaci da je covjek od svojega stvaranja odredjen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova dusa sposobna da po cistom daru bude uzdignuta u zajednistvo s Bogom.

368 Duhovna predaja Crkve naglasava i srce, u biblijskom smislu kao "dubinu bica", gdje se osoba odlucuje za ili protiv Boga.

III. "Musko i zensko stvori ih"

BOG JE HTIO JEDNAKOST I RAZLICNOST

369 Musko i zensko stvoreni su, to jest Bog ih je tako htio: s jedne strane, u savrsenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao musko i zensko. "Biti musko" i "biti zensko" jest nesto dobro sto Bog hoce: muskarac i zena imaju neunistivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja. Muskarac i zena s istovjetnim su dostojanstvom "na sliku Bozju". Svojim "biti musko" i "biti zensko" odrazavaju Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. 370mBog nije nikako na sliku covjecju: nije ni musko ni zensko. Bog je cisti duh, u kojem stoga nema razlike spolova. Ali "savrsenstvo" muskog i zenskog odrazavaju nesto od beskonacnoga Bozjeg savrsenstva, tj. nesto majcinskoga ili ocinskoga i supruznickoga.

"JEDNO ZA DRUGO" - "JEDINSTVO UDVOJE"

371 Buduci da su stvoreni zajedno, Bog hoce da muz i zena budu jedno za drugo. Bozja nam Rijec o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: "Nije dobro da covjek bude sam: nacinit cu mu pomoc kao sto je on" (Post 2,18). Nijedna zivotinja ne moze biti "naspram" covjeku. Zena koju Bog "oblikuje" od rebra izvadjena iz muskarca i koju dovodi k muskarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajednistva: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa" (Post 2,23). Muskarac otkriva zenu kao drugo "ja" iste ljudskosti.

372 Muz i zena nacinjeni su "jedno za drugo": ne tako kao da bi ih Bog nacinio "napola" ili "nepotpune"; stvorio ih je za osobno zajednistvo u kojem jedno moze biti "pomoc" drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki ("kost od mojih kostij"), a kao musko i zensko dopunjuju se. U zenidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreci "jedno tijelo" (Post 2,24), mogu predavati ljudski zivot: "Plodite se i mnozite i napunite zemlju" (Post 1,28). Prenoseci na svoje potomke ljudski zivot, muz i zena kao supruzi i roditelji na jedincat nacin suradjuju u Stvoriteljevu djelu.

373 U Bozjem naumu muz i zena pozvani su da kao Bozji "upravitelji" "podloze" zemlju. To vrhovnistvo ne smije biti svojevoljno i rusilacko gospodstvo. Na sliku Stvoritelja "koji ljubi sva bica" (Mudr 11,24), muskarac i zena pozvani su da sudjeluju u bozanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet sto im ga je Bog povjerio.

IV. Covjek u Raju

374 Prvi covjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u takav sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe, da ce to nadvisiti samo slava novoga stvorenja u Kristu.

375 Crkva vjerodostojno tumaci simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje uceci da su nasi praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje "svetosti i izvorne pravednosti". Ta milost izvorne svetosti bila je "sudionistvo na bozanskom zivotu".

376 Izarivanjem te milosti sva su podrucja ljudskoga zivota bila uzdignuta. Dok je covjek bio u toj Bozjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti ni trpjeti. Nutarnji sklad ljudske osobe, sklad izmedju muskarca i zene,te sklad izmedju prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje zvano "izvorna pravednost".

377 "Vladanje" svijetom, sto ga je Bog od pocetka predao covjeku ostvarivalo se prije svega u samom covjeku kao vladanje sobom. Covjek je bio nepovrijedjen i u cijelom svome bicu sredjen jer je bio slobodan od trostruke pozude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim uzicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.

378 Znak je bliskosti covjeka s Bogom sto ga Bog postavlja u vrt. On tu zivi "da ga obradjuje i cuva" (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnja muskarca i zene s Bogom na usavrsavanju vidljivoga stvorenog svijeta.

379 Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za covjeka, izgubit ce se grijehom nasih praroditelja.

Ukratko

380 Oce sveti, "covjeka si sazdao na svoju sliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet, da sluzi samo tebi, Stvoritelju, a svemu stvorenju bude gospodar".

381 Covjek je predodredjen da u sebi ostvari lik utjelovljenoga Bozjeg Sina,"sliku Boga nevidljivoga" (Kol 1,15), te Krist bude prvoro-djenac u mnostvu brace i sestara.

382 Covjek je " tijelom i dusom jedan".Nauka vjere tvrdi da je duhovna i besmrtna dusa neposredno stvorena od Boga.

383 "Bog covjeka nije stvorio sama: od pocetka `musko i zensko stvori ih' (Post 1,27); njihovo zdruzenje tvori prvi oblik zajednice osoba".

384 Po objavi znamo za stanje izvorne svetosti i pravednosti muskarca i zene prije grijeha: iz njihova prijateljstva s Bogom proizlazila je sreca njihova zivota u raju.

Stavak 7.

PAD

385 Bog je beskrajno dobar i sva su njegova djela dobra. Ipak nitko ne izmice iskustvu patnje, zala u prirodi - koja se cine kao vezana s ogranicenjima koja su vlastita stvorenjima - a napose ne izmice problemu moralnog zla. Odakle dolazi zlo? "Trazio sam odakle zlo i nisam nasao rjesenja", kaze sveti Augustin, a njegovo bolno trazenje naci ce rjesenje samo u obracenju zivome Bogu. Jer se "otajstvo bezakonja" (2 Sol 2,7) rasvjetljuje samo svjetlom "otajstva poboznosti" (1 Tim 3,16). Objava bozanske ljubavi u Kristu ocitovala je ujedno velicinu zla i preobilje milosti. Razmotrit cemo dakle pitanje porijekla zla drzeci uperen pogled nase vjere u onoga koji je jedini pobjednik zla.

I. "Gdje je obilovao grijeh, preobilovala je milost"

STVARNOST GRIJEHA

386 Grijeh je prisutan u covjekovoj povijesti: bilo bi uzaludno pokusavati za to ne znati ili toj tamnoj stvarnosti davati druga imena. Da se pokusa shvatiti sto je grijeh, treba ponajprije priznati duboku vezu covjeka s Bogom, jer izvan tog odnosa, zlo se grijeha ne dâ razobliciti u svojoj pravoj biti kao odbijanje i opiranje Bogu, dok i dalje pritiste na covjekov zivot i na povijest.

387 Stvarnost grijeha, i posebno istocnog grijeha, razjasnjava se samo u svjetlu bozanske Objave. Bez znanja koje nam ona daje o Bogu ne moze se jasno spoznati grijeh, pa covjek pada u napast da grijeh tumaci jednostavno kao nedostatak rasta, kao neku psiholosku slabost, neku zabludu, kao neizbjeznu posljedicu nekoga neprikladnog drustvenog sustava itd. Samo kad se poznaje Bozji naum o covjeku, shvaca se da je grijeh zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se medjusobno.

ISTOCNI GRIJEH - BITNA VJERSKA ISTINA

388 S napretkom Objave osvjetljuje se i stvarnost grijeha. Premda je Bozji narod Staroga zavjeta nekako upoznao ljudsko stanje u svjetlu pada kako je prikazan u knjizi Postanka, ipak nije mogao dosegnuti krajnje znacenje te povijesti; ono se posve ocituje jedino u svjetlu Smrti i Uskrsnuca Isusa Krista. Treba poznavati Krista kao vrelo milosti da se prepozna Adam kao izvor grijeha. Duh-Paraklet, poslan od uskrsloga Krista, dosao je da "pokaze svijetu sto je grijeh" (Iv 16,8), objavljujuci onoga koji ga je od grijeha otkupio.

389 Nauk o istocnom grijehu, da tako kazemo, jest "nalicje" Radosne vijesti da je Isus Spasitelj svih ljudi, da je svima potrebno spasenje i da je spasenje ponudjeno svima zaslugom Kristovom. Crkva, koja ima misao Kristovu,dobro zna da se ne moze dirnuti u objavu o istocnom grijehu, a da se ne ugrozi Kristovo otajstvo.

ZA PRAVILNO CITANJE IZVJESCA O PADU

390 Izvjestaj o padu (Post 3) upotrebljava slikovit govor, ali izlaze pradogadjaj, nesto sto se dogodilo u pocetku ljudske povijesti. Objava nam daje sigurnost vjere da je cijela ljudska povijest oznacena istocnim grijehom sto su ga slobodno pocinili nasi praroditelji.

II. Pad andjelâ

391 Iza neposlusnog izbora nasih praroditelja nalazi se zavodnicki glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt. Pismo i crkvena Predaja vide u tom bicu palog andjela, zvanog Sotona ili djavao. Crkva uci da je on bio najprije dobar andjeo, stvoren od Boga. "Djavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli".

392 Pismo govori o grijehu tih andjela. Taj se "pad" sastoji u slobodnom izboru tih stvorenih duhova koji su iz dna bica i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo. Odraz te pobune nalazimo u zavodnikovim rijecima praroditeljima: "Bit cete kao Bog" (Post 3,5). Djavao "grijesi od pocetka" (1 Iv 3,8), on je "otac lazi" (Iv 8,44).

393 Ono sto cini da grijeh andjela ne moze biti oprosten jest neopoziv znacaj andjeoskog izbora, a ne manjak beskonacnoga Bozjeg milosrdja. "Nema kajanja za njih nakon pada kao sto nema kajanja za ljude nakon smrti".

394 Pismo potvrdjuje zlokobni utjecaj onoga koga Isus naziva "covjekoubojicom od pocetka" (Iv 8,44), koji je i Isusa pokusao odvratiti od poslanja koje je dobio od Oca. "Zato se pojavio Sin Bozji da razori djela djavolska" (1 Iv 3,8). Po posljedicama je najteze od tih djela bilo lazljivo zavodjenje koje je navelo covjeka da ne slusa Boga.

395 Ipak Sotonina moc nije beskonacna. On je samo stvorenje, mocno zato sto je cisti duh, ali ipak samo stvorenje: on ne moze sprijeciti izgradnju Kraljevstva Bozjega. Iako Sotona u svijetu djeluje mrznjom protiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakoga covjeka i za drustvo, prouzrokuje teske stete - duhovne, a posredno i fizicke naravi - bozanska providnost dopusta to djelovanje, snazno i blago upravljajuci ljudskom i svjetskom povijescu. To bozansko pripustanje djavolskoga djelovanja velika je tajna, ali "mi znamo da onima koji ljube Boga sve pomaze na dobro" (Rim 8,28).

III. Istocni grijeh

ISKUSENJE SLOBODE

396 Bog je stvorio covjeka na svoju sliku i postavio ga u svoje prijateljstvo. Kao duhovno stvorenje covjek moze zivjeti to prijateljstvo samo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono sto izrazava zabrana covjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, "jer u dan kad budes s njega jeo, umrijet ces" (Post 2,17). "Stablo spoznaje dobra i zla" (Post 2,17) znakovito doziva u pamet neprekoracivu granicu koju covjek kao stvorenje mora slobodno priznati i s pouzdanjem postivati. Covjek ovisi o Stvoritelju: podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode.

PRVI COVJEKOV GRIJEH

397 Covjek napastovan od djavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeci slobodu, nije poslusao zapovijed Bozju. U tom je bio prvi covjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit ce nepo-sluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.

398 U tom je grijehu covjek sam sebe pretpostavio Bogu, a time je prezreo Boga: izabrao je sebe nasuprot Boga, protiv zahtjeva svoga polozaja kao stvorenja, a otud i protiv svoga vlastitog dobra. Stvoren u stanju svetosti, covjek je bio odredjen da bude potpuno od Boga "pobozanstvenjen" u slavi. Zaveden od djavla htio je "biti kao Bog", ali "bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom".

399 Pismo pokazuje dramaticne posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti. Plase se tog Boga o kojemu su stvorili krivu sliku, to jest kao Boga ljubomorna na svoje povlastice.

400 Time je razoren sklad koji je, zahvaljujuci izvornoj svetosti, u njima vladao; slomljeno je gospodstvo duhovnih moci duse nad tijelom, povezanost muskarca i zene podvrgnuta je napetostima, odnosi ce im biti u znaku pozude i gospodarenja. Sklad sa stvorenjem narusen je: vidljivo stvorenje postalo je covjeku strano i neprijateljsko. Zbog covjeka stvorenje je podvrgnuto "prolaznosti" (Rim 8,20). I na kraju, ostvarit ce se posljedica izricito najavljena za slucaj neposluha: covjek ce se "vratiti u prah iz kojeg je uzet". Smrt ulazi u povijest covjecanstva.

401 Nakon tog prvog grijeha, prava "provala" grijeha preplavljuje svijet: Kajinovo bratoubojstvo nad Abelom, opca pokvarenost kao posljedica grijeha; isto tako u Izraelovoj povijesti grijeh se ocituje cesto, posebno kao nevjernost Bogu saveza i kao prestupak Mojsijeva Zakona; i nakon Kristova Otkupljenja, medju krscanima, grijeh se ocituje na mnogo nacina. Pismo i crkvena Predaja neprestano podsjecaju na prisutnost i opcenitost grijeha u covjekovoj povijesti: To sto doznajemo po bozanskoj objavi slaze se i sa samim iskustvom. Ako, naime, covjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne hoteci cesto priznati Boga kao svoje pocelo, covjek je poremetio i duzno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima.

POSLJEDICE ADAMOVA GRIJEHA ZA COVJECANSTVO

402 Svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom. Sv. Pavao kaze: "Neposluhom jednoga covjeka svi su postali gresnici" (Rim 5,19); "kao sto po jednom Covjeku udje u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time sto svi sagrijesise, na sve ljude prijedje smrt" (Rim 5,12). Toj opcenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja opcenitost spasenja u Kristu: "Dakle grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) - svim ljudima na opravdanje, na zivot" (Rim 5,18)

403 Slijedeci svetog Pavla Crkva je uvijek naucavala da golema bijeda koja pritiste ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i cinjenice da nam je on u nasljedje predao grijeh s kojim se radjamo svi zarazeni i koji je "dusevna smrt". Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krstenje za otpustenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu pocinila osobnoga grijeha.

404 Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu "kao jedno tijelo jednoga covjeka". Tim "jedinstvom ljudskoga roda" svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom, kao sto su svi zahvaceni Kristovom pravednoscu. Ipak je prenosenje istocnoga grijeha tajna koju ne mozemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popustajuci zavodniku Adam i Eva cine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju ce oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji ce se svemu covjecanstvu prenositi razmnozavanjem, to jest prenosenjem ljudske naravi lisene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istocni grijeh naziva "grijehom" na analogan nacin, to je grijeh "naslijedjen" a ne "pocinjen", to je stanje a ne cin.

405 Iako je svakome vlastit, istocni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva "pozuda"). Krstenje, dajuci milosni Kristov zivot, brise istocni grijeh i vraca covjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u covjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.

406 Crkveno ucenje o prenosenju istocnoga grijeha poblize se odredilo posebno u 5. stoljecu, u prvom redu na poticaj razmisljanja svetog Augustina protiv pelagijanizma, i u 16. stoljecu protiv protestantske reforme. Pelagije je smatrao da covjek moze naravnom silom svoje slobodne volje, bez nuzne pomoci Bozje milosti, voditi moralno dobar zivot. Time je utjecaj Adamove krivnje ogranicavao na los primjer. Prvi protestantski reformatori, naprotiv, naucavali su da je istocnim grijehom covjek u korijenu izopacen, a njegova sloboda unistena; grijeh koji bastini svaki covjek poistovjecivali su sa sklonoscu zlu (concupiscentia-pozuda), koja bi bila nesavladiva. O smislu objavljene istine u vezi s istocnim grijehom Crkva se posebno izjasnila na Drugom saboru u Orangeu 529. godine i na Tridentskom saboru 1546. godine.

TESKA BORBA

407 Ucenje o istocnom grijehu, povezano s ucenjem o Kristovu Otkupljenju, pruza jasan razlikovni pogled na covjekovo stanje i djelovanje u svijetu. Praroditeljskim grijehom djavao je zadobio neku vlast nad covjekom, iako covjek ostaje slobodan. Istocni grijeh vuce za sobom "robovanje pod vlasti onoga koji je posjedovao carstvo smrti, to jest djavla". Ne znati da covjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teske zablude na podrucju odgoja, politike, drustvenog djelovanja i morala.

408 Od posljedica istocnoga grijeha i sviju osobnih grijeha ljudi svijet u cjelini poprima neko gresno stanje koje se moze oznaciti izrazom svetog Ivana: "grijeh svijeta" (Iv 1,29). Tim se izrazom takodjer oznacuje negativan utjecaj koji na osobe vrse stanja zajednica i drustvene strukture koje su plod ljudskih grijeha.

409 To dramaticno stanje svijeta koji "lezi sav pod vlascu Zloga" (1 Iv 5,19) cini od ljudskog zivota borbu: Svu ljudsku povijest prozimlje teska borba protiv moci mraka. Ta je borba zapocela vec od pocetka svijeta, a trajat ce po rijeci Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubacen u tu borbu, covjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoc Bozje milosti moze postici svoje unutarnje jedinstvo.

IV. "Ti ga nisi prepustio vlasti smrti"

410 Nakon pada covjek nije od Boga napusten. Naprotiv Bog ga poziva i na tajnovit mu nacin objavljuje pobjedu nad zlom i dizanje iz njegova pada. Taj odlomak knjige Postanka nazvan je Protoevandjelje jer je prvi navjestaj Mesije otkupitelja, borbe izmedju zmije i Zene te konacne pobjede njezinog potomka.

411 Krscanska predaja vidi u tom odlomku navjestaj "novoga Adama" koji svojom poslusnoscu do "smrti na krizu" (Fil 2,8) preobilno ispravlja Adamov neposluh. Povrh toga mnogi su crkveni Oci i naucitelji u toj zeni najavljenoj u "Protoevandjelju" prepoznali Kristovu Majku Mariju kao "novu Evu". Ona je prva i na jedinstveni nacin uzivala pobjedu nad grijehom koju je Krist izvojevao: bila je ocuvana od svake ljage istocnoga grijeha i kroz cijeli svoj zemaljski zivot, posebnom Bozjom miloscu, nije pocinila nikakav grijeh.

412 Ali zasto Bog nije sprijecio da prvi covjek sagrijesi? Sveti Leon Veliki odgovara: "Neizreciva Kristova milost darovala nam je bolja dobra od onih koja nam je demonska zavist otela". A sveti Toma Akvinski: "Nista se ne protivi cinjenici da je ljudska narav bila odredjena za uzviseniju svrhu nakon grijeha. Bog doista pripusta zla da iz njih izvuce vece dobro. Odatle rijec svetoga Pavla: `Gdje se umnozio grijeh, nadmocno izobilova milost' (Rim 5,20). I pjesma `Exultet': `O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja'".

Ukratko

413 "Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti zivih (...). Djavlovom je zaviscu dosla smrt u svijet" (Mudr 1,13; 2,24).

414 Sotona ili djavao i drugi demoni jesu pali andjeli koji su slobodno odbili da sluze Bogu i njegovu naumu. Njihov izbor protiv Boga konacan je. Oni pokusavaju covjeka pridruziti svojoj pobuni protiv Boga.

415 "Covjek, od Boga sazdan u pravednosti, pod utjecajem Zloga, vec je na pocetku povijesti zloupotrebio svoju slobodu i digao se protiv Boga zeleci postici svoj cilj izvan Boga".

416 Svojim grijehom Adam je, kao prvi covjek, izgubio izvornu svetost i pravednost koju je primio od Boga ne samo za se nego i za sve ljude.

417 Svojem su potomstvu Adam i Eva prenijeli ljudsku narav ranjenu prvim grijehom, lisenu dakle prvotne svetosti i pravednosti. Ta se lisenost naziva "istocni grijeh".

418 Zbog posljedica istocnog grijeha ljudska je narav oslabila u svojim mocima, podvrgnuta je neznanju, trpljenju, vlasti smrti i sklona je grijehu (ta se sklonost naziva "pozuda").

419 "S Tridentskim saborom drzimo da se istocni grijeh prenosi s ljudskom naravi `ne oponasanjem nego radjanjem', i da je zato `vlastit svakome'".

420 Pobjeda nad grijehom koju je izvojevao Krist daruje nam bolja dobra od onih koja nam je grijeh oduzeo: "Gdje se umnozio grijeh, nadmocno izobilova milost" (Rim 5,20).

421 "Krscani vjeruju da je ovaj svijet, sazdan i uzdrzavan ljubavlju Stvoriteljevom, doduse dospio u ropstvo grijeha, ali ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivsi moc Zloga, oslobodio".

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 13.

PAVAO VI., Ispovijest vjere naroda Bozjega, 16.

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 2.