TRECE POGLAVLJE

VJERUJEM U DUHA SVETOGA

683 "Nitko ne moze reci `Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3). "Bog odasla u srca vasa Duha Sina svoga koji klice: Abba - Oce!" (Gal 4,6). Ta spoznaja vjere moguca je samo u Duhu Svetom. Da bismo bili u dodiru s Kristom, treba da nas prije dotakne Duh Sveti. On nas pretjece i budi u nama vjeru. Po nasem krstenju, prvom sakramentu vjere, Zivot, kojem je izvor u Ocu i koji nam je darovan u Sinu, intimno i osobno nam daje Duh Sveti u Crkvi: Krstenje nam daje milost novoga rodjenja u Bogu Ocu po njegovu Sinu u Duhu Svetom. Jer oni koji imaju Duha bivaju vodjeni k Rijeci, tj. k Sinu; a Sin ih predstavlja Ocu i Otac im dariva nepokvarljivost. Dakle, bez Duha nije moguce vidjeti Sina Bozjega, a bez Sina nitko se ne moze pribliziti Ocu, jer je spoznaja Oca Sin, a spoznaja Sina Bozjega biva po Duhu Svetome. 684 Duh Sveti je prvi koji svojom miloscu budi nasu vjeru i proizvodi novi zivot koji se sastoji u "spoznaji Oca i onoga kojega je On poslao, Isusa Krista". Ipak, On je posljednji u objavi osobâ Presvetog Trojstva. Sv. Grgur Nazijanski, "Bogoslov", tumaci ovaj postupak pedagogijom bozanske "susretljivosti": Stari je zavjet jasno objavljivao Oca, a nejasnije Sina. Novi je ocitovao Sina i dao nazreti bozanstvo Duha. Sada Duh ima pravo gradjanstva medju nama i daje nam jasnije vidjeti samoga sebe. Zaista, nije bilo razborito otvoreno objavljivati Sina kad se jos nije ispovijedalo bozanstvo Oca, niti, da upotrebimo malo smioniji izraz, dodati Duha Svetoga, kao naknadno breme, kad jos nije bilo prihvaceno bozanstvo Sina. Samo postepenim napredovanjem "od slave u slavu", svjetlo ce Trojstva zablistati u raskosnoj jasnoci.
685 Vjerovati u Duha Svetoga znaci dakle ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, "koji se s Ocem i Sinom skupa casti i zajedno slavi" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Zato je o bozanskoj tajni Duha Svetoga bilo govora u "teologiji" Presvetog Trojstva. Ovdje ce se o Duhu Svetom govoriti samo unutar bozanske "ekonomije".

686 Duh Sveti je na djelu s Ocem i Sinom od pocetka do dovrsenja nauma nasega spasenja. Ali On je objavljen i darovan, priznat i prihvacen kao osoba istom u "posljednjim vremenima" koja su pocela otkupiteljskim utjelovljenjem Sina. I tada ce se taj Bozji naum, dovrsen u Kristu, "Prvorodjencu" i Glavi novoga stvorenja, moci ostvariti u covjecanstvu izlijevanjem Duha: kao Crkva, opcinstvo svetih, oprostenje grijeha, uskrsnuce tijela, vjecni zivot.

Clanak 8.

"VJERUJEM U DUHA SVETOGA"

687 "Sto je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Bozjega" (1 Kor 2,11). A njegov Duh, koji Ga objavljuje, cini da upoznamo Krista, njegovu Misao i zivu Rijec, ali sam sebe ne izrice. Onaj koji je "govorio po prorocima" cini da cujemo Ocevu Rijec. No Njega ne cujemo. Mi Ga poznamo samo u pokretu kojim nam objavljuje Rijec osposobljujuci nas da Ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam "objavljuje" Krista "ne govori sam od sebe" (Iv 16,13). Takva zastrtost, u pravom smislu bozanska, tumaci zasto ga "svijet ne moze primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje", dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer On ostaje s njima .

688 Crkva, zivo zajednistvo u vjeri apostola, koju ona prenosi, mjesto je nase spoznaje Duha Svetoga: u Svetom pismu koje je On nadahnuo;

u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci;

u crkvenom Uciteljstvu koje On vodi;

u sakramentalnom bogosluzju, kroz rijeci i znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajednistvo s Kristom;

u molitvi u kojoj nas On zagovara;

u karizmama i sluzbama kojima se Crkva izgradjuje;

u znakovima apostolskog i misionarskog zivota;

u svjedocenju svetih kojim On ocituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja.

I. Zdruzeno poslanje Sina i Duha

689 Onaj kojega je Otac poslao u nasa srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6), stvarno je Bog; istobitan s Ocem i sa Sinom, On je od njih neodvojiv, koliko u intimnom zivotu Trojstva, toliko i u svom darivanju ljubavi za svijet. Ali, casteci Sveto, zivotvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i razlicitost osoba. Kad Otac salje svoju Rijec, on uvijek salje i svoj Dah: slanje je zdruzeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti razliciti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se ocituje, On, vidljiva slika nevi-dljivog Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje.

690 Isus jest Krist, "pomazanik", jer je Duh njegovo pomazanje i sve sto se zbiva pocevsi od utjelovljenja proizlazi iz te punine. Kad konacno bude proslavljen, Krist moze od Oca onima koji u Nj vjeruju poslati Duha: Krist im priopcuje svoju Slavu, tj. Duha Svetoga koji ga proslavljuje. Otada ce se odvijati zdruzeno poslanje u Ocevoj posinjenoj djeci u Tijelu njegova Sina: poslanje Duha posinjenja bit ce u tom da ih sjedinjuje s Kristom dajuci da zive u Njemu: Pojam pomazanja daje misliti (...) da nema nikakve udaljenosti izmedju Sina i Duha. Upravo kao sto izmedju povrsine tijela i pomazanja uljem ni razum ni osjetila ne poznaju nikakva posredovanja, tako je dodir Sina s Duhom neposredan. Isto tako onaj koji po vjeri stupa u dodir sa Sinom, nuzno mora najprije stupiti u dodir s uljem. Uistinu, nema nijednog djela bez Duha Svetoga. Zato se ispovijest Gospodstva Sinova dogadja u Duhu Svetom za one koji ga primaju, time sto Duh dolazi sa svih strana ususret onima koji se priblizuju po vjeri.

II. Ime, nazivi i simboli Duha Svetoga

VLASTITO IME DUHA SVETOGA

691 "Duh Sveti" vlastito je ime Onoga kojega castimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krstenju svoje nove djece. Izraz "Duh" prijevod je hebrejskog izraza Ruah koji, u prvotnom smislu znaci dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da docara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Bozji, Duh Bozji. S druge strane, Duh i Svet bozanski su atributi zajednicki trima bozanskim osobama. Ali povezujuci oba izraza, Sveto pismo, Liturgija i bogoslovni govor oznacuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez moguceg dvoznacja s drugim upotrebama izraza "duh" i "svet".

NAZIVI DUHA SVETOGA

692 Kad najavljuje i obecaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva "Paraklet", doslovce: "Onaj koji je prizvan uz", latinski ad-vocatus (Iv 14,16.26; 15,26; 16,7). "Paraklet" se obicno prevodi "Tjesitelj", buduci da je Isus prvi tjesitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i "Duhom istine" (Iv 16,13).

693 Osim toga vlastitog imena koje se najvise rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u Pavla nailaze nazivi: Duh obecanja, Duh posinjenja, Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Bozji (Rim 8,9.14; 15,19; 1 Kor 6,11; 7,40) a u svetog Petra: Duh slave (1 Pt 4,14).

SIMBOLI DUHA SVETOGA

694mVoda. Simbolizam vode oznacuje djelovanje Duha Svetoga u krstenju: poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni ucinkovit znak novog rodjenja: kao sto se trudnoca nasega prvog rodjenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno oznacuje da je nase radjanje na bozanski zivot dar Duha Svetoga. A, "krsteni u jednom Duhu", mi smo "jednim Duhom" i "napojeni" (1 Kor 12,13): Duh je, dakle, i osobno ziva voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u zivot vjecni.

695mPomazanje. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U krscanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak potvrde, koja se u Istocnoj Crkvi upravo zove "krizma" (pomazanje). No da bismo mu razumjeli puno znacenje, treba se sjetiti prvoga pomazanja koje je Duh Sveti izvrsio: Isusova. Krist (zidovski receno "Mesija") znaci "pomazanik" Duhom Bozjim. U Starom savezu bilo je "pomazanika" Gospodnjih, u prvom redu kralj David. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni nacin: ljudska narav koju je Bozji sin uzeo sva je "pomazana Duhom Svetim". Isus je po Duhu Svetom postao "Krist". Po Duhu Svetom Djevica Marija zacinje Krista: on ga, po andjelu, pri njegovu rodjenju navjescuje kao Krista a Simuna potice da podje u hram vidjeti Krista Gospodnjega; on ispunja Krista i djelima ozdravljanja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konacno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I posto je u svom covjestvu sto pobijedi smrt postao potpuno "Krist", Isus obilno izlijeva Duha Svetoga sve dok "sveti", u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Bozjega, ne postanu "savrseni covjek, do mjere dobi punine Kristove" (Ef 4,13): "potpuni Krist", kako veli sv. Augustin.

696mOganj. Dok voda oznacuje rodjenje i plodnost zivota sto ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuce energije djelâ Duha Svetoga. Kada prorok Ilija, koji "usta kao oganj, te mu je rijec plamtjela kao buktinja" (Sir 48,1) na brdu Karmelu molitvom s neba privlaci oganj na zrtvu , taj oganj slika je Duha Svetoga koji preobrazava ono sto dodirne. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom "u duhu i sili Ilijinoj" (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji ce "krstiti Duhom Svetim i ognjem" (Lk 3,16), to jest Duhom o kome ce Isus reci: "Oganj dodjoh baciti na zemlju, pa kako bih zelio da je vec planuo!" (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na ucenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). Duhovna predaja zadrzat ce ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizrazajnijih za djelovanje Duha Svetoga. "Duha ne gasite" (1 Sol 5,19).

697mOblak i svjetlo. Ta su dva simbola nerazdvojiva u ocitovanju Duha Svetoga. Pri Bogojavljanju u Starom zavjetu oblak, nekada taman, nekada svijetao, razotkriva Boga zivoga i spasitelja, skrivajuci transcendenciju njegove Slave: tako Mojsiju na brdu Sinaju, kod Satora sastanka i za putovanja pustinjom; ili Salomonu za posvete Hrama. Te su slike ispunjene po Kristu u Duhu Svetom. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa zacela i rodila. Na brdu Preobrazenja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i "iz oblaka" doprije glas: "Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slusajte!" (Lk 9,34-35). On je konacno oblak koji na dan uzasasca ote Isusa ocima ucenika i koji ce ga objaviti kao Sina Covjecjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.

698mPecat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj "kojega je Bog opecatio" (Iv 6,27); a u Njemu Otac i nas oznacuje svojim pecatom.Buduci da oznacuje neizbrisiv ucinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentima krstenja, potvrde i reda, slika pecata (sphragis) u nekim se teoloskim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg ("karakter") utisnut tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti.

699mRuka. Polazuci ruke Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo ce ime apostoli ciniti to isto. I dalje, Duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku. Poslanica Hebrejima spominje polaganje ruku medju "temeljnim clancima" svog ucenja. Taj znak svemocnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sacuvala u svojim sakramentalnim epiklezama.

700mPrst. Isus "djavle izgoni prstom Bozjim" (Lk 11,20). Ako je zakon Bozji bio napisan na kamenim plocama "prstom Bozjim" (Izl 31,18), "pismo Kristovo", povjereno brizi apostola, "napisano je Duhom Boga zivoga, ne na plocama kamenim, nego na plocama od mesa, u srcima" (2 Kor 3,3). Himan "O dodji, Stvorce Duse svet" zaziva Duha Svetoga kao "digitus paternae dexterae" - "prst desne Oceve".

701mGolubica. Na svrsetku potopa (kojega simbolizam oznacuje krstenje), Noa je ispustio golubicu koja se vraca sa svjezom maslinovom grancicom u kljunu, sto je znakom da je zemlja ponovno pogodna za stanovanje.Kad Krist izlazi iz vode krstenja, Duh Sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje Tako Duh Sveti silazi i ostaje u ociscenu srcu krstenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh cuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. U krscanskoj ikonografiji simbol golubice cest je za oznaku Duha Svetoga.

III. Duh i Rijec Bozja u vremenu obecanja

702 Od pocetaka sve do "punine vremena" (Gal 4,4) zdruzeno poslanje Oceve Rijeci i Duha skriveno je, ali je djelatno. Duh Bozji pripravlja Mesijino vrijeme, a jedan i drugi, premda nisu jos potpuno objavljeni, vec su obecani da budu ocekivani i prihvaceni u vrijeme svog objavljenja. Zato Crkva, kad cita Stari zavjet, istrazuje sto nam Duh, "koji je govorio po prorocima", zeli reci o Kristu. Pod "prorocima" vjera Crkve razumijeva sve one koje je Duh Sveti nadahnuo pri sastavljanju svetih knjiga, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Zidovska predaja razlikuje Zakon (prvih pet knjiga ili Pentateuh), proroke (nase knjige zvane povijesne i prorocke) i spise (nadasve mudronosne, posebice psalme).

PRI STVARANJU

703 Bozja Rijec i Bozji Dah pocetak su bitka i zivota svega stvorenja: Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvecuje i ozivljuje stvorenje, jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu (...). Svetom Duhu pripada vlast nad zivotom i cast: jer, buduci da je Bog, on u Ocu po Sinu cuva sve stvorenje. 704 "Sto se covjeka tice, svojim ga je rukama (tj. Sin i Duh Sveti) Bog oblikovao (...) on je u oblikovano tijelo ucrtao svoju sliku, tako da i ono sto je vidljivo nosi Bozju sliku".

DUH OBECANJA

705 Iznakazen grijehom i smrcu, covjek ostaje i dalje "na sliku Bozju", na sliku Sina, ali je lisen "slave Bozje" (Rim 3,23), lisen je "slicnosti". Obecanje dato Abrahamu oznacuje pocetak ekonomije spasenja, na kraju koje ce sam Sin uzeti "sliku" i obnoviti je u "slicnost" s Ocem dajuci joj opet Slavu, Duha "zivotvornoga".

706 Protiv svake ljudske nade, Bog Abrahamu obecava potomstvo kao plod vjere i moci Duha Svetoga. U njemu ce biti blagoslovljeni svi narodi zemlje. To potomstvo bit ce Krist u kome ce izlijevanje Duha Svetoga "rasprsene sinove Bozje skupiti u jedno".(Iv 11,52) Vezujuci se zakletvom, Bog se vec tu obvezuje na dar svoga ljubljenog Sina i na dar "Duha obecanja (...) koji pripravlja otkupljenje naroda sto ga je Bog sebi stekao" (Ef 1,13-14).

PRI BOGOJAVLJENJIMA I U ZAKONU

707 Bogojavljenja [teofanije] osvjetljuju put obecanja, tamo od patrijarha do Mojsija i Josue i sve do vidjenja kojima zapocinje poslanje velikih proroka. Krscanska je predaja uvijek priznavala da se u tim teofanijama Rijec Bozja dala vidjeti i cuti, da je u isti mah bila razotkrita i "zasjenjena" u oblaku Duha Svetoga.

708 Ta se Bozja pedagogija pokazuje posebice u daru Zakona. Slovo Zakona bilo je dato kao "pedagog" koji ima Narod dovesti do Krista (Gal 3,24). Pa ipak nemoc Zakona da spasi covjeka lisena bozanske "slicnosti" i rastuca spoznaja grijeha koja proizlazi iz Zakona, uzrokuju ceznju za Duhom Svetim. O tome svjedoce uzdisaji psalama.

U KRALJEVSTVU I U IZGNANSTVU

709 Zakon, znak obecanja i saveza, trebao je ravnati srcem i ustanovama Naroda proizasla iz Abrahamove vjere. "Budete li mi se vjerno pokoravali i drzali moj Savez, vi cete mi biti kraljevstvo svecenika, narod svet" (Izl 19,5-6). Ali poslije Davida, Izrael podlijeze napasti da postane kraljevstvo kao i drugi narodi. A Kraljevstvo, koje je predmet obecanja data Davidu, bit ce djelo Duha Svetoga; ono ce pripadati siromasima u duhu.

710 Zaboravljanje Zakona i nevjernost Savezu vode u smrt: to je izgnan-stvo, koje je naoko neuspjeh obecanjâ, a zapravo je tajanstvena vjernost Boga spasitelja i pocetak obecane obnove, ali po Duhu. Trebalo je da Bozji narod podnese to ciscenje; u Bozjem naumu izgnanstvo vec nosi sjenu Kriza, a Ostatak siromasnih koji se otud vraca jedan je od najprozirnijih pralikova Crkve.

OCEKIVANJE MESIJE I NJEGOVA DUHA

711 "Evo, cinim nesto novo" (Iz 43,19). Ocrtavaju se dva prorocka pravca: jedan istice ocekivanje Mesije, drugi najavljuje novoga Duha, i oba se stjecu u malom Ostatku, u narodu siromaha, koji u nadi iscekuje "utjehu Izraelovu" i "otkupljenje Jeruzalema"(Lk 2,25.38). Vidjeli smo prije kako Isus ispunja prorocanstva koja se na nj odnose. Ovdje se ogranicujemo na ona u kojima se jasnije pojavljuje odnos Mesije i njegova Duha. 712 Crte lica ocekivanog Mesije pocinju se isticati u knjizi o Emanuelu, napose u Iz 11,1-2: Isklijat ce mladica iz panja Jisajeva,

izdanak ce izbit iz njegova korijena.

Na njemu ce duh Gospodnji pocivat,

duh umnosti i mudrosti

duh savjeta i jakosti,

duh znanja i straha Gospodnjeg. 713 Mesijine se crte nadasve razotkrivaju u pjesmama o Sluzi. Te pjesme najavljuju smisao Isusove muke i tako oznacuju nacin na koji ce on izliti Duha Svetoga da bi ozivio mnostvo: ne izvana, nego preuzimajuci nas "lik sluge". Uzimajuci na se nasu smrt, on nam moze priopciti svoj vlastiti Duh zivota.

714 Zato Krist svecano pocinje proglas Radosne vijesti primjenjujuci na se ovaj Izaijin iskaz (Lk 4,18-19): Duh Gospodnji na meni je

jer me Gospodin pomaza!

On me posla blagovjesnikom biti siromasima,

proglasiti suznjima oslobodjenje,

slijepima vid,

na slobodu pustiti potlacene,

proglasiti godinu milosti Gospodnje. 715 Prorocki tekstovi koji se izravno odnose na slanje Duha Svetoga prorocanstva su kojima Bog govori srcu svoga naroda jezikom obecanja, s naglaskom na ljubavi i vjernosti, kojih ce ispunjenje sveti Petar proglasiti u jutro Pedesetnice (usp. Dj 2,17-21). Prema tim obecanjima Duh Gospodnji ce, u "posljednja vremena", ljudima obnoviti srce urezujuci u njih novi zakon; On ce skupiti i pomiriti rasprsene i podijeljene narode; On ce preobraziti prvotno stvorenje, gdje ce Bog stanovati s ljudima u miru.

716 I narod "siromaha", poniznih i blagih, posve predanih tajanstvenim planovima svoga Boga, siromaha koji pravdu iscekuju ne od ljudi nego od Mesije, konacno je veliko djelo skrovitog poslanja Duha Svetoga u vrijeme obecanja, dok se pripremao Kristov dolazak. Kakvoca njihova srca, ociscena i prosvijetljena Duhom, izrazena je u psalmima. U tim siromasima Duh pripravlja Gospodinu "narod spreman" (Lk 1,17).

IV. Duh Kristov u punini vremena

IVAN - PRETECA, PROROK I KRSTITELJ

717 "Bî covjek poslan od Boga, ime mu Ivan" (Iv 1,6). Ivan je, po samom Kristu kojega je Djevica Marija zacela po Duhu Svetom, "ispunjen Duhom Svetim jos u majcinoj utrobi". "Pohod" Marijin Elizabeti biva Bozje pohodjenje svome narodu (Lk 1,68).

718 Ivan je onaj "Ilija koji ima doci" (Mt 17,10-13): oganj Duha ga pronice i cini pretecom pred Gospodinom koji dolazi. U Ivanu Preteci Duh Sveti dovrsuje "pripremanje Gospodinu naroda spremna" (Lk 1,17).

719 Ivan je "vise nego prorok" (Lk 7,26). U njemu Duh Sveti zavrsava "govoriti po prorocima". Ivan dovrsuje razdoblje proroka zapoceto po Iliji. On najavljuje skori dolazak Izraelove utjehe, on je "glas" Tjesitelja koji dolazi (Iv 1,23). Kao sto ce to uciniti Duh istine, "on dolazi kao svjedok da posvjedoci za Svjetlo" (Iv 1,7). U Ivanu tako Duh dovrsava "ispitivanja proroka" i "prizeljkivanje" andjela: "Na koga vidis da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja sam to vidio i svjedocim: on je Sin Bozji (...) Evo Jaganjca Bozjega" (Iv 1,33-36).

720 Konacno s Ivanom Krstiteljem Duh Sveti zapocinje - unaprijed oznacujuci - ono sto ce ostvariti s Kristom i u Kristu: to jest ponovno dati covjeku bozansku "slicnost". Ivanovo krstenje bilo je na obracenje, a krstenje vodom i Duhom Svetim bit ce novo rodjenje.

"RADUJ SE, MILOSTI PUNA"

721 Marija, presveta Bogorodica i vazda Djevica, jest remek djelo poslanja Sina i Duha u punini vremena. Prvi put u naumu spasenja, buduci da ju je njegov Duh pripravio, Otac nalazi Prebivaliste u kojem ce njegov Sin i njegov Duh stanovati medju ljudima. U tom smislu crkvena je Predaja cesto najljepse tekstove o Mudrosti citala misleci na Mariju: Marija je opjevana i predstavljena u Liturgiji kao "Prijestolje Mudrosti". Na njoj se pocinju pokazivati "cudesna Bozja djela" koja ce Duh dovrsiti u Kristu i Crkvi.

722 Duh Sveti je Mariju pripravio svojom miloscu. Dolikovalo je da bude "puna milosti" Majka Onoga u kojemu "tjelesno prebiva sva punina bozanstva" (Kol 2,9). Iz ciste milosti, ona je bila zaceta bez grijeha kao najponiznije stvorenje i najpodobnije da primi neizrecivi Dar Svemo-gucega. S pravom je kao "Kcer sionsku" andjeo Gabriel pozdravlja: "Raduj se". Dok u sebi nosi vjecnoga Sina, ona u svom hvalospjevuupravlja Ocu, u Duhu Svetom,zahvalnu molitvu svega Bozjega naroda, dakle i Crkve.

723 U Mariji Duh Sveti ozivotvoruje dobrohotni Ocev naum. S Duhom Svetim i po njemu Djevica zacinje i radja Sina Bozjega. Njezino djevican-stvo biva jedinstveno plodno snagom Duha i vjere.

724 U Mariji Duh Sveti objavljuje Oceva Sina koji je postao Djevicinim Sinom. Ona je goruci Grm konacnog Bogojavljenja: ispunjena Duhom Svetim, ona pokazuje Rijec u skromnosti svoga tijela dajuci da je upoznaju siromasi i prvine poganskih naroda.

725 I napokon, po Mariji Duh Sveti pocinje uvoditi u zajednistvo s Kristom ljude, "miljenike" Bozje ljubavi, i uvijek ga prvi primaju ponizni: pastiri, mudraci, Simun i Ana, zarucnici iz Kane i prvi ucenici.

726 Na kraju ovoga poslanja Duha, Marija postaje "Zenom", novom Evom, "majkom zivih", Majkom "citavog Krista". I kao takva ona je nazocna s Dvanaestoricom, "jednodusno postojanima u molitvi" (Dj 1,14), u zoru "posljednjih vremena" koja Duh u jutro Pedesetnice zapocinje ocitovanjem Crkve.

ISUS KRIST

727 Citavo poslanje Sina i Duha Svetoga u punini vremena sadrzano je u tom sto je Sin od svoga utjelovljenja pomazan Duhom Ocevim: Isus je Krist, Mesija, Pomazanik. Cijelo drugo poglavlje Vjerovanja treba citati u tom svjetlu. Citavo Kristovo djelo jest zdruzeno poslanje Sina i Duha Svetoga. Ovdje cemo podsjetiti samo na ono sto se odnosi na Isusovo obecanje Duha Svetoga i njegovo darivanje po proslavljenom Gospodinu. 728 Isus ne objavljuje Duha Svetoga potpuno sve dok sam nije svojom smrcu i uskrsnucem proslavljen. Ipak, malo-pomalo on ga daje nazreti, cak i u poucavanju mnostva, kad objavljuje da ce njegovo Tijelo biti hrana za zivot svijeta. On ga najavljuje Nikodemu, Samarijanki i sudioni-cima proslave Blagdana sjenica. Ucenicima o njemu govori otvoreno kad je rijec o molitvi i o svjedocanstvu koje moraju dati.

729 Istom kad je dosao cas da bude proslavljen, Isus obecava dolazak Duha Svetoga, jer ce njegova smrt i uskrsnuce biti ispunjenje obecanja danoga Ocima: Duha istine, drugog Tjesitelja, dat ce Otac na Isusovu molitvu; bit ce poslan od Oca u Isusovo ime; Isus ce ga poslati od Oca jer je on izisao od Oca. Duh ce Sveti doci, mi cemo ga upoznati, on ce s nama biti zauvijek, boravit ce s nama; ucit ce nas svemu i dozivati nam u pamet sve sto nam je Krist rekao i svjedocit ce za Njega; on ce nas uvoditi u svu istinu i proslavit ce Krista. Sto se svijeta tice, Duh ce mu dokazati zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud.

730 Napokon, dolazi Isusov cas: Isus predaje svoj duh u Oceve ruke u trenutku kada svojom smrcu pobjedjuje smrt, tako da "uskrisen od mrtvih slavom Ocevom" (Rim 6,4), odmah predaje Duha Svetoga "dahnuvsi" u svoje ucenike. Od toga casa poslanje Krista i Duha biva poslanjem Crkve: "Kao sto je mene poslao Otac, i ja saljem vas" (Iv 20,21).

V. Duh i Crkva u posljednjim vremenima

DUHOVI

731 Na dan Pedesetnice (na kraju sedam vazmenih sedmica), Kristov se Vazam dovrsuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je ocitovan, darovan i priopcen kao bozanska Osoba: iz svoje punine Krist, Gospodin, izlijeva Duha u izobilju.

732 Toga je dana Presveto Trojstvo objavljena potpuno. Od toga je dana Kraljevstvo, koje je Krist navijestio, otvoreno onima koji vjeruju u Njega; u poniznosti tijela i u vjeri oni vec imaju udjela u zajednistvu Presvetog Trojstva. Svojim dolaskom, a on ne prestaje dolaziti, Duh Sveti uvodi svijet u "posljednja vremena", u vrijeme Crkve, u Kraljevstvo vec bastinjeno, ali jos nedovrseno: Vidjesmo svjetlost istinsku, primismo Duha nebeskog, nadjosmo vjeru pravu: klanjamo se nedjeljivom Trojstvu jer ono nas je spasilo.

DUH SVETI - BOZJI DAR

733 "Bog je ljubav" (1 Iv 4,8.16) a ljubav je prvi dar i sadrzi sve druge. Tu je ljubav Bog "izlio u srcima nasim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5,5).

734 Buduci da smo po grijehu mrtvi ili bar ranjeni, prvi je ucinak dara Ljubavi oprostenje nasih grijeha. To je zajednistvo s Duhom Svetim (2 Kor 13,13) koje u Crkvi vraca krstenicima grijehom izgubljenu bozansku slicnost.

735 On dariva dakle "zalog" ili "prvine"nase bastine: sam zivot Sveto-ga Trojstva, koji je u tome da ljubimo "kako nas je on ljubio". Ta je ljubav pocelo novoga zivota u Kristu, zivota koji je omogucen time sto smo "primili snagu Duha Svetoga" (Dj 1,8).

736 Zahvaljujuci toj snazi Duha, djeca Bozja mogu donositi plodove. Onaj koji nas je ucijepio na pravi trs, dat ce da donesemo "plod Duha: ljubav, radost, mir, velikodusnost, usluznost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdrzljivost" (Gal 5,22-23). "Duh je nas zivot": sto se vise odricemo sebe, to se vecma "po Duhu ravnamo" (Gal 5,25). Po zajednistvu s Njim, Duh Sveti produhovljuje, opet uvodi u raj, dovodi u Kraljevstvo nebesko i u sinovsko usvojenje, daje odvaznost da Boga nazivamo Ocem i da sudjelujemo u Kristovoj milosti, da se nazivamo djecom svjetla i da imamo udjela u vjecnoj slavi.

DUH SVETI I CRKVA

737 Poslanje Krista i Duha Svetoga ostvaruje se u Crkvi, Tijelu Kristovu i Hramu Duha Svetoga. To zdruzeno poslanje sad vec Kristove vjernike pridruzuje njegovu zajednistvu s Ocem u Duhu Svetom: Duh ljude priprema, svojom ih miloscu pretjece da ih privuce ka Kristu. On im objavljuje uskrsloga Gospodina, on im u pamet dozivlje njegovu rijec i otvara im duh za shvacanje njegove smrti i uskrsnuca. On im uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u euharistiji, da ih pomiri i uvede u zajednistvo s Bogom, te mognu donijeti "mnogo ploda" (Iv 15,5.8).

738 Na taj nacin, poslanje Crkve nije dodatak poslanju Krista i Duha Svetoga, nego mu je sakrament: cijelim svojim bicem i u svim svojim clanovima Crkva je poslana da navjescuje i svjedoci, da ostvaruje i siri tajnu zajednistva Svetoga Trojstva (o cemu ce biti govora u iducem clanku): Svi mi koji smo primili jedinstveni i isti duh, tj. Duha Svetoga, mi smo se stopili medju sobom i s Bogom. Makar smo odvojeno brojni i premda Krist cini da Duh Ocev i njegov prebiva u svakome od nas, taj jedini i nedjeljivi Duh dovodi, po sebi, do jedinstva one koji su razliciti medjusobno (...) i cini da svi izgledaju kao jedno u njemu. Isto tako, kao sto snaga svetoga Kristova covjestva cini da svi oni u kojima se ona nalazi oblikuju jedno tijelo, mislim da na isti nacin Duh Bozji, koji prebiva u svima, jedan i nedjeljiv, vodi sve k duhovnom jedinstvu. 739 Buduci da je Duh Sveti Kristovo pomazanje, Krist, Glava Tijela, jest onaj koji ga dijeli svojim udovima da ih hrani, lijeci, organizira u njihovim uzajamnim sluzbama, da ih ozivljuje, da ih salje svjedociti, da ih pridruzi svome prinosu Ocu i zagovaranju za cijeli svijet. Po sakramentima Crkve clanovima svoga Tijela Krist priopcuje svoga Svetoga Duha Posvetitelja (o cemu ce biti govora u drugom dijelu Katekizma).

740 Ta "cudesna Bozja djela", dana vjernicima po sakramentima Crkve, donose plodove u novom zivotu, u Kristu, po Duhu (o tom ce biti govora u trecem dijelu Katekizma).

741 "Duh potpomaze nasu nemoc, jer ne znamo sto da molimo kako valja; ali sam se Duh zauzima za nas neizrecivim uzdasima" (Rim 8,26). Duh Sveti, tvorac Bozjih djela, Ucitelj je molitve (o tome ce biti govora u cetvrtom dijelu Katekizma).

Ukratko

742 "Buduci da ste sinovi, odasla Bog u srca vasa Duha Sina svoga, koji klice: Abba-Oce!" (Gal 4,6).

743 Od pocetka do svrsetka vremena, kad Bog salje Sina, uvijek salje i svoga Duha: njihovo je poslanje zdruzeno i nerazdvojivo.

744 U punini vremena, Duh Sveti je u Mariji izvrsio sve pripreme za Kristov dolazak u Bozji narod. Djelovanjem Duha Svetoga u njoj Otac dariva svijetu Emanuela, "Boga s nama" (Mt 1,23).

745 Sin Bozji je u Utjelovljenju posvecen za Krista (Mesiju) pomazanjem Duha Svetoga.

746 Svojom smrcu i uskrsnucem Isus je uspostavljen `Gospodinom i Kristom' u slavi (Dj 2,36). Od svoje punine on izlijeva Duha Svetoga na apostole i na Crkvu.

747 Duh Sveti, kojega Krist, Glava, izlijeva u svoje udove, izgradjuje, ozivljava i posvecuje Crkvu, koja je sakrament zajednistva Presve-tog Trojstva i ljudi. Clanak 9.

"VJERUJEM U SVETU CRKVU KATOLICKU"

748 "Svjetlo naroda je Krist i zato Sveti Sabor, sabran u Duhu Svetomu, zarko zeli da njegovom svjetloscu, koja odsijeva na licu Crkve, rasvijetli sve ljude navjescujuci Evandjelje svakom stvoru." Tim rijecima pocinje "Dogmatska konstitucija o Crkvi" Drugoga vatikanskog sabora. Time Sabor pokazuje da clanak vjere o Crkvi ovisi potpuno o clancima koji se odnose na Krista Isusa. Crkva nema drugoga svjetla osim onog Kristova; prema slici dragoj crkvenim Ocima, Crkva je poput mjeseca kojemu je sva svjetlost odsjev sunca.

749 Clanak o Crkvi ovisi potpuno i o prethodnom clanku o Duhu Svetomu. "Uistinu, posto je pokazano da je Duh Sveti izvor i darovatelj sve svetosti, ispovijedamo sada da Duh Crkvu dariva svetoscu." Crkva je, prema izrazu Otaca, mjesto "gdje Duh cvjeta".

750 Vjerovati da je Crkva "sveta" i "katolicka" i da je "jedna" i "apostolska" (kako to nadodaje Nicejsko-carigradsko vjerovanje) nerazdvojivo je od vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. U Apostolskom vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo Svetu Crkvu ("Credo (...) Ecclesiam"), a ne u Crkvu, da se ne pobrkaju Bog i njegova djela i da se svi darovi koje je on stavio u svoju Crkvu jasno pripisu njegovoj dobroti.

Stavak 1.

CRKVA U BOZJEM NAUMU

I. Imena i slike Crkve

751 Rijec za Crkvu, ekklèsia, (od grckoga ek-kalein, "pozvati van", "sazvati") znaci "saziv"; oznacuje zborove naroda, opcenito vjerskoga znacaja. Taj se izraz cesto upotrebljava u grckom Starom zavjetu za skupstinu izabranog naroda pred Bogom, napose za skupstinu na Sinaju gdje je Izrael primio Zakon i bio od Boga ustanovljen kao njegov sveti narod. Nazivajuci se "ekklesia" prva zajednica onih koji su povjerovali u Krista priznavala se bastinicom te skupstine. U njoj Bog "saziva" svoj narod iz svih krajeva zemlje. Izraz Kyriakè od koga su izvedeni Church, Kirche, i sveslavenska rijec Crkva, znaci "Gospodnja", ili "ona koja pripada Gospodinu."

752 U krscanskom govoru rijec "Crkva" oznacuje "liturgijsku skupstinu", ali takodjer i mjesnu zajednicu ili sveopcu zajednicu vjernika. Ta su tri znacenja zapravo nerazdvojiva. "Crkva" je narod koji Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona postoji po mjesnim opcinama a ostvaruje se u liturgijskom skupu, posebice euharistijskom. Ona zivi od Rijeci i od Tijela Kristova, postajuci tako i sama Tijelom Kristovim.

SIMBOLI CRKVE

753 U Svetom pismu nalazimo mnostvo medjusobno povezanih slika i likova, po kojima Objava govori o neiscrpnom otajstvu Crkve. Slike iz Starog zavjeta inacice su jedne temeljne ideje, "Bozjega naroda". U Novom zavjetu sve te slike nalaze novo srediste uslijed toga sto Krist postaje "Glava" toga naroda, koji je prema tome njegovo Tijelo. Oko tog sredista okupljene su slike "uzete iz pastirskog zivota i poljodjelstva, iz graditeljstva, iz obitelji i zaruka". 754mTako je Crkva ovcinjak kome je Krist jedini i nuzni ulaz. Ona je takodjer stado kome je sam Bog, kako je unaprijed navijestio, pastir; njegove ovce, iako su im na celu ljudski pastiri, stalno vodi na pasu i hrani sâm Krist, Dobri pastir i Poglavica pastira, koji je zivot svoj dao za ovce.

755mCrkva je nasad ili njiva Bozja. Na toj njivi raste starodrevna maslina kojoj su patrijarsi sveti korijen i u kojoj se dogadja i dogadjat ce se pomirenje izmedju Zidova i pogana. Nju je zasadio bozanski vinogradar kao izabrani vinograd. Krist je istinski trs koji daje zivot i plodnost granama, tj. nama koji po Crkvi ostajemo u Njemu i bez Njega ne mozemo nista uciniti.

756mJos cesce Crkva se takodjer naziva Bozjom gradjevinom. Gospodin se sam usporedio s kamenom koji su odbacili graditelji a koji je postao kamen zaglavni. Na tom su temelju Crkvu sazidali apostoli i od njega ona prima cvrstocu i povezanost. Tu gradjevinu rese razliciti nazivi: kuca Bozja u kojoj stanuje Bozja obitelj, prebivaliste Bozje u Duhu, sator Bozji medju ljudima (Otk 21,3) i, narocito, sveti hram, koji predstavljaju kamena svetista, a predmetom je hvale svetih Otaca i u liturgiji s pravom usporedjivan sa Svetim gradom, novim Jeruzalemom. U njemu se, doista, mi na zemlji kao zivo kamenje ugradjujemo u duhovni hram. Ivan promatra taj sveti grad kako u casu konacne obnove svijeta, silazi s neba, od Boga, opremljen `kao zarucnica nakicena za svoga muza' (Otk 21,1-2).

757mCrkva se jos naziva `nebeskim Jeruzalemom' i `nasom majkom' (Gal 4,26);opi-sana je kao neokaljana zarucnica neokaljanog Jaganjca, koju je Krist `ljubio i sam sebe predao za nju da je posveti' (Ef 5,25-26). Nju je sebi pridruzio neraskidivim savezom i ne prestaje je `hraniti i njegovati' (Ef 5,29).

II. Pocetak, utemeljenje i poslanje Crkve

758 Da se temeljito istrazi otajstvo Crkve, potrebno je najprije razmotriti njezin pocetak u naumu Presvetoga Trojstva i njezino postupno ostvarenje u povijesti.

NAUM RODJEN U OCEVU SRCU

759 "Vjecni je Otac slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i dobrote stvorio sav svijet i odlucio ljude uciniti dionicima svoga bozanskog zivota", na koji poziva sve ljude u svom Sinu: "Sve one koji u Krista vjeruju Otac je odlucio sazvati u svetu Crkvu". Ta se "Bozja obitelj" uspostavlja i ostvaruje postupno kroz razdoblja ljudske povijesti prema Ocevu rasporedjenju: doista, Crkva je "prikazana u slikama od pocetka svijeta, divno pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Starom zavjetu, ustanovljena u ovim posljednjim vremenima, ocitovana dolaskom Duha i na koncu vjekova bit ce slavno dovrsena".

CRKVA - PRIKAZANA U SLIKAMA OD POCETKA SVIJETA

760 "Svijet je stvoren u vidu Crkve", govorili su krscani prvih vjekova. Bog je stvorio svijet da bude u zajednistvu s njegovim bozanskim zivotom, koje se ostvaruje "sazivanjem" ljudi u Kristu, a taj "saziv" je Crkva. Crkva je svrha svih stvari, i same bolne nesrece, kao pad andjela i covjekov grijeh, bile su od Boga pripustene samo kao prigoda i sredstvo da se pokaze sva snaga njegove ruke, sva velicina ljubavi koju je htio dati svijetu: Kao sto je Bozja volja cin, koji se zove - svijet, tako je njegova nakana spasenje ljudi, i ona se zove - Crkva.

CRKVA - PRIPRAVLJENA U STAROM ZAVJETU

761 Okupljanje Bozjega naroda pocinje onoga casa kada grijeh rusi zajednistvo ljudi s Bogom i ljudi medju sobom. Okupljanje Crkve je, da tako kazemo, Bozji ustuk na pomutnju prouzrokovanu grijehom. To ponovno ujedinjavanje ostvaruje se tajnovito u krilu svih naroda: "U svakom je narodu Bogu mio onaj koji ga se boji i cini pravdu" (Dj 10,35).

762 Daljnja priprava okupljanja Bozjeg naroda pocinje pozivom Abrahama kojemu Bog obecava da ce postati ocem velikog naroda. Neposredna priprava pocinje izborom Izraela kao Bozjeg naroda. Svojim izborom Izrael mora biti znak buduceg okupljanja svih naroda. Ali vec proroci optuzuju Izraela da je raskinuo savez i da se ponio kao bludnica. Oni navjescuju novi i vjecni Savez. "Taj Novi savez ustanovio je Krist".

CRKVA - USTANOVLJENA PO ISUSU KRISTU

763 Zadaca je Sina da, u punini vremena, izvrsi spasenjski naum Ocev; to je razlog njegova poslanja. "Gospodin Isus dao je pocetak svojoj Crkvi propovijedajuci radosnu vijest, to jest dolazak Kraljevstva Bozjega koje je u Pismima bilo od vjekova obecano". Da bi ispunio volju Ocevu, Krist je osnovao Kraljevstvo nebesko na zemlji. Crkva je "Kristovo kraljevstvo vec prisutno u otajstvu".

764 "To se Kraljevstvo ljudima jasno ocituje u rijeci, djelima i prisutnosti Kristovoj". Prihvatiti Isusovu rijec znaci "prihvatiti sámo Kraljev-stvo". Klica i pocetak Kraljevstva jest "malo stado" (Lk 12,32) onih koje je Isus dosao skupiti oko sebe i kojima je on sâm pastir. Oni tvore pravu Isusovu obitelj. One koje je tako oko sebe okupio, ucio je novom nacinu ponasanja i kako da mole.

765 Gospodin Isus opremio je svoju zajednicu ustrojstvom koje ce trajati do potpunog ostvarenja Kraljevstva. Tu je prije svega izbor Dvanaestorice s Petrom kao glavom. Predstavljajuci dvanaest plemena Izraelovih, oni su temelji novog Jeruzalema. Dvanaestorica i drugi ucenici sudjeluju u Kristovu poslanju, u njegovoj vlasti, ali i njegovoj sudbini. Svim tim cinima Krist pripravlja i gradi svoju Crkvu.

766 Ali Crkva je u prvom redu rodjena iz Kristova potpunog predanja za nase spasenje, anticipiranog u ustanovi Euharistije a dovrsenog na krizu. "Pocetak i rast Crkve oznaceni su krvlju i vodom sto su provrli iz otvorena boka raspetog Isusa". "Iz boka Krista, usnulog na krizu, proisteklo je cudesno otajstvo citave Crkve".Kao sto je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rodjena iz probodena srca Krista umrlog na krizu.

CRKVA - OCITOVANA PONDUHU SVETOM

767 "Kad je bilo dovrseno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrsi na zemlji, na dan Duhova poslan je Duh Sveti da Crkvu neprestano po-svecuje". Tada se "Crkva pred mnostvom javno ocitovala, a propovijedanjem se pocelo siriti Evandjelje". Buduci da je Crkva "saziv" svih ljudi na spasenje, ona je po svojoj naravi misionarska, od Krista poslana svim narodima da mu od njih ucini ucenike.

768 Da Crkva ostvari svoje poslanje, Duh Sveti je "poucava i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatickim darovima". "Tako Crkva, providjena darovima svog Ustanovitelja i vjerno vrseci njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i samozataje, prima poslanje da navjescuje Kristovo i Bozje kraljevstvo i da ga u svim narodima ustanovljuje, te sacinjava klicu i pocetak toga Kraljevstva na zemlj".

CRKVA - DOVRSENA U SLAVI

769 "Crkva ce (...) biti dovrsena istom u nebeskoj slavi", o Kristovu slavnom povratku. A do toga dana "Crkva na svom hodocascu napreduje izmedju progonstava svijeta i utjehe Bozje". Ovdje ona zna da je u progonstvu, daleko od Gospodina, i tezi za potpunim dolaskom Kralje-vstva, "za casom u kom ce u slavi biti sjedinjena sa svojim Kraljem". Dovrsenje Crkve, a po njoj i svijeta, u slavi nece se dogoditi bez velikih iskusenja. Samo ce tada "svi pravedni tamo od Adama, od pravednog Abela sve do posljednjeg izabranika biti sjedinjeni u sveopcoj Crkvi kod Oca".

III. Otajstvo Crkve

770 Crkva jest u povijesti, ali ona je u isti mah nadilazi. Jedino "ocima vjere" moze se u njezinoj vidljivoj stvarnosti istovremeno vidjeti duhovna stvarnost, nositeljica bozanskog zivota.

CRKVA - ISTODOBNO VIDLJIVA I DUHOVNA

771 "Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i neprestano uzdrzava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi, kao vidljivi organizam po kojemu na sve razlijeva istinu i milost." Crkva je u isti mah:

"drustvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i misticno Tijelo Kristovo;

vidljiva skupstina i duhovna zajednica;

Crkva zemaljska i Crkva vec u posjedu nebeskih dobara".

Te dimenzije zajedno tvore "jednu slozenu stvarnost, sastavljenu od ljudskog i bozanskog elementa". Crkva je po svojoj naravi ljudska i bozanska, vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena, gorljiva u djelovanju a odana kontemplaciji, nazocna u svijetu, a ipak putnica, ali tako da je ljudsko u njoj upravljeno i podredjeno bozanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji i sadasnjost buducem gradu koji trazimo.

Poniznost! Uzvisenost! Sator cedarski i svetiste Bozje; zemaljski dom i nebeska kraljevska palaca; kuca od blata i carski dvor; tijelo smrtno i hram svjetlosti; ruglo oholih i zarucnica Kristova! Crna si, ali lijepa, kci jeruzalemska; ako te i ruzi trud i bol s duga prognanstva, resi te ipak nebeska krasota.

CRKVA - OTAJSTVO SJEDINJENJA LJUDI S BOGOM

772 U Crkvi Krist ispunja i objavljuje svoje vlastito otajstvo kao cilj Bozjega nauma: "uglaviti u Kristu sve" (Ef 1,10). Sveti Pavao naziva "velikim otajstvom" (Ef 5,32) zarucnicko sjedinjenje Krista i Crkve. Buduci da je sjedinjena s Kristom kao svojim zarucnikom, sáma Crkva sa svoje strane postaje otajstvo. Promatrajuci u njoj otajstvo sveti Pavao pise: "Krist u vama, nada slave" (Kol 1,27).

773 U Crkvi to zajednistvo ljudi s Bogom po "ljubavi koja nikad ne prestaje" (1 Kor 13,8), svrha je svemu onome sto je u njoj sakramentalno sredstvo, vezano uz ovaj prolazni svijet. "Njezin je ustroj sav usmjeren na svetost Kristovih udova. A svetost se mjeri prema `velikom otajstvu' u kojemu Zarucnica na Zarucnikov dar odgovara darom ljubavi." Marija prednjaci svima nama "na putu svetosti", koja je otajstvo Crkve, kao Zarucnice "bez ljage i nabora" (Ef 5,27). Zato "marijanska dimenzija Crkve ide ispred njezine petrovske dimenzije."

CRKVA - SVEOPCI SAKRAMENT SPASENJA

774mGrcka rijec mysterion prevedena je na latinski dvama izrazima: mysterium i sacramentum. U kasnijem tumacenju sacramentum (sakrament) izrazava vise vidljiv znak skrivene spasenjske zbilje, koja je oznacena rijecju mysterium. U tom smislu sâm Krist je misterij spasenja: i nema drugog otajstva osim Krista. Spasenjsko djelo njegove svete i posvecujuce ljudske naravi jest sakrament spasenja koje se ocituje i djeluje u sakramentima Crkve (koje Istocne Crkve nazivaju i "svetim misterijima ili tajnama"). Sedam sakramenata znakovi su i sredstva po kojima u Crkvi, koja je Kristovo Tijelo, Duh Sveti daje milost Krista, Glave. Crkva dakle sadrzi i prenosi nevidljivu milost koju ona oznacuje. U tom analoskom smislu i ona se naziva "sakrament". 775 "Crkva je u Kristu kao sakrament, tj. znak i orudje najtjesnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda": biti sakrament najtjesnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom prva je svrha Crkve. Buduci da je zajednistvo izmedju ljudi zasnovano na sjedinjenju s Bogom, Crkva je takodjer sakrament jedinstva ljudskoga roda. U njoj je to jedinstvo vec pocelo jer ona okuplja ljude "iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika" (Otk 7,9); u isto vrijeme Crkva je "znak i sredstvo" potpunog ostvarenja tog jedinstva u buducnosti.

776 Kao sakrament Crkva je Kristovo orudje. U njegovim rukama ona je "orudje otkupljenja svih ljudi", "sveopci sakrament spasenja" po kojemu Krist "ocituje i ujedno ostvaruje otajstvo Bozje ljubavi prema covjeku". Ona je "vidljivi nacrt Bozje ljubavi prema covjecanstvu" koji hoce "da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Bozji narod, da sraste u jedinstveno Tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga".

Ukratko

777 Ranokrscanski izraz "ekklesia" znaci "saziv", upravo skupstinu onih koje Bozja Rijec saziva da oblikuje Bozji narod i koji, hranjeni Tijelom Kristovim, sami postaju Kristovo Tijelo. Stara slavenska rijec "Crkva"- slicno kao u engleskom "Church" ili u njemackom "Kirche" - znaci onu koja pripada Gospodinu.

778 Crkva je u isti mah put i cilj Bozjega nauma: predoznacena u stvaranju, pripremana u Starom zavjetu, utemeljena rijecima i djelima Isusa Krista, ostvarena njegovim otkupiteljskim krizem i uskrsnucem, ona se ocitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga. Crkva ce biti dovrsena u nebeskoj slavi kao skup svih otkupljenih sa zemlje.

779 Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko drustvo i Misticno tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elemen-tom - ljudskim i bozanskim. U tom je njezino otajstvo koje samo vjera moze prihvatiti.

780 Crkva je u ovom svijetu sakrament spasenja, znak i orudje zaje-dnistva Boga i ljudi.

Stavak 2.

CRKVA - BOZJI NAROD, TIJELO KRISTOVO,
HRAM DUHA SVETOGA

I. Crkva - Bozji narod

781 "U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu ugodan svatko tko ga se boji i cini pravdu. Ipak je Bog htio posvetiti i spasiti ljude ne pojedinacno, bez ikakve veze izmedju njih, nego je htio od njih uciniti narod koji bi Ga priznavao u istini i vjerno mu sluzio. Zato je izabrao izraelski narod za svoj narod, s njim sklopio savez i postupno ga ucio (...). Sve se to dogodilo kao priprava i slika onoga novog i savrsenog saveza koji se imao sklopiti u Kristu (...). To je novi savez u njegovoj krvi, kojim se iz Zidova i pogana saziva narod da bude jedan ne po tijelu, nego po Duhu".

OSOBINE BOZJEG NARODA

782 Bozji narod ima osobine koje ga jasno razlikuju od svih vjerskih, narodnih, politickih ili kulturnih skupina u povijesti:

To je Bozji puk: Bog ne pripada kao svojina nijednom narodu. Ali od onih koji nekoc nisu bili narod, sebi je stekao Narod: "rod izabrani, kraljevsko svecenstvo, sveti puk" (1 Pt 2,9).

Clanom toga naroda ne postaje se fizickim rodjenjem nego rodjenjem "nanovo odozgor", "iz vode i Duha" (Iv 3,3-5), to jest vjerom u Krista i krstenjem.

Tom narodu Glava je Isus Krist (pomazanik, Mesija): buduci da isto pomazanje, Duh Sveti, tece iz Glave u Tijelo, on je "mesijanski narod".

"Stanje toga naroda jest dostojanstvo slobode sinova Bozjih: u njihovim srcima, kao u hramu, boravi Duh Sveti".

"Njegov zakon jest nova zapovijed da ljubimo kako nas je sâm Krist ljubio". To je "novi" zakon Duha Svetoga.

Njegovo je poslanje biti sol zemlje i svjetlo svijeta. "On je za cijeli ljudski rod najjaca klica jedinstva, nade i spasenja".

I napokon, svrha mu je "Kraljevstvo Bozje, koje je zapoceto na zemlji od samoga Boga i koje treba da se dalje siri, dok ga na kraju vremenâ Bog ne dovede do savrsenosti".

SVECENICKI, PROROCKI I KRALJEVSKI NAROD

783 Isus Krist je onaj koga je Otac pomazao Duhom Svetim i ucinio "Svecenikom, Prorokom i Kraljem". Sav Bozji narod sudjeluje u toj trojakoj Kristovoj sluzbi i odgovoran je za poslanje i sluzenje koje odatle proistjece.

784 Ulazeci po vjeri i krstenju u Bozji narod, covjek postaje sudionik u jedinstvenom pozivu toga naroda - u svecenickom pozivu: "Krist Gospo-din, veliki svecenik uzet izmedju ljudi, ucinio je od novoga naroda `kraljevstvo i svecenike za Boga, Oca svoga.' Krstenici su, zaista, po novom rodjenju i pomazanju Duha Svetoga posveceni da budu duhovni dom i sveto svecenstvo".

785 "Sveti Bozji narod ima udjela takodjer u Kristovoj prorockoj sluzbi." To posebno biva nadnaravnim osjecajem vjere cijeloga naroda, laika i hijerarhije, kad nepokolebljivo pristaje uz vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima, i produbljuje joj shvacanje te postaje Kristovim svjedokom usred ovoga svijeta.

786 Bozji narod sudjeluje, napokon, u Kristovoj kraljevskoj sluzbi. Krist vrsi svoju kraljevsku vlast privlaceci k sebi sve ljude svojom smrcu i uskrsnucem. Krist, Kralj i Gospodar svemira, postao je sluga svih, jer "nije dosao da bude sluzen, nego da sluzi i zivot svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Za krscane "kraljevati znaci sluziti", narocito "siromasima i patnicima, u kojima Crkva prepoznaje sliku svoga siromasnog i trpeceg Ustanovitelja". Svoje "kraljevsko dostojanstvo" Bozji narod ostvaruje ziveci sukladno tom pozivu da sluzi s Kristom. Od svih preporodjenih u Kristu znak kriza cini kraljeve, pomazanje Duha Svetoga posvecuje ih za svecenike, da bi se, ostavljajuci po strani posebnu funkciju nase sluzbe, svi duhovni krscani i koji se sluze razumom, priznali clanovima toga kraljevskog roda i sudionicima svecenicke sluzbe. Sto je zapravo za jednu dusu tako kraljevsko kao sto je to upravljati svojim tijelom u podloznosti Bogu? I sto je tako svecenicko kao sto je posvecenje Bogu ciste savjesti i prinosenje na oltaru vlastitog srca neporocnih zrtava nasega bogostovlja?

II. Crkva - Tijelo Kristovo

CRKVA JE ZAJEDNISTVO S ISUSOM

787 Isus je od pocetka ucenike pridruzio svom zivotu; objavio im je tajnu kraljevstva; dao im udjela u svojem poslanju, u svojoj radosti i u svom trpljenju. Isus govori o jos intimnijem zajednistvu izmedju njega i onih koji budu isli za njim: "Ostanite u meni i ja u vama (...). Ja sam trs, vi loze" (Iv 15,4-5). On najavljuje tajanstveno i stvarno zajednistvo izmedju svoga vlastitog tijela i nasega: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,56).

788 Kad im je njegova vidljiva prisutnost bila uzeta, Isus nije ucenike ostavio kao sirocad. Obecao im je da ce ostati s njima do svrsetka vremena i poslao im je svoga Duha. Time je zajednistvo s Isusom postalo, u nekom smislu, intenzivnije: "Dajuci svoga Duha, On svoju bracu, sazvanu iz svih naroda, na otajstven nacin sastavlja kao svoje tijelo".

789 Usporedba Crkve s tijelom osvjetljuje intimnu vezu izmedju Crkve i Krista. Ona nije tek okupljena oko njega; ona je ujedinjena u njemu, u njegovu Tijelu. Ovdje treba jace istaknuti tri vidika Crkve - Tijela Kristova: jedinstvo svih udova medjusobno po sjedinjenju s Kristom; Krist, Glava Tijela; Crkva, Zarucnica Kristova.

"SAMO JEDNO TIJELO"

790 Vjernici koji odgovore na Bozju rijec i postanu udovima Tijela Kristova, bivaju usko s Kristom sjedinjeni: "U tom se tijelu Kristov zivot izlijeva na vjernike, koji se po sakramentima otajstvenim ali zbiljskim nacinom sjedinjuju s trpecim i proslavljenim Kristom". To napose vrijedi za krstenje po kojemu smo sjedinjeni sa smrcu i uskrsnucem Kristovim, i za euharistiju po kojoj, "uzimajuci stvarno udjela u Kristovu tijelu, bivamo uzdignuti u zajednistvo s Njime i medju sobom".

791 Jedinstvo tijela ne dokida razlicitosti udova: "U izgradnji Kristova tijela postoji raznolikost udova i sluzbâ. Jedan je Duh, koji na korist Crkve dijeli razlicite darove po svom bogatstvu i potrebama sluzbâ." Jedinstvo otajstvenoga tijela stvara i potice medju vjernicima ljubav: "Ako jedan ud nesto trpi, s njim trpe i svi udovi; ili, ako je pocascen jedan ud, s njim se raduju svi udovi."I napokon, jedinstvo otajstvenog tijela prevladava sve ljudske podijeljenosti: "Koji ste god u Krista krsteni, Kristom ste se zaodjenuli. Nema vise: Zidov - Grk! Nema vise: rob - slobodnjak! Nema vise: musko - zensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,27-28).

"KRIST JE GLAVA TOGA TIJELA"

792 Krist je "Glava Tijela, Crkve" (Kol 1,18). On je Pocelo stvaranja i otkupljenja. Uzdignut u Ocevu slavu, "on u svemu ima prvenstvo" (Kol 1,18), navlastito nad Crkvom, po kojoj svoje kraljevanje prosiruje na sve stvari.

793 On nas sjedinjuje sa svojim Vazmom: svi se udovi moraju truditi da mu budu slicni "sve dok se Krist u njima ne oblikuje" (Gal 4,19). "Zato smo uzeti u otajstva njegova zivota (...), pridruzujemo se njegovim mukama kao tijelo Glavi, s njime trpimo da budemo s njim i proslavljeni".

794 On skrbi za nas rast: da bi ucinio da rastemo prema njemu, nasoj Glavi, u svojem Tijelu, Crkvi, Krist rasporedjuje darove i sluzbe po kojima se medjusobno pomazemo na putu spasenja.

795 Krist i Crkva jesu, dakle, "citav Krist" [Christus totus]. Crkva je s Kristom jedno. Sveci imaju vrlo zivu svijest toga jedinstva: Cestitajmo si, dakle, i zahvalimo za ono sto smo postali ne samo krscani, nego sâm Krist. Razumijete li, braco, koju nam je milost Bog ucinio darujuci nam Krista kao Glavu? Divite se i radujte se: postali smo Krist. Ako je on Glava a mi udovi, citav covjek jest on i mi (...) Punina Krista je dakle, Glava i udovi. Sto znaci Glava i udovi? Krist i Crkva.

Nas se Otkupitelj pokazao kao jedna osoba sa svetom Crkvom koju je uzeo.

Glava i udovi jesu kao jedna otajstvena osoba.

Jedna rijec svete Ivane Arske pred sucima sazima vjeru svetih ucitelja te izrazava zdrav krscanski osjecaj: "Po mom misljenju, Isus Krist i Crkva jesu jedno, i ne treba od toga praviti poteskocu".

CRKVA JE ZARUCNICA KRISTOVA

796 Jedinstvo Krista i Crkve, Glave i udova Tijela, ukljucuje i razlikova-nje obiju stvarnosti u osobnom odnosu. Taj je vidik cesto izrazen slikom zarucnika i zarucnice. Tema Krista, Zarucnika Crkve, bila je od proroka pripravljena i od Ivana Krstitelja navijestena. Gospodin se sâm oznacio "Zarucnikom" (Mk 2,19). Apostol predstavlja Crkvu i svakog vjernika, tj. ud njegova Tijela, kao Zarucnicu, "zarucenu" Kristu Gospodinu, da s njim bude samo jedan Duh. Ona je neokaljana Zarucnica neokaljanog Jaganjca; koju je Krist ljubio, za koju je sebe predao "da je posveti" (Ef 5,26), koju je vjecnim savezom sebi pridruzio i o kojoj se ne prestaje brinuti kao o svom vlastitom Tijelu. Evo potpunog Krista, Glave i Tijela oblikovana od mnogih ... Bilo da govori Glava, bilo da govore udovi, to je Krist koji govori. On govori kao Glava (ex persona capitis) ili kao Tijelo (ex persona corporis). Prema onome sto je napisano: "Dvoje njih bit ce jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu" (Ef 5,31-32). A sam Gospodin u Evandjelju: "Tako vise nisu dvoje, nego jedno tijelo" (Mt 19,6). Kao sto ste vidjeli, postoje dvije razlicite osobe, pa ipak one u zenidbenom zagrljaju cine samo jednu. (...) Kao Glava on se zove "Zarucnik", kao Tijelo on se zove "Zarucnica".

III. Crkva - Hram Duha Svetoga

797 "Ono sto je nasim udovima duh, tj. nasa dusa, to je Duh Sveti Kristovim udovima, Kristovu Tijelu, tj. Crkvi". "Duhu Kristovu, kao skrivenom pocelu, treba pripisati da su svi dijelovi Tijela povezani, kako medju sobom tako i s vrhovnom Glavom, jer on citav prebiva u Glavi, citav u Tijelu, citav u svakome od njegovih udova". Duh Sveti cini od Crkve "hram Boga zivoga" (2 Kor 6,16). Samoj je Crkvi, zapravo, bio povjeren Dar Bozji (...). U nju je pohranjeno zajednistvo s Kristom, tj. Duh Sveti, zalog nepokvarljivosti, potvrda nase vjere i ljestve za uspon k Bogu (...). Jer tamo gdje je Crkva, tamo je i Duh Bozji; i tamo gdje je Duh Bozji, tamo je Crkva i svaka milost. 798 Duh Sveti je "Pocelo svakog zivotnog i uistinu spasonosnog djelo-vanja u svakom od razlicitih dijelova Tijela". On na razlicite nacine izgradjuje cijelo Tijelo u ljubavi: po Rijeci Bozjoj "koja je kadra izgraditi" (Dj 20,32), po krstenju kojim oblikuje Kristovo Tijelo;po sakramentima koji daju rast i lijek Kristovim udovima; po "milosti datoj apostolima, a koja zauzima prvo mjesto medju njegovim darovima"; po krepostima koje cine da se djeluje u skladu s dobrim, i po mnogobrojnim posebnim milostima (zvanima "karizme") po kojima on "vjernike cini sposobnima i spremnima da prime razne poslove i sluzbe korisne za obnovu i daljnju izgradnju Crkve".

KARIZME

799 Bile izvanredne ili jednostavne i smjerne, karizme su milosti Duha Svetoga koje, izravno ili neizravno, koriste Crkvi, a imaju za svrhu izgrad-nju Crkve, dobro ljudi i potrebe svijeta.

800 Karizme mora sa zahvalnoscu prihvatiti i onaj tko ih prima i svi clanovi Crkve. One su, doista, divno bogatstvo milosti za apostolsku zivotnost i za svetost cijeloga Kristova Tijela, uz uvjet dakako da se radi o darovima koji zaista dolaze od Duha Svetoga i da se upotrebljavaju u skladu s istinskim poticajima toga istog Duha, tj. u skladu s ljubavlju koja je pravo mjerilo karizmi.

801 U tom smislu je uvijek potrebna provjera karizmi. Nijedna karizma ne oslobadja od navezanosti i podloznosti crkvenim pastirima. "Na njih napose spada da ne gase Duha, nego da sve ispituju i zadrze ono sto je dobro", tako da sve karizme, svojom raznolikoscu i upotpunjavanjem, suradjuju u opcem dobru (1 Kor 12,7).

Ukratko

802 Krist Isus "sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i ocisti sebi Narod izabrani" (Tit 2,14).

803 "Vi ste rod izabrani, kraljevsko svecenstvo, sveti puk, narod stece-ni" (1 Pt 2,9).

804 U Bozji se narod ulazi po vjeri i krstenju. "Svi su ljudi pozvani u novi Bozji Narod", da bi u Kristu "ljudi sazdali jednu obitelj i jedan Bozji narod".

805 Crkva je Tijelo Kristovo. Po Duhu i njegovu djelovanju u sakramen-tima, nadasve u Euharistiji, Krist umrli i uskrsli ustanovljuje zajednicu vjernika kao svoje Tijelo.

806 U jedinstvu toga Tijela postoji raznolikost udova i sluzba. Svi su udovi povezani jedni s drugima, a napose s onima koji trpe, koji su siromasni i progonjeni.

807 Crkva je Tijelo kome je Krist Glava: ona zivi od Njega, u Njemu i za Nj; On zivi s njome i u njoj.

808 Crkva je Kristova Zarucnica: On ju je ljubio i sebe predao za nju. On ju je ocistio svojom krvi. On ju je ucinio plodnom Majkom svih Bozjih sinova.

809 Crkva je Hram Duha Svetoga. Duh je kao dusa Otajstvenog tijela, pocelo njezina zivota, jedinstva u razlicitosti i bogatstva njenih darova i karizmi.

810 "Tako se opca Crkva predstavlja kao `Narod koji svoje jedinstvo vuce iz jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga'."

Stavak 3.

CRKVA JE JEDNA, SVETA, KATOLICKA I APOSTOLSKA

811 "To je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom, katolickom i apostolskom." Ta cetiri pridjeva, nerazdvojivo medju sobom povezana,kazuju bitne oznake Crkve i njezina poslanja. Crkva ih nema sama od sebe; Krist po Duhu Svetom daje svojoj Crkvi da bude jedna, sveta, katolicka i apostolska; i on je k tomu poziva da ostvari svaku od tih znacajki.

812 Samo vjera moze prepoznati da Crkva te svoje vlastitosti ima od svoga bozanskog izvora. Ipak, njihova povijesna ocitovanja kao znakovi jasno govore i ljudskom razumu. "Crkva je", podsjeca Prvi vatikanski sabor, "zbog svoje svetosti, svoga katolickog jedinstva, svoje nepobjedive postojanosti, i sama velik i trajan razlog vjerodostojnosti i nepobitan dokaz svoga bozanskog poslanja".

I. Crkva je jedna

"SVETO OTAJSTVO JEDINSTVA CRKVE"

813 Crkva je jedna po svom izvoru: "Vrhunski obrazac i pocelo tog otajstva jest jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetom". Crkva je jedna po svom Utemeljitelju: "Utjelovljeni je Sin svojim krizem sve ljude pomirio s Bogom, ponovno uspostavivsi jedinstvo svih u jednom Narodu i u jednom tijelu". Crkva je jedna po svojoj "dusi": "Duh Sveti, koji prebiva u vjernicima i svekoliku Crkvu ispunjava i njome ravna, tvorac je cudesnog zajednistva vjernika i sve tako prisno u Kristu povezuje, da je pocelo jedinstva Crkve". Vlastito je samoj biti Crkve da bude jedna: Kojeg li cudesnog otajstva! Samo je jedan Otac svemira, samo jedan Logos svemira i samo jedan Duh Sveti, istovjetan posvuda; i samo je jedna djevica postala majkom, i volim je zvati Crkvom. 814 Od pocetka ta se jedna Crkva predstavlja s velikom raznolikoscu koja proizlazi kako iz raznovrsnosti Bozjih darova, tako od mnostva osoba koje ih primaju. U jedinstvu Bozjega puka skuplja se raznolicnost naroda i kultura. Medju clanovima Crkve postoji raznolikost darova, funkcija, uvjeta i nacina zivota: "U crkvenom opcinstvu zakonito postoje zasebne Crkve koje imaju vlastite predaje". Veliko bogatstvo te raznolikosti ne protivi se jedinstvu Crkve. Ipak, grijeh i teret njegovih posljedica bez prestanka ugrozavaju dar jedinstva. I Apostol mora poticati: "Trudite se sacuvati jedinstvo Duha svezom mira" (Ef 4,3).

815 Koje su to veze jedinstva? "Povrh svega - ljubav! To je sveza savrsenstva" (Kol 3,14). Ali jedinstvo putujuce Crkve osigurano je i vidljivim vezama zajednistva; to su

ispovijedanje jedne jedine vjere primljene od apostola;

zajednicko slavlje bogostovlja, nadasve sakramenata;

apostolsko nasljedstvo po sakramentu reda, koje cuva bratsku slogu Bozje obitelji.

816 "Jedina Kristova Crkva (...) jest ona koju je nas Spasitelj poslije svoga uskrsnuca predao Petru da je pase te njemu i drugim Apostolima povjerio da je sire i njome upravljaju (...). Ta Crkva, ustanovljena i uredjena na ovom svijetu kao drustvo, opstoji (subsistit in) u Katolickoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik Petrov i s njime sjedinjeni biskupi": Dekret o ekumenizmu Drugoga vatikanskog sabora razlaze: "Samo se po katolickoj Kristovoj Crkvi, koja je sveopce sredstvo spasenja, moze dostici sva punina sredstava spasenja. Vjerujemo da je samo apostolskom Zboru na celu s Petrom Gospodin povjerio sva dobra Novoga saveza, radi uspostavljanja jednoga Kristova tijela na zemlji, kojemu valja da se potpuno pritjelove svi koji na neki nacin vec pripadaju Bozjem narodu".

RANE JEDINSTVA

817 No, "u toj jednoj i jedincatoj Bozjoj Crkvi vec od pocetka su se pojavili neki razdori, koje Apostol tesko kori kao vrijedne osude. U kasnijim pak stoljecima javile su se jos vece nesloge i ne male zajednice odvojile su se od punog zajednistva Katolicke Crkve, ponekad ne bez krivnje ljudi na objema stranama". Razdori koji ranjavaju jedinstvo Kristova Tijela (razlikuju se krivovjerje - hereza, otpadnistvo - apostazija i raskol - shizma) nisu se dogodili bez ljudskih grijeha: Gdje je grijeh, tu je mnostvo, tu su raskoli, tu su krivovjerja, tu su razilazenja; a gdje je krepost, tu je jedinstvo, tu je zajednistvo koje cini da svi vjernici budu jedno srce i jedna dusa.

818 Oni koji se danas radjaju u zajednicama koje su proistekle iz takvih raskola "a koji zive vjeru u Krista, ne mogu se okriviti za grijeh podjele, i Katolicka ih Crkva grli bratskim postovanjem i ljubavlju (...). Vjerom opravdani u krstenju, oni su pritjelovljeni Kristu, pa se zato s pravom rese krscanskim imenom, a sinovi ih Katolicke Crkve opravdano priznaju za bracu u Gospodinu".

819 Osim toga, "mnoge se zasade posvecenja i istine" nalaze izvan vidljivih granica Katolicke Crkve: "pisana Bozja rijec, zivot milosti, vjera, nada i ljubav i drugi nutarnji darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi". Duh Sveti se tim Crkvama i crkvenim zajednicama sluzi kao sredstvima spasenja, kojima snaga dolazi od punine milosti i istine koju je Krist dao Katolickoj Crkvi. Sva ta dobra proizlaze iz Krista, i k njemu vode i po sebi poticu na "katolicko jedinstvo".

PREMA JEDINSTVU

820 Od pocetka je Krist svojoj Crkvi podario jedinstvo, koje kako vjerujemo, "neizgubivo postoji u Katolickoj Crkvi i nadamo se da ce danomice rasti sve do svrsetka svijeta". Krist daje uvijek Crkvi dar jedinstva, ali Crkva mora uvijek moliti i raditi da bi sacuvala, ucvrstila i usavrsila jedinstvo koje joj Krist zeli. Za to je sâm Krist u casu svoje muke molio i ne prestaje moliti za jedinstvo svojih ucenika: "(...) da svi budu jedno kao sto si ti, Oce, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, da svijet uzvjeruje da si me ti poslao" (Iv 17,21). Zelja da ponovno dodje do jedinstva svih krscana Kristov je dar i poziv Duha Svetoga.

821mDa se na to prikladno odgovori, potrebno je:

trajno obnavljanje Crkve u vecoj vjernosti njezinu pozivu: to je obnavljanje snaga pokreta prema jedinstvu;

obracenje srca "za cistije zivljenje po Evandjelju" jer je uzrok podjelama nevjernost udova Kristovu daru;

zajednicka molitva, jer "obracenje srca i svetost zivota, zajedno s privatnim i javnim molitvama za krscansko jedinstvo, valja smatrati dusom svega ekumenskog gibanja i s pravom se to moze nazvati duhovnim ekumenizmom";

medjusobno bratsko poznavanje;

ekumenski odgoj vjernika, a napose svecenika;265

dijalog medju teolozima i susreti krscana razlicitih Crkava i zajednica;

medjukrscanska suradnja na razlicitim podrucjima sluzenja ljudima. 822 Briga za obnovu jedinstva "tice se sveukupne Crkve, vjernika i pastira". Ali, "treba imati svijest da ta sveta nakana - izmirenje svih krscana u jedinstvu jedne jedincate Kristove Crkve - nadilazi ljudske snage i sposobnosti". Stoga svu svoju nadu polazemo "u Kristovu molitvu za Crkvu, u Ocevu ljubav prema nama i u moc Duha Svetoga".

II. Crkva je sveta

823 "Crkva je (...) - vjerujemo - nepropadljivo sveta, jer Krist, Sin Bozji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao `jedini Svet', Crkvu je kao svoju zarucnicu ljubio i za nju dao samoga sebe da je posveti te ju je sa sobom kao svoje tijelo zdruzio i ispunio darom Duha Svetoga, na slavu Bozju". Crkva je dakle "sveti Bozji puk", i njezini se clanovi zovu "svetima".
824 Crkva je sjedinjena s Kristom i po njemu posvecena; po njemu i u njemu ona takodjer biva i posvecujuca. Sve djelatnosti Crkve teze, kao svom cilju, "prema posvecenju ljudi u Kristu i proslavi Boga". Samo je u Crkvi pohranjena "punina sredstava spasenja". U njoj "po Bozjoj milosti postizemo svetost".

825 "Crkva je vec na zemlji uresena znacima prave, iako nesavrsene svetosti". U svojim clanovima ona treba istom postici savrsenu svetost: "Poduprti tolikim i takvim sredstvima svi vjernici, kojega god staleza i polozaja, od Gospodina su, svaki na svom putu pozvani, na onu savrsenu svetost kojom je savrsen sam Otac".

826 Ljubav je dusa svetosti na koju su svi pozvani: "Ona upravlja svim sredstvima posvecenja, daje im dusu i vodi ih k njihovu dovrsetku": Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo, sastavljeno od razlicitih udova, da nije bez najpotrebnijega i najplemenitijega. Shvatila sam da Crkva ima srce, i da to srce gori od Ljubavi. Shvatila sam da clanove Crkve samo Ljubav potice na djelo, i, kad bi se Ljubav ugasila, da apostoli ne bi vise navijestali Evandjelje, mucenici bi odbili lijevati krv (...). Shvatila sam da Ljubav sadrzi sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaca sva vremena i sva mjesta (...) jednom rijecju: da je vjecna! 827 "Dok Krist, svet, nevin, neporocan, nije poznavao grijeha, nego je dosao samo da zadovolji za grijehe naroda, Crkva, koja u svom krilu obuhvaca gresnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna ciscenja, neprestano provodi pokoru i obnovu". Svi se clanovi Crkve, ukljucujuci i njezine sluzbenike, moraju priznavati gresnicima. U svima se, sve do svrsetka vremena, jos nalazi kukolj grijeha pomijesan s dobrim zitom Evandjelja. Crkva okuplja dakle gresnike zahvacene Kristovim spasenjem, ali uvijek na putu posvecenja: Crkva je sveta, iako u svom krilu obuhvaca gresnike, jer ona nema drugog zivota doli zivota milosti: ziveci od njezina zivota, vjernici se posvecuju; odvracajuci se od njezina zivota, upadaju u grijehe i nerede koji prijece izarivanje njezine svetosti. Zato Crkva trpi i cini pokoru za te grijehe, od kojih medjutim moze ozdraviti svoju djecu krvlju Kristovom i darom Duha Svetoga. 828 Kanonizirajuci neke vjernike, to jest svecano proglasujuci da su ti vjernici junacki vrsili kreposti i zivjeli u vjernosti Bozjoj milosti, Crkva priznaje moc Duha svetosti koji je u njoj, i podrzava nadu vjernika pruza-juci im svece kao uzore i zagovornike. "Sveci i svetice bili su uvijek izvor i pocetak obnove u najtezim trenucima povijesti Crkve". Doista, "svetost je tajno vrelo i neprevarljivo mjerilo njezine apostolske djelatnosti i njezina misionarskog zanosa".

829 "Dok je Crkva u Blazenoj Djevici vec dostigla savrsenost, po kojoj je bez ljage i nabora, krscani se jos trude da rastu u svetosti pobjedjujuci grijeh; i zato dizu svoje oci k Mariji": u njoj je Crkva vec potpuno sveta.

III. Crkva je katolicka

STO ZNACI "KATOLICKA"?

830 Rijec "katolicka" znaci "sveopca" u smislu "cjelokupnosti" ili "cjelovitosti". Crkva je katolicka u dvostrukom smislu:

Katolicka je jer je u njoj prisutan Krist. "Gdje je Krist, tu je Crkva katolicka". U njoj postoji punina Kristova Tijela sjedinjena sa svojom Glavom, sto znaci da ona od Njega prima "puninu sredstava spasenja" sto ih je On htio: ispovijedanje prave i potpune vjere, cjelovit sakramentalni zivot i sluzbu svetog Reda u apostolskom nasljedstvu. Crkva je u tom osnovnom smislu bila katolicka na dan Duhova i bit ce uvijek sve do dana ponovnog dolaska Gospodnjega.

831 Katolicka je jer ju je Krist poslao svemu ljudskom rodu: Svi su ljudi pozvani da tvore novi Bozji narod. Stoga se ovaj narod, ostajuci jedan i jedini, mora protegnuti na sav svijet i na sve vjekove, da se ispuni naum volje Boga koji je u pocetku stvorio ljudsku narav jednu i hoce da napokon skupi u jedno svoju rasprsenu djecu (...). Ta znacajka opcenitosti, koja resi Bozji Narod, dar je samoga Gospodina, po kojem Katolicka Crkva s uspjehom i neprestano tezi da citavo covjecanstvo sa svim njegovim dobrima okupi pod Glavom Kristom, u jedinstvu Njegova Duha.

SVAKA PARTIKULARNA CRKVA JEST "KATOLICKA"

832 "Crkva se Kristova nalazi u svim zakonitim mjesnim zborovima vjernika koji se, povezani sa svojim pastirima, i sami u Novom zavjetu nazivaju Crkvama (...). U njima se propovijedanjem Kristova Evandjelja skupljaju vjernici i slavi se tajna Gospodnje vecere (...). U tim zajednicama, mada cesto malenima i siromasnima ili rasprsenima, prisutan je Krist, po cijoj se moci sabire jedna, sveta, katolicka i apostolska Crkva".

833 Pod partikularnom Crkvom, kakva je biskupija (dijeceza ili eparhija), razumije se zajednica krscanskih vjernika u zajednistvu vjere i sakramenata sa svojim biskupom zaredjenim u apostolskom nasljedstvu. Te pojedinacne Crkve "oblikovane su po liku sveopce Crkve; u njima i iz njih postoji jedna i jedina Katolicka Crkva".

834 Partikularne su Crkve potpuno katolicke po zajednistvu s jednom od njih - Rimskom Crkvom "koja predsjeda u ljubavi". "S tom Crkvom, zbog njezina izvrsnijeg podrijetla, mora se nuzno slagati cijela Crkva, to jest vjernici odasvuda". "Doista, od silaska k nama utjelovljene Rijeci, sve su krscanske Crkve posvuda drzale i drze veliku Crkvu koja je ovdje (u Rimu) jedinim osnovom i temeljem jer je, po samom Spasiteljevu obecanju, vrata pakla nisu nikad nadvladala". 835m"Sveopcu Crkvu ne smijemo shvacati kao puki zbir ili, tako reci savez pojedinacnih Crkava. To je ista Crkva, sveopca po svom pozivu i poslanju, koja, kada se ukorjeni u raznolikost kulturnih, drustvenih i ljudskih podrucja, u svakom dijelu svijeta poprima razlicite izglede i vanjski izrazaj". Bogata raznolikost crkvenih disciplina, liturgijskih obreda, teoloske i duhovne bastine vlastitih mjesnim Crkvama, njihovom uskladjenoscu u jedinstvu, "s vecom ocevidnoscu dokazuje katolistvo nepodijeljene Crkve".

TKO PRIPADA KATOLICKOJ CRKVI?

836 "Svi su ljudi pozvani na katolicko jedinstvo Bozjega naroda (...) i na razne mu nacine pripadaju ili su na nj upuceni bilo vjerni katolici bilo drugi koji vjeruju u Krista, bilo napokon svi ljudi, miloscu Bozjom pozvani na spasenje".

837 "Potpuno se crkvenom drustvu pritjelovljuju oni koji, imajuci Kristov Duh, prihvacaju cjelovito njezino uredjenje i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena te se u njezinu vidljivu ustrojstvu zdruzuju s Kristom koji njome upravlja po Vrhovnom sveceniku i biskupima (...). Ipak se ne spasava onaj koji, iako je Crkvi pritjelovljen, ne ustraje u ljubavi te u krilu Crkve ostaje `tijelom' ali ne `srcem'".

838 "Crkva zna da je iz vise razloga povezana s onima koji su krsteni te se rese krscanskim imenom, ali ne ispovijedaju potpunu vjeru ili ne drze jedinstvo zajednistva pod Petrovim nasljednikom". "Oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano primili krstenje, nalaze se u nekom, premda ne savrsenom, zajednistvu s Katolickom Crkvom". S pravoslavnim Crkvama to je opcinstvo tako duboko "da mu nedostaje sasvim malo da dosegne puninu koja bi omogucila zajednicko slavlje Gospodnje euharistije".

CRKVA I NEKRSCANI

839 "Oni koji jos nisu primili Evandjelje, na razlicne su nacine usmjereni k Bozjem narodu":

Odnos Crkve sa zidovskim narodom. Crkva, Bozji narod u Novom savezu, razmisljajuci o svom vlastitom otajstvu, otkriva svojuvezu sa zidovskim narodom, "kojemu je Bog prvom govorio". Za razliku od drugih nekrscanskih religija, zidovska je vjera vec odgovor na Bozju objavu u Starom zavjetu. Zidovskom narodu "pripada posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogostovlje, i obecanja; njegovi su i oci, i od njih je, po tijelu, Krist" (Rim 9,4-5), jer "neopozivi su Bozji dari i poziv" (Rim 11,29). 840mOsim toga, kad se promatra buducnost, Bozji narod Staroga saveza i novi Bozji narod teze k slicnim ciljevima: ocekivanju Mesijina dolaska (ili povratka). Ocekivanje s jedne strane smjera povratku Mesije, umrlog i uskrslog, priznatog kao Gospodina i Sina Bozjega, a s druge strane dolasku Mesije, cije crte ostaju skrivene, na svrsetku vremena: to ocekivanje, prati drama nepoznavanja ili nepriznavanja Krista Isusa. 841 Odnosi Crkve s muslimanima. "Odluka o spasenju obuhvaca i one koji priznaju Stvoritelja, medju kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajuci da drze vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji ce suditi ljude u posljednji dan".

842 Veza Crkve s nekrscanskim religijama jest prije svega veza zajedni-ckog podrijetla i svrhe ljudskoga roda: Svi su narodi jedna zajednica; isti im je iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj povrsini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, cija se providnost i svjedocanstvo dobrote, i naum spasenja protezu na sve (ljude), dok se izabrani ne sjedine u svetom gradu. 843 U drugim religijama Crkva priznaje trazenje, "jos u sjeni i slikama", nepoznatog ali bliskog Boga, jer on svima daje zivot, dah i sve drugo i jer hoce da svi ljudi budu spaseni. Tako, Crkva smatra sve dobro i istinito sto se moze naci u religijama "kao pripravu na Evandjelje i kao dar Onoga koji rasvjetljuje svakoga covjeka da bi napokon imao zivot".

844 Ali, u svom religioznom vladanju ljudi pokazuju i granice i zablude koje u njima izoblicuju Bozju sliku: Prevareni od Zloga, ljudi su cesto u svojim mislima bili zaludjeni te su Bozju istinu zamijenili lazju, sluzeci vise stvoru nego Stvoritelju ili su ziveci i umiruci bez Boga u ovom svijetu izlozeni skrajnjem ocaju. 845 Otac je cijelo covjecanstvo htio skupiti u Crkvu svoga Sina da ponovno ujedini svu svoju djecu, koju je grijeh rasprsio i zaveo. Crkva je mjesto gdje covjecanstvo treba pronaci svoje jedinstvo i svoje spasenje. Ona je "pomireni svijet". Crkva je onaj brod koji "u ovom svijetu dahom Duha Svetoga sigurno plovi punim jedrima Gospodinova kriza" ili, prema drugoj slici dragoj crkvenim Ocima, nju predstavlja Noina korablja koja jedina spasava od potopa.

"IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA"

846 Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su cesto opetovali crkveni Oci? Iskazana pozitivno, znaci da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajuci se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uci da je ta putujuca Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan medju nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglasavajuci izricito potrebu vjere i krstenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krstenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolicka Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili uci ili pak u njoj ostati. 847 Ta se tvrdnja ne odnosi na one koji bez svoje krivnje ne poznaju Krista i njegovu Crkvu: Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evandjelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traze Boga i pod utjecajem milosti nastoje Njegovu volju, koju su spoznali u glasu savjesti, djelom izvrsiti, mogu postici vjecno spasenje. 848 "Iako Bog putevima koje samo on zna moze ljude koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evandjelje dovesti do vjere, `bez koje je nemoguce omiljeti Bogu', Crkvi je duznost i ujedno sveto pravo da navjescuje Evandjelje" svim ljudima.

MISIJE - ZAHTJEV KATOLISTVA CRKVE

849 Misionarski nalog. "Crkva je od Boga poslana k narodima da bude `sveopci sakrament spasenja'. Iz najdubljih zahtjeva svoga katolistva i slusajuci nalog svog Utemeljitelja, ona se trudi navijestati Evandjelje svim ljudima": "Podjite dakle i ucinite mojim ucenicima sve narode krsteci ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i uceci ih cuvati sve sto sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane - do svrsetka svijeta" (Mt 28,19-20).

850 Podrijetlo i svrha misija.Misionarski nalog Gospodinov iskonski izvire iz vjecne ljubavi Presvete Trojice: "Crkva u hodu po svojoj je naravi `misionarska', jer potjece iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca". I posljednji cilj poslanja (misije) nije drugo nego uciniti ljude dionicima zajednistva koje postoji izmedju Oca i Sina u njihovu Duhu ljubavi.

851 Razlog misija. Crkva je oduvijek izvodila obvezu i snagu svoga misijskog zanosa iz Bozje ljubavi prema svim ljudima: "Ljubav nas Kristova obuzima" (2 Kor 5,14) Uistinu, "Bog hoce da se svi ljudi spase i dodju do spoznanja istine" (1 Tim 2,4). Bog hoce spasenje svih po spoznanju istine. Spasenje jest u istini. Oni koji su poslusni poticaju Duha istine vec su na putu spasenja; ali Crkva, kojoj je ta istina povjerena, mora njihovoj zelji ici ususret da im je ponudi. Upravo jer vjeruje u sveopci naum spasenja, Crkva mora biti misionarska.

852 Putovi misija. "Duh Sveti je pokretac svakoga crkvenog poslanja". On vodi Crkvu na misijske putove. Ona "tijekom povijesti nastavlja i razvija poslanje samoga Krista koji je poslan da navijesta Evandjelje siromasima. Stoga, poticana Duhom Kristovim, Crkva treba ici putem kojim je isao Krist, to jest putem siromastva, posluha, sluzenja i zrtvovanja samoga sebe sve do smrti, iz koje je svojim uskrsnucem izisao kao pobjednik". Tako je "krv mucenika sjeme krscana". 853mAli na svom putovanju Crkva iz iskustva zna kolika je "udaljenost izmedju poruke koju navijesta i ljudske slabosti onih kojima je evandjelje povjereno". Samo napredujuci na putu "pokore i obnove" i "kroz uska vrata kriza", moze Bozji narod siriti Kristovo kraljevstvo. Uistinu, "kao sto je Krist izvrsio djelo otkupljenja u siromastvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da ljudima priopci plodove spasenja".

854mPo samom svom poslanju, "Crkva hoda zajedno s citavim covjecanstvom i sa svijetom prozivljava istu zemaljsku kob; ona je kao kvasac i tako reci dusa ljudskog drustva, koje treba da se u Kristu obnovi i preobrazi u Bozju obitelj". Misijski napor zahtijeva dakle strpljivost: pocinje navjescivanjem Evandjelja narodima i skupinama koje jos ne poznaju Krista; nastavlja se osnivanjem krscanskih zajednica, da ove budu "znakovi Bozje prisutnosti u svijetu", i utemeljenjem mjesnih Crkava; pokrece proces inkulturacije da bi utjelovio Evandjelje u kulture naroda; i nece biti postedjen od neuspjeha. "Sto se pak tice ljudi, skupina i naroda, samo ih postupno (Crkva) dostize i prozimlje i tako uvodi u katolicku puninu".

855mCrkveno poslanje ukljucuje i napor prema krscanskom jedinstvu. "Podjele medju krscanima prijece Crkvi da puninu sebi vlastita katolistva postigne u onim svojim sinovima koji joj doduse pripadaju po krstenju, ali su rastavljeni od njezina punog zajednistva. Stovise, i samoj Crkvi biva teze izraziti pod svakim vidikom puninu katolistva u stvarnosti zivota".

856mMisijska djelatnost ukljucuje obazriv dijalog s onima koji jos ne prihvacaju evandjelje. Iz tog dijaloga mogu za se izvuci korist i oni koji vjeruju, uceci bolje upoznati ono "sto se vec istine i milosti nalazilo, kao skrita prisutnost Bozja, medju poganima". Ako radosnu vijest navjescuju onima koji je ne znaju, to je zato da se utvrdi, popuni i izdigne istina i dobro sto ih je Bog razasuo medju ljudima i narodima, i da se ociste od zablude i zla, "Bogu na slavu, djavlu na sramotu, a covjeku na blazenstvo".

IV. Crkva je apostolska

857 Crkva je apostolska jer je utemeljena na apostolima, i to u trostrukom smislu:

bila je i ostaje sagradjena na "temelju apostola" (Ef 2,20; Otk 21,14), svjedokâ koje je sam Krist izabrao i poslao da propo-vijedaju;

pomocu Duha koji u njoj prebiva, ona cuva i prenosi nauk,dobar poklad, zdrave rijeci koje je cula od apostola;

trajno je, sve do Kristova ponovnog dolaska, poucavaju, posvecuju i njom upravljaju apostoli, po svojim nasljednicima u pastirskoj sluzbi: zboru biskupa, "kojima pomazu svecenici, u zajednistvu s Petrovim nasljednikom, vrhovnim pastirom Crkve": Ti, pastiru vjecni, ne napustas svojega stada, vec ga po svetim apostolima trajno stitis i cuvas; ti i danas upravljas Crkvom po onim pastirima koji je predvode u ime tvoga Sina.

POSLANJE APOSTOLA