upravo znaci grcka rijec apostoloi). U njima nastavlja on svoje poslanje: "Kao sto mene posla Otac, tako i ja saljem vas." (Iv 20,21). Njihova je sluzba nastavak njegova poslanja: "Tko vas prima, mene prima", rekao je Dvanaestorici (Mt 10,40).

859 Isus ih je pridruzio svojem poslanju koje je primio od Oca: kao "sto Sin ne moze nista uciniti sam od sebe" (Iv 5,19,30), nego sve prima od Oca koji ga je poslao, tako i oni koje Isus salje ne mogu nista raditi bez njega; od njega primaju nalog poslanja i vlast da ga ispune. Kristovi apostoli znadu dakle da ih je Bog odabrao za "posluzitelje Novoga saveza" (2 Kor 3,6), "posluzitelje Bozje" (2 Kor 6,4), "Kristove poslanike" (2 Kor 5,20), "sluzbenike Kristove i upravitelje otajstava Bozjih" (1 Kor 4,1).

860 U poslanju apostola ima jedan neprenosiv vidik: biti izabrani svjedoci uskrsnuca Gospodnjega i temelji Crkve. Ali postoji i trajni vidik njihova poslanja. Krist im je obecao da ce biti s njima sve do svrsetka svijeta. "Bozansko poslanje, koje je Krist povjerio apostolima, trajat ce do svrsetka vjekova, jer je Evandjelje, koje treba da oni propovijedaju, za Crkvu u svako vrijeme pocelo svega njezina zivota. Zato su se apostoli (...) pobrinuli da ustanove nasljednike".

BISKUPI NASLJEDNICI APOSTOLA

861 "Da se povjereno im poslanje mogne nastaviti poslije njihove smrti, apostoli su, kao oporuku, predali duznost svojim neposrednim suradnicima da od njih zapoceto djelo dovrsuju i ucvrscuju, preporucujuci im da paze cijelo stado, u kojemu ih je Duh Sveti postavio da upravljaju Bozjom Crkvom. Zato su odabrali takve ljude, a zatim odredili da njihovu sluzbu, kad ovi umru, preuzmu drugi prokusani ljudi".

862 "Kao sto sluzba od Gospodina posebno povjerena Petru, prvaku apostola, ostaje i treba se prenositi na njegove nasljednike, tako ostaje i sluzba apostola da pasu Crkvu, koju sveti red biskupa treba neprekidno vrsiti". Zato Crkva uci da "su biskupi po bozanskoj ustanovi kao pastiri Crkve dosli na mjesto apostola, i tko njih slusa, slusa Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i onoga koji je Krista poslao".

APOSTOLAT

863 Sva je Crkva apostolska ukoliko je, preko nasljednika sv. Petra i apostola, u zajednistvu vjere i zivota sa svojim pocetkom. Sva je Crkva apostolska ukoliko je "poslana" u citav svijet; svi clanovi Crkve, iako na razlicite nacine, sudjeluju u tom poslanju. "Krscanski je naime poziv po svojoj prirodi poziv na apostolat". Apostolatom se naziva "svaka djelatnost otajstvenog Tijela" koja ide ze tim "da kraljevstvo Kristovo rasiri po svoj zemlji".

864 "Buduci da je Krist, koji je poslan od Oca, vrelo i ishodiste svega apostolata Crkve", ocito je da uspjeh apostolata zaredjenih sluzbenika kao i apostolata laika, ovisi o njihovu zivotnom sjedinjenju s Kristom. Vec prema odredjenim zvanjima, prilikama vremena i razlicitim darovima Duha Svetoga, apostolat je veoma razlicitih oblika. Ipak uvijek je ljubav, sto se u Euharistiji nadasve crpi, "dusa svega apostolata".

865 U svojoj dubokoj i konacnoj biti Crkva je jedna, sveta, katolicka i apostolska, jer u njoj vec postoji i na kraju ce se vremenâ ispuniti "Kraljevstvo nebesko", "Kraljevstvo Bozje", koje je doslo u osobi Kristovoj i u srcu onih koji su s njime sjedinjeni raste tajanstveno, sve do svog potpunog eshatonskog ocitovanja. Tada ce svi ljudi koje je otkupio, koji su u njemu "postali sveti i neokaljani" pred Bogom "u ljubavi", biti sabrani kao jedini narod Bozji, "Zarucnica, Zena Jaganjceva" (Otk 21,9), "sveti grad koji silazi s neba, od Boga, sav u slavi Bozjoj" (Otk 21,10-11); i kojega "gradski zid ima dvanaest temelja, i na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjcevih (Otk 21,14).

Ukratko

866 Crkva je jedna: ima jednoga Gospodina, ispovijeda jednu vjeru, radja se iz jednog krstenja, jest samo jedno Tijelo, ozivljuje ju jedan Duh, u vidu jedine nade, u ispunjenju koje bit ce prevladane sve diobe.

867 Crkva je sveta: presveti Bog joj je zacetnik; Krist , njezin zarucnik, predao se za nju da je posveti; Duh svetosti je ozivljuje. Premda u sebi ukljucuje gresnike, sama je bez ljage: "ex maculatis immaculata". Njezina svetost sja u svetima; u Mariji vec je sva sveta.

868 Crkva je katolicka: navijesta cjelovitost vjere; u sebi nosi i pruza puninu sredstava spasenja; poslana je svim narodima; obraca se svim ljudima; obuhvaca sva vremena; "po samoj je naravi misionarska".

869 Crkva je apostolska: sagradjena je na trajnim temeljima, na "dvanaestorici apostola Jaganjcevih" (Otk 21,14); neunistiva je;nezabludiva u istini: njome upravlja Krist preko Petra i drugih apostola, koji su prisutni u svojim nasljednicima, u Papi i u zboru biskupa.

870 "Jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom, katolickom i apostolskom (...) nalazi se u Crkvi Katolickoj, kojom upravljaju nasljednik svetog Petra i s njime sjedinjeni biskupi, iako se izvan njezinih struktura nalaze brojni elementi posvecenja i istine".

Stavak 4.

KRISTOVI VJERNICI - HIJERARHIJA,
LAICI, POSVECENI ZIVOT

871 "Kristovi su vjernici oni koji su, krstenjem pritjelovljeni Kristu, ucinjeni Bozjim narodom i zbog toga su, postavsi na svoj nacin dionici Kristove svecenicke, prorocke i kraljevske sluzbe, pozvani da, svaki prema svojem polozaju, vrse poslanje koje je Bog povjerio svojoj Crkvi da ga ispuni u svijetu".

872 "Medju svim vjernicima, dakako po njihovu preporodjenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi, svatko prema svojem polozaju i sluzbi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela".

873 I same razlike, koje je Krist postavio medju clanovima svojega Tijela, sluze njegovu jedinstvu i poslanju. "U Crkvi postoji razlicitost sluzbi, ali jedinstvo poslanja. Krist je podijelio apostolima i njihovim nasljednicima sluzbu da u njegovo ime i njegovom vlascu uce, posvecuju i upravljaju. No i laici, buduci da su dionici svecenicke, prorocke i kraljevske vlasti Kristove, vrse svoj udio u poslanju svega naroda Bozjega u Crkvi i u svijetu". Napokon, ima "vjernika koji pripadaju jednom i drugom stalezu, hijerarhiji i laicima, koji se zavjetovanjem evandjeoskih savjeta (...) na svoj posebni nacin posvecuju Bogu te tako koriste spasenjskom poslanju Crkve".

I. Hijerarhijsko uredjenje Crkve

ZASTO CRKVENA SLUZBA?

874 Sam Krist je izvor sluzbe u Crkvi. On ju je ustanovio, on joj dao vlast i poslanje, usmjerenje i svrhu:

Za upravljanje i stalno povecavanje Bozjega naroda Krist je Gospodin u svojoj Crkvi ustanovio razlicite sluzbe koje idu za dobrom citavoga Tijela. Sluzbenici koji imaju svetu vlast sluze svojoj braci, da svi koji pripadaju Bozjem narodu (...) postignu spasenje. 875 "A kako da povjeruju u onoga za koga nisu culi? Kako pak da cuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?" (Rim 10,14-15). Nitko, nijedan pojedinac i nijedna zajednica, ne moze sam sebi navijestati Evandjelje. Vjera dolazi "po poruci, a poruka rijecju Kristovom" (Rim 10,17). Nitko ne moze sam sebi dati ovlast i poslanje da propovijeda Evandjelje. Onaj koji je od Gospodina poslan govori i djeluje ne po svojoj vlasti, nego na temelju Kristove vlasti; ne kao clan zajednice, nego joj govori u ime Kristovo. Nitko sam sebi ne moze predati milost, ona treba biti dana i ponudjena. To pretpostavlja od Krista ovlastene i osposobljene sluzbenike milosti. Oni od njega primaju poslanje i pravo ("svetu vlast") da djeluju u osobi Krista Glave (in persona Christi Capitis). Tu sluzbu, u kojoj Kristovi poslanici po Bozjem daru cine i daju sto ne mogu ciniti i davati sami po sebi, crkvena predaja naziva "sakramentom". Crkvena se sluzba predaje posebnim sakramentom.

876 Sa sakramentalnom naravi crkvene sluzbe iznutra je povezan znacaj njezina sluzenja. Sluzbenici, potpuno ovisni o Kristu, koji im daje poslanje i vlast, jesu doista "sluge Krista Isusa", slicni su Kristu, koji je za nas dragovoljno uzeo "lik sluge" (Fil 2,7). Buduci da rijec i milost kojima sluze nisu njihove, nego Kristove, koji ih je njima povjerio za druge, dragovoljno ce svima biti sluge.

877 Jednako je tako sakramentalnoj naravi crkvene sluzbe svojstven zborni znacaj. Naime, od pocetka svog djelovanja, Gospodin Isus uspostavio je Dvanaestoricu, "klicu novog Izraela i ujedno ishodiste svete hijerarhije". Zajedno izabrani, oni su zajedno i poslani te ce njihovo bratsko jedinstvo biti u sluzbi bratskog zajednistva svih vjernika, koje ce biti kao odraz i svjedocanstvo zajednistva bozanskih osoba. Stoga, svaki biskup vrsi svoju sluzbu unutar biskupskog zbora, u zajednistvu s Rimskim biskupom, nasljednikom sv. Petra i glavom zbora; a svecenici svoju sluzbu vrse unutar biskupijskog prezbiterija (svecenstva), pod upravom svoga biskupa.

878 Konacno, vlastito je sakramentalnoj naravi crkvene sluzbe da ima osobni znacaj. Ako Kristovi sluzbenici djeluju u zajednistvu, oni uvijek djeluju i osobno. Svatko je pozvan osobno: "Idi za mnom" (Iv 21,22) da, u zajednickom poslanju, bude osobni svjedok, osobno odgovoran pred Onim koji ga salje, vrseci sluzbu "u njegovoj osobi" i za osobe: "Ja te krstim u ime Oca"; "Ja te odrjesujem".

879 Sakramentalna je sluzba u Crkvi dakle istodobno zborno i osobno sluzenje, koje se vrsi u Kristovo ime. To se obistinjuje u vezama izmedju biskupskog zbora i njegove glave, nasljednika svetog Petra, i u odnosu izmedju pastirske odgovornosti biskupa za svoju posebnu Crkvu i zajedni-cke brige biskupskog zbora za opcu Crkvu.

BISKUPSKI ZBOR I NJEGOVA GLAVA, PAPA

880 Uspostavljajuci Dvanaestoricu, Krist "ih je ustanovio kao kolegij ili stalan zbor, kojemu je na celo stavio Petra, izabranog izmedju njih" Kao sto po Gospodinovoj odluci sv. Petar i drugi apostoli tvore samo jedan apostolski zbor, isto tako su medju sobom povezani Rimski biskup, Petrov nasljednik, i biskupi, nasljednici apostolski".

881 Gospodin je samo Simuna, kojemu je dao ime Petar, ucinio stijenom svoje Crkve. Njemu je predao kljuceve; njega je postavio pastirom svega stada. "Sluzba vezivanja i razrjesivanja, koja je dana Petru, ocito je dana i zboru apostola zdruzenom sa svojom glavom". Ta pastirska sluzba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod papinim prvenstvom.

882 Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, "trajno je i vidljivo pocelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnostva vjernika". "Rimski prvosvecenik po svojoj sluzbi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opcu vlast, koju moze uvijek slobodno vrsiti".

883 "Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako se ne shvaca zajedno s Rimskim biskupom kao svojom glavom." Kao takav, biskupski je zbor "takodjer subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom (...); ta se pak vlast moze vrsiti samo uz suglasnost rimskoga biskupa".

884 "Vlast nad opcom Crkvom na svecan nacin biskupski zbor vrsi na opcem saboru". "Ne moze biti opceg sabora koji kao takav nije potvrdio ili barem prihvatio Petrov nasljednik".

885 "Biskupski zbor, ukoliko je sastavljen od mnogih, izrazava raznolikost i opcenitost Bozjega naroda, a ukoliko je okupljen pod jednom glavom, izrazava jedinstvo Kristova stada".

886 "Pojedini su biskupi vidljivo pocelo i temelj jedinstva u svojim posebnim Crkvama". Kao takvi "vrse svoju pastirsku upravu nad dijelom Bozjeg naroda koji je njima povjeren"; pri tomu im pomazu svecenici i djakoni. Ali, svaki od njih, kao clan biskupskog zbora, dijeli brigu za sve Crkve, sto ponajprije pokazuje "upravljajuci dobro svojom Crkvom kao dijelom opce Crkve" i tako pridonoseci "dobru citavog Misticnog Tijela, koje je takodjer tijelo Crkava" Ta se briga napose odnosi na siromasne, na progonjene zbog vjere kao i na misionare koji djeluju po svoj zemlji.

887 Partikularne Crkve, susjedne i iste kulture, tvore crkvene pokrajine ili vece cjeline nazvane patrijarhatima ili regijama. Biskupi tih cjelina mogu se ujediniti u pokrajinske sinode ili koncile. "Slicno mogu danas biskupske konferencije dati mnogovrstan i plodan prinos, da se "kolegijalni duh dovede do konkretne primjene".

SLUZBA POUCAVANJA

888 Biskupi, s prezbiterima, svojim suradnicima, "imaju prvenstvenu zadacu da svima navijestaju Bozje Evandjelje" po odredbi Gospod-njoj. Oni su "glasnici vjere, koji dovode Kristu nove ucenike, i autenticni ucitelji" apostolske vjere "obdareni Kristovom vlascu".

889 Da bi sacuvao Crkvu u cistoci vjere predane joj od apostola, Krist, koji je Istina, htio je Crkvi dati udjela u svojoj nazabludivosti. Narod Bozji, pod vodstvom zivoga crkvenog Uciteljstva, "nepokolebljivo pristaje uz vjeru po nadnaravnom osjecaju vjere".

890 Poslanje Uciteljstva vezano je uz konacni znacaj Saveza koji je Bog u Kristu sklopio sa svojim narodom; treba ga stititi od zastranjenja i slaboca i jamciti mu stvarnu mogucnost da bez zablude ispovijeda pravu vjeru. Pastirska je zadaca Uciteljstva dakle usmjerena da budno pazi da narod Bozji ostane u istini koja oslobadja. Da bi ispunili tu zadacu, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitanjima vjere i morala. Vrsenje te karizme moze poprimiti vise oblika:

891 "Rimski biskup, glava biskupskog zbora, ima nezabludivost snagom svoje sluzbe kada, kao vrhovni pastir i ucitelj svih vjernika, koji svoju bracu utvrdjuje u vjeri, definitivno proglasuje nauku vjere i morala (...). Crkvi obecana nezabludivost nalazi se takodjer u biskupskom zboru kad vrsi vrhovnu uciteljsku sluzbu zajedno s Petrovim nasljednikom", osobito na opcem saboru. Kad Crkva, svojim vrhovnim Uciteljstvom, nesto odredjuje "da treba vjerovati kao od Boga objavljeno" i kao Kristov nauk, "te definicije treba primati s vjerskom poslusnoscu". Ta se nezabludivost proteze na sav poklad Bozje objave.

892 Bozja je asistencija takodjer dana nasljednicima apostola, kad naucavaju u jedinstvu s Petrovim nasljednikom, te, na osobit nacin, Rimskom biskupu, pastiru cijele Crkve, kad oni - u vrsenju redovitog uciteljstva, i kad ne idu za nezabludivom definicijom niti se izjasnjavaju "na konacan nacin" - predlazu nauk koji vodi boljemu shvacanju Objave u pitanjima vjere i morala. Uz to redovito ucenje vjernici treba da "pristaju s religioznim posluhom" koji, ako se i razlikuje od posluha vjere, ipak ga produzuje.

SLUZBA POSVECIVANJA

893 Biskup je takodjer "upravitelj milosti vrhovnog svecenistva", osobito u Euharistiji koju sam prinosi ili se brine da ju prinose prezbiteri, njegovi suradnici. Euharistija je srediste zivota pojedine Crkve. Biskup i prezbiteri posvecuju Crkvu svojom molitvom i radom, sluzbom rijeci i sakramentima. Posvecuju je svojim primjerom, "ne kao gospodari Bastine nego kao uzori stada" (1 Pt 5,3). I tako "zajedno s povjerenim stadom postizu vjecni zivot".

SLUZBA UPRAVLJANJA

894 "Biskupi, kao Kristovi zamjenici i poslanici, upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama savjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlascu", koju treba da vrse na izgradnju zajednice, u duhu Uciteljeva sluzenja.

895 "Ta vlast koju osobno vrse u Kristovo ime jest vlastita, redovita i neposredna, iako njezino vrsenje konacno odredjuje vrhovna crkvena vlast". No, biskupe ne treba smatrati zamjenicima pape, cija vlast, redovita i neposredna u svoj Crkvi, ne dokida nego naprotiv potvrdjuje i stiti njihovu. Ova se mora vrsiti u zajednistvu s cijelom Crkvom pod papinim vodstvom.

896 Dobri Pastir bit ce primjer i "lik" (forma) biskupove pastirske sluzbe. Svjestan svojih slabosti, biskup ce "blago postupati s onima koji grijese iz neznanja ili zablude. Neka ne izbjegava saslusati podloznike, za koje se brine kao za pravu svoju djecu (...) Vjernici pak treba da pristaju uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca": Svi slijedite biskupa kao Isus Krist svog Oca, i svecenstvo kao apostole; sto se tice djakona, postujte ih kao Bozji zakon. Neka nitko nista ne cini sto se odnosi na Crkvu, mimo biskupa.

II. Vjernici laici

897 "Pod imenom laici ovdje se podrazumijevaju svi vjernici osim clanova svetoga reda i redovnickog staleza odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji - posto su krstenjem zdruzeni u jedno tijelo s Kristom, ucinjeni Bozjim narodom i na svoj nacin postali dionici Kristove svecenicke, prorocke i kraljevske sluzbe - koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu vrse poslanje svega naroda Bozjega".

POZIV LAIKA

898 "Laicima je, po njihovu pozivu, svojstveno da teze za Kraljevstvom Bozjim, baveci se vremenitim stvarima i uredjujuci ih po Bogu (...). Na njih dakle osobito spada da sve vremenite stvari, s kojima su tijesno povezani, tako rasvijetle i urede da se uvijek vrse po Kristu te napreduju i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja".

899 Inicijativa krscana laika napose je potrebna kad se radi o tome da se otkriju i iznadju sredstva koja ce omoguciti da zahtjevi krscanskog nauka i zivota prozmu drustvenu, politicku i gospodarsku zbilju. Ta je inicijativa normalni dio crkvenog zivota: Vjernici se laici nalaze na prvoj crti crkvenoga zivota; po njima je Crkva zivotno pocelo ljudskog drustva. Zato napose oni moraju biti sve vise svjesni ne samo da pripadaju Crkvi, nego da jesu Crkva, sto ce reci zajednica vjernika na zemlji pod vodstvom zajednicke Glave, Pape, i biskupa s njim u zajednistvu. Oni su Crkva. 900 Buduci da im je Bog, kao svim vjernicima, na temelju krstenja i potvrde stavio u duznost apostolat, laici su obvezani, i na to imaju pravo, pojedinacno ili okupljeni u drustvima, raditi na tome da svi ljudi po svoj zemlji upoznaju i prihvate Bozju poruku spasenja; ta je obveza jos zahtjevnija ondje gdje ljudi mogu samo preko njih cuti Evandjelje i upoznati Krista. U crkvenim je zajednicama njihovo djelovanje toliko potrebno da bez njega apostolat pastira, vecinom, ne moze postici svoj potpuni ucinak.

UDIONISTVO LAIKA U KRISTOVOJ SVECENICKOJ SLUZBI

901 "Buduci da su posveceni Kristu i pomazani Duhom Svetim, laici su cudesno pozvani i pouceni, da se u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha. Jer, sva njihova djela, molitve i apostolski pothvati, bracni i obiteljski zivot, svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrse u Duhu, stovise i tegobe zivota, ako se strpljivo podnose, postaju `zrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu' (1 Pt 2,5), koje se u euharistijskom slavlju pobozno prinose Ocu zajedno s prinosom Gospodinova Tijela. Tako i laici, iskazu-juci posvuda u svetosti cin hvale, posvecuju Bogu sam svijet". 902mNa poseban nacin roditelji sudjeluju u posvetiteljskoj sluzbi "kad provode bracni zivot u krscanskom duhu i brinu se o krscanskom odgoju djece".

903mAko posjeduju trazena svojstva, laicima se moze zastalno podijeliti sluzba citaca i akolita. "Gdje to potreba Crkve svjetuje, ako nema sluzbenika, mogu i laici, iako nisu citaci i akoliti, preuzeti neke njihove sluzbe, naime, obavljati sluzbu rijeci, predvoditi bogosluzne molitve, krstiti i dijeliti svetu pricest prema pravnim propisima".

NJIHOVO UDIONISTVO U KRISTOVOJ PROROCKOJ SLUZBI

904 "Krist (...) ispunja svoju prorocku sluzbu ne samo po hijerarhiji (...) nego i po laicima, koje zato cini svojim svjedocima te ih poucava osjecajem vjere i miloscu rijeci": Poucavati nekoga da prihvati vjeru duznost je svakog propovjednika, stovise i svakog vjernika. 905 Laici ispunjuju svoje prorocko poslanje i evangelizacijom, to jest navjescujuci Krista "svjedocanstvom zivota i rijecju". To propovijedanje Evandjelja po laicima "dobiva neku specificnu notu i osobitu uspjesnost po tome sto se vrsi u obicnim prilikama svijeta": Taj apostolat nije samo u svjedocanstvu zivota: pravi apostol trazi priliku da Krista navjescuje rijecima, bilo nevjerujucima (...) bilo vjernicima. 906mVjernici laici koji su za to sposobni i obrazovani mogu suradjivati u predavanju vjeronauka, poucavanju svetih znanosti, u sredstvima drustvenog priopcivanja.

907 "Prema znanju, strucnosti i ugledu kojima raspolazu, vjernici imaju pravo, a katkada i duznost, da svetim pastirima ocituju svoje misljenje o onome sto je za dobrobit Crkve, i da to misljenje - cuvajuci cjelovitost vjere i cudoredja kao i postivanje prema pastirima te pazeci na zajednicku korist i dostojanstvo osoba - priopce i drugim vjernicima".

NJIHOVO UDIONISTVO U KRISTOVOJ KRALJEVSKOJ SLUZBI

908 Krist je, svojom poslusnoscu sve do smrti, apostolima priopcio dar kraljevske slobode, "da samozatajom i svetim zivotom pobijede u sebi kraljevstvo grijeha": Onaj koji gospodari svojim tijelom i vlada svojom dusom, ne dopustajuci da njome ovladaju strasti, svoj je gospodar: moze se nazvati kraljem, jer je u stanju da ravna svojom osobom; slobodan je i neovisan i ne prepusta se gresnom robovanju. 909 "Osim toga neka laici, i udruzujuci svoje sile, tako ozdravljaju ustanove i prilike u svijetu, ako one gdje na grijeh poticu, da budu sve dovedene u sklad s nacelima pravde te ne smetaju, nego pogoduju vrsenju kreposti. Tako radeci prozet ce moralnom vrijednoscu kulturu i ljudska djela".

910 "Laici se takodjer mogu osjecati pozvanima ili biti pozvani da sura-djuju s pastirima u sluzbi crkvene zajednice, u njezinu rastu i zivotu, vrseci vrlo razlicite sluzbe, prema milosti i darovima koje im je Gospodin povjerio". 911m"Prema pravnoj odredbi, vjernici laici mogu sudjelovati u upravnoj vlasti" u Crkvi. Stoga su nazocni u pokrajinskim saborima,biskupijskim sinodama, pastoralnim vijecima; u tijelima koja zajednicki (in solidum) vrse pastirsku sluzbu u nekoj zupi; u ekonomskim vijecima; u crkvenim sudovima,itd. 912 Vjernici trebaju "prava i duznosti sto na njih spadaju ukoliko su clanovi Crkve pomno razlikovati od prava i duznosti koje im pripadaju ukoliko su clanovi ljudskog drustva. Neka nastoje da oboje dovedu u sklad, imajuci na pameti da se u svakoj vremenitoj stvari moraju voditi krscanskom savjescu, jer se nikakva ljudska djelatnost, ni u naravnim stvarima, ne moze oteti Bozjoj zapovijedi".

913 "Tako je svaki laik, zbog samih darova koje je primio, ujedno svjedok i zivo orudje poslanja Crkve `po mjeri dara Kristova' (Ef 4,7)".

III. Posveceni zivot

914 "Stalez koji nastaje preuzimanjem evandjeoskih savjeta, iako ne spada na hijerarhijsko uredjenje Crkve, neosporno pripada njezinu zivotu i svetosti".

EVANDJEOSKI SAVJETI, POSVECENI ZIVOT

915 Evandjeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponudjeni svakom Kristovu uceniku. Savrsenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posveceni zivot, nosi sa sobom obvezu da vrse cistocu u nezenstvu poradi Kraljevstva, siromastvo i poslusnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom stalezu, obiljezuje Bogu "posveceni zivot".

916 Redovnicki je stalez prema tome jedan od nacina upoznavanja "intimnijeg" posvecenja, koje je ukorijenjeno u krstenju i znaci potpuno predanje Bogu. U posvecenom zivotu Kristovi vjernici, po nadahnucu Duha Svetoga, zele izblizega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, tezeci k savrsenstvu ljubavi u sluzbi Kraljevstva, u Crkvi oznacivati i navijestati slavu buducega vijeka.

VELIKO RAZGRANATO STABLO

917 "Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se cudesno i raznoliko u Gospodinovu polju razgranalo, izrasli su razni oblici samotnickog ili zajednickog zivota i razlicne obitelji koje umnazaju duhovna sredstva i za napredak svojih clanova i za dobro cijeloga Kristova Tijela". 918m"Od pocetka Crkve bilo je muzeva i zena koji su, vrsenjem evandjeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista i vjernije ga nasljedovati; oni su, svatko na svoj nacin, provodili Bogu posveceni zivot. Mnogi su medju njima, na poticaj Duha Svetoga, zivjeli u pustinji ili su pak osnovali redovnicke zajednice koje je Crkva svojom vlascu rado prihvatila i potvrdila". 919 Biskupi ce se stalno truditi da razlikuju nove darove posvecenog zivota koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvecenog zivota pridrzano je Apostolskoj Stolici.

PUSTINJACKI ZIVOT

920 I ne zavjetujuci uvijek javno tri evandjeoska savjeta, pustinjaci "strozim odvajanjem od svijeta, sutnjom samoce, postojanom molitvom i pokorom posvecuju zivot Bogu na slavu i za spasenje svijeta".

921 Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim ocima, zivot je pustinjakâ sutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nadje slava Raspetoga.

POSVECENE DJEVICE

922 Jos od apostolskih vremena bilo je krscanskih djevica, koje su, pozvane od Gospodina da mu se bez razdijeljenosti pridruze u vecoj slobodi srca, tijela i duha, odlucile, s crkvenim odobrenjem, zivjeti u stanju djevicanstva "poradi kraljevstva nebeskoga" (Mt 19,12).

923 "Izricuci svetu odluku da iz blizeg slijede Krista, (djevice se) pred dijecezanskim biskupom po odobrenom bogosluznom obredu posvecuju Bogu, otajstveno se zarucuju s Kristom, sinom Bozjim, i predaju u crkveno sluzenje". Tim svecanim obredom "djevica postaje posvecenom osobom, transcendentnim znakom ljubavi Crkve prema Kristu, eshatonskom slikom nebeske zarucnice i buduceg zivota".

924 "Blizak drugim oblicima posvecenog zivota", red djevica zenu koja zivi u svijetu (ili koludricu) utvrdjuje u molitvi, u pokori, u sluzbi brace i u apostolskom radu, vec prema stalezu i odgovarajucim karizmama koje je svaka primila. Posvecene se djevice mogu udruzivati da bi vjernije obdrzavale svoje odluke.

REDOVNICKI ZIVOT

925 Nastao na Istoku u prvim stoljecima krscanstva i nastavljen u ustanovama koje je Crkva kanonski uspostavila, redovnicki se zivot od drugih oblika posvecenog zivota razlikuje svojim bogostovnim uredjenjem, javnim zavjetovanjem evandjeoskih savjeta, bratskim zivotom u zajednici, svjedocenjem jedinstva Krista i Crkve.

926 Redovnicki zivot izvire iz otajstva Crkve. To je dar koji Crkva prima od svog Gospodina nudeci ga kao trajni stalez vjerniku kojega Bog poziva na zavjetovanje savjeta. Na taj nacin moze Crkva istodobno ocitovati Krista i priznati se zarucnicom Spasiteljevom. Od redovnickog se zivota trazi da, u svojim razlicitim oblicima, samu Bozju ljubav izrazi jezikom nasega vremena.

927 Svi su redovnici, bili oni izuzeti (od biskupske vlasti) ili ne, suradnici mjesnog biskupa u njegovoj pastirskoj sluzbi. Utemeljenje i misionarsko sirenje Crkve zahtijevaju nazocnost redovnickog zivota u svim njegovim oblicima od samoga pocetka evangelizacije. "Povijest svjedoci o velikim zaslugama redovnickih zajednica u sirenju vjere i oblikovanju novih Crkava, od starih monaskih ustanova i srednjovjekovnih redova sve do suvremenih druzbi".

SVJETOVNE USTANOVE

928 "Svjetovna je ustanova ustanova posvecenog zivota u kojoj vjernici ziveci u svijetu teze za savrsenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvecenju svijeta".

929 Clanovi tih ustanova, "zivotom savrseno i potpuno zivljenim za posvecenje", sudjeluju u crkvenoj zadaci evangelizacije, "u svijetu i kao iz svijeta", u kojemu njihova nazocnost djeluje "poput kvasca". Njihovo "svjedocenje krscanskog zivota" ide za "uredjenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prozimanjem svijeta snagom evandjelja. Oni svetim obvezama preuzimlju evandjeoske savjete te cuvaju medjusobno zajednistvo i bratstvo u skladu sa svojim "svjetovnim nacinom zivota".

DRUZBE APOSTOLSKOG ZIVOTA

930 Razlicitim oblicima posvecenog zivota "pridruzuju se druzbe apostolskog zivota, ciji clanovi, bez redovnickih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom svojoj druzbi te, provodeci zajedno bratski zivot, prema vlastitom nacinu zivota, obdrzavanjem konstitucija teze za savrsenstvom ljubavi. Medju njima ima druzbi u kojima clanovi preuzimaju evandjeoske savjete", prema vlastitim Konstitucijama.

POSVECENJE I POSLANJE: NAVIJESTATI KRALJA KOJI DOLAZI

931 Izrucivsi se Bogu i ljubeci ga iznad svega, onaj koji mu je vec po krstenju bio predan biva tako intimnije posvecen Bozjem sluzenju i dobru Crkve. Bogu posvecenim stalezima Crkva objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj cudesno djeluje. Poslanje je stoga onih koji zavjetuju evandjeoske savjete ponajprije da zive svoje posvecenje. "Ali buduci da se snagom istog posvecenja predaju crkvenom sluzenju, obvezani su, na nacin svojstven svojoj Ustanovi, posebno sudjelovati u misijskoj djelatnosti".

932 U Crkvi koja je kao sakrament, to jest znak i orudje Bozjeg zivota, posveceni se zivot ocituje kao osobit znak otajstva otkupljenja. Ici za Kristom "iz blizeg" i nasljedovati ga, "jasnije" ocitovati njegovo ponize-nje, znaci biti "dublje" nazocan, u srcu Kristovu, medju svojim suvremenicima. Oni naime koji hode tim "tjesnjim" putem poticu bracu svojim primjerom i daju jasno svjedocanstvo "da se svijet ne moze preobraziti i Bogu prikazati bez duha blazenstava".

933 Bilo da je to svjedocenje javno, kao u redovnickom stalezu, bilo da je skrovitije, ili cak tajno, Kristov je dolazak za sve posvecene pocetak i ishod njihova zivota: Buduci da Bozji narod nema ovdje stalnoga grada, (redovnicki stalez) (...) pokazuje svim vjernicima, vec na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra; bolje svjedoci o novom i vjecnom zivotu, koji je stecen Kristovim otkupljenjem, te bolje nagovjescuje buduce uskrsnuce i slavu nebeskoga kraljevstva.

Ukratko

934 "Po bozanskoj ustanovi medju vjernicima u Crkvi ima posvecenih sluzbenika, koji se u pravu nazivaju i klerici; ostali se pak zovu laici." Medju jednim i drugima ima vjernika koji se, prihvacanjem evandjeoskih savjeta, osobito posvecuju Bogu i tako sluze spasitelj-skom poslanju Crkve.

935 Da navijesti vjeru i ucvrsti svoje Kraljevstvo, Krist salje apostole i njihove nasljednike, dajuci im udjela u svome poslanju. Oni od njega primaju vlast da djeluju u njegovoj osobi.

936 Gospodin je od svetoga Petra ucinio vidljivi temelj svoje Crkve. Predao mu je kljuceve. Rimski biskup, nasljednik svetog Petra, "glava je biskupskog zbora, namjesnik Kristov i pastir sveopce Crkve na zemlji".

937 "Po Bozjoj uredbi Papa ima vrhovnu, potpunu, neposrednu i opcu dusobriznicku vlast za dobro dusa".

938 Biskupi, uspostavljeni Duhom Svetim, nasljednici su apostola. "Pojedinacno uzeti, oni su vidljivo pocelo i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama".

939 Biskupima je duznost da, pomognuti od prezbitera, svojih suradnika, i od djakona, vjerodostojno poucavaju vjeru, slave sveto bogosluzje, napose euharistiju, i kao pravi pastiri upravljaju svojom Crkvom. Na njihovu sluzbu, s Papom i pod Papom, spada i briga za sve Crkve.

940 "Buduci da je laickom stalezu svojstveno da zivi posred svijeta i svjetovnih poslova, laici su od Boga pozvani da, ispunjeni krscanskim duhom, poput kvasca u svijetu vrse svoj apostolat".

941 Laici imaju udjela u Kristovu svecenistvu: s njim sve vise sjedinjeni, oni razvijaju milost krstenja i potvrde u svim dimenzijama osobnog, obiteljskog, drustvenog i crkvenog zivota, te tako ostvaruju poziv na svetost upucen svim krstenima.

942 Po svojem prorockom poslanju, laici su takodjer "pozvani da u svemu, usred ljudskog drustva, budu Kristovi svjedoci".

943 Po svojem kraljevskom poslanju, laici imaju moc da samoprijegorom i svetoscu zivota u sebi i u svijetu pobijede kraljevstvo grijeha.

944 Bogu posveceni zivot je bitno odredjen javnim zavjetovanjem evandjeoskih savjeta siromastva, cistoce i poslusnosti u stalnom od Crkve potvrdjenom stalezu.

945 Izrucen Bogu, i ljubeci ga iznad svega, onaj koji mu vec po krstenju pripada nalazi se u stalezu posvecenog zivota intimnije posvecen Bozjem sluzenju i dobru cijele Crkve.

Stavak 5.

OPCINSTVO SVETIH

946 Ispovjedivsi "svetu Crkvu katolicku", Apostolsko vjerovanje dodaje "opcinstvo svetih". Taj je clanak, pod nekim vidikom, tumacenje prethodnoga: "Sto je Crkva ako ne zbor svih svetih?" Crkva je upravo opcinstvo svetih.

947 "Buduci da svi vjernici tvore samo jedno tijelo, dobra se jednih priopcuju drugima (...). Treba doista vjerovati da u Crkvi postoji zajednistvo dobara. A najvazniji je clan Krist, jer je glava (...). Stoga Kristovo se dobro priopcuje svim clanovima; to biva po sakramentima Crkve". "Buduci da Crkvom ravna jedan te isti Duh, sva dobra koja je primila nuzno su zajednicko dobro".

948 Izricaj "opcinstvo svetih" ima stoga dva, usko povezana znacenja: "zajednistvo u svetim stvarima, ["sancta" - "svetinje"]" i "zajednistvo izmedju svetih osoba, ["sancta" - "sveti"]". "Sancta sanctis!" - svetinje svetima - obznanjuje sluzitelj u vecini istocnih liturgija u casu podizanja svetih Darova, prije dijeljenja pricesti. Vjernici se ["sancti"] hrane Kristovim Tijelom i Krvlju (sancta) kako bi rasli u zajednistvu Duha Svetoga ["koinonia"] i priopcili ga svijetu.

I. Zajednistvo duhovnih dobara

949 U prvoj jeruzalemskoj zajednici, ucenici "bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednistvu, lomljenju kruha i molitvama" (Dj 2,42).

Zajednistvo vjere.Vjera vjernika jest vjera Crkve primljena od apostola, zivotno blago koje se dijeljenjem uvecava.

950 Zajednistvo sakramenata. "Plod svih sakramenata pripada svim vjernicima. Sakramenti, napose krstenje koje je poput vrata kroz koja se ulazi u Crkvu, jesu svete veze koje ih sve ujedinjuju i povezuju s Isusom Kristom (...) Opcinstvo svetih oznacava to zajednistvo sakramenata (...). Izraz `opcinstvo' pripada svakom sakramentu, jer nas svaki od njih sjedinjuje s Bogom (...). Ali posebno pristaje Euharistiji, zato sto na osobit nacin dovrsuje to zajednistvo".

951 Zajednistvo karizmi. U opcinstvu Crkve Duh Sveti "dijeli medju vjernicima svakoga staleza posebne milosti" za izgradnju Crkve. "Svakomu se daje objava Duha na opcu korist". (1 Kor 12,7)

952 Sve im "bijase zajednicko" (Dj 4,32). "Sve sto pravi krscanin posjeduje treba smatrati dobrom koje mu je zajednicko sa svima; zato mora uvijek biti spreman i brizan da priskoci u pomoc onome koji nema i pomogne bliznjemu u potrebi". Krscanin je upravitelj Gospodinovih dobara.

953 Zajednistvo ljubavi. U "opcinstvu svetih" (sanctorum communio) "nitko od nas sebi ne zivi, nitko sebi ne umire" (Rim 14,7). "I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinacno, udovi" (1 Kor 12,26-27). "Ljubav ne trazi svoje" (1 Kor 13,5). I najmanji cin koji vrsimo u ljubavi donosi korist svima, po toj solidarnosti sa svim ljudima, zivima ili mrtvima, koja se temelji na opcinstvu svetih. Svaki grijeh skodi tom opcinstvu.

II. Opcinstvo Crkve na nebu i na zemlji

954 Tri stanja Crkve. "Sve dok ne dodje Gospodin u svome velicanstvu i svi andjeli s njim i dok mu, kad jednom bude unistena smrt, ne budu podlozne sve stvari, neki od njegovih ucenika putnici su na zemlji, neki se - ostavivsi ovaj zivot - ciste, a neki uzivaju slavu gledajuci `jasno trojedinoga Boga kakav jest'": Ipak svi, iako u razlicitom stupnju i na razlicit nacin, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bliznjemu i pjevamo istu pjesmu slave nasemu Bogu. Jer svi koji su Kristovi, imajuci njegova Duha, tvore jednu Crkvu i medju sobom su sjedinjeni u njemu. 955 "Sjedinjenje putnika s bracom koji su u Kristovu miru usnuli niposto se ne prekida, dapace, prema trajnoj vjeri Crkve, jaca se priopcivanjem duhovnih dobara".

956 Zagovor svetih. "Zbog toga sto su s Kristom tjesnje sjedinjeni, nebeski blazenici utvrdjuju cijelu Crkvu u svetosti (...). Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujuci zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinome posredniku izmedju Boga i ljudi (...). Stoga njihova bratska briga mnogo pomaze nasoj slabosti": Ne placite! Bit cu vam korisniji poslije smrti i uspjesnije cu vas pomagati nego za svog zivota.

Svoje cu nebo provoditi cineci dobro na zemlji. 957 Zajednistvo sa svetima. "Uspomenu svetaca ne stujemo radi samoga primjera, nego jos vise zato da se sjedinjenje Crkve u Duhu pojaca vrsenjem bratske ljubavi. Jer, kao sto nas krscansko zajednistvo medju putnicima dovodi blize Kristu, tako nas zajednistvo sa svetima zdruzuje s Kristom, od kojega, kao Izvora i Glave, izlazi svaka milost i zivot samoga Bozjeg naroda": Mi se klanjamo Kristu jer je Sin Bozji, a mucenike ljubimo kao ucenike i nasljedovatelje Gospodnje, radi njihove neusporedive poboznosti prema svom kralju i ucitelju. O kad bismo i mi mogli biti njihovi sudrugovi i suucenici. 958 Zajednistvo s pokojnicima. "Poznajuci dobro zajednistvo cijeloga otajstvenog Tijela Isusa Krista, Crkva putnika vec od prvih vremena krscanstva s velikim je postovanjem njegovala spomen mrtvih i, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi (2 Mak 12,46), za njih je prinosila i molitve". Nasa molitva za njih moze im ne samo pomoci, vec i njihov zagovor uciniti uspjesnim u nasu korist.

959 U jedinstvenoj Bozjoj obitelji. "Svi koji smo djeca Bozja i koji u Kristu tvorimo jednu obitelj, dok u medjusobnoj ljubavi i u jedinoj hvali Presvetog Trojstva medju sobom opcimo, odgovaramo bitnom pozivu Crkve". Ukratko

960 Crkva je "opcinstvo svetih": ta rijec oznacava ponajprije "svete stvari" ["sancta"], nadasve Euharistiju, koja "predocuje i izvrsuje jedinstvo vjernika, koji tvore jedno Tijelo u Kristu".

961 Ista rijec oznacava takodjer zajednistvo "svetih osoba" ["sancti"] u Kristu, koji je "umro za sve", tako da sve ono sto svatko cini ili trpi u Kristu ili za Krista donosi plod svima.

962 "Vjerujemo u opcinstvo svih Kristovih vjernika: putnika na zemlji, pokojnika koji dovrsuju svoje ciscenje i blazenika u nebu; svi oni zajedno cine jednu Crkvu. Vjerujemo da u tom zajednistvu premi-losrdna ljubav Boga i njegovih svetih stalno prima nase molitve".

Stavak 6.

MARIJA - MAJKA KRISTOVA, MAJKA CRKVE

963 Posto smo govorili o ulozi Djevice Marije u Kristovu otajstvu i otajstvu Duha, dobro je sada razmotriti njezino mjesto u otajstvu Crkve. "Djevica se Marija (...) priznaje i casti kao prava Majka Boga i Spasitelja (...). Ona je majka udova Kristovih (...) jer je s ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi (Krista) Glave". "Marija, Majka Kristova, Majka Crkve".

I. Marijino majcinstvo prema Crkvi

POSVE SJEDINJENA SA SVOJIM SINOM ...

964 Marijin se odnos prema Crkvi ne moze odvojiti od njezina jedinstva s Kristom; izravno iz njega proistjece. "To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja ocituje se od casa Kristova djevicanskog zaceca pa sve do Njegove smrti". Posebno je vidljivo u casu muke: "Blazena je Djevica napredovala na putu vjere vjerno cuvajuci svoje sjedinjenje sa Sinom sve do kriza, gdje je, ne bez Bozje nakane, stajala, sa svojim Jedinorodjencem mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridruzila njegovoj zrtvi, pristajuci s ljubavlju na zrtvovanje Zrtve koju je sama rodila; i napokon ju je sam Krist Isus, dok je na krizu umirao, dao kao majku uceniku rijecima: "Zeno, evo ti sina" (Iv 19,26-27). 965 Poslije Uzasasca svog Sina, Marija "je svojim molitvama pomagala Crkvu u pocetku". Vidimo kako, zajedno s apostolima i nekim zenama, "svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je vec pri navjestenju osjenio".

TAKODJER U SVOM UZNESENJU

966 "Napokon Bezgresna Djevica, sacuvana cista od svake ljage istocnoga grijeha, ispunivsi tijek zemaljskog zivota, bila je s dusom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvisena kao kraljica svemira, da bude sto slicnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrcu". Uznesenje Blazene Djevice posebno je sudionistvo u Uskrsnucu njezina Sina i anticipacija uskrsnuca drugih krscana: U porodu si, Bogorodice, sacuvala djevicanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k Zivotu, jer si Majka Zivota, i svojim molitvama izbavljas od smrti nase duse.

... MAJKA NAM JE U REDU MILOSTI

967 Svojim potpunim pristajanjem uz volju Ocevu, uz otkupiteljsko djelo njegova Sina, uz svaki poticaj Duha Svetoga, Djevica je Marija za Crkvu uzor vjere i ljubavi. Zbog toga je "preodlicni i sasvim osobiti ud Crkve"; stovise, ona je "pralik", tip Crkve.

968 Njezina uloga, medjutim, u odnosu prema Crkvi i cijelom covjecanstvu seze jos dalje. "Na sasvim je osobit nacin sudjelovala u Spasiteljevu djelu poslusnoscu, vjerom, ufanjem i zarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni zivot dusa. Radi toga nam je postala Majkom u redu milosti".

969 "Marijino materinstvo u ekonomiji milosti traje neprekidno od casa pristanka, sto ga je u vjeri dala kod navjestenja i nepokolebljivo odrzala pod krizem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer, nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogo

trukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vjecnoga spasenja. (...) Zato se Blazena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomocnica, Pomagateljica, Posrednica". 970m"Marijina materinska uloga prema ljudima nikako ne zastire i ne umanjuje Kristovo jedino posrednistvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer, sav spasonosni utjecaj Blazene Djevice (...) izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na Njegovu posrednistvu, potpuno od njega zavisi i iz njega crpe svoju snagu". "Nijedan se stvor nikada ne moze usporediti s utjelovljenom Rijeci i Otkupiteljem; nego, kao sto u Kristovu svecenistvu imaju na razlicne nacine udjela i sveti sluzbenici i vjerni narod, i kao sto se jedina Bozja dobrota na razlicite nacine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino posrednistvo Otkupiteljevo ne iskljucuje, nego pobudjuje u stvorova razlicitu suradnju koja zahvaca iz jednoga izvora".

II. Stovanje Blazene Djevice

971 "Svi ce me narastaji zvati blazenom" (Lk 1,48). "Poboznost Crkve prema Blazenoj Djevici svojstvena je krscanskom kultu"."Crkva opravdano posebnim stovanjem casti" Blazenu Djevicu. Doista, vec od najstarijih vremena Blazena se Djevica casti pod nazivom `Bogorodica', pod zastitu koje se vjernici molitvom utjecu u svim pogiblima i potrebama (...). To stovanje (...) iako je sasvim osobito, ipak se bitno razlikuje od poklonstvenog stovanja koje se iskazuje utjelovljenoj Rijeci jednako kao Ocu i Duhu Svetomu, i koje upravo podupire"; ono nalazi izrazaj u svetkovinama posvecenim Majci Bozjoj i u marijanskoj molitvi kao sto je Sveta krunica, "sazetak cijelog Evandjelja".

III. Marija - eshatonska slika Crkve

972 Posto smo govorili o Crkvi, njezinu pocetku, poslanju i odredistu, najbolje cemo zakljuciti okrecuci pogled prema Mariji, da u njoj promotrimo sto je Crkva u svom otajstvu, u svom "hodocascu vjere", i sto ce na kraju svog putovanja biti u domovini, gdje je, "u slavi Presvetog i nerazdjeljivog Trojstva", "u zajednici sa svim svetima", ocekuje ona koju Crkva slavi kao Majku svoga Gospodina i svoju vlastitu Majku: Medjutim, Isusova Majka, tijelom i dusom vec proslavljena, kao sto je na nebu slika i pocetak Crkve kakva ima biti u buducnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dodje dan Gospodnji, svijetli putujucem Bozjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.

Ukratko

973 Izgovarajuci svoj "Da" pri Navjestenju i dajuci pristanak na otajstvo Utjelovljenja, Marija vec suradjuje u citavom djelu koje ce njezin Sin izvrsiti. Ona je svugdje Majka gdje je on Spasitelj i Glava otajstvenog Tijela.

974 Presveta Djevica Marija, posto je ispunila tijek svog zemaljskog zivota, bi dusom i tijelom uznesena u nebesku slavu, gdje vec sudjeluje u slavi Uskrsnuca svog Sina, anticipirajuci uskrsnuce svih udova njegova Tijela.

975 "Vjerujemo da Presveta Bogorodica, nova Eva, Majka Crkve, na nebu nastavlja svoju majcinsku ulogu prema Kristovim udovima".

Clanak 10.

"VJERUJEM U OPROSTENJE GRIJEHA"

976 Apostolsko vjerovanje vjeru u oprostenje grijeha povezuje s vjerom u Duha Svetoga, ali i s vjerom u Crkvu i opcinstvo svetih. Upravo dajuci im Duha Svetoga, Uskrsnuli Krist je apostolima predao svoju bozansku vlast da oprastaju grijehe: "Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpustaju im se; kojima zadrzite, zadrzani su im" (Iv 20,22-23). (Drugi dio Katekizma izravno raspravlja o oprostenju grijeha po krstenju, sakramentu pokore i drugim sakramentima, osobito po Euharistiji. Stoga je ovdje dovoljno iznijeti ukratko nekoliko osnovnih podataka).

I. Jedno krstenje za otpustenje grijeha

977 Nas Gospodin je povezao oprostenje grijeha uz vjeru i krstenje: "Podjite po svem svijetu, propovijedajte evandjelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit ce se; a tko ne uzvjeruje, osudit ce se" (Mk 16,15-16). Krst je prvi i osnovni sakrament za oprastanje grijeha jer nas ujedinjuje s Kristom, koji je umro za nase grijehe i uskrsnuo za nase opravdanje, "i mi tako hodimo u novosti zivota" (Rim 6,4).

978 "U casu kad vrsimo nasu prvu ispovijest vjere, primajuci sveto krstenje koje nas cisti, oprostenje je koje primamo tako potpuno i cjelovito, da nam ama bas nista ne ostaje za brisanje, ni od istocnoga grijeha, ni od grijeha koje smo sami pocinili, niti ikoja kazna za njihovo okajanje (...). Ali, ipak, milost krstenja nikoga ne oslobadja od njegovih naravnih slabosti. Naprotiv, moramo se boriti protiv pokreta pozude koji nas poticu na zlo".

979 U toj borbi sa sklonoscu na zlo, tko bi bio dovoljno vrijedan i budan da bi izbjegao svaku ranu grijeha? "Ako je dakle potrebno da Crkva ima vlast otpustati grijehe, bilo je potrebno da krstenje ne bude jedini nacin na koji se ona sluzi kljucevima Kraljevstva nebeskoga, koje joj je dao Isus Krist; trebalo je da bude sposobna da svim pokornicima oprasta njihove grijehe, kad god pogrijese do posljednjeg casa zivota".

980 Po sakramentu pokore krstenik se moze pomiriti s Bogom i s Crkvom: Sveti oci su s pravom pokoru nazvali "napornim krstenjem". Sakrament je pokore onima koji su poslije krstenja pali, potreban za spasenje kao sto je krstenje onima koji jos nisu nanovo rodjeni.

II. Vlast kljuceva

981 Krist je poslije uskrsnuca poslao apostole da u njegovo ime propo-vijedaju (...) obracenje i otpustenje grijeha svim narodima" (Lk 24,47). Apostoli i njihovi nasljednici vrse tu "sluzbu pomirenja" (2 Kor 5,18) ne samo navjescujuci ljudima Bozje oprostenje, koje nam je Krist zasluzio, i pozivajuci ih na obracenje i vjeru, nego takodjer dajuci im po krstenju otpustenje grijeha i mireci ih s Bogom i s Crkvom vlascu kljuceva koju su primili od Krista: Crkva je primila kljuceve Kraljevstva nebeskoga, da se u njoj, po krvi Kristovoj i djelovanjem Duha Svetoga, vrsi otpustanje grijeha. U Crkvi dusa, koja je bila mrtva zbog grijeha, ponovno ozivljuje, da bi zivjela s Kristom, cija nas je milost spasila. 982 Nema grijeha, ma kako bio tezak, koji sveta Crkva ne moze oprostiti. "Nema nikoga, ma kako bio zao i gresan, koji se, sa sigurnoscu, ne treba nadati svome odrjesenju, ako mu je kajanje iskreno". Krist koji je umro za sve ljude zeli da u njegovoj Crkvi vrata oprostenja budu uvijek otvorena svakome tko se ostavi grijeha.

983 Kateheza ce se truditi da u vjernika pobudi i podupre vjeru u neusporedivu velicinu dara koji je uskrsli Krist dao svojoj Crkvi: poslanje i vlast da, po sluzbi apostola i njihovih nasljednika, doista otpusta grijehe: Gospodin hoce da njegovi ucenici imaju golemu vlast: hoce da njegovi siromasni sluge u njegovo ime vrse sto je on cinio dok je bio na zemlji.

Svecenici su primili vlast koju Bog nije dao ni andjelima ni arhandjelima. (...) Ono sto svecenici ovdje dolje izvrse,toBog gore potvrdjuje.

Da u Crkvi nema otpustenja grijeha, ne bi bilo nikakve nade, nikakva ufanja u vjecni zivot i vjecno oslobodjenje. Zahvalimo Bogu koji je svojoj Crkvi dao tolik dar.

Ukratko

984 Vjerovanje povezuje "oprostenje grijeha" s vjerom u Duha Svetoga. Kad im je dao Duha Svetoga, uskrsnuli je Krist apostolima povjerio vlast da oprastaju grijehe.

985 Krst je prvi i glavni sakrament za oprostenje grijeha: ujedinjuje nas s umrlim i uskrsnulim Kristom i daje nam Duha Svetoga.

986 Po Kristovoj volji, Crkva ima vlast oprastati grijehe krstenima; po svojim biskupima i svecenicima, ona to vrsi obicno u sakramentu pokore.

987 "Svecenici i sakramenti samo su sredstva otpustanja grijeha, kojima se nas Gospodin Isus Krist, jedini uzrok i djelitelj spasenja, htio posluziti, da brise nase krivnje i daje nam milost opravdanja".

Clanak 11.

"VJERUJEM U USKRSNUCE TIJELA"

988 Krscansko vjerovanje - ispovijest nase vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo - dostize vrhunac u proglasenju uskrsnuca mrtvih na kraju vremenâ i vjere u vjecni zivot.

989 Cvrsto vjerujemo i cvrsto se nadamo, da ce, kao sto je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te zivi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek zivjeti s uskrslim Kristom, i da ce ih on uskrisiti u posljednji dan. Kao sto je bilo njegovo, tako ce i nase uskrsnuce biti djelo Presvetog Trojstva: Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, ozivjet ce i smrtna tijela vasa po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,11). 990mIzricaj "tijelo" (doslovno "put", meso) oznacuje covjeka u stanju slaboce i smrtnosti. "Uskrsnuce tijela" znaci da poslije smrti nece zivjeti samo dusa, nego da ce i nasa "smrtna tijela" (Rim 8,11) ozivjeti. 991 Vjerovanje u uskrsnuce mrtvih bilo je bitna sastojnica krscanske vjere od pocetka. "Uvjerenje je krscana: uskrsnuce mrtvih; vjerujuci to, jesmo (to sto jesmo)": (...) kako neki medju vama govore da nema uskrsnuca mrtvih? Ako nema uskrsnuca mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje nase, uzalud i vjera vasa. (...) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,12-14.20).

I. Kristovo i nase Uskrsnuce

POSTUPNA OBJAVA USKRSNUCA

992 Bog je uskrsnuce mrtvih postupno objavljivao svome narodu. Nada u tjelesno uskrsnuce mrtvih nametnula se kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja citava covjeka, s dusom i tijelom. Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drzi svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom pocet ce se izrazavati vjera u uskrsnuce. U svojim kusnjama mucenici Makabejci priznaju: Kralj svijeta ce nas, "zato sto umiremo za njegove zakone, uskrisiti na zivot vjecni" (2 Mak 7,9). "Blago onom koji umire od ruke ljudi, u cvrstoj nadi koju ima od Boga: da ce ga Bog uskrisiti" (2 Mak 7,14). 993 Farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali su se uskrsnucu. Isus ga cvrsto naucava. Saducejima koji ga nijecu odgovara: "Niste li u zabludi zbog toga sto ne razumijete Pisama ni sile Bozje?" (Mk 12,24). Vjera u uskrsnuce zasniva se na vjeri u Boga koji nije "Bog mrtvih, nego zivih" (Mk 12,27).

994 Jos vise: Isus vjeru u uskrsnuce povezuje sa svojom osobom: "Ja sam uskrsnuce i zivot (...)" (Iv 11,25). Sam ce Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Vec odsada on za to daje znak i zalog vracajuci zivot nekim mrtvima, najavljujuci time vlastito uskrsnuce, koje ce ipak biti drugacijeg reda. O tom jedinstvenom dogadjaju on govori kao o "znaku Jone" (Mt 12,39), o znaku Hrama: navijesta svoje uskrsnuce treci dan nakon smrti.

995 Biti Kristov svjedok znaci biti "svjedok njegova uskrsnuca" (Dj 1,22), biti jedan od onih koji su "s njime posto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili " (Dj 10,41). Krscanska nada u uskrsnuce posve je odredjena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut cemo kao i on, s njime i po njemu.

996 Krscanska je vjera u uskrsnuce od pocetka nailazila na neshvacanja i protivljenja. "Ni u jednoj drugoj tocki krscanska vjera ne susrece toliko otpora kao u pogledu uskrsnuca tijela". Opcenito se dosta lako prihvaca da se ljudski zivot poslije smrti nastavlja na duhovan nacin. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako ocito smrtno moze uskrsnuti na vjecni zivot?

KAKO USKRSAVAJU MRTVI?

997 Sto znaci "uskrsnuti"? Po smrti, dijeljenjem duse i tijela, tijelo se covjekovo raspada, dok mu dusa ide u susret Bogu, cekajuci da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog ce svojom svemocu povratiti konacno nepokvarljiv zivot nasim tijelima sjedinjujuci ih s nasim dusama, snagom Isusova uskrsnuca.

998 Tko ce uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: "koji su dobro cinili - na uskrsnuce zivota, a koji su radili zlo - na uskrsnuce osude" (Iv 5, 29).

999 Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: "Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!" (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski zivot. Tako ce isto, u njemu, "svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju"; samo ce to tijelo biti preobrazeno u slavno tijelo, u "tijelo duhovno" (1 Kor 15, 44): Ali, reci ce netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li ce tijelom doci? Bezumnice! Sto sijes ne ozivljuje, ako ne umre. I sto sijes, ne sijes tijelo buduce, vec golo zrno (...) Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; (...) i mrtvi ce uskrsnuti neraspadljivi (...) Jer ovo raspadljivo treba da se obuce u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuce u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53). 1000 To "kako" nadilazi nasu mastu i nase shvacanje; mozemo ga dokuciti samo vjerom. Ali vec sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobrazenja nasega tijela po Kristu: Jednako kao sto kruh, koji je od zemlje, posto primi Bozje posvecenje, nije vise obican kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i nasa tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuca, nisu vise pokvarljiva. 1001 Kada? Konacno "u posljednji dan" (Iv 6,39-40.44.54;11,24), "na svrsetku svijeta". Uskrsnuce mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): Jer sam ce Gospodin - na zapovijed, na glas arhandjelov, na zov trublje Bozje - sici s neba. I najprije ce uskrsnuti mrtvi u Kristu (1 Sol 4,16).

SUUSKRSLI S KRISTOM

1002 Ako je istina da ce nas Krist uskrisiti u "posljednji dan", istina je takodjer da smo, na neki nacin, s Kristom vec uskrsnuli. Zahvaljujuci Duhu Svetome, krscanski je zivot vec odsad na zemlji sudjelovanje u smrti i uskrsnucu Kristovu: (...) s njime suukopani u krstenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih (...). Ako ste suuskrsli s Kristom, trazite sto je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu! (Kol 2,12; 3,1). 1003 Sjedinjeni s Kristom po krstenju, vjernici imaju vec sada stvarnog udjela u nebeskom zivotu uskrsnuloga Krista, ali taj zivot ostaje "skriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3). S njim nas zajedno "uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu" (Ef 2,6). Hranjeni njegovim tijelom u euharistiji, vec sada pripadamo Tijelu Kristovu. Kad uskrsnemo u posljednji dan, tada cemo se i mi "s njime pojaviti u slavi" (Kol 3,4).

1004 U iscekivanju tog dana, tijelo i dusa vjernika vec sudjeluju u dostojanstvu "biti u Kristu"; odatle proizlazi duznost postivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe: Tijelo pripada "Gospodinu i Gospodin tijelu. Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas ce uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vasa udovi Kristovi? (...) Tijelo vase hram je Duha Svetoga koji je u vama koga imate od Boga, te niste svoji (...). Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!" (1 Kor 6,13-15.19-20).

II. Umrijeti u Kristu Isusu

1005 Da se uskrsne s Kristom, treba umrijeti s Kristom, treba se "iseliti iz tijela i naseliti kod Gospodina" (2 Kor 5,8). Pri tom "odlasku" (Fil 2,23), koji je smrt, dusa se dijeli od tijela. Ona ce se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuca mrtvih.

SMRT

1006 "Zagonetka ljudskog polozaja dostize vrhunac pred smrcu". U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, "placa grijeha" (Rim 6,23). I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnucu.

1007 Smrt je kraj zemaljskoga zivota. Nas je zivot odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih zivih bica na zemlji, smrt javlja kao normalan svrsetak zivota. Taj vid smrti pridaje hitnost nasim zivotima: spomen na nasu smrtnost sluzi takodjer da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga zivota imamo samo ograniceno vrijeme: I sjecaj se svoga Stvoritelja u dane svoje mladosti, (...) prije nego se vrati prah u zemlju kao sto je iz nje i dosao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao (Prop 12, 1. 7). 1008 Smrt je posljedica grijeha. Kao vjerodostojni tumac nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Uciteljstvo uci da je smrt usla u svijet zbog ljudskog grijeha. Iako covjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je usla u svijet kao posljedica grijeha. "Tjelesna smrt, od koje bi covjek bio postedjen da nije sagrijesio", postala je tako covjekov "posljednji neprijatelj", koji treba biti pobijedjen.

1009 Smrt je po Kristu preobrazena. I Isus, Sin Bozji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je cinom potpunog i slobodnog podlaganja volji Ocevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov.

SMISAO KRSCANSKE SMRTI

1010 Zahvaljujuci Kristu, krscanska smrt ima pozitivan smisao. "Meni je zivjeti Krist, a umrijeti dobitak!" (Fil 1,21). "Vjerodostojna je rijec: Ako s njime umrijesmo, s njime cemo i zivjeti" (2 Tim 2,11). Bitna novost krscanske smrti jest u ovome: krscanin je po krstenju sakramentalno vec "umro s Kristom", da bi zivio novim zivotom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizicka smrt dovrsava to "umiranje s Kristom" te ispunja nase utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski cin: Dobro je za me da umrem u (eis ) Krista Isusa, vise nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega trazim, koji je za nas umro; njega hocu, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rodjenje priblizuje (...). Pustite me da primim cisto svjetlo; kada dodjem tamo, bit cu covjek. 1011 U smrti Bog covjeka zove k sebi. Zbog toga krscanin moze prema smrti osjetiti zelju kakvu je iskusio sveti Pavao: "Zelja mi je otici i s Kristom biti" (Fil 1,23); i on moze svoju smrt preobraziti u cin poslusnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu: Moja je zemaljska zelja razapeta; (...) u meni ziva voda romoni i kaze mi: "Dodji k Ocu!"

Zelim vidjeti Boga; a da ga vidim, moram umrijeti.

Ja ne umirem, ulazim u zivot. 1012 Krscanski je pogled na smrt izvanredno dobro izrazen u crkvenom bogosluzju: Tvojim se vjernima, Gospodine, zivot mijenja, a ne oduzima; i posto se raspadne dom ovozemnog boravka, stjece se vjecno prebivaliste na nebesima. 1013 Smrt je svrsetak covjekova zemaljskog hodocasca, svrsetak vreme-na milosti i milosrdja koje mu Gospodin pruza da ostvari svoj ovozemni zivot prema Bozjem nacrtu i da odredi svoju konacnu sudbinu. Kada zavrsi "jedini tijek naseg zemaljskog zivota", vise se necemo vratiti da zivimo druge zemaljske zivote. Ljudi samo jednom umiru (Hebr 9,27). Poslije smrti nema "ponovnog radjanja" ("reinkarnacije").

1014 Crkva nas potice da se pripremimo za cas smrti ("Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine", Litanije svih svetih), da molimo Majku Bozju da nas zagovara "na casu smrti nase" (Zdravo Marijo), da se utjecemo svetom Josipu, zastitniku dobre smrti: U svakom cinu i misli tako se vladaj kao da ces danas umrijeti. Kad bi imao cistu savjest, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje je cuvati se grijeha nego izbjegavati smrt. Ako danas nisi spreman, kako ces biti sutra?

Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru nasu tjelesnu Smrt,

kojoj nijedan covjek ne moze izbjeci.

Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu;

blago onima koje smrt nadje

po tvojoj svetoj volji,

jer im druga smrt nece nanijeti zla.

Ukratko

1015 "Tijelo je stozer spasenja." Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Rijec koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuce tijela, dovrsetak stvorenja i otkupljenja tijela.

1016 Smrcu se dusa dijeli od tijela, ali u uskrsnucu ce Bog nasemu preobrazenom tijelu dati nepokvarljiv zivot sjedinjujuci ga s nasom dusom. Kao sto je Krist uskrsnuo i vjecno zivi, tako cemo i mi svi uskrsnuti u posljednji dan.

1017 "Mi vjerujemo u pravo uskrsnuce ovoga tijela koje sada imamo."Ipak, u grob se sije tijelo raspadljivo, a uskrsava tijelo neraspa-dljivo,"tijelo duhovno" (1 Kor 15,44).

1018 Zbog istocnog grijeha, covjek mora podnijeti "tjelesnu smrt, od koje bi bio postedjen, da nije sagrijesio".

1019 Isus, Sin Bozji, dragovoljno je za nas podnio smrt u potpunom i slobodnom podlaganju volji Ocevoj. Svojom je smrcu pobijedio smrt i tako svim ljudima otvorio put spasenju.

Clanak 12.

"VJERUJEM U ZIVOT VJECNI"

1020 Za krscanina, koji svoju smrt sjedinjuje sa smrcu Kristovom, smrt je kao odlazak Kristu i ulazak u vjecni zivot. Kad Crkva, posljednji put, nad umirucim krscaninom izrekne oprosne rijeci Kristova odrjesenja, kada ga posljednji put obiljezi okrepljujucim pomazanjem i kada mu u popudbini (pricesti) dadne Krista kao hranu za putovanje, ona mu se obraca s blagim i ohrabrujucim rijecima: Podji, krscanska duso, s ovoga svijeta u ime Boga Oca svemogucega, koji te je stvorio, u ime Isusa Krista, Sina Boga zivoga, koji je za te trpio, u ime Duha Svetoga, koji se u te izlio. Danas ti bilo mjesto u miru i prebivaliste kod Boga na svetome Sionu, sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom, sa svetim Josipom i svim andjelima i svecima Bozjim (...).

Vrati se svojem pocetniku koji te je nacinio od gliba zemaljskoga. I zato neka ti na odlasku iz ovoga zivota dodje u susret Djevica Marija, andjeli i svi sveti (...), da svoga Otkupitelja gledas licem u lice(...).

I. Posebni sud

1021 Smrt je svrsetak ljudskog zivota kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Bozje koja se ocitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konacni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u vise navrata potvrdjuje takodjer neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja ce biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri. Prispodoba o siromasnom Lazaru i Kristova rijec dobrom razbojniku na krizu, kao i drugi tekstovi Novoga zavjeta, govore o posljednjoj sudbini duse koja moze biti razlicita.

1022 Svaki covjek vec od casa smrti, u posebnom sudu koji mu zivot stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj dusi vjecnu nagradu ili kaznu: ili treba proci kroz ciscenje,ili ce neposredno uci u nebesko blazenstvo, ili ce se odmah zauvijek osuditi. Uvecer nasega zivota, bit cemo sudjeni prema ljubavi.

II. Nebo

1023 Oni koji umiru u Bozjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve ocisceni, zive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slicni Bogu, jer ga gledaju "kao sto jest" (1 Iv 3,2), licem u lice: Nasom apostolskom vlascu definiramo da, prema opcem Bozjem odredjenju, duse svih svetih, koji su otisli s ovoga svijeta prije Muke Gospodina nasega Isusa Krista, (...) i svih drugih vjernika koji su umrli posto su primili sveto Kristovo krstenje, u kojih u casu smrti nije bilo nista za ciscenje (...) ili, ako je nesto bilo ili nesto bude sto treba ocistiti, cim, poslije svoje smrti, budu ociscene (...) i prije uskrsnuca njihovih tjelesa i opceg suda - i to nakon uzasasca Gospodina i Spasitelja Isusa Krista na nebo - bile su, jesu i bit ce u nebu, u kraljevstvu nebeskom i raju nebeskom s Kristom, u drustvu svetih andjela. One su poslije muke i smrti nasega Gospodina Isusa Krista, ugledale i gledaju Bozju bit neposrednim gledanjem, i to licem u lice, bez posredovanja ikakvog stvorenja. 1024 Taj savrseni zivot, to zajednistvo zivota i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, andjelima i svim blazenicima - zove se "nebo". Nebo je covjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih teznja, stanje najvece i konacne srece.

1025 Zivjeti u nebu znaci "biti s Kristom". Izabranici zive "u njemu", ali cuvajuci, dapace nalazeci u njemu svoj pravi identitet i vlastito ime: Zivot znaci biti s Kristom; stoga gdje je Krist, tu je zivot, tu je kraljevstvo.

1026 Isus Krist nam je svojom smrcu i uskrsnucem "otvorio" nebo. Zivot se blazenih sastoji u potpunom posjedovanju plodova Kristova otkupljenja; svojoj nebeskoj proslavi on pridruzuje one koji su u nj vjerovali i ostali vjerni njegovoj volji. Nebo je blazena zajednica svih koji su njemu savrseno pritjelovljeni.

1027 To otajstvo blazenog zajednistva s Bogom i sa svima onima koji su u Kristu nadilazi svako poimanje i svako predocenje. Sveto pismo nam o tome govori u slikama: zivot, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino (vjecnog) Kraljevstva, kuca Oceva, nebeski Jeruzalem, raj: "Sto oko ne vidje, i uho ne cu, i u srce covjecje ne udje, to pripravi Bog onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9).

1028 Bog se, zbog svoje transcendencije, moze vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju covjeka i kad mu za to dade sposobnost. To promatranje Boga u nebeskoj slavi Crkva naziva "blazenim gledanjem": Kakva ce biti tvoja slava i tvoja sreca: bit ces pripusten da gledas Boga, imat ces cast da sudjelujes u radostima spasenja i vjecnoga svjetla zajedno s Kristom, Gospodinom tvojim Bogom, (...) da uzivas u Kraljevstvu nebeskom, u drustvu pravednika i Bozjih prijatelja, radost postignute besmrtnosti. 1029 U slavi nebeskoj, blazenici s radoscu nastavljaju ispunjati volju Bozju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Oni vec kraljuju s Kristom; s njim ce "kraljevati u vijeke vjekova" (Otk 22,5).

III. Konacno ciscenje ili Cistiliste

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti ciscenju, kako bi postigli svetost nuznu za ulazak u nebesku radost.

1031 To konacno ciscenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudjenih, Crkva naziva Cistilistem. Nauk vjere s obzirom na Cistiliste Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajuci se na neka mjesta Svetog pisma, govori o cistilisnoj vatri: Sto se tice nekih lakih pogresaka, treba vjerovati da prije opceg suda postoji cistilisna vatra, prema onome sto potvrdjuje Onaj koji je Istina, govoreci da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga nece biti oprostena ni na ovom ni u buducem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci mozemo zakljuciti da se neke pogreske mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u buducem svijetu. 1032 Taj se nauk takodjer oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o cemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio zrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, castila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu zrtvu, da bi, ocisceni, mogli prispjeti k blazenom gledanju Boga. Crkva takodjer preporucuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pruzajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili ocisceni zrtvom svog oca, zasto bismo sumnjali da ce nasi prinosi za pokojne tim pokojnicima pruziti neku utjehu? Ne oklijevajmo pruzati pomoc onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.

IV. Pakao

1033 Ne mozemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlucimo da ga ljubimo. Ali, Boga ne mozemo ljubiti ako tesko grijesimo protiv njega, protiv svog bliznjega ili protiv nas samih: "tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vjecnoga zivota" (1 Iv 3,14.15). Nas Gospodin upozorava nas da cemo biti od njega odijeljeni, ako u teskim potrebama ne priskocimo u pomoc siromasnima i malenima, njegovoj braci. Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se covjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Bozju, znaci, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To upravo jest stanje konacnog samo-iskljucenja iz zajednistva s Bogom i s blazenicima, koje oznacujemo rijecju "pakao".

1034 Isus cesto govori o "geheni", o vatri "koja se ne gasi", pripre-mljenoj onima koji do kraja zivota odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se istodobno moze izgubiti dusa i tijelo. Isus teskim rijecima navjescuje da ce "poslati svoje andjele da pokupe sve (...) bezakonike i bace ih u pec ognjenu" (Mt 13,41-42), i da ce izreci osudu: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vjecni" (Mt 25,41).

1035 Crkva u svom naucavanju potvrdjuje opstojnost pakla i njegovu vjecnost. Duse onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vjecni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vjecnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome moze covjek naci zivot i srecu, za sto je stvoren i za cime tezi.

1036 Izjave Svetoga pisma i ucenje Crkve o paklu jesu poziv na odgo-vornost, kojom covjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vjecne sudbine. Istodobno su hitan poziv na obracenje: "Udjite na uska vrata! Jer siroka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Zivot i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13-14): Buduci da ne znamo ni dana ni casa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da, dovrsivsi jedini tijek nasega zemaljskog zivota, zasluzimo s njim uci na svadbu i ubrojiti se medju blagoslovljene, i da ne budemo kao zli i lijeni sluge otjerani u vjecni oganj, u vanjske tmine, gdje "ce biti plac i skrgut zubi". 1037 Bog nikoga ne predodredjuje za pakao; za to je potrebno svoje-voljno odvracanje od Boga (smrtni grijeh) i ustrajanje u tome sve do kraja. U euharistijskom slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrdje Boga, koji "nece da itko propadne, nego hoce da svi prispiju k obracenju" (2 Pt 3,9): Molimo, Gospodine, blagohotno primi ovaj zrtveni prinos nas tvojih slugu i sve obitelji svoje: obdari nase dane svojim mirom, izbavi nas od vjecne osude i ubroji nas medju izabrane svoje.

V. Posljednji sud

1038 Posljednjem sudu prethodit ce uskrsnuce svih mrtvih, "pravednika i nepravednika" (Dj 24,15). To ce biti "cas kad ce svi koji su u grobovima cuti glas Sina covjecjega. I izici ce: koji su dobro cinili - na uskrsnuce zivota, a koji su radili zlo - na uskrsnuce osude" (Iv 5,28-29). Tada ce Krist "doci u slavi i svi andjeli njegovi s njime (...). I sabrat ce se pred njim svi narodi, a on ce ih jedne od drugih razluciti kao sto pastir razlucuje ovce od jaraca. Postavit ce ovce sebi s desna, a jarce slijeva (...). I otici ce ovi u muku vjecnu, a pravednici u zivot vjecni" (Mt 25,31. 32. 33. 46).

1039 Pred Kristom koji je Istina bit ce konacno iznesena istina o stavu svakoga covjeka prema Bogu. Posljednji sud ce otkriti, do zadnjih posljedica, sve sto je tko za svoga zemaljskog zivota dobra ucinio ili propustio uciniti : Sve je zlo koje cine opaki zabiljezeno - da oni to i ne znaju. U dan kad Bog nece sutjeti (Ps 50,3) (...) okrenut ce se prema zlima: "Ja sam, reci ce im, na zemlju postavio svoje siromahe, zbog vas. Ja sam, njihov gospodar, stolovao na nebu zdesna svojega Oca - a moji su udovi na zemlji bili gladni. Da ste dali mojim udovima, vas bi dar bio dosao sve do Glave. Kad sam postavio svoje siromahe na zemlju, ucinio sam ih vasim dostavljacima, da donose vasa dobra djela u moju riznicu: vi niste nista polozili u njihove ruke, zato kod mene nista ne posjedujete". 1040 Posljednji sud bit ce u vrijeme slavnog povratka Kristova. Samo mu Otac zna sat i dan; samo on odlucuje o njegovu dolasku. Po svom ce Sinu Isusu Kristu izreci tada konacni pravorijek o svoj povijesti. Tada cemo upoznati posljednji smisao citava stvorenja i svu ekonomiju spasenja; shvatit cemo cudesne putove kojima je njegova Providnost vodila svaku stvar njezinu konacnom cilju. Posljednji ce sud otkriti da Bozja pravda pobjedjuje sve nepravde sto su ih Bozja stvorenja pocinila te da je Bozja ljubav jaca od smrti.

1041 Poruka Posljednjeg suda poziv je na obracenje dok Bog jos daje ljudima "vrijeme milosno, (...) vrijeme spasa" (2 Kor 6,2). Nadahnjuje i sveti strah Bozji. Obvezuje na pravdu Kraljevstva Bozjega. Navijesta "blazenu nadu" (Tit 2,13) povratka Krista Gospodina, koji ce doci "da se proslavi u svojim svetima i da se prodici u svima koji su vjerovali" (2 Sol 1,10).

VI. Nada novih nebesa i nove zemlje

1042 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo Bozje doci ce u svoj punini. Poslije opcega suda, pravednici ce, proslavljeni u tijelu i dusi, kraljevati zauvijek s Kristom, i sam ce svemir biti obnovljen: Tada ce Crkva "biti dovrsena u nebeskoj slavi, kad dodje vrijeme obnove svega, i kad se s ljudskim rodom sav svijet, koji je s covjekom tijesno povezan i po njemu dostize svoj cilj, u Kristu savrseno obnovi". 1043 Tu tajanstvenu obnovu, koja ce preobraziti covjecanstvo i svijet, Sveto pismo naziva "nova nebesa i nova zemlja" (2 Pt 3,13). To ce biti konacno ostvarenje Bozjega nauma da se " u Kristu uglavi sve - na nebesima i na zemlji" (Ef 1,10).

1044 U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog ce prebivati medju ljudima. "I otrt ce im svaku suzu s ociju te smrti vise nece biti, ni tuge, ni jauka, ni boli vise nece biti, jer - prijasnje uminu" (Otk 21,4).

1045 Za covjeka taj ce svrsetak biti konacno ostvarenje jedinstva ljudskog roda, koje je Bog htio od pocetka stvaranja i kojemu je putujuca Crkva bila "kao sakrament". Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit ce zajednicu otkupljenih, Sveti grad Bozji (Otk 21,2), "Zarucnicu, Zenu Jaganjcevu" (Otk 21,9). Vise nece biti ozlijedjena grijesima, ljagama, sebicnoscu, sto rusi ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blazeno gledanje, u kojemu ce se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit ce nepresusno vrelo srece, mira i uzajamnog zajednistva.

1046 U pogledu svemira, Objava potvrdjuje duboko sudbinsko zajedni-stvo tvarnoga svijeta i covjeka: "Doista, stvorenje sa svom zudnjom iscekuje ovo objavljenje sinova Bozjih (...)" u nadi da se oslobodi "robovanja i pokvarljivosti (...). Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdise i muci se u porodjajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdisemo iscekujuci posinstvo, otkupljenje svoga tijela" (Rim 8,19-23). 1047 I vidljivi je svemir, dakle, odredjen da se preobrazi, "da i sam svijet, obnovljen u svom prvotnom stanju, bude, bez ikakve smetnje, u sluzbi pravednicima", sudjelujuci u njihovoj proslavi u Isusu Kristu uskrslome.

1048 "Nepoznato nam je vrijeme dovrsenja zemlje i covjecanstva, a ne znamo ni nacin preobrazbe svemira. Prolazi, dakako, vanjski lik ovoga svijeta, izoblicen grijehom. No pouceni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima ce vladati pravednost i gdje ce blazenstvo ispuniti i nadvisiti sve zelje za mirom sto se radjaju u ljudskom srcu".

1049 "Iscekivanje nove zemlje niposto ne smije oslabiti, nego dapace razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji, koje vec pruza neku sliku novog svijeta. Stoga, iako treba dobro razlikovati ovozemni napredak od rasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko moze pridonijeti boljem uredjenju ljudskog drustva, od velike vaznosti za Bozje kraljevstvo".

1050 "Sve dobre plodove prirode i nasega truda, koje po Gospodnjoj zapovijedi i u njegovu Duhu budemo po zemlji prosirili, naci cemo poslije opet, ali ociscene od svake ljage, osvijetljene i preobrazene, kada Krist bude Ocu predao vjecno i sveopce kraljevstvo". Tada ce Bog biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vjecnom zivotu: Stvarni i istinski zivot jest Otac koji, po Sinu u Duhu Svetome, na sve kao iz izvora izlijeva nebeske darove. Po njegovoj su dobroti i nama ljudima uistinu obecana dobra vjecnog zivota.

Ukratko

1051 Svaki covjek, u casu smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj dusi vjecnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca zivih i mrtvih.

1052 "Vjerujemo da duse svih onih koji umru u Kristovoj milosti (...) sacinjavaju narod Bozji poslije smrti, koja ce konacno biti unistena u dan uskrsnuca, kad ce se duse ponovno sjediniti sa svojim tijelima".

1053 "Vjerujemo da mnostvo dusa, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sacinjavaju nebesku Crkvu, gdje, u vjecnom blazenstvu, gledaju Boga kakavojest, i gdje su, u razlicitom stupnju, pridruzene svetim andjelima u bozanskom vladanju proslavljenog Krista, posredujuci za nas i svojim bratskim zauzimanjem pomazuci nasoj slabosti".

1054 Oni koji umru u Bozjoj milosti i prijateljstvu, a nisu posve cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje, poslije smrti podnose ciscenje, da postignu svetost potrebnu da mogu uci u Bozju radost.

1055 Na temelju "opcinstva svetih", Crkva pokojne preporucuje Bozjem milosrdju i prikazuje za njih molitve, napose svetu euharistijsku zrtvu.

1056 Po primjeru Kristovu, Crkva upozorava vjernike na "tuznu i mucnu stvarnost vjecne smrti", koja se zove "pakao".

1057 Glavna je paklena kazna u vjecnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom moze covjek naci zivot i srecu, za sto je stvoren i za cime tezi.

1058 Crkva moli da se nitko ne izgubi: "Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe". Ako je istina da se nitko ne moze sam spasiti, jednako je istina da Bog hoce "da se svi ljudi spase (...)" (1 Tim 2,4) i da je njemu "sve moguce" (Mt 19,26).

1059 "Sveta rimska Crkva cvrsto vjeruje i ispovijeda da ce se na Sudnji dan svi ljudi sa svojim tijelima pojaviti pred Kristovim sudistem, da poloze racun za svoja djela".

1060 Na kraju vremenâ, Kraljevstvo ce Bozje postici svoju puninu. Tada ce pravednici, proslavljeni u tijelu i dusi zauvijek kraljevati s Kristom, i sam ce tvarni svemir biti preobrazen. Bog ce tada biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vjecnom zivotu.

"AMEN"

1061 Vjerovanje se, kao i zadnja knjiga Svetoga pisma, zavrsava zidov-skom rijeci Amen. Cesto je nalazimo na kraju molitava Novog zavjeta. A i Crkva svoje molitve zakljucuje s "Amen".

1062 U hebrejskom jeziku Amen se veze uz isti korijen kao i rijec "vjero-vati". Taj korijen izrazava cvrstocu, pouzdanost, vjernost. Otud shvacamo zasto rijec "Amen" moze izraziti i Bozju vjernost prema nama i nase povjerenje u Boga.

1063 U proroka Izaije nalazi se izraz "Bog istine", doslovno "Bog Ame-na", to jest Bog vjeran svojim obecanjima: "Tko se u zemlji bude blagoslivljao, neka se blagoslivlje Bogom vjernim (Bogom Amena)" (Iz 65,16). Nas Gospodin cesto upotrebljava izricaj "Amen", katkad udvostruceno, da naglasi pouzdanost svoga nauka i svoj ugled utemeljen na Bozjoj istini.

1064 Zavrsni "Amen" u Vjerovanju preuzima dakle i potvrdjuje pocetni: "Ja vjerujem". Vjerovati znaci reci "Amen" Bozjim rijecima, obecanjima, zapovijedima, znaci potpuno se pouzdati u onoga koji je "Amen" beskrajne ljubavi i savrsene vjernosti. Krscanski svakodnevni zivot bit ce "Amen" Vjerovanju nase krsne vjeroispovijesti: Neka ti Vjerovanje bude kao ogledalo. Ogledaj se u njemu: da vidis vjerujes li sve sto priznajes da vjerujes. I sa svoje vjere raduj se svaki dan. 1065 Sam Isus Krist jest "Amen" (Otk 3,14). On je konacni "Amen" Oceve ljubavi prema nama; on preuzima i dovrsava nas "Amen" Ocu: "Doista, sva obecanja Bozja u njemu su `Da!'. I stoga po njemu i nas Amen! Bogu na slavu!" (2 Kor 1,20): Po njemu, s njim i u njemu

tebi, Bogu Ocu svemogucemu,

u jedinstvu Duha Svetoga,

svaka cast i slava,

u sve vijeke vjekova.

AMEN.