DRUGO POGLAVLJE

BOG PRILAZI COVJEKU


50 Svojim prirodnim razumom covjek moze sa sigurnoscu spoznati Boga polazeci od njegovih djela. Postoji medjutim i drugi red spoznanja, kojemu covjek ne moze doprijeti vlastitim silama: to je red bozanske Objave.[1] Po svojoj posve slobodnoj odluci, Bog se covjeku objavljuje i dariva time sto mu otkriva svoje otajstvo, svoj dobrohotni naum sto ga je predodredio odvijeka u Kristu za sve ljude. Bog svoj naum spasenja potpuno objavljuje time sto salje svoga ljubljenog Sina, Gospodina nasega Isusa Krista, i Duha Svetoga.


Clanak 1.

OBJAVA BOGA


I. Bog objavljuje svoj "dobrohotni naum"

51 "U svojoj dobroti i mudrosti odlucio je Bog da objavi samoga Sebe i da saopci otajstvo svoje volje, kojim ljudi po Kristu, Rijeci koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajednicari bozanske naravi".[2]

52 Bog koji "prebiva u svjetlu nedostupnu" (1 Tim 6,16) zeli saopciti svoj vlastiti bozanski zivot ljudima sto ih je slobodno stvorio, da ih u svom jedinom Sinu ucini svojom posinjenom[3] djecom. Objavljujuci samoga sebe, Bog zeli osposobiti ljude da mu odgovore, da ga upoznaju i da ga ljube daleko vise nego li bi sami po sebi mogli.

53 Bozanski naum Objave ostvaruje se u isti mah "djelima i rijecima", sto su "iznutra medju sobom povezani"[4] te se uzajamno osvjetljuju. U tome je posebna "bozanska pedagogija": Bog se objavljuje postupno covjeku, postepeno ga pripravlja da primi nadnaravnu Objavu koju mu pruza o sebi samom a koja dolazi do vrhunca u osobi i poslanju utjelovljene Rijeci, Isusa Krista.

Sveti Irenej Lionski u vise navrata govori o ovoj bozanskoj pedagogiji pod vidom medjusobnog privikavanja izmedju Boga i covjeka: "Rijec Bozja nastanila se medju ljudima i postala je Sinom Covjecjim da covjeka privikne primati Boga a Boga da privikne stanovati u covjeku, prema Ocevoj volji".[5]

II. Postupnost Objave

BOG SE DAJE UPOZNATI VEC OD POCETKA

54 "Bog, koji po Rijeci stvara i uzdrzava sve, pruza ljudima u stvorenjima trajno svjedocanstvo o sebi. Hoteci pak da otvori put visnjeg spasenja, on je povrh toga vec od pocetka praroditeljima otkrio samog sebe".[6] Zaogrnuvsi ih sjajem milosti i pravednosti, Bog ih je pozvao na usrdno zajednistvo sa sobom.

55 Ta Objava nije bila prekinuta grijehom nasih praroditelja. Bog ih je "po njihovu padu, obecavsi otkupljenje, stvarno podigao dajuci im nadu u spasenje; i ne sustajuci, vodio je brigu za ljudski rod da svima koji, ustrajuci u dobrim djelima, traze spasenje, dade zivot vjecni".[7]

A kad je neposluhom izgubio tvoje prijateljstvo, nisi ga ostavio pod vlascu smrti (...) Vise si puta ljudima i svoj savez ponudio.[8]

SAVEZ S NOOM

56 Posto je jedinstvo ljudskog roda naruseno grijehom, Bog nastoji prije svega spasiti covjecanstvo spasavajuci sve pojedine njegove dijelove. Savez s Noom poslije opceg potopa[9] izrice osnovno nacelo bozanskog nauma spasenja prema "narodima", to znaci ljudima ujedinjenim po skupovima, "svaki s vlastitim jezikom - prema svojim plemenima i narodima" (Post 10,5).[10]

57 Taj u isti mah kozmicki, socijalni i religiozni red mnostva naroda,[11] koji je bozanska Providnost povjerila na cuvanje andjelima,[12] ide za tim da ogranici oholost palog covjecanstva, koje bi, jednodusno u opacini,[13] htjelo samo stvoriti vlastito jedinstvo na nacin kule babilonske.[14] Ali poradi grijeha,[15] tom su privremenom naumu spasenja mnogobostvo i idolopoklonstvo naroda i njegova vodje stalna prijetnja da skrene u poganske stranputice.

58 Savez s Noom ostaje na snazi sve dok traje vrijeme narodâ,[16] do pro-glasa Evandjelja u cijelom svijetu. Biblija postuje neke velike likove "narodâ", kao sto su "Abel pravedni", kralj-svecenik Melkisedek,[17] pralik Kristov,[18] pravednici "Noa, Daniel i Job" (Ez 14,14). Tako Sveto pismo pokazuje do kojih visina svetosti mogu dospjeti oni, koji prema Noinu Savezu zive ocekujuci da Krist "sve rasprsene sinove Bozje skupi u jedno" (Iv 11,52).

BOG IZABIRE ABRAHAMA

59 Da ujedini rasprseno covjecanstvo, Bog odabire Abrama zovuci ga da izadje iz svoje zemlje, iz roda i doma oceva,[19] i od njega cini Abrahama, to jest "oca naroda mnogih" (Post 17,5): "Sva plemena na zemlji tobom ce se blagoslivljati" (Post 12,3 LXX).[20]

60 Narod koji bude potekao od Abrahama bit ce nosilac obecanja danog patrijarsima, bit ce narod izabrani,[21] koji je pozvan da pripravi jednog dana ponovno okupljanje svih sinova Bozjih u jedinstvu Crkve.[22] Taj ce narod biti korijen, na koji ce se nacijepiti pogani koji postanu vjernicima.[23]

61 Patrijarsi, proroci i drugi likovi Starog zavjeta bili su i bit ce uvijek stovani kao sveti u svim liturgijskim predajama Crkve.

BOG OBLIKUJE IZRAELA KAO SVOJ NAROD

62 U vremenu nakon patrijarha, Bog je od Izraela ucinio svoj narod. Izbavio ga je iz egipatskoga ropstva, sklopio s njime Sinajski savez i po Mojsiju dao mu svoj zakon, zato da ga priznaje i sluzi mu kao jedinomu, zivome i istinskom Bogu, brizljivom Ocu i pravednom sucu, i da iscekuje obecanog Spasitelja.[24]

63 Izrael je Bozji svecenicki Narod,[25] nad kojim je "zazvano ime Gospodnje" (Pnz 28,10). To je Narod onih "kojima je prvima Gospodin Bog govorio",[26] Narod "starije brace" u vjeri Abrahamovoj.

64 Po prorocima Bog svoj Narod oblikuje u nadi spasenja, u iscekivanju novoga i vjecnoga saveza, koji ce, namijenjen svim ljudima,[27] biti upisan u srcima.[28] Proroci navjescuju korjenito otkupljenje Bozjega Naroda, ociscenje od svih njegovih nevjera,[29] spasenje koje ce obuhvatiti sve narode.[30] Nositelji ove nade bit ce prije svega Gospodnji siromasi i ponizni.[31] Svete zene poput Sare, Rebeke, Rahele, Mirjame, Debore, Ane, Judite i Estere zivom su ocuvale nadu u spasenje Izraela. U tome je najsvjetliji lik Marija.[32]

III. Isus Krist - "Posrednik i punina sve Objave"[33]

BOG JE REKAO SVE U SVOJOJ RIJECI

65 "Vise puta i na vise nacina Bog nekoc govorase ocima u prorocima; konacno, u ove dane, progovori nam u Sinu" (Heb 1,1-2). Krist, Sin Bozji koji je postao covjekom, jest jedina, savrsena i konacna Oceva Rijec. U njemu nam Otac kaze sve, i nece biti druge rijeci do ove. Sveti Ivan od Kriza, slijedeci tolike druge, sjajno to razlaze tumaceci Heb 1,1-2:

Darovavsi nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konacna Rijec, Bog nam je odjednom tom jedinom Rijecju rekao sve(...) Sto je naime nekoc djelomicno govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davsi nam to sve, posto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga jos ispitivati ili iskati od njega vidjenja i objave, ne samo da bi cinio glupost, nego bi Boga vrijedjao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega trazio jos kakve stvari i novine.[34]

DRUGE OBJAVE NECE BITI

66 "Krscanska, dakle, ekonomija (plan spasenja), ukoliko je, novi i konacni savez, nikada nece minuti: nemamo vise ocekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi nas Gospodin Isus Krist".[35] Premda je objava dovrsena, ipak nije sva potpuno izrecena; na krscanskoj je vjeri da po-stupno kroz vjekove dosegne sav domasaj objave.

67 Tijekom stoljeca bilo je takozvanih "privatnih" objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da "poboljsaju" ili "upotpune" konacnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u odredjenom povjesnom razdoblju potpunije zivi. Pod vodstvom crkvenog uciteljstva osjecaj vjernika znade razluciti i prihvatiti ono sto je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca.

Krscanska vjera ne moze prihvatiti "objavâ" koje bi htjele nadici ili ispraviti objavu koja je u Kristu dovrsena. Toga ima u nekih nekrscanskih religija, a i u nekih novijih sekta koje se na takvim "objavama" zasnivaju.

Ukratko

68 Bog se iz ljubavi objavio i darovao covjeku. Time nudi konacan i preobilan odgovor na pitanja koja covjek sebi postavlja o smislu i o cilju vlastitog zivota.

69 Bog se covjeku objavio priopcivsi mu postupno svoje Otajstvo zahvatima i rijecima.

70 Povrh svjedocanstva sto ga o sebi daje u stvorenim stvarima, Bog se ocitovao nasim praroditeljima. Govorio im je, a poslije pada obecao spasenje[36] i ponudio svoj Savez.

71 Bog je sklopio s Noom Savez vjecan, Savez izmedju sebe i svih zivih bica.[37] Dokle god bude svijeta, trajat ce i taj Savez.

72 Bog je izabrao Abrahama i sklopio Savez s njime i njegovim potom-stvom. Od njega je nacinio svoj narod, kojemu je po Mojsiju objavio svoj Zakon. Taj narod je Bog po prorocima pripravljao, da prihvate spasenje namijenjeno svemu covjecanstvu.

73 Bog se potpuno objavio poslavsi svoga vlastitog Sina, u kojemu je sklopio svoj Savez zauvijek. Krist je konacna Oceva Rijec, tako da poslije njega nece vise biti neke druge Objave.


Clanak 2.

PRENOSENJE BOZANSKE OBJAVE


74 Bog "hoce da se svi ljudi spase i dodju do spoznanja istine" (1 Tim 2,4), to jest spoznanja Isusa Krista.[38] Potrebno je zato da se Krist navjescuje svim narodima i svim ljudima i da na taj nacin Objava dospije sve do na kraj svijeta:
"Bog je predobrostivo uredio da ono isto, sto je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim narastajima".[39]

I. Apostolska predaja

75 "Krist Gospodin, u kom se dovrsuje sva objava Visnjeg Boga, dao je apostolima nalog da Evandjelje, - koje je, unaprijed obecano po prorocima, On sam ispunio i svojim ustima proglasio - propovijedaju svima kao vrelo svekolike spasonosne istine i moralnog reda uvodeci ih u zajednistvo bozanskih darova".[40]

APOSTOLSKO PROPOVIJEDANJE...

76 Prema Gospodinovoj zapovijedi Evandjelje se prenosilo dvojako:

...NASTAVLJENO PO APOSTOLSKOM NASLJEDSTVU

77 "Da se Evandjelje u Crkvi bez prekida uscuva neiskvareno i zivo, apostoli su kao nastavljace ostavili biskupe, predajuci im svoje vlastito uciteljsko mjesto".[42] "Apostolsko se propovijedanje, na osobit nacin izrazeno u nadahnutim knjigama, moralo neprekinutim nastavljanjem sacuvati sve do dovrsenja vremena".[43]

78 To zivo prenosenje zbiva se po Duhu Svetom i, ukoliko je zasebno od Svetoga pisma, mada s njime ipak najuze povezano, naziva se "Predajom". Po njoj "Crkva u svom naucavanju, zivotu i bogostovlju postojano odrzava i svim narastajima prenosi sve sto ona jest, sve sto vjeruje".[44] "Naucavanje Svetih Otaca svjedoci o zivotvornoj prisutnosti te Predaje: njezino se bogatstvo slijeva u djelovanje i u zivot Crkve vjernice i moliteljice".[45]

79 Na taj nacin sebedarje sto ga je Otac izvrsio po svojoj Rijeci u Duhu Svetome, ostaje prisutno i djelotvorno u Crkvi: "Bog, koji je jednoc progovorio, bez prekida razgovara sa Zarucnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se ziva rijec Evandjelja razlijeze u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te cini da u njima obilno stanuje rijec Kristova".[46]

II. Odnos izmedju Predaje i Svetog pisma

ZAJEDNICKO VRELO...

80 "Sveta predaja i Sveto pismo usko su dakle medjusobno povezani i zdruzeni. Oboje naime proistjece iz istog bozanskog vrutka i na neki se nacin uzajamno hraneci k istom cilju smjera".[47] Oboje uprisutnjuje i cini u Crkvi plodnim Otajstvo Krista, koji je obecao da ce ostati sa svojima "u sve dane - do svrsetka svijeta" (Mt 28,20).

...ALI DVA RAZLICITA NACINA PRENOSENJA

81 "Sveto pismo je Bozja Rijec ukoliko je pod dahom Duha Svetog pismeno ustaljena".

A Sveta predaja cuva "Rijec Bozju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjerise apostolima" te je prenosi "cjelovito njihovim nasljednicima da je oni - vodjeni svjetlom Duha istine - svojim navjescivanjem vjerno cuvaju, izlazu i sire".

82 Tako biva da Crkva, kojoj je povjereno prenosenje i tumacenje Objave, "svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zato valja oboje (tj. Sveto pismo i Predaju) primati i castiti jedna-kim osjecajem poboznosti i stovanja".[48]

APOSTOLSKA PREDAJA I CRKVENE PREDAJE

83 Predaja (ili Tradicija), o kojoj ovdje govorimo, jest ona koja dolazi od Apostola i prenosi ono sto su oni primili od naucavanja i primjera Isusova i sto su naucili od Duha Svetoga. U stvari, prvi narastaj krscana nije jos imao napisani Novi zavjet; a i sam Novi zavjet svjedoci o razvoju zive Predaje. Od te Predaje treba razlikovati teoloske, disciplinske, liturgijske ili pobozne "predaje" (ili tradicije), koje su tijekom vremena nastale u mjesnim Crkvama. One predstavljaju posebne izrazajne oblike velike Predaje prilagodjene razlicitim mjestima i razdobljima. U svjetlu apostolske Predaje ove se "predaje" mogu cuvati, prilagodjivati ili cak napustiti pod vodstvom crkvenog Uciteljstva.

III. Tumacenje poklada vjere

POKLAD VJERE POVJEREN SVOJ CRKVI

84 "Poklad" (1 Tim 6,20)[49] vjere ("depositum fidei"), sadrzan u Svetoj predaji i u Svetom pismu, Apostoli su povjerili svoj Crkvi kao cjelini. "Prianjajuci uza nj, sav sveti puk - sabran oko svojih pastira - ustraje postojano u nauci apostolskoj i zajednistvu, u lomljenju kruha i molitvama, tako da nastaje jedinstvena istodusnost predstojnikâ i vjernika u cuvanju, vrsenju i ispovijedanju predane vjere".[50]

UCITELJSTVO CRKVE

85 "Zadaca vjerodostojno tumaciti pisanu ili predanu rijec Bozju povjerena je samo zivom crkvenom uciteljstvu, koje to s autoritetom cini u ime Isusa Krista",[51] tj. biskupima u zajednistvu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom.

86 "To uciteljstvo, dakako, nije iznad rijeci Bozje, nego joj sluzi uceci samo ono sto je predano: po bozanskom nalogu i uz pomoc Duha Svetoga, odano Rijec slusa, kao svetinju cuva i vjerno izlaze te iz toga jedinog poklada vjere crpi sve sto predlaze da se vjeruje kao od Boga objavljeno".[52]

87 Pamteci Kristovu rijec apostolima: "Tko vas slusa, mene slusa" (Lk 10,16),[53] vjernici poucljivo prihvacaju ucenje i smjernice, koje im Pastiri daju u razlicitim oblicima.

VJERSKE DOGME

88 Crkveno se uciteljstvo sluzi puninom autoriteta primljenog od Krista kad definira dogme, to znaci, kad, u obliku koji krscanski puk obvezuje na neopoziv pristanak vjere, izlaze istine sadrzane u bozanskoj objavi, ili pak istine koje su s takvima nuzno povezane.

89 Nas duhovni zivot i dogme organski su povezani. Dogme su svjetla na putu nase vjere, one ga osvjetljuju i cine sigurnim. I obratno, ako nam je zivot ispravan, bit ce nam razum i srce otvoreni, da prihvate svjetlo vjerskih dogmi.[54]

90 Uzajamna povezanost i dosljednost dogmi mogu se naci u cjelokupnosti objave Kristova otajstva.[55] "Unutar istina katolicke nauke postoji red ili `hijerarhija', jer je razlicita njihova povezanost s temeljem krscanske vjere".[56]

NADNARAVNI SMISAO VJERE

91 Svi vjernici sudjeluju u razumijevanju i prenosenju objavljene istine. Primili su pomazanje Duha Svetoga, koji ih poucava o svemu[57] i uvodi ih "u svu istinu" (Iv 16,13).

92 "Ukupnost vjernika (...) ne moze se u vjeri prevariti, i to svojstvo ona ocituje nadnaravnim osjecajem vjere cijeloga naroda kad `od biskupa sve do posljednjih vjernika laika' pokazuje opce svoje slaganje u stvarima vjere i morala".[58]

93 "Tim osjecajem vjere, sto ga pobudjuje i podrzava Duh istine, Bozji Narod pod vodstvom svetog uciteljstva, uz vjeru, `koja je jednom bila predana svetima', nepokolebljivo pristaje, ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije je primjenjuje u zivot".[59]

RAST U RAZUMIJEVANJU VJERE

94 Zahvaljujuci pomoci Duha Svetoga, shvacanje kako stvarnosti tako i izricaja poklada vjere moze u zivotu Crkve napredovati:

95 "Ocevidno, dakle - po premudroj Bozjoj odluci - Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno uciteljstvo tako su uzajamno povezani i zdruzeni te jedno bez drugih ne moze opstati, a sve zajedno - svako na svoj nacin - pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspjesno pridonosi spasenju dusa".[65]

Ukratko

96 Sto je Krist povjerio apostolima, to su oni, propovijedanjem i spisima, po nadahnucu Duha Svetoga, prenijeli svim narastajima, sve do Kristova slavnog povratka.

97 "Sveta predaja i Sveto pismo sacinjavaju jedan sveti poklad rijeci Bozje".[66] U njemu, kao u kakvom ogledalu, putujuca Crkva promatra Boga, izvor svih njezinih bogatstava.

98 "U svom naucavanju, zivotu i bogostovlju Crkva postojano odrzava i svim narastajima prenosi sve sto ona jest, sve sto vjeruje".[67]

99 Sav Bozji narod, na osnovu svoga nadnaravnog osjecaja vjere, neprestano prima dar bozanske objave, u nj sve dublje prodire i potpunije po njemu zivi.

100 Samo je uciteljstvu Crkve, papi i biskupima u zajednistvu s njime, povjerena sluzba da autenticno tumaci Bozju rijec.


Clanak 3.

SVETO PISMO


I. Krist - Jedina Rijec Svetoga pisma

101 Da se objavi ljudima, Bog u svojoj susretljivoj dobroti govori ljudima ljudskim rijecima: "Rijeci Bozje, izrecene ljudskim jezicima, postadose slicne ljudskom govoru, kao sto jednoc Rijec vjecnog Oca, uzevsi slabo ljudsko tijelo, postade slicna ljudima".[68]

102 Kroza sve rijeci Svetog pisma Bog govori samo jednu Rijec: svoju jedinorodjenu Rijec, kojom potpuno izrice sebe samoga:[69]

"Sjetite se da postoji samo jedan govor Bozji koji se odvija u cijelome Svetom pismu i samo je jedna Rijec koja odjekuje na ustima svih svetih pisaca. Buduci da je u pocetku bila Bog u Boga, ne poznaje sricanja po slogovima, jer je izvan vremena".[70]

103 Zbog toga je Crkva uvijek postovala Sveta pisma, kao sto stuje samo Tijelo Gospodnje. Ona ne prestaje pruzati vjernicima Kruh zivota, koji prima sa stola rijeci Bozje i Tijela Kristova.[71]

104 U Svetom pismu Crkva nalazi stalno svoju hranu i svoju snagu,[72] jer u njemu ne prima samo rijec ljudsku, nego ono sto stvarno jest: rijec Bozju.[73] "U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara".[74]

II. Nadahnuce i istina Svetog pisma

105 Bog je autor Svetoga pisma. "Sve od Boga objavljeno, sto nam se u Svetom pismu slovom cuva i daje, pismeno je utvrdjeno dahom Duha Svetoga".

"Knjige Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drzi svetima i kanonski-ma zato sto - po nadahnucu Duha Svetog napisane - imaju Boga za autora i sto su Crkvi kao takve predane".[75]

106 Bog je nadahnuo ljudske autore Svetih knjiga. "Pri sastavljanju Svetih knjiga, Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moci upotrijebio, da - njegovim djelovanjem u njima i po njima - kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono sto on hoce".[76]

107 Nadahnute knjige naucavaju istinu. "Buduci da sve ono, sto nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju, valja drzati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma cvrsto, vjerno i bez zablude naucavaju istinu koju je Bog htio da radi naseg spasenja bude zapisana u Svetom pismu".[77]

108 Ipak krscanska vjera nije "religija Knjige". Krscanstvo je religija Bozje "Rijeci", "ne neke napisane i nijeme rijeci, nego Rijeci utjelovljene i zive".[78] Da rijeci Svetih knjiga ne ostanu mrtvim slovom, treba da nam Krist, vjecna Rijec zivoga Boga, po Duhu Svetom "otvori pamet da Pisma razumijemo" (Lk 24,45).

III. Duh Sveti - tumac Pisma

109 U Svetom pismu Bog govori covjeku na ljudski nacin. Da bi se Pismo ispravno tumacilo, treba dakle pazljivo istrazivati sto su nam sveti pisci stvarno htjeli reci i sto je Bog po njihovim rijecima odlucio otkriti.[79]

110 Da bi se shvatila nakana svetih autora, treba uzeti u obzir prilike njihova vremena i njihove kulture, ondasnje "knjizevne vrste", onovremeni nacin shvacanja, izrazavanja i pripovijedanja. "Istina se, naime, drugacije iznosi i izrazava u tekstovima, prema tome jesu li povijesni, ili prorocki, ili pjesnicki, ili drugovrsna govora".[80]

111 No, buduci da je Sveto pismo nadahnuto, postoji jos jedno ne manje vazno nacelo ispravna tumacenja, bez kojega bi Pismo ostalo mrtvo slovo: Sveto pismo treba "citati i tumaciti istim Duhom kojim je napisano".[81]

Za tumacenje Svetog pisma u skladu s Duhom koji ga je nadahnuo, Drugi vatikanski sabor naznacuje tri kriterija:[82]

112 1. Brizno paziti "na sadrzaj i jedinstvo cijeloga Pisma". Koliko god bile razlicite knjige od kojih se sastoji, Pismo je ipak jedno poradi jedinstva Bozjega nauma, kojemu je Isus Krist srediste i srce - srce otvoreno nakon njegove Pashe:[83]

Pod Kristovim srcem[84 ]treba razumjeti Sveto pismo, koje upravo otkriva srce Kristovo. To je srce prije Muke bilo zatvoreno jer Pismo bijase nejasno. Ali Pismo je poslije Muke otvoreno, da oni koji ga sada poznaju, razmotre i shvate kako trebaju protumaciti prorostva.[85]

113 2. Pismo citati u "zivoj Predaji cijele Crkve". Prema rijeci Otaca, "sacra Scriptura principalius est in corde Ecclesiae quam in materialibus instrumentis scripta - Sveto pismo je vecma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama". Crkva u svojoj Predaji doista cuva zivo sjecanje Bozje Rijeci, a Duh Sveti joj je tumac u duhovnom smislu.[86]

114 3. Paziti "na analogiju vjere".[87] Pod "analogijom vjere" podrazu-mijevamo uzajamnu povezanost istina vjere medju sobom i u cjelokupnom naumu Objave.

VISESTRUKI SMISAO PISMA

115 Prema staroj predaji moze se razlikovati dvostruk smisao Svetog pisma: doslovni i duhovni smisao. Ovaj potonji se opet dijeli na: alegorijski, moralni i anagogicki. Kad se ova cetiri smisla potpuno slazu, zivom citanju Pisma u Crkvi zajamceno je sve njegovo bogatstvo.

116 Doslovni smisao jest znacenje sto proizlazi iz rijeci Svetog pisma a utvrdjuje se egzegezom, koja se drzi pravila ispravna tumacenja. "Omnes sensus (sc. sacrae Scripturae) fundentur super litteralem - Svaki se smisao (Svetog pisma) temelji na doslovnom".[88]

117 Duhovni smisao. Zahvaljujuci jedinstvu Bozjega nauma, ne samo tekst Svetog pisma, nego i stvarnosti i dogadjaji, o kojima se govori, mogu biti znakovi.

  1. Alegorijski smisao. Do dubljeg shvacanja dogadjaja mozemo doprijeti ako prepoznamo znacenje koje imaju u Kristu; tako npr. prelazak Crvenoga mora znak je Kristove pobjede, a time i Krstenja.[89]

  2. Moralni smisao. Dogadjaji, o kojima Sveto pismo pripovijeda, mogu nas ponukati da ispravno djelujemo. Opisani su "za upozorenje nama" (1 Kor 10,11).[90]

  3. Anagogicki smisao. Odredjene stvarnosti i dogadjaje mozemo sagledati u njihovu vjecnom znacenju, kojim nas uznose (grcki: "anagoge") prema nasoj Domovini. Tako je Crkva na zemlji znak nebeskog Jeruzalema.[91]

118 Znacenje ovog cetverostrukog smisla dobro sazimlje srednjovjekovni dvostih:
Littera gesta docet, quid credas allegoria,
Moralis quid agas, quo tendas anagogia.

Slovo uci dogadjaje, alegorija sto vjerovati,
Moral sto ciniti, anagogija kamo teziti.

119 "Tumaci su pozvani da po tim pravilima rade na dubljem razumijevanju i izlaganju smisla Svetoga pisma da otud, kao iz pripravna proucavanja, sazre sud Crkve. Sve naime sto je u svezi s tumacenjem Pisma podlijeze konacno sudu Crkve, koja vrsi bozansko poslanje i sluzbu cuvanja i tumacenja rijeci Bozje".[92]
"Ego vero Evangelio non crederem, nisi me catholicae Ecclesiae commoveret auctoritas" - Ja ne bih vjerovao Evandjelju, kad me ne bi na to poticao autoritet Katolicke Crkve.[93]

IV. Kanon Pisama

120 Po apostolskoj Predaji Crkva je razaznala, koje spise ukljuciti u popis Svetih knjiga.[94] Taj zaokruzeni popis nazvan je "Kanonom" Svetih pisama. Prema njemu Stari zavjet sadrzi 46 knjiga (45, ako se Jeremija i Tuzaljke uzmu kao jedinstven spis), a Novi zavjet 27:[95]

Stari zavjet: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon, Josua, Suci, Knjiga o Ruti, dvije knjige o Samuelu, dvije knjige o Kraljevima, dvije knjige Ljetopisa, Knjiga Ezrina i Nehemijina, Tobija, Judita, Estera, dvije knjige o Makabejcima, Job, Psalmi, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova, Izaija, Jeremija, Tuzaljke, Baruh, Ezekiel, Daniel, Hosea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.

Novi zavjet: Evandjelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, Djela apostolska, Poslanice apostola Pavla Rimljanima, prva i druga Korincanima, Galacanima, Efezanima, Filipljanima, Kolosanima, prva i druga Solunjanima, prva i druga Timoteju, Titu, Filemonu, Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, prva i druga Poslanica Petrova, tri Poslanice Ivanove, Judina poslanica i Otkrivenje Ivanovo.

STARI ZAVJET

121 Stari je zavjet neodvojiv dio Svetog pisma. Njegove su knjige od Boga nadahnute i neprolazne vrijednosti,[96] jer Stari savez nije nikad bio opozvan.

122 I doista, "starozavjetni rasporedjaj (= ekonomija) bijase prvenstveno tome usmjeren da pripravi(...) dolazak Krista, sveopceg spasitelja". Knjige Starog zavjeta, "makar sadrzavale sto nesavrseno i privremeno", ipak svjedoce o citavom odgojnom postupku Bozje spasiteljske ljubavi; "izrazavaju zivu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzviseni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o zivotu covjekovu i cudesno blago molitava"; u njima se napokon "krije Otajstvo naseg spasenja".[97]

123 Krscani postuju Stari zavjet kao pravu rijec Bozju. Crkva je uvijek odlucno odbacivala namisao da napusti Stari zavjet pod izlikom da ga je Novi prevladao (marcionizam).

NOVI ZAVJET

124 "Rijec Bozja, spasiteljska sila Bozja svakome koji vjeruje, prisutna je i na istaknut nacin iskazuje svoju moc u spisima Novog zavjeta".[98] Ti nam spisi pruzaju konacnu istinu bozanske Objave. Njihov je sredisnji sadrzaj Isus Krist, utjelovljeni Sin Bozji, njegova djela, njegova nauka, njegova smrt i proslava, a tako i poceci njegove Crkve pod vodstvom Duha Svetoga.[99]

125 Evandjelja su srz citavog Svetog pisma, "jer su poglavito svjedocanstvo o zivotu i nauci utjelovljene Rijeci, nasega Spasitelja".[100]

126 Pri oblikovanju Evandjelja mogu se razlikovati tri razdoblja:

  1. Zivot i ucenje Isusovo. Crkva cvrsto drzi da cetiri evandjelja, "kojima bez sustezanja potvrdjuje povijesnost, vjerno predaju ono sto je Isus, Sin Bozji, dok je zivio medju ljudima, za njihovo vjecno spasenje zaista ucinio i ucio sve do dana kad je bio uzet".

  2. Usmena predaja. "Poslije Gospodinova uzasasca, ono sto je On rekao i ucinio Apostoli su predavali svojim slusateljima s onim punijim razumijevanjem koje su sami - pouceni slavnim dogadjajima Kristovim i svjetlom Duha istine - uzivali".

  3. Pisana evandjelja. "Sveti su pisci napisali cetiri Evandjelja tako da su - iz mnostva onog sto je bilo usmeno ili vec i pismeno predano - neke stvari probrali, a nesto sazeli ili - s obzirom na prilike u Crkvama - razvili. Oni su u tom zadrzali oblik navjestaja, ali uvijek tako da nam priopce nepatvorenu istinu o Isusu".[101]

127 Cetveroliko evandjelje zauzima u Crkvi jedinstveno mjesto. Svjedoci to stovanje koje mu iskazuje liturgija i izuzetna privlacna snaga koja je u svim vremenima djelovala na Svece.
"Nema nauke bolje, dragocjenije i sjajnije nego sto je tekst evandjelja. Promatrajte i cuvajte [u srcu] sto je Krist, nas Gospodin i Ucitelj, svojim rijecima ucio i svojim djelima izvrsio."[102]

"Evandjelje me prije svega zaokuplja za vrijeme molitve; u njemu nalazim sve sto je potrebno mojoj siromasnoj dusi. U njemu otkrivam uvijek nove spoznaje, skrivena i otajstvena znacenja".[103]

JEDINSTVO STAROG I NOVOG ZAVJETA

128 Vec od apostolskih vremena,[104] pa kasnije stalno u svojoj Predaji, Crkva je jedinstvo bozanskog nauma u obadva Zavjeta objasnjavala s pomocu tipologije, po kojoj se u Bozjim djelima Staroga zavjeta razabiru "pralikovi" onoga sto je Bog u punini vremena izvrsio u Osobi svoga utjelovljenog Sina.

129 Krscani dakle citaju Stari zavjet u svjetlu Krista, koji je umro i uskrsnuo. Ovo tipolosko citanje iznosi na vidjelo neiscrpni sadrzaj Starog zavjeta. Ipak nas ne smije navesti da zaboravimo kako Stari zavjet zadrzava vlastitu vrijednost Objave, sto mu je sam nas Gospodin ponovo potvrdio.[105] Zato i Novi zavjet iziskuje da bude citan u svjetlu Staroga. Prvotna krscanska kateheza stalno se njime sluzila.[106] Prema staroj izreci, Novi zavjet se u Staromu skriva, a Stari se u Novom otkriva: "Novum in Vetere latet et in Novo Vetus patet".[107]

130 Tipologija izrice dinamizam koji vodi prema dovrsenju bozanskoga nauma, kada ce konacno "Bog biti sve u svemu" (1 Kor 15,28). Na primjer, poziv patrijarha i izlazak iz Egipta ne gube u bozanskom nacrtu svoje vlastite vrijednosti zbog cinjenice da su, istodobno, u njemu prelazne etape.

V. Sveto pismo u zivotu Crkve

131 "Tolika je sila i moc u rijeci Bozjoj da ona biva uporiste i zivotna snaga Crkvi, a sinovima Crkve jedrina vjere, hrana duse, cisto i nepresusno vrelo duhovnoga zivota".[108] "Kristovim vjernicima treba da bude sirom otvoren pristup k Svetom pismu".[109]

132 "Zato i treba da proucavanje svetih knjiga bude kao dusa svete teologije. Iz iste rijeci Pisma crpe zdravu hranu i sveto se osvjezuje i sluzba rijeci, to jest pastirska propovijed, kateheza i svaka krscanska obuka, u kojoj liturgijska homilija treba da zauzme izuzetno mjesto".[110]

133 Crkva "potice posebno sve Kristove vjerne (...) da se ucestalim citanjem bozanskih Pisama nauce `najizvrsnijem znanju - Isusu Kristu' (Fil 3,8). Jer `nepoznavanje Pisama jest nepoznavanje Krista' (Sveti Jeronim)".[111]

Ukratko

134 "Omnis Scriptura divina unus liber est, et ille unus liber Christus est, quia omnis Scriptura divina de Christo loquitur, et omnis Scriptura divina in Christo impletur - Citavo Sveto pismo samo je jedna knjiga, i ta jedna knjiga jest Krist; uistinu cijelo bozansko Pismo govori o Kristu i u njemu se citavo ispunjava".[112]

135 "Sveta pisma sadrze rijec Bozju i - jer su nadahnuta - zaista su rijec Bozja".[113]

136 Bog je autor Svetog pisma ukoliko je nadahnuo njegove ljudske pisce; u njima i po njima On djeluje i tako jamci da nas njihovi spisi bez zablude uce istini spasenja.[114]

137 Tumacenje nadahnutih Pisama mora prije svega paziti na ono sto je Bog preko svetih autora htio objaviti za nase spasenje. "Ono sto je djelo Duha, moze se potpuno razumjeti samo pod utjecajem Duha".[115]

138 Crkva prihvaca i casti kao nadahnute 46 knjiga Starog zavjeta i 27 knjiga Novog zavjeta.

139 Cetiri evandjelja zauzimaju sredisnje mjesto, jer im je srediste Krist.

140 Iz jedinstva Bozjeg nauma i njegove Objave proizlazi jedinstvo dvaju Zavjeta: Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Oba se medjusobno osvjetljuju; i jedan i drugi su prava rijec Bozja.

141 "Crkva je uvijek castila bozanska Pisma slicno kao i samo Gospodnje Tijelo".[116] Oboje su hrana i pravilo svemu krscanskom zivotu. "Tvoja rijec nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi" (Ps 119,105).[117]


[1] Usp. I. vatikanski sabor, DS 3015.

[2] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 2.

[3] Usp. Ef, 1,4-5.

[4] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 2.

[5] SV. IRENEJ LIONSKI, Adversus haereses, 3, 20, 2; usp. npr. 3, 17, 1; 4, 12, 4; 4, 21, 3.

[6] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 3.

[7] Isto.

[8] Rimski misal, IV. euharistijska molitva.

[9] Usp. Post 9,9.

[10] Usp. Post 10,20-31.

[11] Usp. Dj 17,26-27.

[12] Usp. Pnz 4,19; Pnz (LXX) 32,8.

[13] Usp. Mudr 10,5.

[14] Usp. Post 11,4-6.

[15] Usp. Rim 1,18-25.

[16] Usp. Lk 21, 24.

[17] Usp. Post 14,18.

[18] Usp. Heb 7,3.

[19] Usp. Post 12,1.

[20] Usp. Gal 3,8.

[21] Usp. Rim 11,28.

[22] Usp. Iv 11,52; 10,16.

[23] Usp. Rim 11,17-18.24.