TRECE POGLAVLJE

COVJEKOV ODGOVOR BOGU


142 Svojom Objavom "nevidljivi Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, pozivajuci ih u zajednistvo sa sobom, da ih u njemu prigrli".[1] Primjeren odgovor tom pozivu jest vjera.

143 Vjerom covjek potpuno podlaze Bogu svoj razum i svoju volju. Covjek daje svoj pristanak Bogu objavitelju svim svojim bicem.[2] Taj covjekov odgovor Bogu objavitelju Sveto pismo naziva "poslusnoscu vjere".[3]

Clanak 1.

VJERUJEM

I. Poslusnost vjere

144 Poslusati ("ob-audire") vjerom znaci slobodno se podloziti rijeci koju smo slusali, jer za njezinu istinitost jamci Bog, koji je sam Istina. Kao uzor takve poslusnosti Sveto pismo nam stavlja pred oci Abrahama. Djevica Marija joj je najsavrsenije ostvarenje.

ABRAHAM - "OTAC SVIH VJERUJUCIH"

145 U svecanom pohvalnom slovu vjeri Otaca, Poslanica Hebrejima osobito naglasava vjeru Abrahamovu: "Vjerom, pozvan, Abraham poslusa i zaputi se u kraj koji je imao primiti u bastinu; zaputi se, ne znajuci kamo ide" (Heb 11,8).[4] Vjerom se zadrza kao stranac i hodocasnik u Obecanoj zemlji.[5] Vjerom Sara primi mogucnost da zacne obecanoga sina. Vjerom je napokon Abraham prikazao za zrtvu svoga sina jedinca.[6]

146 Abraham tako ostvaruje definiciju vjere kako je predlaze Poslanica Hebrejima: "Vjera je vec neko ímanje onoga cemu se nadamo, osvjedocenje o zbiljnostima kojih ne vidimo" (Heb 11,1). "Povjerova Abraham Bogu, i uracuna mu se u pravednost" (Rim 4,3).[7] Buduci da je bio jak u vjeri,[8] Abraham je postao "ocem" svih onih koji vjeruju (Rim 4,11.18).[9]

147 Stari zavjet bogat je svjedocanstvima o takvoj vjeri. Poslanica Hebrejima hvali uzornu vjeru starih, koji "primise" po njoj "pohvalno svjedocanstvo" (Heb 11,2.39). Ipak "Bog je za nas predvidio nesto bolje": milost da vjerujemo u njegova Sina Isusa, "Pocetnika i Dovrsitelja vjere" (Heb 11,40; 12,2).

MARIJA - "BLAZENA STO POVJEROVA"

148 Djevica Marija ostvaruje na najsavrseniji nacin poslusnost vjere. Buduci da je vjerovala, da "Bogu nista nije nemoguce" (Lk 1,37),[10] Marija je s vjerom primila poruku i obecanje koje joj je donio andjeo Gabrijel i dala svoj pristanak: "Evo sluzbenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rijeci!" (Lk 1,38). Elizabeta ju je ovako pozdravila: "Blazena ti sto povjerova da ce se ispuniti sto ti je receno od Gospodina!" (Lk 1,45). Zbog te vjere svi ce je narastaji zvati blazenom.[11]

149 Za cijelog njezina zivota, pa i u posljednjoj kusnji,[12] kad joj je Sin Isus umro na krizu, njezina se vjera nije nikad pokolebala. Marija nije prestala vjerovati "da ce se ispuniti" Bozja rijec. Zato Crkva u Mariji stuje najcistije ostvarenje vjere.

II. "Znam komu sam povjerovao" (2 Tim 1,12)

VJEROVATI U JEDNOG BOGA

150 Vjera je prije svega covjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu sto ju je Bog objavio. Kao osobno prianjanje Bogu i pristanak uz istinu koju je on objavio, krscanska se vjera razlikuje od vjere u neku ljudsku osobu. Dobro je i pravedno povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono, sto on kaze. Naprotiv, bilo bi isprazno i varljivo takvu vjeru pokloniti nekom stvorenju.[13]

VJEROVATI U ISUSA KRISTA, SINA BOZJEGA

151 Za krscane vjerovati u Boga nerazdruzivo je povezano s vjerom u onoga, koga je on poslao, "Sina njegova, Ljubljenoga", u kojem mu je sva milina. Bog nam je rekao da ga slusamo.[14] Gospodin sam kaze ucenicima: "Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!" (Iv 14,1). Mozemo vjerovati u Isusa Krista, jer je on sam Bog, Rijec Bozja tijelom postala: "Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorodjenac - Bog - koji je u krilu Ocevu, on nam ga obznani" (Iv 1,18). Buduci da je on "vidio Oca" (Iv 6,46), jedini je koji ga poznaje i moze nam ga objaviti.[15]

VJEROVATI U DUHA SVETOGA

152 Ne moze covjek vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus. Zaista "nitko ne moze reci: `Isus je Gospodin', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3). "Duh sve pronice, i dubine Bozje(...) Tako i sto je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Bozjega" (1 Kor 2,10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer on je Bog.

Crkva ne prestaje ispovijedati vjeru u jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.

III. Znacajke vjere

VJERA JE MILOST

153 Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus "Krist, Sin Boga zivoga", Isus mu kaze: "To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17).[16] Vjera je Bozji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. "Da uzvjerujemo, treba nam Bozja milost, koja predusrece i potpomaze, i unutarnja pomoc Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oci dusi i "svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini".[17]

VJERA JE LJUDSKI CIN

154 Nemoguce je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoci Duha Svetoga. A ipak nije nista manje istinito, da je vjera izvorno ljudski cin. Ne protivi se slobodi niti covjekovu razumu, da covjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio. Pa i u ljudskim odnosima ne protivi se nasem dostojanstvu, da vjerujemo onomu sto nam drugi ljudi o sebi ili svojim nakanama reknu, i povjerujemo njihovim obecanjima (npr. kada muz i zena stupaju u brak) i tako s njima udjemo u zajednistvo. Dosljedno tome jos se manje protivi nasem dostojanstvu "da u vjeri potpun posluh svoga uma i svoje volje damo Bogu koji se objavljuje"[18] i na taj nacin stupimo s njime u prisno zajednistvo.

155 U cinu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s bozanskom miloscu: "Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam - Vjera je cin razuma koji, na zapovijed volje koju pokrece Bog miloscu, daje pristanak bozanskoj istini".[19]

VJERA I RAZUM

156 Razlog da vjerujemo nije u tome sto se objavljene istine cine istinite i razumljive u svjetlu nasega naravnog razuma. Mi vjerujemo "zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne moze prevariti ni prevaren biti". "Ipak, da bi poslusnost nase vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomocima Duha Svetoga pridruze takodjer vanjski dokazi njegove Objave".[20] Tako su cudesa Kristova i svetih, prorostva, sirenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost "najsigurniji znaci bozanske Objave, prilagodjeni spoznaji svih", "razlozi vjerodostojnosti", koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije "niposto slijep pokret duha".[22]

157 Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Rijeci Boga, koji ne moze lagati. Doduse objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu ciniti nejasnima, ali "sigurnost koju daje bozansko svjetlo veca je od sigurnosti sto je daje svjetlo naravnog razuma".[23] "Deset tisuca poteskoca ne cine ni jednu jedinu sumnju".[24]

158 "Vjera trazi razumijevanje":[25] tko stvarno vjeruje, trazi da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono sto je on objavio. A prodornija ce spoznaja opet izazvati vecu vjeru, sve zarcu ljubavlju. Milost vjere otvara "oci srca" (Ef 1,18) za zivo shvacanje sadrzaja Objave, to znaci cjeline Bozjega nauma i otajstava vjere, unutarnje povezanosti koja te tajne povezuje medjusobno i s Kristom, sredistem objavljenog Misterija. No, "da bismo objavu sve dublje pronicali, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavrsuje svojim darovima".[26] Tako, po rijeci sv. Augustina: "Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem".[27]

159 Vjera i znanost. "Iako vjera stoji iznad razuma, izmedju vjere i razuma ne moze biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je takodjer u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne moze zanijekati sebe samoga, niti istinito (moze) ikada proturjeciti istinitom".[28] "Stoga se metodicko istrazivanje ni u jednoj struci, ako se vrsi doista znanstveno i po moralnim nacelima, nikad nece stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Stovise, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bica uzdrzava i cini da budu ono sto jesu".[29]

SLOBODA VJERE

160 Da bi vjera bila ljudska, mora covjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; cin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan".[30] "Bog doduse zoveljude da mu sluze u duhu i istini, i zato ih taj poziv veze u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najvise pokazalo u Isusu Kristu".[31] Krist je zaista pozivao na vjeru i obracenje, ali na to nije niposto silio. "Dao je svjedocanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo nje-govo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na kriz podignut, ljude privlaci k sebi".[32]

NUZNOST VJERE

161 Vjerovati u Isusa Krista i u onoga, koji ga je poslao radi naseg spasenja, nuzno je da bismo se spasili.[33] "Buduci da je `bez vjere nemoguce omiljeti Bogu' (Heb 11,6) i prispjeti k zajednistvu njegovih sinova, nitko se nikada ne moze bez nje opravdati i nitko nece postici zivota vjecnoga ako u njoj ne `ustraje do kraja'" (Mt 10,22- 24.13).[34]

USTRAJNOST U VJERI

162 Vjera je milost, koju Bog daje covjeku kao cisti dar. Mi mozemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: "Bij boj plemeniti, imajuci vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i dozivjeli brodolom vjere" (1 Tim 1,18-19). Da bismo zivjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti rijecju Bozjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveca. Ona treba biti "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6),[36] podrzavana nadom[37] i ukorijenjena u vjeri Crkve.

VJERA - POCETAK VJECNOGA ZIVOTA

163 Vjera nam daje unaprijed osjetiti radost i svjetlost blazenoga gledanja koje je cilj nasega zemaljskog putovanja. Tada cemo vidjeti Boga "licem u lice" (1 Kor 13,12), "kao sto jest" (1 Iv 3,2). Vjera je dakle vec pocetak zivota vjecnoga: Dok sada motrimo blagoslove vjere kao u kakvom zrcalu, cini nam se kao da vec posjedujemo one divne stvarnosti za koje nam nasa vjera pruza jamstvo da cemo ih jednog dana uzivati.[38]

164 Ali sada "hodimo u vjeri, ne u gledanju" (2 Kor 5,7), i spoznajemo Boga kao "kroza zrcalo, u zagonetki (...), djelomicno" (1 Kor 13,12). Vjera, obasjana Bogom u koga vjerujemo, ipak se cesto zivi u tami. Vjera moze biti stavljena na tesku kusnju. Svijet u kojem zivimo cini se cesto veoma daleko od onoga, o cemu nam vjera pruza sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturjece Radosnoj vijesti. Sve to moze uzdrmati vjeru i staviti je na kusnju.

165 Zato se moramo okretati prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, "u nadi, protiv svake nade" (Rim 4,18); Djevici Mariji koja je "na putu vjere"[39] prispjela sve do "noci vjere"[40] time sto je sudjelovala u muci svoga Sina i u noci njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: "Okruzeni tolikim oblakom svjedoka, odlozimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trcimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Pocetnika i Dovrsitelja vjere, Isusa" (Heb 12,1-2).


Clanak 2.

VJERUJEMO


166 Vjera je osobni cin: slobodan covjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. Ipak vjera nije osamljen cin. Nitko ne moze sam vjerovati, kao sto nitko ne moze sam zivjeti. Nitko sam sebi nije dao vjere, kao sto si nitko sam nije dao zivota. Vjernik je vjeru primio od drugih i drugima je mora prenijeti. Nasa ljubav prema Isusu i ljudima tjera nas, da drugima govorimo o svojoj vjeri. Na taj nacin svaki je vjernik kao kolut u dugu lancu onih koji vjeruju. Ja ne mogu vjerovati, ako nisam podrzan vjerom drugih, a svojom vjerom pridonosim da se podupre vjera drugih.

167 "Vjerujem":[41] to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u casu Krstenja, ispovijeda osobno. "Vjerujemo":[42] to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili opcenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. "Vjerujem": tako govori takodjer Crkva, nasa Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uci govoriti: "Vjerujem", "Vjerujemo".

I. "Pogledaj, Gospodine, vjeru Crkve svoje"

168 Prije svega Crkva je ta koja vjeruje i tako upravlja, hrani i podrzava moju vjeru. Crkva je prije svega ta koja, svugdje priznaje Gospodina,[43] a s njom i u njoj bivamo i mi privuceni i privedeni da ispovijedimo to isto: "Vjerujem", "Vjerujemo". Po krstenju od Crkve primamo vjeru i novi zivot u Kristu. U "Rimskom obredniku" krstitelj pita krstenika: "Sto istes od Crkve Bozje?" A odgovor je: "Vjeru". "Sto ti daje vjera?" "Zivot vjecni".

169 Spasenje dolazi samo od Boga, no, buduci da zivot vjere primamo po Crkvi, ona je nasa Majka: "Vjerujemo u Crkvu kao Majku nasega novog rodjenja, a ne u Crkvu kao da bi ona bila zacetnica nasega spasenja".[44] Buduci da nam je Majka, Crkva je i odgojiteljica nase vjere.

II. Govor vjere

170 Mi ne vjerujemo u neke formule, nego u stvarnosti koje se njima izricu a koje nam vjera dopusta "dotaknuti". "Vjernikov cin (vjere) ne zastaje na izrecenom, nego dostize (izrecenu) stvarnost".[45] Ipak mi se tim stvarnostima priblizavamo s pomocu formula vjere. One nam omogu-cuju da vjeru izrazimo, da je prenosimo, da je u zajednici slavimo, da je usvajamo i sve vise od nje zivimo.

171 Kao "stup i uporiste istine" (1 Tim 3,15) Crkva vjerno cuva "vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima" (Jd 3). Ona cuva spomen Kristovih rijeci i ona od narastaja do narastaja prenosi ispovijest apostolske vjere. Kao sto majka uci djecu govoriti, a time i shvacati i drugima prenositi, i nas Crkva, nasa Majka, uci govoru vjere, da nas uvede u razumijevanje i u zivot vjere.

III. Samo jedna vjera

172 Vjekovima vec, u mnogim jezicima, kulturama, narodima i nacijama Crkva ne prestaje ispovijedati svoju jedinu, od jednoga Gospodina primljenu, po jednom krstenju prenosenu vjeru, duboko osvjedocena, da svi ljudi imaju samo jednoga Boga i Oca.[46] Sveti Irenej Lionski, svjedok ove vjere, kaze:

173 "Crkva, mada rasprostranjena po svem svijetu do nakraj zemlje, primivsi vjeru od Apostola i njihovih ucenika (...), pomno cuva taj navjestaj i tu vjeru i kao da stanuje u istoj kuci, vjeruje na isti nacin kao da ima jednu dusu i jedno srce; i istine vjere propovijeda, uci i predaje jednim glasom kao da ima samo jedna usta".[47]

174 "Iako su u svijetu jezici raznoliki, sadrzaj je Predaje jedan te isti. I nemaju druge vjere i druge Predaje Crkve osnovane u Germaniji, ni one u Ibera ili one u Kelta ili one na Istoku, u Egiptu, u Libiji, ili one koje su u sredistu svijeta".[48] "Istinit je dakle i pouzdan navjestaj Crkve, jer ona cijelome svijetu pokazuje samo jedan put spasenja".[49]

175 "Vjeru sto smo je od Crkve primili, brizno cuvamo. Kao kakvo dragocjeno blago, zatvoreno u vrsnu posudu, vjera se po djelovanju Duha Bozjega neprestano pomladjuje te cini da se pomladjuje i posuda koja ga drzi".[50]

Ukratko

176 Vjera je osobno prianjanje citavog covjeka uz Boga koji se objavljuje.Vjera ukljucuje prianjanje razuma i volje onome sto je Bog objavio o sebi u svojim djelima i rijecima.

177 "Vjerovati" ukljucuje zato dvojak odnos: prema osobi i prema istini; prihvaca istinu iz povjerenja u osobu, koja je tvrdi.

178 Ne smijemo ni u koga drugog vjerovati osim u Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga.

179 Vjera je nadnaravni dar Bozji. Da bi vjerovao, covjeku treba nutarnja pomoc Duha Svetoga.

180 "Vjerovati" je svjestan i slobodan ljudski cin, koji dobro pristaje dostojanstvu ljudske osobe.

181 "Vjerovati" je crkven cin. Vjera Crkve prethodi nasoj vjeri, radja je, podrzava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. "Nitko ne moze imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku".[51]

182 "Mi vjerujemo sve sto je sadrzano u Bozjoj Rijeci, pisanoj ili predanoj, a sto Crkva predlaze vjerovati kao od Boga objavljeno".[52]

183 Vjera je nuzna za spasenje. Sam Gospodin tvrdi: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit ce se, a tko ne uzvjeruje, osudit ce se" (Mk 16,16).

184 "Vjera je predokus spoznanja koje ce nas ciniti blazenim u buducem zivotu".[53]


Vjerovanje


APOSTOLSKO VJEROVANJE                           NICEJSKO - CARIGRADSKO VJEROVANJE

Vjerujem u Boga, Oca svemogucega,               Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemoguŠega,
Stvoritelja neba i zemlje.                      stvoritelja neba i zemlje,
                                                svega vidljivoga i nevidljivoga.
                                        
I u Isusa Krista,  Sina njegova jedinoga,       I u jednoga Gospodina Isusa Krista,
Gospodina nasega,                               jedinorodjenoga Sina Bozjega.
                                                Rodjenog od Oca prije svih vjekova.                                            
                                                Boga od Boga, svjetlo od svjetla,
                                                pravoga Boga od pravoga Boga.
                                                Rodjena, ne stvorena,
                                                istobitna s Ocem,
                                                po kome je sve stvoreno.
                                                Koji je radi nas ljudi i radi nasega
                                                spasenja sisao s nebesa.

koji je zacet po Duhu Svetom,                   I utjelovio se po Duhu Svetom
rodjen od Marije Djevice,                       od Marije Djevice:
mucen pod Poncijem Pilatom,                     i postao covjekom.
raspet, umro i pokopan;
sasao nad pakao,                                Raspet takodjer za nas:
                                                pod Poncijem Pilatom mucen i pokopan.

treci dan uskrsnuo od mrtvih;                   I uskrsnuo treci dan, po Svetom Pismu.
uzasao na nebesa,                               I uzasao na nebo:
sjedi o desnu Boga Oca svemogucega;             sjedi s desne Ocu.
                                                I opet ce doci u slavi
odonud ce doci suditi                           suditi zive i mrtve,
zive i mrtve.                                   i njegovu kraljevstvu nece biti kraja.

Vjerujem u Duha Svetoga,                        I u Duha Svetoga,
                                                Gospodina i zivotvorca;
                                                koji izlazi od Oca i Sina.
                                                Koji se s Ocem i Sinom skupa casti
                                                i zajedno slavi;
                                                koji je govorio po prorocima.

svetu Crkvu katolicku,                          I u jednu svetu katolicku i
opcinstvo svetih,                               apostolsku Crkvu.

                                                Ispovijedam jedno krstenje za
oprostenje grijeha,                             oprostenje grijeha.
uskrsnuce tijela                                I iscekujem uskrsnuce mrtvih.
i zivot vjecni.                                 I zivot buducega vijeka.
Amen.                                           Amen.

[1] Usp. I. vatikanski sabor, DS 3015.

[2] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 2.

[3] Usp. Ef, 1,4-5.

[4] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 2.

[5] SV. IRENEJ LIONSKI, Adversus haereses, 3, 20, 2; usp. npr. 3,