DRUGI ODSJEK

SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

1210 Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesnicko pomazanje, Sveti red i Zenidba. Sedam sakramenata ticu se svih razdoblja i vaznih trenutaka zivota krscanina: po njima vjerski zivot krscana se radja i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna slicnost izmedju razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga zivota.

1211 Slijedeci tu analogiju najprije cemo izloziti tri sakramenta krscanske inicijacije (prvo poglavlje), potom sakramente ozdravljenja (drugo poglavlje) i konacno sakramente koji su u sluzbi zajednistva i poslanja vjernika (trece poglavlje). Sigurno, ovaj raspored nije jedini moguci, ali nam on omogucuje vidjeti kako sakramenti tvore organizam u kojem svaki pojedini sakrament ima svoje zivotno mjesto. U tom organizmu euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao "sakramentu nad sakramentima". "Svi su drugi sakramenti usmjereni k njemu kao svojem cilju".

PRVO POGLAVLJE

SAKRAMENTI KRSCANSKE INICIJACIJE

1212 Sakramentima krscanske inicijacije, tj. krstenjem, potvrdom i euha-ristijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga krscanskog zivota. "Ucesce na bozanskoj naravi, sto je ljudima darovano miloscu Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s pocetkom, rastom i odrzavanjem naravnog zivota. Posto su vjernici krstenjem rodjeni na novi zivot, utvrdjeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u euharistiji kruh vjecnog zivota. Tako po sakramentima krscanske inicijacije primaju sve vise i vise bogatstva bozanskog zivota i napreduju prema savrsenstvu ljubavi".


Clanak 1.

SAKRAMENT KRSTA

1213 Sveti krst je temelj cijeloga krscanskog zivota, ulaz u zivot Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krstenju smo oslobodjeni od grijeha i nanovo rodjeni kao sinovi Bozji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: "Krstenje je sakrament preporodjenja vodom i rijecju".

I. Kako se zove ovaj sakrament?

1214 Grcka rijec baptizein - odakle latinski izraz baptismus - znaci "uroniti", "uranjati". Uranjanje u vodu - sto je sredisnji obred krstenja - oznacuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnucu s Njime, kao novo stvorenje.

[U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima rijec krstiti (krst, krstenje) poblize znaci: unijeti u Krista, uciniti (nekoga) Kristovim.]

1215 Ovaj se sakrament takodjer zove i "kupelj novoga rodjenja i obnavljanja po Duhu Svetom" (Tit 3,5) jer oznacuje i ostvaruje ono rodjenje iz vode i Duha bez kojega nitko "ne moze uci u Kraljevstvo Bozje" (Iv 3,5).

1216 "Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvacaju (katehe-tsku) pouku imaju prosvijetljen duh". Primivsi u krstenju Rijec, "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog covjeka" (Iv 1,9), krstenik tako prosvijetljen (Heb 10,32) postaje "sinom svjetlosti" (1 Sol 5,5), i sam "svjetlost" (Ef 5,8): Krstenje je medju Bozjim darovima najljepsi i najdivniji (...). Nazivljemo ga darom, miloscu, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjecom neraspadljivosti, kupelji preporodjenja, pecatom, i svime onim sto je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji nista ne donose; milost, jer se cak daje i onima koji su krivnjom optereceni; Krstenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; poma-zanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je izaravajuce svjetlo; odjeca, jer prekriva nasu sramotu; kupelj, jer nas pere; pecat, jer nas cuva i znak je Bozjega gospodstva.

II. Krstenje u naumu spasenja

PRALIKOVI KRSTENJA U STAROM ZAVJETU

1217 U bogosluzju Vazmene noci, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrsi svecan spomen velikih dogadjaja povijesti spasenja koji su predoznacili krsno otajstvo: Boze, tvoja nevidljiva moc cudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da oznacis blagodat krstenja. 1218 Vec od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je zivota i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Bozji: Boze, tvoj je Duh u pocecima svijeta lebdio nad vodom, da joj dade moc posvecivanja. 1219 U Noinoj korablji, "u kojoj nekolicina, tj. osam dusa, bi spasena vodom" (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krstenju: Boze, ti si opcim potopom oznacio novo rodjenje, kad je ista voda potopila gresne i spasila pravedne. 1220 Ako izvor-voda oznacuje zivot, morska voda je simbol smrti. Stoga voda predoznacuje i otajstvo kriza. Po toj simbolici, krstenje oznacuje zajednistvo sa smrcu Kristovom.

1221 Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao cin zbiljskog oslobodjenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, navijesta ono oslobodjenje sto se ostvaruje krstom: Boze, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznacis krscanski narod. 1222 Napokon, krst je predoznacen i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Bozji primio u posjed zemlju obecanu Abrahamovu potomstvu, sto je slika vjecnoga zivota. Obecanje te blazene bastine ispunjava se u Novom savezu.

KRISTOVO KRSTENJE

1223 Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje zapoceo posto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuca ucenicima je povjerio poslanje: "Podjite dakle i ucinite mojim ucenicima sve narode, krsteci ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i uceci ih cuvati sve sto sam vam zapovjedio!" (Mt 28,19-20).

1224 Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krstenju odredjenom za gresnike, "da ispuni svu pravednost". Taj Isusov cin ocituje njegovo "ponizenje". Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista, nagovjescujuci novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa kao svoga "ljubljenog Sina".

1225 Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krstenja. On je o svojoj muci sto ce je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o "krstenju" kojim se sam treba krstiti. Krv i voda koji su provrli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krstenja i euharistije, sakramenata novog zivota. Otad je moguce "roditi se iz vode i Duha" i tako uci u Kraljevstvo Bozje. Promotri gdje si krsten, odakle dolazi krstenje: zar ne iz Kristova kriza, iz Kristove smrti? U tome je svekoliko otajstvo: On je trpio za tebe. U Njemu si otkupljen, u Njemu si spasen.

KRSTENJE U CRKVI

1226 Vec je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krstenje. Petar je, naime, potresenom mnostvu u svojoj propovijedi porucio: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit cete dar, Duha Svetoga" (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit ce krstenje svakome koji vjeruje u Isusa: Zidovima, bogobojaznima i poganima. Krstenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: "Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ces se - ti i dom tvoj!", izjavljuje sveti Pavao svome tamnicaru u Filipima. Izvjestaj nastavlja kako se tamnicar "odmah krstio - on i svi njegovi" (Dj 16,31-33).

1227 Prema svetom Pavlu, po krstenju vjernik ulazi u zajednistvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrisen: Ili zar ne znate: koji smo god krsteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu krsteni. Krstenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao sto je Krist slavom Ocevom bio uskrisen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti zivota (Rim 6,3-4). Krstenici su se "Kristom zaodjenuli" (Gal 3,27). I, po Duhu Svetome, krstenje Ke kupelj koja cisti, posvecuje i opravdava.

1228 Krstenje je dakle kupelj vode u kojoj "nepropadljivo sjeme" Rijeci Bozje izvodi svoj zivotvorni ucinak. Sveti Augustin ce reci o krstenju: "Tvarnoj osnovi pridolazi rijec, i nastaje sakrament".

III. Kako se slavi sakrament Krsta?

KRSCANSKA INICIJACIJA

1229 Vec od apostolskih vremena, da netko postane krscanin mora proci odredjeni put i inicijaciju u vise stupnjeva. Taj se put moze proci brze ili sporije. Medjutim uvijek mora sadrzavati neke bitne elemente: navjestaj Rijeci, prihvacanje evandjelja, sto ukljucuje obracenje, ispovijest vjere, krstenje, izlijev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajednistvu. 1230mOva inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo razlicite oblike. U prvim stoljecima Crkve krscanska inicijacija bila je vrlo razradjena: s dugim razdobljem katekumenata i nizom pripravnih obreda, koji su liturgijski oznacavali put katekumenske priprave dovodeci je konacno do sâmog slavlja sakramenata inicijacije.

1231mKada je krstenje djece postalo redoviti oblik slavlja ovoga sakramenta, ono je postalo jedinstveni cin koji u sebi vrlo skraceno sadrzi prethodne stupnjeve krscanske inicijacije. Vec po svojoj naravi, dakle, krstenje djece zahtijeva katekumenat poslije krstenja. Nije rijec samo o nekoj potrebi pouke poslije krstenja, nego o nuznom razvitku krsne milosti u tijeku osobnog rasta. Tu se otvara prostor vlastit katekizmu.

1232mDrugi vatikanski sabor obnovio je u latinskoj Crkvi "katekumenat odraslih razdijeljen na vise stupnjeva". Obrede nalazimo u Redu pristupa odraslih u krscanstvo: Ordo initiationis christianae adultorum (1972). Osim toga Sabor je dopustio "da se u misijskim zemljama, osim elemenata inicijacije koji su sadrzani u krscanskoj predaji, pripuste i oni elementi inicijacije koji su obicajni u pojedinih naroda, ukoliko se mogu prilagoditi krscanskom obredu".

1233mDanas, dakle, u svim latinskim i istocnim obredima krscanska inicijacija odraslih pocinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostize u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krstenja, potvrde i euharistije. U crkvama istocnog obreda krscanska inicijacija djece pocinje krstenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrsi kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem krscanske inicijacije.

MISTAGOGIJA SLAVLJA

1234 Smisao i milost sakramenta krstenja jasno se ocituju u obredima njegova slavlja. Ako vjernici pazljivim sudjelovanjem prate radnje i rijeci samoga slavlja, bit ce upuceni u bogatstvo koje sakrament oznacuje i ostvaruje u svakom novokrsteniku.

1235 Znak kriza na pocetku istice pecat Krista na onome koji ce mu upravo pripasti te oznacuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim krizem zasluzio.

1236 Navjestaj Rijeci Bozje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripra-vnike i zajednicu poticuci odgovor vjere neodvojiv od krstenja. Krstenje je, naime, na osobit nacin "sakrament vjere" jer je sakramentalni ulaz u zivot vjere.

1237 Buduci da krstenje oznacuje oslobodjenje od grijeha i od djavla, zacetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili vise njih). Krstitelj ga maze katekumenskim uljem ili polaze na njega ruku; potom se ovaj izricito odrice sotone. Tako pripravljen moze ispovjediti vjeru Crkve kojoj ce krstenjem biti povjeren.

1238 Krsna se voda posvecuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noci. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu sidje na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji ce njome biti krsteni "rode iz vode i Duha" (Iv 3,5).

1239 Potom slijedi bitni obred sakramenta: krstenje u pravom smislu, koje oznacuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u zivot Presvetoga Trojstva suoblicenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krstenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Medjutim vec od starine moze biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krstenikovu glavu. 1240mU latinskoj Crkvi sluzbenik uz trostruko polijevanje izgovara rijeci: "I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga". U istocnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svecenik govori: "Sluga Bozji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga". Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridize. 1241 Pomazanje svetom krizmom, mirisnim od biskupa posvecenim uljem, oznacuje dar Duha Svetoga novokrsteniku. Ovaj je postao krscanin, tj. "pomazanik" Duhom Svetim, pritjelovljen Kristu pomazanom za svecenika, proroka i kralja.

1242 U bogosluzju istocnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagovijesta drugo pomazanje krizmom koje ce izvrsiti biskup. Sakrament potvrde na neki nacin "potvrdjuje" i dovrsuje krsno pomazanje.

1243 Bijela haljina oznacuje da se krstenik "Kristom zaodjenuo" (Gal 3,27): tj. da je s Kristom uskrsnuo. Svijeca, zapaljena na uskrsnoj svijeci, oznacuje da je Krist novokrstenika prosvijetlio. Krstenici su u Kristu "svjetlost svijeta" (Mt 5,14).

Novokrstenik je odsada dijete Bozje u Jedinorodjenom Sinu te smije moliti molitvu djece Bozje: "Oce nas".

1244 Euharistijska prva pricest. Postavsi dijete Bozje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrstenik se privodi "gozbi Jaganjcevoj" gdje prima hranu novoga zivota, Kristovo Tijelo i Krv. Istocne Crkve cuvaju zivu svijest o jedinstvu krscanske inicijacije dijeleci svetu pricest svim novokrstenicima i potvrdjenicima, cak i maloj djeci, sjecajuci se Gospodinove rijeci: "Pustite djecicu neka dolaze k meni; ne prijecite im!" (Mk 10,14). Latinska Crkva, koja dopusta pristup svetoj pricesti samo onima koji su dosli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izrazava time sto novokrsteno dijete privodi k oltaru za molitvu Ocenas.

1245 Svecani blagoslov dovrsuje krsno slavlje. Kod krstenja novorodjenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.

IV. Tko moze biti krsten?

1246 "Krstenje moze primiti svaki covjek i samo covjek koji jos nije krsten".

KRSTENJE ODRASLIH

1247 Krstenje odraslih bila je uobicajena praksa od pocetaka Crkve tamo gdje se evandjelje tek pocelo navijestati. Katekumenat (priprava za krstenje) je u tom slucaju nuzdan i vazan. Uvodjenjem u vjeru i u krscanski zivot on mora covjeka pripraviti za primanje Bozjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji.

1248 Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omoguciti ovima da, odgovarajuci na Bozju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkve-nom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obracenje i vjeru. Rijec je o odgoju za cjeloviti krscanski zivot kojim se ucenici zdruzuju sa svojim Uciteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (...) upute u otajstva spasenja i u vjezbanje u evandjeoskom nacinu zivota, i neka se svetim obredima - koji se imaju postupno obaviti - uvedu u zivot vjere, liturgije i ljubavi naroda Bozjega".

1249 Katekumeni su "vec povezani s Crkvom, vec su ukucani Kristovi, a nerijetko vec provode zivot vjere, ufanja i ljubavi". "Majka Crkva ih vec ljubi kao svoje i za njih se brine".

KRSTENJE DJECE

1250 Buduci da se djeca radjaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istocnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rodjenja u krstenju da budu oslobodjeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Bozjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao cist dar posve se osobito ocituje u krstenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lisili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Bozje kada mu ne bi podijelili krstenje nedugo poslije rodjenja.

1251 Krscanski ce roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja zivota sto im ga je Bog povjerio. 1252mObicaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Izricito je posvjedocena od II. stoljeca. Ipak je vjerojatno da su se vec od pocetaka apostolskog propovijedanja, kada bi cijeli "domovi" primali krstenje, pritom krstavala i djeca.

VJERA I KRST

1253 Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujucih. Svaki vjernik moze vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se trazi za krstenje nije jos savrsena i zrela vjera; ona je zacetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: "Sto trazis od Crkve Bozje?" I on odgovara: "Vjeru!"

1254 Svim krstenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krstenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noci obnovu krsnih obecanja. Priprava na krstenje dovodi tek do predvorja novoga zivota. Krstenje je vrelo novoga zivota u Kristu, odakle izvire sav krscanski zivot.

1255 Pomoc roditelja vrlo je vazna za razvoj krsne milosti. Tu je vazna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoci novokrsteniku, djetetu ili odraslome, na putu krscanskog zivota. Njihova je zadaca prava crkvena sluzba (officium). Dio odgovor-nosti u razvoju i ocuvanju milosti primljene krstenjem snosi i sva crkvena zajednica.

V. Tko moze krstiti?

1256 Redoviti sluzbenici krstenja jesu biskup i svecenik, u latinskoj Crkvi takodjer i djakon. U slucaju nuzde moze krstiti svatko, cak i nekrstena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da zeli uciniti ono sto cini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogucnost vidi Crkva u Bozjoj volji sveopceg spasenja i u nuznosti krstenja za spas.

VI. Nuznost krsta

1257 Sâm Gospodin tvrdi kako je krstenje nuzno za spasenje. Stoga je zapovjedio ucenicima da navijestaju evandjelje i da krste sve narode. Krstenje je nuzno za spasenje onih kojima je evandjelje navijesteno te koji su imali mogucnost da zatraze sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krstenja da zajamci ulazak u vjecno blazenstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja sto ga je primila od Gospodina, tj. da "iz vode i Duha nanovo radja" sve koji mogu biti krsteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.

1258 Oduvijek je Crkva cvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krstenje, krsteni svojom smrcu za Krista i s njime. To krstenje krvlju, kao i zelja za krstenjem, donose plod krstenja, a da po sebi nisu sakrament.

1259 Sto se tice katekumena koji umru prije krstenja, izricita zelja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju, jamci im spasenje koje nisu mogli primiti po sakramentu.

1260 "Buduci da je Krist umro za sve i da je konacan covjekov poziv stvarno samo jedan, i to bozanski, treba drzati da Duh Sveti pruza svima mogucnost da se, na nacin koji je Bogu poznat, pridruze vazmenom otajstvu." Svaki covjek koji, ne poznavajuci Kristovo evandjelje i njegovu Crkvu, trazi istinu i cini volju Bozju onako kako je spozna, moze biti spasen. Moze se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nuznost krstenja, izricito pozeljeli da budu krsteni.

1261 Sto se tice djece umrle bez krstenja, Crkva ne moze drugo nego ih povjeriti Bozjem milosrdju, sto i cini u obredu njihova ukopa. Veliko Bozje milosrdje, naime, koje zeli da se svi ljudi spase, i Isusova njeznost prema djeci kada govori: "Pustite djecicu neka dolaze k meni; ne prijecite im!" (Mk 10,14), dopustaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krstenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne prijeci da po daru svetoga krstenja dodju Kristu.

VII. Krsna milost

1262 Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda simbolicki se oznacuju razliciti krsni ucinci. Uranjanje u vodu upozorava na smrt i ciscenje, ali takodjer na obnavljanje i novo rodjenje. Dakle, dva poglavita krsna ucinka jesu ociscenje od grijeha i novo rodjenje u Duhu Svetome.

ZA OTPUSTENJE GRIJEHA

1263 Krstenjem se oprastaju svi grijesi, tj. istocni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporodjeni ne ostaje nista sto bi ih prijecilo da udju u Kraljevstvo Bozje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteza upravo odvojenost od Boga.

1264 Ipak u krstenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao sto su trpljenje, bolest, smrt ili slaboce vezane uz zivot, kao sto su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje pozudom ili slikovito "klicom (izvorom) grijeha" ("fomes peccati"): "Buduci da je pozuda ostavljena u nama radi kusnje, ona ne moze skoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru miloscu Kristovom. Stovise `I natjece li se tko, ne ovjencava se ako se zakonito ne natjece'" (2 Tim 2,5).

"NOVI STVOR"

1265 Krstenje ne samo da cisti od svih grijeha, nego novokrstenika cini "novim stvorom" (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Bozjim koji postaje "zajednicarom bozanske naravi" (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subastinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.

1266 Presveto Trojstvo daruje krsteniku: posvecujucu milost, milost opravdanja, koja ga

po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da moze zivjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga;

po moralnim krepostima omogucuje mu da raste u dobru.

Prema tome, sveukupni organizam krscanskoga nadnaravnog zivota nalazi svoje korijene u krstenju.

PRITJELOVLJENI CRKVI, TIJELU KRISTOVU

1267 Po krstenju postajemo udovi Kristova Tijela; "udovi jedni drugima." (Ef 4,25). Krstenje pritjelovljuje krstenike Crkvi. Iz krstionica radja se jedinstveni narod Bozji, narod Novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ogranicenja naroda, kultura, rasa i spola: "U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo krsteni" (1 Kor 12,13).

1268 Krstenici tako postaju "zivo kamenje" i ugradjuju se u "duhovni Dom za sveto svecenstvo" (1 Pt 2,5). Oni po krstenju imaju udjela u Kristovu svecenistvu, u njegovom prorockom i kraljevskom poslanju; oni su "rod izabrani, kraljevsko svecenstvo, sveti puk, narod steceni" da navijestaju "silna djela Onoga" koji ih iz "tame pozva k svojemu divnom svjetlu" (1 Pt 2,9). Krstenje daje udionistvo u opcem svecenistvu vjernika.

1269 Postavsi udom Crkve krstenik vise ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podlozan, da im sluzi u zajednistvu Crkve, da bude "poslusan i podlozan" glavarima Crkve (Hebr 13,17) te ih susrece s postovanjem i ljubavlju. Kao sto krstenje donosi odgovornosti i duznosti, isto tako krstenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se rijecju Bozjom i racunati na druge duhovne pomoci Crkve.

1270 Krstenici, "preporodjeni za sinove Bozje, duzni su pred ljudima ispovijedati krscansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve" i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Bozjega.

SAKRAMENTALNI VEZ KRSCANSKOG JEDINSTVA

1271 Krstenje je temelj zajednistva medju svim krscanima, pa i onima koji jos nisu u punom zajednistvu s Katolickom Crkvom: "Jer oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano krsteni, nalaze se u nekom, mada ne savrsenom, zajednistvu s Katolickom Crkvom. (...) opravdani vjerom u krstenju i pritjelovljeni Kristu, s pravom se rese krscanskim imenom, te ih sinovi Katolicke Crkve zasluzeno priznaju za bracu u Gospodinu". "Krstenje je dakle sakramentalni vez jedinstva medju svima koji su njime preporodjeni".

NEIZBRISIVI DUHOVNI BILJEG

1272 Po krstenju pritjelovljen Kristu, krstenik je Kristu suoblicen. Krstenje obiljezuje krscanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pecat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh prijeci da krstenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krstenje se ne moze ponoviti.

1273mPo krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvecuje za krscansko bogostovlje. Krsni pecat krscane osposo-bljuje i obvezuje na sluzenje Bogu zivim sudjelovanjem u svetom bogosluzju Crkve te "na izvrsivanje njihova krsnog svecenistva svjedocanstvom sveta zivota i djelotvorne ljubavi".

1274 "Gospodnji biljeg" jest pecat kojim nas je Duh Sveti obiljezio "za Dan otkupljenja" (Ef 4,30). "Krstenje je pecat za vjecni zivot". Vjernik koji "pecat cuva" do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krstenja, moci ce preminuti "obiljezen znakom vjere", s vjerom svoga krstenja, iscekujuci blazeno gledanje Boga - kao dovrsenje vjere - i u nadi uskrsnuca.

Ukratko

1275 Krscanska inicijacija se ostvaruje trima sakramentima: krstom koji je pocetak novoga zivota, potvrdom koja taj zivot ucvrscuje i euharistijom koja ucenike hrani Kristovim Tijelom i Krvlju da ih preobrazi u Krista.

1276 "Podjite i ucinite mojim ucenicima sve narode krsteci ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i uceci ih cuvati sve sto sam vam zapovjedio!" (Mt 28,19-20).

1277 Krstenje jest rodjenje na novi zivot u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nuzno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krstenje uvodi.

1278 Bitni je obred krstenja uranjanje krstenika u vodu ili izlijevanje vode na njegovu glavu uz zazivanje Presvete Trojice, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga.

1279 Krsni plod ili krsna milost bogata je stvarnost koja sadrzi: oprostenje istocnog grijeha i svih osobnih grijeha, rodjenje na novi zivot kojim covjek postaje posinjenim djetetom Boga Oca, udom Kristovim, hramom Duha Svetoga. Istim cinom krstenik se pritjelovljuje Crkvi, Kristovu Tijelu, i postaje dionik njegova svecenistva.

1280 Krstenje utiskuje krsteniku u dusu neizbrisiv duhovni biljeg, karakter, koji vjernika posvecuje za bogosluzje krscanske vjere. Zbog toga pecata krstenje se ne moze ponoviti.

1281 Koji podnesu smrt radi vjere, katekumeni i drugi ljudi koji, ne poznavajuci Crkve, na poticaj milosti, iskreno traze Boga i trude se ispuniti njegovu volju, spasavaju se premda nisu primili krstenja prije smrti.

1282 Vec od najstarijih vremena krstenje se dijelilo i djeci. Krstenje je milosni Bozji dar koji ne pretpostavlja ljudskih zasluga; djeca se krste u vjeri Crkve. Ulaz u krscanski zivot vodi k pravoj slobodi.

1283 Glede djece umrle bez krstenja, liturgija Crkve nas poziva da imamo pouzdanje u Bozje milosrdje te se molimo za njihovo spasenje.

1284 U slucaju nuzde svatko moze krstiti, uz uvjet da ima nakanu ciniti ono sto cini Crkva te izlije vodu krsteniku na glavu govoreci: "Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga".

Clanak 2.

SAKRAMENT POTVRDE

1285 Zajedno s krstenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu "sakramenata krscanske inicijacije", jedinstvo koje treba cuvati. Vjernicima treba zato tumaciti kako je primanje ovog sakramenta nuzno za utvrdjenje krsne milosti. "Po sakramentu Potvrde krstenici se jos savrsenije vezu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakoscu Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da rijecju i djelom sire i brane vjeru".

I. Potvrda u naumu spasenja

1286 Proroci su u Starom zavjetu navijestili da ce Duh Gospodnji pocivati na ocekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijase znak da je on onaj koji ima doci, da je Mesija, Sin Bozji. Buduci da je bio zacet po Duhu Svetom, sav je zivot i poslanje proveo u potpunom zajednistvu s Duhom Svetim sto mu ga je Otac dao "bez mjere" (Iv 3,34).

1287 Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopciti i svemu mesijanskom narodu. U vise navrata Krist je obecao izljev Duha. To je obecanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na jos jasniji nacin, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli zapocinju razglasavati "velicanstvena djela Bozja" (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.

1288 "Otad su apostoli, ispunjajuci Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrstenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, medju osnove prve krscanske pouke ubraja nauk o krstavanju, ali takodjer i o polaganju ruku. Katolicka predaja s pravom to polaganje ruku smatra pocetkom sakramenta potvrde koji u Crkvi cini nekako trajnom milost Pedesetnice".

1289 Da bi se jasnije oznacio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumaci i naziv "krscanin", sto znaci pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je "Bog pomazao Duhom Svetim" (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sacuvao se do nasih dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomascu, ili svetim mirom, tj. "krizmom". Naziv Potvrda na Zapadu istice u isto vrijeme potvrdu krsta, cime se dovrsava krscanska inicijacija, i ucvrscenje krsne milosti, sto je sve plod Duha Svetoga.

DVIJE PREDAJE: ISTOK I ZAPAD

1290mU prvim stoljecima potvrda je sacinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krstenjem tvoreci s njime, prema izrazu svetog Ciprijana, "dvostruki sakrament". Kasnije, pored drugih razloga, ucestalost krstenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povecanje broja (seoskih) zupa, cime su se biskupije prosirile, nisu vise biskupu dopustali da bude prisutan na svim krsnim slavljima. Buduci da se na Zapadu zeli biskupu pridrzati dovrsenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja ovih dvaju sakramenata. Istok je, naprotiv, sacuvao jedinstvo dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; medjutim i ovdje on to moze uciniti samo s "svetim mirom" sto ga je posvetio biskup.

1291mObicaj koji se ustalio u Rimu - tj. da poslije krstenja bude dvojako mazanje svetom krizmom - pospjesio je razvoj recene prakse na Zapadu. Prvo mazanje vrsio bi svecenik odmah po izlasku novokrstenika iz krsne kupelji, sto bi potom drugim mazanjem svakoga novokrstenika na celu dovrsavao biskup. Prvo mazanje krizmom, sto ga je davao svecenik, ostalo je povezano uz krsni obred, oznacujuci krstenikovo ucesce u Kristovoj prorockoj, svecenickoj i kraljevskoj sluzbi. Kad se pak krsti odrasla osoba, tada se vrsi samo jedno pokrsno mazanje, i to je onda sakrament Potvrde.

1292mPraksa istocnih Crkvi jace istice jedinstvo krscanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izrazava zajednistvo novog krscanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolistva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.

II. Znakovi i obred Potvrde

1293 U obredu ovog sakramenta valja razmotriti znak pomazanja i ono sto pomazanje oznacuje i utiskuje, tj. duhovni pecat.

Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje obiluje brojnim znacenjima: ulje je znak obilja i radosti, ono cisti (mazanje prije i poslije kupanja) i cini gipkim (mazanje atleta i boraca); znak je ozdravljenja jer lijeci udarce i rane, i ono cini da pomazanik zraci ljepotom, zdravljem i snagom.

1294 Sva ta znacenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom zivotu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta oznacuje ciscenje i jacanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u redjenju, znak je posvecenja. Po potvrdi krscani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim zivotom sirili "Kristov miomiris".

1295 Potvrdjenik ovim pomazanjem prima "biljeg", pecat Duha Svetoga. Pecat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasnistva nad odredjenim predmetom: tako su vojnici bili opecaceni pecatom svoga vojskovodje i robovi pecatom svoga gospodara; pecat nadalje potvrdjuje vjerodostojnost nekog pravnog cina ili neke povelje, sto je, u stano-vitim uvjetima, cini tajnom.

1296 Sâm Isus kaze o sebi da ga je Otac opecatio. I krscani su isto tako opecaceni: "Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrdjuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opecatio i u srca nasa dao zalog - Duha" (2 Kor 1,21-22). Taj pecat Duha Svetoga znaci potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj sluzbi, ali jednako tako i obecanje bozanske zastite u velikoj kusnji posljednjih vremena.

SLAVLJE POTVRDE

1297 Posvecenje svete krizme vazan je cin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je sâmoga slavlja. Biskup posvecuje svetu krizmu za svu svoju biskupiju na Veliki cetvrtak, u Misi posvete ulja. U istocnim Crkvama to posvecenje je pridrzano patrijarhu: Sirsko-antiohijska liturgija sadrzi slijedecu epiklezu posvete svete krizme (mira): ["Oce, (..) posalji svoga Svetoga Duha] na nas i na ovo ulje koje je pred nama, i posveti ga, da svima koji se njime pomazu i obiljeze, bude: myron sveti, myron svecenicki, myron kraljevski, pomazanje radosti, halja svjetlosti, plast spasenja, dar duhovni, posvecenje dusâ i tijelâ, sreca nepropadljiva, pecat neizbrisiv, stit vjere i strasna kaciga protiv svih djela Protivnikovih". 1298mKada se potvrda slavi odijeljeno od krstenja, kao sto je slucaj u rimskom obredu, bogosluzje pocinje obnovom krsnih obecanja i ispovijescu vjere potvrdjenika. Tako je jasno da se potvrda nadovezuje na krstenje. Kada se pak krsti odrasla osoba, odmah po krstenju biva i potvrdjena te sudjeluje u euharistiji. 1299 U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrdjenike siri ruke. Taj je gest vec od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. Pritom moli za izlijevanje Duha: Svemoguci Boze, Oce Gospodina nasega Isusa Krista! Ti si ove sluge svoje nanovo rodio vodom i Duhom Svetim i od grijeha ih oslobodio. Posalji, Gospodine, na njih Duha Svetoga, Branitelja; daj im duha mudrosti i razuma, duha savjeta i jakosti, duha znanja i poboznosti; ispuni ih duhom svoga straha, po Kristu Gospodinu nasemu. 1300 Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu "potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmenim uljem na celo potvrdjenika, koje se izvodi polaganjem ruke i rijecima:"Accipe signaculum doni Spiritus Sancti - Primi pecat Dara Duha Svetoga". U istocnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim znacajnim dijelovima tijela: na celu, ocima, nosu, usima, usnama, prsima, ledjima, rukama i nogama, a svako mazanje prate rijeci: "Pecat dara Duha Svetoga".

1301 Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred zavrsava, oznacuje i ocituje crkveno zajednistvo s biskupom i sa svim vjernicima.

III. Ucinci potvrde

1302 Iz sâmoga slavlja proizlazi da je ucinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao sto je nekoc bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.

1303 Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti:

dublje nas ukorjenjuje u bozansko posinjenje, po kojem govorimo: "Abba, Oce!" (Rim 8,15);

cvrsce nas sjedinjuje s Kristom;

umnaza u nama darove Duha Svetoga;

usavrsuje nas vez s Crkvom;

priopcuje nam "osobitu snagu Duha Svetoga" da, kao "pravi svjedoci Kristovi, rijecju i djelom, sirimo i branimo vjeru", da "hrabro ispovijedamo ime Kristovo" i nikada se ne stidimo njegova kriza: Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i poboznosti, Duha svetoga straha, i cuvaj sto si primio. Bog te Otac obiljezio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha. 1304 Kao i krst, kojemu je dovrsenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dusu neizbrisiv duhovni biljeg, "karakter", koji oznacuje da je Isus Krist krscanina obiljezio pecatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.

1305 "Karakter" usavrsuje opce svecenistvo vjernika, koje se prima u krstenju: "potvrdjenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj sluzbi (quasi ex officio)".

IV. Tko moze biti potvrdjen?

1306 Svaka krstena osoba, koja jos nije potvrdjena, moze i treba primiti sakrament Potvrde. Buduci da krstenje, potvrda i euharistija tvore nesto jedinstveno, "vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravo-dobno". Sakrament krstenja bez potvrde i euharistije je doduse valjan i djelotvoran, ali krscanska inicijacija ostaje nedovrsena. 1307mU latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde "dob rasudjivanja". No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, cak i ako nisu jos dostigli dob rasudjivanja. 1308 Ako se kadsto govori o potvrdi kao "sakramentu krscanske zre-losti", ne smije se odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost cist i nezasluzen dar, kojoj nije potrebno neko "ovjerovljenje" da bi postala djelotvornom. Sveti Toma podsjeca: Tjelesna dob nije mjerodavna za duhovnu. Tako covjek vec u djetinjstvu moze primiti savrsenstvo duhovne dobi o kojem govori Knjiga mudrosti (4,8): "Jer duljina danâ ne cini starost casnom, niti se ona mjeri brojem godina." Odatle se tumaci da su se toliki i u djetinjoj dobi, zahvaljujuci snazi Duha Svetoga sto je primise, hrabro, do krvi borili za Krista. 1309 Priprava za potvrdu treba ici za tim da krscane dovede do tjesnjeg sjedinjenja s Kristom, do zivlje prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti krscanskog zivota. Zato ce kateheza o potvrdi teziti za tim da u potvrdjenika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopcoj Crkvi tako i zupnoj zajednici. Na ovoj potonjoj je osobita odgovornost za pripravu potvrdjenika.

1310 Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi ociscenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poucljivo i raspolozivo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.

1311 Kao za krstenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoci krizmanici potraze kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krstenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.

V. Sluzitelj potvrde

1312 Izvorni djelitelj potvrde je biskup.

Na Istoku redovito prezbiter koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju, podjeljuje i potvrdu. Medjutim, on to cini svetom krizmom sto ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup, cime se izrazava apostolsko jedinstvo Crkve, kojemu se spone jacaju sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krstenju odraslih ili kada se u puno zajednistvo s Crkvom uvodi krstena osoba clan druge krscanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan.

1313 U latinskom obredu redoviti djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup moze iz vaznih razloga, nekim svecenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi znacenja samog sakramenta, podjeljuje on sâm, ne zaboravljajuci pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na odredjeno vrijeme odijeljeno od krstenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno oznacuje da je ucinak sakramenta da one koji ga primaju tjesnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoci za Krista.

1314 Kada je krscanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoce da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne podje s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavrseno darom Kristove punine.

Ukratko

1315 "Kada su apostoli u Jeruzalemu culi da je Samarija prigrlila rijec Bozju, poslase k njima Petra i Ivana. Oni sidjose i pomolise se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer jos ni na koga od njih ne bijase sisao; bijahu samo krsteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga" (Dj 8,14-17).

1316 Potvrda usavrsuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u bozansko posinstvo, da nas cvrsce pritjelovi Kristu, da ukrijepi nasu vezu s Crkvom te nas tjesnje pridruzi njezinom poslanju i pomogne da krscansku vjeru svjedo-cimo rijecju i djelima.

1317 Potvrda, kao i krstenje, u dusu krscana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament moze primiti samo jednom u zivotu.

1318 Na Istoku se ovaj sakrament dijeli neposredno po krstenju; nakon cega slijedi sudjelovanje u euharistiji. Ta predaja istice jedinstvo triju sakramenata krscanske inicijacije. U latinskoj Crkvi ovaj se sakrament dijeli kada krscanin dozrije do dobi razuma, a njegovo je slavlje redovito pridrzano biskupu. To oznacuje da ovaj sakrament ucvrscuje crkveni vez.

1319 Potvrdjenik koji je dostigao dob razuma treba, primajuci sakrament, ispovjediti vjeru, biti u stanju milosti, imati nakanu da primi sakrament te biti spreman prihvatiti zadacu Kristova ucenika i svjedoka, u crkvenoj zajednici, i u zemaljskim poslovima.

1320 Bitni obred potvrde je pomazanje svetom krizmom na celu krstenoga (na Istoku takodjer i po drugim dijelovima tijela), uz polaganje ruke podjelitelja i rijeci, u latinskom obredu: "Accipe signaculum doni Spiritus Sancti - Primi pecat Dara Duha Svetoga"; a u bizantskom obredu: "Pecat Dara Duha Svetoga".

1321 Kad se potvrda slavi odijeljeno od krstenja, povezanost s krstenjem izrazena je medju inim obnovom krsnih obecanja. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja istice jedinstvo sakramenata krscanske inicijacije.

Clanak 3.

SAKRAMENT EUHARISTIJE

1322mSveta euharistija dovrsava krscansku inicijaciju. Oni naime koji su Krstenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svecenistva te Krizmom dublje suobliceni Kristu, po Euharistiji s citavom zajednicom sudjeluju u samoj Gospodinovoj zrtvi.

1323m"Nas je Spasitelj na Posljednjoj veceri, one noci kad bijase izdan, ustanovio euharistijsku zrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovjeci kroz stoljeca zrtvu kriza, sve dok ne dodje, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zarucnici, povjeri spomen-cin svoje smrti i uskrsnuca: sakramenat poboznosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, 'na kojoj se Krist blaguje, dusa se napunja milosti i daje nam se zalog buduce slave'". Euharistija - jer je cin zahvaljivanja Bogu. Rijeci eucharistein (Lk 22,19; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjecaju na zidovske blagoslovne molitve koje - napose one izgovorene za objedom - navjescuju cudesna Bozja djela: stvaranje, otkupljenje i posvecenje.

1329 Gospodnja vecera- jer se radi o Veceri koju je Gospodin blagovao s ucenicima u predvecerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjceve u nebeskom Jeruzalemu.

Lomljenje kruha - jer je taj obred, izrazit za zidovsku gozbu, obicavao vrsiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh,posebno na Posljednjoj veceri.I po tom cinu ucenici su ga nakon uskrsnuca prepoznali,a prvi ce krscani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznacavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajednistvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo.

Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) - ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.

1330 Spomen-cin Gospodnje smrti i uskrsnuca.

Sveta Zrtva - jer uprisutnjuje jedincatu zrtvu Krista Spasitelja, a ukljucuje i prinos Crkve; ili takodjer sveta misna zrtva, "zrtva zahvalna" (Heb 13,15) duhovna zrtva zrtva cista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve zrtve Starog Saveza.

142 SV. IRENEJ LIONSKI, Adversus haereses, 4, 18, 5.

143 Usp. 1 Kor 11,20.

144 Usp. Otk 19,9.

145 Usp. Mt 14,19; 15,36; Mk 8,6.9.

146 Usp. Mt 26,26; 1 Kor 11,24.

147 Usp. Lk 24,13-35.

148 Usp. Dj 2,42.46; 20,7.11.

149 Usp. 1 Kor 10,16-17.

150 Usp. 1 Kor 11,17-34.

151 Usp. Ps 116,13.17.

152 Usp. 1 Pt 2,5.

153 Usp. Mal 1,11.

Sveta i bozanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje srediste i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je euharistija sakramenat nad sakramentima; tim se izrazom oznacuju euharistijske prilike cuvane u svetohranistu (tabernakulu).

1331 Pricest - jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas cini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo;naziva se jos i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta- sto je prvotno znacenje "opcinstva svetih", o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh andjeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti,popudbina...

1332 Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, zavrsava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Bozju volju u svakodnevnom zivotu.

III. Euharistija u ekonomiji spasenja

ZNAKOVI KRUHA I VINA

1333 U sredistu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih rijeci i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja ciniti ono sto je on ucinio uoci svoje muke: "Uze kruh (...)", "Uze casu punu vina (...)" Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje oznacuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinosenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino,plod "rada ruku covjecjih", ali ponajprije "plod zemlje" i "plod trsa", darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svecenika, koji je "iznio kruh i vino" (Post 14,18), Crkva vidi prorocku sliku svoga prinosa.

154 Usp. 1 Kor 10,16-17.

155 Apostolske konstitucije, 8, 13, 12; Didaché 9, 5; 10, 6.

156 SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Epistula ad Ephesios, 20, 2.

157 Usp. Ps 104,13-15.

158 Usp. Rimski misal, Prva euharistijska molitva 95:

"Molimo Te pogledaj milostivo i prijazno".

1334 U Starom savezu kao zrtva zemaljskih prvina bili su prinoseni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo znacenje: beskvasni kruh naime, koji su Zidovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeca na zurbu izlaska i oslobodjenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek ce Izraela podsjecati da on zivi od kruha Bozje rijeci.Svagdasnji kruh, konacno, plod je Obecane zemlje, jamstvo Bozje vjernosti obecanjima. "Casa blagoslovna" (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju zidovske Pashalne vecere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iscekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajuci blagoslovu kruha i case novo i konacno znacenje.

1335 Cudesno umnazanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po ucenicima razdijelio da nahrani mnostvo naroda, predoznacuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, vec navjescuje cas Isusove proslave. Ocituje ispunjenje zarucnicke gozbe u Ocevu kraljevstvu, gdje ce vjernici piti novo vinosto je postalo Krv Kristova.

1336 Prva najava Euharistije unijela je podjelu medju ucenike, kao sto ih je sablaznio i navjestaj o muci, te su rekli: "Tvrd je to govor! Tko ga moze slusati?" (Iv 6,60). Euharistija i Kriz jesu kamen smutnje. Rijec je o istom otajstvu koje nece prestati biti uzrokom dioba. "Da mozda ne kanite i vi otici?" (Iv 6,67) - ovo pitanje Gospodinovo stoljecima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima "rijeci zivota vjecnoga" (Iv 6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije - isto je sto i primiti njega samoga.

USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

1337 Gospodin, buduci da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajuci da je dosao njegov cas da prijedje s ovoga svijeta k Ocu, za vecerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi.Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da nece svojih nikada napustiti i da ih ucini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-cin svoje smrti i uskrsnuca te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. "U tom trenutku postavio ih je svecenicima Novoga saveza."

159 Usp. Pnz 8,3.

160 Usp. Mt 14,13-21; 15,32-39.

161 Usp. Iv 2,11.

162 Usp. Mk 14,25.

163 Usp. Iv 13,1-17.

164 Tridentski sabor: DS 1740.

1338 Tri sinopticka evandjelja i sv. Pavao prenijeli su nam izvjesce o ustanovljenju Euharistije; dok Ivan donosi Isusove rijeci u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i oznacuje kao kruh zivota koji je s neba sisao.

1339 Da ispuni sto je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne ucenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe.

Kada dodje Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo zrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i rece im: "Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu". (...) Oni odu, nadju kako im je rekao, i pripravise pashu. Kada dodje cas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I rece im: "Svom sam dusom ceznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kazem vam necu je vise blagovati dok se ona ne zavrsi u kraljevstvu Bozjem" (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreci: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo cinite meni na spomen". Isto tako, posto vecerase, uze casu govoreci: "Ova casa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,7-20).

1340 Slaveci dakle Posljednju veceru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je zidovskoj Pashi dao konacno znacenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnucu anticipirana je na Posljednjoj veceri i slavi se u Euharistiji koja ispunja zidovsku Pashu i anticipira konacnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.

"OVO CINITE MENI NA SPOMEN"

1341 Kad Isus trazi da se njegovi cini i rijeci ponavljaju "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26), ne trazi to samo zato da se sjecamo njega i onoga sto je on ucinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-cina Krista, njegova zivota, smrti, uskrsnuca i posrednistva kod Oca.

1342 Od pocetka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaze se:

Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednistvu, u lomljenju kruha i molitvama. (...) Svaki bi dan jednodusno i postojano hrlili u Hram, u kucama bi lomili kruh te u radosti i prostodusnosti srca zajednicki uzimali hranu (Dj 2,42.46).

165 Usp. Iv 6.

166 Usp. Mt 26,17-29; Mk 14,12-25; 1 Kor 11,23-26.

1343 Krscani su se sabirali "da lome kruh" narocito "u prvi dan tjedna" (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuca. Slavlje se Euharistije od onih vremena nastavilo sve do nasih dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje srediste zivota Crkve.

1344 Tako, iz slavlja u slavlje, navjescujuci Isusovo vazmeno otajstvo "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26), Bozji narod na hodocascu "uskom stazom Kriza stupa" prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.

IV. Liturgijsko slavlje Euharistije

MISA KROZ STOLJECA

1345 Iz 2. stoljeca imamo svjedocanstvo sv. Justina, mucenika, kako se u glavnim crtama onda odvijalo euharistijsko slavlje. I ti su bitni dijelovi sve do nasih dana ostali nepromjenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo sto on pise oko 155. godine, tumaceci poganskom caru Antoninu Piju (138-161) sto cine krscani:

[U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu,

i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu.

Citaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, vec prema tome

koliko ima vremena.

Zatim, kad citac zavrsi, predstojnik uzima rijec da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju.

Zatim se svi zajedno dizemo i molimo molitve]

za nas same ... i sve druge gdje god bili: da, spoznavsi istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim zivotom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vjecno spasenje.

Nakon zavrsene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom.

Potom se predstojniku brace donosi kruh i casa s vodom i vinom.

On ih uzme, izrece hvalu i slavu Ocu svega svijeta

po imenu Sina i Duha Svetoga i opsirno izrice zahvalu

(grcki: eucharistian), za ove od njega primljene darove.

Kad predstojnik zavrsi molitve i zahvalu, sav prisutni narod

klikne: Amen.

Posto je predstojnik svrsio molitve i narod odgovorio, oni sto se kod nas zovu djakoni prisutnima dijele "euharistijski" kruh, vino i vodu, i nose ih odsutnima.

167 II. VATIKANSKI SABOR, Ad gentes, 1.

168 SV. JUSTIN, Apologiae, 1, 65 (tekst u zagradi uzet je iz poglavlja

67).

1346 Euharistijsko bogosluzje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sacuvalo kroz stoljeca sve do nas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:

- okupljanje vjernika, bogosluzje Rijeci sa citanjima, homilijom i sveopcom molitvom;

- Euharistijsko bogosluzje s prikazanjem kruha i vina, posvecujucom zahvalnom molitvom i pricescu.

Bogosluzje Rijeci i euharistijsko bogosluzje tvore zajedno "samo jedan bogostovni cin"; stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Rijeci Bozje i stol Tijela Gospodnjega.

1347 Zar se nije na isti nacin odvijala i vecera koju je uskrsli Isus blagovao s ucenicima u Emausu? Putem im je tumacio Pisma, a zatim, dok bijase s njima za stolom, " uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im ga davao".

TIJEK SLAVLJA

1348 Svi se sabiru. Krscani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni ucesnik u Euharistiji. On je veliki svecenik Novoga saveza. On sam nevidljivo predsjeda citavom slavlju. I upravo zastupajuci ga, biskup ili prezbiter (djelujuci u osobi Krista-Glave - "in persona Christi capitis") predsjeda sastanku, nakon citanja drzi homiliju, prima darove i izrice euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj nacin: citaci, prinosioci darova, djelitelji pricesti te sav narod koji sudjelovanje potvrdjuje poklikom Amen.

1349 Bogosluzje Rijeci obuhvaca "spise proroka", to jest Stari savez, i "spomen-zapise apostola", to jest njihove poslanice i evandjelja; nakon homilije koja potice da se ta Rijec primi "kakva uistinu jest, kao Rijec Bozja" (1 Sol 2,13), te se ozivotvori, slijede prosnje za sve ljude, prema rijecima Apostolovim: "Preporucujem prije svega da se obavljaju prosnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti" (1 Tim 2,1-2).

169 II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 56.

170 Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 21.

171 Usp. Lk 24,13-35.

1350 Prikazanje darova (ofertorij): na oltar se, ponekad u mimohodu, donose kruh i vino sto ce svecenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj zrtvi, u kojoj ce postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov cin sa Posljednje vecere "kad uze kruh i casu". "Samo Crkva moze Stvoritelju prinijeti ovaj cisti prinos, prinoseci mu sa zahvaljivanjem ono sto proizlazi iz njegova stvaranja." Prikazanje darova na oltaru preuzima Melkisedekov gest i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. On u svojoj zrtvi privodi savrsenstvu sve ljudske pokusaje da prinose zrtve.

1351 Krscani vec od pocetka, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose takodjer svoje darove da se podijele potrebnima. Obicaj skupljanja milostinje (collecta),uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromasan da nas obogati:

Oni koji su imucni i to zele, daju sto tko hoce. A sto se skupi, pohranjuje se u predstojnika, i on pomaze sirocad i udovice i one koji trpe oskudicu zbog bolesti ili drugog uzroka, kao i utamnicenike i pridosle strance, jednom rijecju, brine se za sve potrebne.

1352 Anafora: S euharistijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom, stizemo u srce i na vrhunac slavlja:

U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela, za stvaranje, otkupljenje i posvecenje. Tako se cijela zajednica pridruzuje neprekidnoj hvali nebeske Crkve, andjela i svih svetih, koji Bogu triput Svetomu pjevaju.

1353 U epiklezi Crkva moli Oca da posalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova)na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smjestaju ovu epiklezu iza anamneze).

U izvjescu o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih rijeci i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu zrtvu prinesenu jednom zauvijek na Krizu.

172 Usp. SV. IRENEJ LIONSKI, Adversus haereses, 4, 18, 4;

usp. Mal 1,11.

173 Usp. 1 Kor 16,1.

174 Usp. 2 Kor 8,9.

175 SV. JUSTIN, Apologiae, 1, 67, 6.

176 Usp. Rimski misal, Prva euharistijska molitva 95.

1354 U anamnezi, koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuca i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu zrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje.

U prosnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajednistvu sa svom Crkvom - nebeskom i zemaljskom, zivih i mrtvih, i u zajednistvu s crkvenim pastirima, s papom, mjesnim biskupom, njegovim prezbiterijem i djakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno s njihovim Crkvama.

1355 U pricesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju "kruh s neba" i "casu spasenja", Tijelo i Krv Krista koji se predao "za zivot svijeta" (Iv 6,51):

Buduci da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili "euharistirani" (=nad njima je izrecena euharistija), "mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikomu nije dopusteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga sto ucimo, te ako nije opran kupelju za otpustenje grijeha i novo rodjenje (=ako nije krsten) i ako ne zivi po Kristovu nauku."

V. Sakramentalna zrtva: cin zahvaljivanja, spomen-cin, prisutnost

1356 Razlog zasto krscani slave Euharistiju od samih pocetaka i na nacin koji se nije bitno promijenio unatoc velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog sto ga je dao u predvecerje svoje muke: "Ovo cinite meni na spomen" (1 Kor 11,24-25).

1357 Taj Gospodinov nalog izvrsavamo slaveci spomen-cin njegove zrtve. Tim cinom prinosimo Ocu ono sto nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, sto su snagom Duha Svetoga i Kristovim rijecima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj nacin biva stvarno i otajstveno prisutan.

1358 Euharistiju, dakle, treba promatrati:

- kao cin zahvaljivanja i hvale Ocu;

- kao spomen-cin zrtve Krista i njegova Tijela;

- kao prisutnost Krista snagom njegove Rijeci i njegova Duha.

177 SV. JUSTIN, Apologiae, 1, 66, 1-2.

CIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU

1359 Euharistija, sakramenat nasega spasenja sto ga je Krist izvrsio na Krizu, jest takodjer hvalbena zrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj zrtvi sav stvoreni svijet, predmet Bozje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnucu. Crkva moze po Kristu prinositi zrtvu hvale u zahvalu za sve sto je Bog dobra, lijepa i pravedna ucinio u stvorenom svijetu i u covjecanstvu.

1360 Euharistija je zahvalna zrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izrazava Bogu zahvalnost za sva dobrocinstva, za sve sto je ucinio stvaranjem, otkupljenjem i posvecenjem. Euharistija je, dakle, prije svega "zahvaljivanje".

1361 Euharistija jest i hvalbena zrtva kojom Crkva pjeva slavu Bozju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je zrtva hvale moguca samo po Kristu: On vjernike pridruzuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena zrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.

SPOMEN-CIN ZRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA - CRKVE

1362 Euharistija je spomen-cin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate zrtve u bogostovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon rijeci ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.

1363 Prema Svetom Pismu, spomen-cin (memorijal) nije puko sjecanje proslih dogadjaja, nego navjescivanje cudesnih djela sto ih je Bog ucinio u korist ljudi.U liturgijskom slavlju ti dogadjaji, na neki nacin, bivaju prisutni i suvremeni. Izraelski narod upravo tako shvaca svoje oslobodjenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, dogadjaji Izlaska bivaju prisutni u sjecanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj zivot.

1364 U Novom zavjetu spomen poprima novo znacenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrsi spomen-cin Kristova Vazma koji biva prisutan: zrtva koju je Krist na krizu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktuelna:Kad se god na oltaru slavi zrtva kriza, `kojom je bio zrtvovan Krist, nas vazmeni Jaganjac', vrsi se djelo naseg otkupljenja."

178 Usp. Izl 13,3.

179 Usp. Heb 7,25-27.

180 II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 3.

1365 Ukoliko je spomen-cin Kristova Vazma, Euharistija je takodjer zrtva. Zrtvena narav Euharistije izrazena je vec samim rijecima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova casa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na krizu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpustenje grijeha" (Mt 26,28).

1366 Euharistija je, dakle, zrtva jer ponazocuje (cini prisutnom) zrtvu kriza, jer je njezin spomen-cin, i jer primjenjuje njezin plod:

(Krist), Bog i Gospodin nas, iako je na oltaru kriza imao jednom sebe smrcu prikazati Bogu Ocu, da izvrsi vjecno otkupljenje, buduci da se njegovo svecenistvo nije imalo smrcu ugasiti (Heb 7,24.27), na Posljednjoj veceri, "one noci kad bijase predan" (1 Kor 11,23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zarucnici, vidljivu zrtvu (kako to zahtijeva covjekova narav), po kojoj ce se uprisutnjivati ona krvna zrtva, sto se imala izvrsiti jedanput na krizu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (1 Kor 11,23) i da bi se tako njezina spasenjska moc primjenjivala za otpustenje grijeha sto ih svakodnevno pocinjamo.

1367 Kristova zrtva i zrtva Euharistije samo su jedna zrtva: "Jedna je naime te ista zrtva, isti koji je tada prinio sebe na krizu prikazuje se sada po sluzenju svecenika; razlikuje se samo nacin prinosenja": "U ovoj bozanskoj zrtvi koja se izvrsuje u misi, sadrzan je i nekrvno se zrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni nacin prikazao na zrtveniku kriza".

1368 Euharistija je ujedno i zrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u zrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridruzuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova zrtva biva i zrtvom udova njegova Tijela. Zivot vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom zrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova zrtva prisutna na oltaru pruza svim krscanskim narastajima mogucnost da se sjedine s njegovom zrtvom. Crkva je u katakombama cesto prikazana u liku zene u molitvi, rasirenih ruku u stavu moliteljice (= orans). Poput Krista koji je rasirio ruke na krizu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude.

181 Tridentski sabor: DS 1740.

182 Isto, 1743.

1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vrseci u Crkvi Petrovu sluzbu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopce Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se oznaci kako on predsjeda pojedinacnoj Crkvi, medju svojim prezbiterijem i uz pomoc djakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve sluzbenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku zrtvu:

Neka se drzi zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio.

Po sluzbi prezbitera duhovna zrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa zrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se zrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dodje.

1370 S Kristovom zrtvom sjedinjuju se ne samo clanovi koji su jos na zemlji, nego i oni koji su vec u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku zrtvu u zajednistvu sa presvetom Djevicom Marijom, casteci njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod krizem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru.

1371 Euharistijska zrtva prinosi se takodjer za pokojne vjernike, "koji su u Kristu preminuli a jos se nisu posve ocistili,"da bi mogli uci u Kristovu svjetlost i mir:

Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muci briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.

Zatim (u anafori) molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopce za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dusama za koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita zrtva... Upucujuci Bogu molitve za preminule, pa bili oni i gresnici, mi ... prikazujemo Krista, zrtvovanog za nase grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.

183 SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Epistula ad Smyrnaeos, 8, 1.

184 II. VATIKANSKI SABOR, Presbyterorum ordinis, 2.

185 Tridentski sabor: DS 1743.

186 Sv. Monika, prije svoje smrti, sv. Augustinu i njegovu bratu, usp. SV. AUGUSTIN, Confessiones, 9, 11, 27.

187 SV. CIRIL JERUZALEMSKI, Catecheses mystagogicae, 5, 9. 10: PG 33, 1116B-1117A.

1372 Taj je nauk divno sazeo sv. Augustin poticuci nas na sve potpunije sudjelovanje u zrtvi naseg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji:

Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i drustvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopca zrtva po onom Velikom Sveceniku koji je, uzevsi lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas ucini tijelom tako velike Glave. (...) Takva je zrtva krscana: "(...) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu" (Rim 12,5). I tu zrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome sto prinosi - prinosi samu sebe.

KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJECI I DUHA SVETOGA

1373 "Krist Isus koji umrije, stovise i uskrsnu, koji je zdesna Bogu - te se zauzima za nas" (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na vise nacina:u svojoj Rijeci, u molitvi svoje Crkve - "jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medju njima" (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatocenicima(Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u zrtvi Mise i u osobi sluzbenika. Ali je "ponajpace prisutan pod euharistijskim prilikama".

1374 Nacin je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdize Euharistiju iznad svih sakramenata i cini je "tako reci vrhuncem duhovnog zivota i ciljem kojemu teze svi sakramenti". U presvetom sakramentu Euharistije "sadrzani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv nasega Gospodina Isusa Krista, s dusom i bozanstvom, i, prema tome, citav Krist". "Ta se prisutnost zove stvarnom ne u znacenju iskljucivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, vec po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan citav Krist, Bog i covjek".

188 SV. AUGUSTIN, De civitate Dei, 10, 6.

189 Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 48.

190 Usp. Mt 25,31-46.

191 II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 7.

192 SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, III, 73, 3.

193 Tridentski sabor: DS 1651.

194 PAVAO VI., Enciklika Mysterium fidei.

1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedocili vjeru Crkve u moc Kristovih rijeci i djelovanja Duha Svetoga za izvrsenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje:

Nije to covjek koji cini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, vec sam Krist koji je za nas bio raspet. Svecenik, slika Krista, izgovara one rijeci, ali im Bog daje moc i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te rijeci pretvaraju prinesene stvari.

A sv. Ambrozije veli o pretvorbi:

Budimo posve uvjereni da ovo sto je pred nama nije nesto sto je oblikovala narav, vec sto je blagoslov posvetio, te da je veca moc blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav ... Kristova rijec koja je mogla iz nicega uciniti cega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne moze promijeniti u ono sto jos nisu bile? Vise je, naime, bicima saciniti nove naravi nego ih mijenjati.

1376 Tridentski sabor katolicku vjeru o tome sazimlje slijedecom izjavom: "A buduci da je Krist, Otkupitelj nas, o onom sto je pruzao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Bozjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvecenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve sustine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, nasega Gospodina, i citave sustine vina u sustinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolicka Crkva nazvala transupstancijacijom.

1377 Kristova euharistijska prisutnost pocinje u trenutku posvete i traje tako dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i citav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.

1378 Stovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izrazavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, izmedju ostalog, poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. "Katolicka Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno stovanje sakramenta Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: cuvajuci s najvecom pomnjom posvecene hostije, izlazuci ih vjernicima radi svecanog stovanja i noseci ih u procesiji."

195 SV. IVAN ZLATOUSTI, De proditione Judae, 1, 6: PG 49, 380C.

196 SV. AMBROZIJE, De mysteriis, 9, 50.52: PL 16, 405-406.

197 Tridentski sabor: DS 1642.

198 Usp. isto, 1641.

199. PAVAO VI., Enciklika Mysterium fidei.

1379 Svetohraniste (tabernakul) sluzilo je u pocetku za dostojno cuvanje Euharistije za bolesnike i nenazocne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna znacenja tihog klanjanja Gospodinu - prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohraniste treba biti smjesteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da istice i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu.

1380 Veoma je prikladno sto je Krist zelio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni nacin. Buduci da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; buduci da se imao prinijeti na krizu za nase spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio "do kraja" (Iv 13,1), sve do dara svoga zivota. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan medju nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izrazavaju i priopcuju tu njegovu ljubav:

Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog stovanja. Isus nas ceka u tom sakramentu ljubavi. Ne stedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u cinu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zlocine svijeta. Neka nase klanjanje nikad ne prestane.

1381 "Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu ne moze se spoznati osjetilima, veli sv. Toma, vec samo vjerom koja se temelji na Bozjem autoritetu". Zato, tumaceci rijeci iz Lk 22,19: Ovo je tijelo moje koje ce se za vas predati, sv. Ciril izjavljuje: "Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, vec radije vjerom prihvati Spasiteljeve rijeci jer on, koji je Istina, ne laze".

Klanjam ti se smjerno, tajni Boze nas,

Sto pod prilikama tim se sakrivas,

Srce ti se moje sasvim predaje,

Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,

Al za cvrstu vjeru dosta je sto cuh;

Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,

Istine nad ovom nema Istinom.

200 Usp. Gal 2,20.

201 IVAN PAVAO II., Pismo Dominicae cenae, 3.

202 PAVAO VI., Enciklika Mysterium fidei, citat iz SV. TOM AKVINSKI, Summa theologiae, III, 75, 1; usp. SV. CIRIL ALEKSANDRIJSKI Commentarius in Lucam, 22, 19: PG 72, 921B.

VI. Vazmena gozba

1382 Misa je istodobno i nerazdruzivo zrtveni spomen-cin u kojem se ovjekovjecuje zrtva kriza, i sveta gozba pricesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske zrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pricesti. Pricestiti se znaci primiti samoga Krista koji se prinio za nas.

1383 Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: zrtvenik i Gospodnji stol; to vise sto je krscanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao zrtva prinesena za nase pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. "Sto je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?" - veli sv. Ambrozije,a na drugom mjestu: "Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo".To jedinstvo zrtve i pricesti liturgija izrazava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli:

Ponizno te molimo, svemoguci Boze, da ruke svetoga andjela tvoga

prenesu ovo (ovaj prinos) na tvoj nebeski zrtvenik, pred tvoje bozansko velicanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pricesnici ove zrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i miloscu.

"UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI": PRICEST

1384 Gospodin nam upucuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: "Zaista, zaista, kazem vam: ako ne jedete tijela Sina Covjecjega i ne pijete krvi njegove, nemate zivota u sebi." (Iv 6,53).

1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: "Stoga tko god jede kruh ili pije casu Gospodnju nedostojno, bit ce krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz case pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teskoga grijeha, treba prije nego pristupi pricesti pristupiti sakramentu Pomirenja.

203 SV. AMBROZIJE, De sacramentis, 5, 7: PL 16, 447C.

204 Isto, 4,7: PL 16, 437D.

205 Rimski misal, Rimski kanon Ponizno te molimo.

1386 Pred velicinom ovog sakramenta vjernik ne moze nego ponizno i s gorucom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reci:Gospodine, nisam dostojan da udjes pod krov moj, nego samo reci rijec i bit ce izlijecena dusa moja".

U Bozanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu:

Sine Bozji, ucini me danas dionikom svoje otajstvene vecere. Necu otkriti Tajnu tvojim neprijateljima, niti cu ti dati Judin poljubac, nego ti, poput onog razbojnika, vapijem: "Sjeti me se, Gospodine, u svome Kraljevstvu".

1387 Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici ce obdrzavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi.Tjelesno drzanje (kretnje, odjeca) izrazavat ce stovanje, svecanost i radost trenutka kada Krist biva nas gost.

1388 Posve je u skladu sa samim znacenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, priceste svaki put kada sudjeluju u Misi: "Veoma se preporucuje ono savrsenije ucestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svecenikove pricesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste zrtve."

1389 Crkva obvezuje vjernike da u "nedjelje i svetkovine sudjeluju u bozanskoj liturgiji"i da Euharistiju prime najmanje jedamput godisnje, po mogucnosti u vazmenom vremenui pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, zivo preporucuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili jos cesce, pa i svakog dana.

1390 Buduci da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pricest samo pod prilikom kruha omogucuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se nacin pricescivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, "sveta pricest, sto se tice znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama; u tom se obliku savrsenije ocituje znak euharistijske gozbe". To je redoviti oblik pricescivanja u istocnim obredima.

206 Usp. Mt 8,8.

207 Rimski misal, Obred pricesti.

208 Liturgija sv. Ivana Zlatoustog, Molitva prije pricesti.

209 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 919.

209a Usp. isto, kan. 917; AAS 76 (1984) 746-747.

210 II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 55.

211 II. VATIKANSKI SABOR, Orientalium ecclesiarum, 15.

212 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 920.

213 Opca uredba Rimskog misala, 240.

PLODOVI PRICESTI

1391 Pricest povecava nase sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pricesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,56). Zivot u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: "Kao sto je mene poslao zivi Otac i ja zivim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje zivjet ce po meni" (Iv 6,57):

Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina, oni jedni drugima navjescuju Radosnu vijest da je darovan zalog zivota, kao kad je andjeo rekao Mariji iz Magdale: "Krist je uskrsnuo!" Gle, onomu koji prima Krista vec sada je darovan zivot i uskrsnuce.

1392 Sto je tvarna hrana za nas tjelesni zivot, to na cudesan nacin cini pricest u nasem duhovnom zivotu. Pricest Tijelom uskrslog Krista, "ozivljenog i ozivljavajuceg po Duhu Svetom", cuva, povecava i obnavlja zivot milosti primljen u Krstenju. Taj rast krscanskog zivota trazi da se hrani euharistijskom pricescu, kruhom naseg putovanja, sve do casa smrti kada ce nam biti dan kao popudbina.

1393 Pricest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pricesti "predano je za nas" i Krv koju pijemo "prolivena je za mnoge na otpustenje grijeha". Zato nas Euharistija ne moze sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne cisti od pocinjenih grijeha i ne cuva od buducih:

"Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete casu, smrt Gospodnju navjescujete dok on ne dodje."Ako navijestamo smrt Gospodnju, navijestamo otpustenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpustenja grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Buduci da stalno grijesim, trajno moram imati lijek.

214 FANQITH, Sirijsko-antiohijski casoslov, svezak I., Zajednicka slavlja 237a-b.

215 II. VATIKANSKI SABOR, Presbyterorum ordinis, 5.

216 1 Kor 11,26.

217 SV. AMBROZIJE, De sacramentis, 4, 28; PL 16, 446A.

1394 Kao sto tjelesna hrana sluzi da se obnove izgubljene snage, Euharistija ucvrscuje ljubav koja se u svakodnevnom zivotu iscrpljuje i lako slabi; i ta ozivljena ljubav brise lake grijehe.Darivajuci nam se, Krist ozivljuje nasu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrzenost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu:

Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme zrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivsi dar ljubavi, umremo grijehu i zivimo za Boga.

1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas cuva od buducih smrtnih grijeha. Sto vise sudjelujemo u Kristovu zivotu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teze prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi oprastanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakramenat onih koji su u punom zajednistvu s Crkvom.

1396 Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tjesnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo - Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, vec ostvareno po krstenju, pricest obnavlja, ucvrscuje i produbljuje. Na krstenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo.Taj poziv ostvaruje Euharistija: "Casa blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajednistvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajednistvo tijela Kristova? Buduci da je Kruh jedan , jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,16-17):

Ako ste Tijelo Kristovo i njegovi udovi, onda je na stol Gospodnji stavljen vas sakramenat, primate svoj sakramenat. Odgovarate "Amen" ("Da, tako je") na ono sto primate i tim odgovorom to potpisujete. Cujes rijec: "Tijelo Kristovo", i ti odgovaras "Amen". Budi, dakle, Kristov ud da bi tvoj Amen bio istinit.

218 Usp. Tridentski sabor: DS 1638.

219 SV. FULGENCIJE RUSPIJSKI, Contra gesta Fabiani, 28, 16-19: CCL 19A, 813-814, usp. Bozanski casoslov, IV, Sluzba citanja u ponedjeljak 28. tjedna kroz godinu.

220 Usp. 1 Kor 12,13.

221 SV. AUGUSTIN, Sermones, 272: PL 38, 1247.

1397 Euharistija obvezuje u prilog siromasnih: Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, nasoj braci prepoznavati Krista:

Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznajes brata svoga. Tim sto ne smatras dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obescascujes ovaj isti stol. Bog te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, cak ni tada, nisi postao milosrdniji.

1398 Euharistija i jedinstvo krscana. Pred velicinom ovog otajstva sv. Augustin klice: "O sakramente poboznosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi!" Sto se bolnije doimlju podjele Crkve koje prijece zajednicko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su prece potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju.

1399 Istocne Crkve koje nisu u potpunom zajednistvu s katolickom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. "Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente - poglavito, i to snagom apostolskog nasljedja, svecenistvo i euharistiju - po kojima su s nama povezane najtjesnjom vezom".Zato neko zajednistvo in sacris, u svetim cinima dakle i u Euharistiji, "jest ne samo moguce nego se cak preporucuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast".

1400 Crkvene pak zajednice, odijeljene od katolicke Crkve a nastale iz Reformacije, "narocito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uscuvale izvornu i cjelovitu sustinu euharistijskog otajstva". To je razlog zasto katolickoj Crkvi nije moguce euharistijsko zajednistvo s tim zajednicama. Ipak i one, "kad na svetoj Veceri vrse spomen smrti i uskrsnuca Gospodinova, ispovijedaju da zivot znaci biti u Kristovu zajednistvu, te iscekuju Kristov slavni dolazak".

1401 Katolicki sluzbenici, kada to zahtijeva teska potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesnicko pomazanje) drugim krscanima koji nisu u punom zajednistvu s katolickom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraze: u tom slucaju treba da ocituju katolicku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.

222 Usp. Mt 25,40.

223 SV. IVAN ZLATOUSTI, Homiliae in primam ad Corinthios, 27, 4: PG 61, 229-230.

224 SV. AUGUSTIN, In Evangelium Johannis tractatus, 26, 6, 13; usp. II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 47 - "O sacramentum pietatis! O signum unitatis! O vinculum caritatis!"

225 II. VATIKANSKI SABOR, Unitatis redintegratio, 22.

226 Isto; usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 844, 3.

227 II. VATIKANSKI SABOR, Unitatis redintegratio, 22.

228 Isto.

229 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 844, 2.

VII. Euharistija - "zalog buduce slave"

1402 U jednoj molitvi Crkva klice otajstvu Euharistije ovako: "O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, dusa se napunja miloscu i daje nam se zalog buduce slave". Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pricescu s oltara "napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i miloscu",to je Euharistija takodjer predudionistvo u nebeskoj slavi.

1403 Na Posljednjoj veceri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih ucenika prema dovrsenju Pashe u Bozjem kraljevstvu: "A kazem vam: ne, necu od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad cu ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega" (Mt 26,29).Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeca tog obecanja te upravlja pogled prema onome "koji dolazi"(Otk 1,4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleci: "Marana tha!" (1 Kor 16,22), "Dodji, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20), "Neka dodje tvoja milost i prodje ovaj svijet!".

1404 Crkva zna da Gospodin, vec sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, medju nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo "cekajuci blazenu nadu i dolazak Spasitelja nasega Isusa Krista",moleci da svi skupa vjecno "uzivamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otares svaku suzu s nasih ociju; gledajuci tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit cemo zauvijek tebi slicni i tebe cemo bez kraja slaviti, po Kristu nasem Gospodinu".

1405 Te velike nade, tj. novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost, nemamo sigurnijeg zaloga i ocitijeg znaka od Euharistije. Uistinu, kad god se slavi ovo otajstvo, "vrsi se djelo nasega otkupljenja"; "lomimo isti kruh koji je lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti, hrana da bi se zauvijek zivjelo u Isusu Kristu".

230 Rimski misal, Ponizno te molimo.

231 Usp. Lk 22,18; Mk 14,25.

232 Usp. Dj 1,4.

233 Didaché, 10, 6.

234 Embolizam Ocenasa; usp. Tit 2,13.

235 Rimski misal, III. euharistijska molitva: Molitva za pokojne

236 II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 3.

237 SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Epistula ad Ephesios, 20,2.

Ukratko

1406 Isus veli: "Ja sam kruh zivi koji je s neba sisao. Tko bude jeo od ovoga kruha, zivjet ce uvijeke (...). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima zivot vjecni (...), u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,51.54.56).

1407 Euharistija je srce i vrhunac zivota Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine clanove pridruzuje svojoj zrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na krizu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo - Crkvu.

1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaca: navjescivanje Bozje rijeci, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobrocinstva, narocito za dar Sina, zatim posvecenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogostovni cin.

1409 Euharistija je spomen-cin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvrsio zivotom, smrcu i uskrsnucem, a koje ae uprisutnjuje po liturgijskom cinu.

1410 Krist, veliki i vjecni svecenik Novoga Saveza, djelujuci po sluzbi svecenika, prinosi euharistijsku zrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske zrtve.

1411 Samo valjano zaredjeni svecenici mogu predsjedati Euharistiji i posvecivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.

1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu psenicni kruh i trsovo vino, na koje svecenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove rijeci posvecenja sa Posljednje vecere "Ovo je moje Tijelo koje ce se za vas predati. (...) Ovo je kalez moje Krvi ..."

1413 Posvecenjem se izvrsuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvecenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, zivi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dusom i svojim bozanstvom.

238 Usp. Tridentski sabor: DS 1640; 1651.

1414 Ukoliko je zrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljstina za grijehe zivih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.

1415 Tko zeli Krista primiti u euharistijskoj pricesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagrijesio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrjesenje u sakramentu Pokore.

1416 Sveta pricest Tijelom i Krvlju Kristovom povecava jedinstvo pricesnika s Gospodinom, oprasta mu lake grijehe i cuva ga od teskih. Primanje ovog sakramenta utvrdjuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jaca veze ljubavi pricesnika i Krista.

1417 Crkva zivo preporucuje vjernicima da primaju svetu pricest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije; a obvezuje ih da to ucine barem jedamput u godini.

1418 Buduci da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga castiti poklonstvenim stovanjem. "Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i duznost priznanja Kristu Gospodinu".

1419 Buduci da je Krist presao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduce slave kod njega: sudjelovanje u svetoj zrtvi poistovjecuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu zivota, budi ceznju za zivotom vjecnim i vec sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blazenom Djevicom Marijom i svima svetima.

239 PAVAO VI., Enciklika Mysterium fidei.

POGLAVLJE DRUGO

SAKRAMENTI OZDRAVLJANJA

1420 Po sakramentima krscanske inicijacije covjek prima nov Kristov zivot. Taj novi zivot, medjutim, nosimo "u glinenim posudama" (2 Kor 4,7). I sada je jos "skriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3).U svome "zemaljskom domu" (2 Kor 5,1) jos smo podlozni patnji, bolesti i smrti. Taj novi zivot Bozjeg djeteta moze oslabiti, a moze se cak i izgubiti grijehom.

1421 Gospodin Isus Krist, lijecnik nasih dusa i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje,htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova lijecenja i spasavanja svojih clanova. To je svrha dvaju sakramenata ozdravljanja: Pokore i Bolesnicke pomasti.

Clan 4

SAKRAMENAT POKORE I POMIRENJA

1422 "Oni koji pristupaju sakramentu Pokore primaju od Bozjeg milosrdja oprost uvrede Bogu ucinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obracenje s ljubavlju, primjerom i molitvom".

I. Kako se ovaj sakramenat zove?

1423 Zove se sakramenat obracenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obracenje, put povratka k Ocuod kojeg se covjek grijehom udaljio.

Zove se sakramenat pokore jer posvecuje osobni i zajednicki put obracenja, kajanja i zadovoljstine krscana gresnika.

1 Usp. Mk 2,1-12.

2 II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 11.

3 Usp. Mk 1,15

4 Usp. Lk 15,18.

1424 Zove se sakramenat ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svecenikom bitni elemenat ovog sakramenta. Zato je ovaj sakramenat u svom dubokom znacenju i "ispovijedanje", priznanje i hvala Bozjoj svetosti i njegovu milosrdju prema covjeku gresniku.

Zove se sakramenat oprostenja jer, po svecenikovu sakramentalnom odrjesenju, Bog daje pokorniku "oprostenje i mir".

Zove se sakramenat pomirenja jer daruje gresniku ljubav Boga pomiritelja: "Dajte, pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5,20). Tko zivi od Bozje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: "Idi i najprije se izmiri s bratom" (Mt 5,24).

II. Zasto sakramenat Pomirenja poslije Krstenja?

1425 "Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina nasega Isusa Krista i u Duhu Boga nasega" (1 Kor 6,11). Treba shvatiti velicinu Bozjega dara, primljenog u sakramentima krscanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nesto nedopustivo za onoga koji se "Kristom zaodjenuo" (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaze: "Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama" (1 Iv 1,8). K tome, i sam nas Gospodin uci moliti: "Otpusti nam grijehe nase" (Lk 11,4), povezujuci uzajamno oprastanje nasih uvreda s oprostenjem koje ce Bog dati za nase grijehe.

1426 Obracenje Kristu, novo rodjenje u Krstenju, dar Duha Svetoga, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu, ucinilo nas je "svetim i bez mane pred njim" (Ef 5,27). Ipak, novi zivot primljen u krscanskoj inicijaciji nije uklonio krhkosti i slabosti nase ljudske naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva pozudom (concupiscentia), a koja u krstenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom miloscu, prokusaju u borbi krscanskoga zivota. To je borba obracenja radi postizanja svetosti i vjecnog zivota na koji nas Gospodin neprestano zove.

5 Rimski obrednik, Red pokore, Obrazac odrjesenja.

6 Usp. Tridentski sabor: DS 1515.

7 Usp. isto, 1545; II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 40.

III. Obracenje krstenih

1427 Isus poziva na obracenje. Taj poziv je bitna sastojnica navjestaja o Kraljevstvu: "Ispunilo se vrijeme, priblizilo se kraljevstvo Bozje! Obratite se i vjerujte evandjelju!" (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upucuje prije svega onima koji jos ne poznaju Krista i njegova evandjelja. Krstenje je, dakle, poglavito mjesto prvog i osnovnog obracenja. Upravo vjerom u Radosnu vijest i Krstenjem covjek se odrice zla i postize spasenje, to jest otpustenje svih grijeha i dar novog zivota.

1428 No, Kristov poziv na obracenje odzvanja i sada trajno u zivotu krscana. To drugo obracenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja "u svom krilu obuhvaca gresnike" i koja, "u isti mah sveta i uvijek potrebna ciscenja, neprestano vrsi pokoru i obnovu". To nastojanje oko obracenja nije samo ljudsko djelo: pokret je "raskajanog srca" (Ps 51,19), sto ga milost privlaci i poticeda odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.

1429 O tome svjedoci obracenje sv. Petra nakon trokratnog zatajenja svog Ucitelja, Pogled Isusova neizmjernog milosrdja izazvao je u njega suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova uskrsnuca i trokratnu potvrdu ljubavi prema njemu. Drugo obracenje ima i zajednicarsku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upucuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: "Obrati se!" (Otk 2,5.16).

Sto se tice tih dvaju obracenja sv. Ambrozije kaze da u Crkvi "ima vode i suza: vode Krstenja i suza Pokore".

IV. Unutarnja pokora

1430 Isusov se poziv na obracenje i pokoru, kako vec u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na "kostrijet i pepeo", postove i mrtvljenja, vec na obracenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornicka djela ostaju bez nje neplodna i lazna; unutarnje obracenje, naprotiv, tezi da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

8 Usp. Dj 2,38.

9 II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 8.

10 Usp. Iv 6,44; 12,32.

11 Usp. 1 Iv 4,10.

12 Usp. Iv 21,15-17.

13 SV. AMBROZIJE, Epistulae, 41, 12: PL 16, 1116B.

14 Usp. Jl 2,12-13; Iz 1,16-17; Mt 6,1-6.16-18.

1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog zivota, povratak i obracanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvracanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo pocinili. Ona istodobno obuhvaca zelju i odluku za promjenom zivota s nadom u Bozje milosrdje i pouzdanjem u pomoc njegove milosti. To obracenje srca popraceno je spasonosnim bolom i zaloscu koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka, mucnina duha), compunctio cordis (skrusenje srca).

1432 Covjekovo je srce tesko i otvrdnulo. Treba da Bog dade covjeku novo srce.Obracenje je prije svega djelo Bozje milosti, koja nam srca vraca Bogu: "Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit cemo se" (Tuz 5,21). Bog nam daje snage da pocnemo iznova. I nase srce, otkrivajuci velicinu Bozje ljubavi, biva potreseno strahotama i tezinom grijeha te se pocinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljen. Covjekovo se srce obraca gledajuci u onoga koga su nasi grijesi proboli.

Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivsi je naime za nase spasenje, dao je milost obracenja cijelome svijetu.

1433 Nakon Uskrsa, Duh Sveti je onaj koji "dokazuje svijetu sto je grijeh" (Iv 16,8-9), odnosno to sto svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tjesiteljkoji covjekovu srcu daje milost kajanja i obracenja.

V. Mnogostruki oblici pokore u krscanskom zivotu

1434 Unutarnja pokora krscana moze poprimiti veoma ralicite izraze. Sveto Pismo i Oci narocito isticu tri oblika: post, molitvu i milostinju- jer izrazavaju obracenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog ociscenja koje biva krstenjem ili mucenistvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oprostenja grijeha, naznacuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bliznjim, pokornicke suze, brigu za spas bliznjega, zagovor svetaca i vrsenje ljubavi koja "pokriva mnostvo grijeha" (1 Pt 4,8).

15 Usp. tridentski sabor: ds 1676-1678; 1705; rimski katekizam, 2, 4, 5.

16 Usp. Ez 36,26-27.

17 Usp. Iv 19,37; Zah 12,10.

18 SV. KLEMENT RIMSKI, Epistula ad Corinthios, 7, 4.

19 Usp. Iv 15,26.

20 Usp. Dj 2,36-38; usp. IVAN PAVAO II., Enciklika Dominum et Vivificantem, 27-48.

21 Usp. Tob 12,8; Mt 6,1-18.

22 Usp. Jak 5,20.

1435 Obracenje se u svakodnevnom zivotu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromasne, vrsenjem i obranom pravednosti i prava,priznanjem pogresaka pred bracom, bratskom opomenom, preispitivanjem zivota, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvacanjem trpljenja te ustrajnoscu u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest - svakodnevno uzimati svoj kriz i ici za Isusom.

1436 Euharistija i Pokora. Svakodnevno obracenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova zrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jacaju oni koji zive Kristovim zivotom; "ona je kao ustuk koji nas oslobadja od svakodnevnih pogresaka te cuva od smrtnih grijeha".

1437 Citanje Svetoga Pisma, molitva bogosluzja casova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogostovni cin ili poboznost ozivljuje u nama duh obracenja i pokore te pridonosi oprostenju nasih grijeha.

1438 Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokornicke prakse Crkve.Ta su vremena narocito prikladna za duhovne vjezbe, pokornicka bogosluzja, hodocasca u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).

1439 Razvoj obracenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o "rasipnom sinu", u kojoj je sredisnji lik "milosrdni otac" (Lk 15,11-24): privlacnost varljive slobode i napustanje ocinske kuce; krajnja bijeda u kojoj se sin nasao nakon sto je uludo potrosio imutak; duboko ponizenje sto mora cuvati svinje, i jos gore, sto zeli nasititi se rogacima sto su ih jele svinje; razmisljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodusan docek ocev; oceva radost - to su, eto, neke naznake puta obracenja. Lijepa haljina, prsten i svecana gozba jesu simboli novog zivota, cistog, casnog i punog radosti. To je zivot covjeka koji se vraca Bogu i u krilo svoje obitelji - Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Oceve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep nacin otkriti preobilje njegova milosrdja.

23 Usp. Am 5,24; Iz 1,17.

24 Usp. Lk 9,23.

25 Tridentski sabor: DS 1638.

26 Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 109-110; Zakonik kanonskog prava, kann. 1249-1253; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, kann. 880-883.

VI. Sakramenat Pokore i Pomirenja

1440 Grijeh je prije svega uvreda Bogu, prekid zajednistva s njim, ali grijeh u isto vrijeme nanosi stetu i zajednistvu s Crkvom. Zato i obracenje obuhvaca istodobno i Bozje oprostenje i pomirenje s Crkvom; i to sakramenat Pokore i Pomirenja izrazava i liturgijski ostvaruje.

BOG JEDINI OPRASTA GRIJEH

1441 Bog jedini oprasta grijehe.Buduci da je Sin Bozji, Isus veli za sebe: "Sin Covjecji ima vlast na zemlji otpustati grijehe" (Mk 2,10); on tu bozansku vlast i vrsi: "Oprosteni su ti grijesi!" (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje bozanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrse u njegovo ime.

1442 Krist je htio da svakolika njegova Crkva, u molitvi, zivotu i u djelovanju, bude znak i orudje oprastanja i pomirenja sto nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vrsenje vlasti odrjesivanja povjerio apostolskoj sluzbi. Njoj je povjerena "sluzba pomirenja" (2 Kor 5,18). Apostol je poslan "u ime Kristovo", a "sam Bog" po njemu potice i preklinje: "Dajte, pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5,20).

POMIRENJE S CRKVOM

1443 Isus za vrijeme javnog zivota nije samo oprastao grijehe, nego je obznanjivao i ucinak oprastanja: nakon udijeljenog oprostenja vracao je bivse gresnike u zajednicu Bozjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili iskljuceni. Jasan znak tome jest sto Isus gresnike pripusta svome stolu; stovise, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenadjujuci nacin izrazava Bozje prastanjei ujedno povratak u krilo Bozjega naroda.

27 Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 11.

28 Usp. Mk 2,7.

29 Usp. Iv 20,21-23.

30 Usp. Lk 15.

31 Usp. Lk 19,9.

1444 Dajuci apostolima udionistvo u moci oprastanja grijeha, Gospodin im takodjer daje vlast da pomiruju gresnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove sluzbe najjasniji je izraz u Kristovoj svecanoj rijeci Simunu Petru: "Tebi cu dati kljuceve kraljevstva nebeskoga, pa sto god svezes na zemlji, bit ce svezano na nebesima, a sto god odrijesis na zemlji, bit ce odrijeseno na nebesima" (Mt 16,19). A ta sluzba "vezivanja i odrjesivanja, predana Petru, ocito je dana i apostolskom zboru zdruzenom sa svojom Glavom".

1445 Rijeci vezati i odrijeeiti znace: koga vi iskljucite iz svoga zajednistva, bit ce iskljucen iz zajednistva s Bogom; koga vi ponovno primite u vase zajednistvo, Bog ce ga takodjer primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

SAKRAMENAT OPROSTENJA

1446 Krist je ustanovio sakramenat Pokore za sve gresne clanove Crkve, prije svega za one koji nakon Krstenja padnu u teski grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseci ranu i zajednistvu s Crkvom. Njima sakramenat Pokore pruza novu mogucnost obracenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakramenat kao "drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti".

1447 Konkretni oblik kako je Crkva vrsila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenao. Pomirenje krscana koji su nakon Krstenja pocinili izrazito teske grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljecima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vrsiti javnu pokoru, cesto i kroz vise godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom "redu pokornika" (koji se odnosio samo na neke teske grijehe) gresnici su bili rijetko pripustani, u nekim krajevima samo jedan put u zivotu. U 7. stoljecu irski su misionari, nadahnuti monaskom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli "privatnu" praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vrsenje pokornickih djela. Od tada se sakramenat obavlja na tajniji nacin izmedju pokornika i svecenika. Ova nova praksa predvidjala je mogucnost ponavljanja te je tako otvorila put ucestalijem pristupu ovom sakramentu, dopustajuci da se u isto sakramentalno slavlje ukljuci oprostenje teskih i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do nasih dana.

32 II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 22.

33 TERTULIJAN, De paenitentia, 4,2; usp. Tridentski sabor: DS 1542.

1448 U promjenama sto ih je kroz vjekove dozivjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Obuhvaca dva jednako bitna elementa; s jedne strane tu su cini covjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraca: kajanje, ispovijed i zadovoljstina; s druge strane, tu je Bozje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oprostenje grijeha i odredjuje nacin zadovoljstine; ona takodjer moli za gresnika i skupa s njim cini pokoru. Gresnik na taj nacin biva izlijecen i ponovno vracen u crkveno zajednistvo.

1449 Obrazac odrjesenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izrazava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oprostenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i sluzenju Crkve, on izvrsuje pomirenje gresnika:

Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrcu i uskrsnucem

svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpustenje grijeha.

Neka ti po sluzenju Crkve on udijeli oprostenje i mir.

I ja te odrjesujem od grijeha tvojih

u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

VII. Cini pokornika

1450 "Pokora obvezuje gresnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu - kajanje, u svojim ustima - ispovijed; te u svom vladanju - potpunu poniznost i plodnu zadovoljstinu.

KAJANJE

1451 Medju pokornikovim cinima kajanje je na prvome mjestu. To je "bol duse i osuda pocinjenog grijeha s odlukom vise ne grijesiti".

1452 Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se "savrsenim" (kajanje iz ljubavi prema Bogu ili contritio). To kajanje oprasta lake grijehe; a postize oprostenje i teskih grijeha ako ukljucuje cvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, cim to bude moguce.

34 Rimski obrednik, Red pokore, Obrazac odrjesenja.

35 Rimski katekizam, 2, 5, 21; usp. Tridentski sabor: DS 1673.

36 Tridentski sabor: DS 1676.

37 Usp. Tridentski sabor: DS 1677.

1453 Kajanje zvano "nesavrseno" (attritio) takodjer je dar Bozji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vjecne osude i drugih kazni koje gresniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to moze pokrenuti unutarnje mijenjanje koje ce se, djelovanjem milosti, dovrsiti u sakramentalnom odrjesenju. Samim nesavrsenim kajanjem, ipak, ne postize se oprostenje teskih grijeha, ali ono stvara raspolozenje da ga primimo u sakramentu Pokore.

1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Bozje rijeci. Za tu svrhu najprikladniji ce se tekstovi naci u moralnoj katehezi evandjelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.

ISPOVIJED GRIJEHA

1455 Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa cisto ljudskog gledista, oslobadja nas i olaksava nase pomirenje s drugima. Tim priznanjem covjek se suceljava sa grijesima zbog kojih se osjeca krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj nacin se ponovno otvara Bogu i zajednistvu Crkve da sebi omoguci novu buducnost.

1456 Priznanje grijeha sveceniku bitni je dio sakramenta Pokore: "Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon sto su se pomno ispitali, cak i ako je rijec o najtajnijim grijesima i pocinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Bozjih zapovijedi,jer ponekad ti grijesi teze ranjavaju dusu te su opasniji od onih koji se cine javno":

Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjecaju, sve ih bez sumnje predocuju bozanskom milosrdju da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugacije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlazu bozanskoj dobroti nista sto bi im mogla po sveceniku oprostiti. Jer "ako se bolesnik stidi otkriti lijecniku ranu, ovaj ne moze lijeciti sto ne poznaje".

38 Isto, 1678; 1705.

39 Usp. Rim 12-15; 1 Kor 12-13; Gal 5; Ef 4-6.

40 Usp. Izl 20,17; Mt 5,28.

41 Tridentski sabor: DS 1680.

42 Tridentski sabor: DS 1680; usp. SV. JERONIM, Comentarii in Ecclesiasten, 10, 11: PL 23, 1096.

1457 Prema crkvenoj zapovijedi, "svaki vjernik koji je dosao do zrele dobi treba ispovjediti, najmanje jedamput godisnje, teske grijehe kojih je svjestan".Tko je svjestan da je ucinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pricest, pa makar osjecao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrjesenje,osim ako se radi o teskom razlogu da se pricesti, a nije mu moguce pristupiti sveceniku.Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pricest.

1458 Ispovijed svakodnevnih pogresaka (lakih grijeha), premda nije nuzno potrebna, Crkva je ipak zivo preporucuje.Redovita ispovijed lakih grijeha pomaze nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas lijeci te da napredujemo u zivotu Duha. Primajuci cesce po ovom sakramentu dar Oceva milosrdja, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega:

Tko priznaje svoje grijehe i osudjuje ih, vec djeluje s Bogom. Bog osudjuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osudjujes, ujedinjujes se s Bogom. Covjek i gresnik su kao dvije stvari: covjek je djelo Bozje, a gresnik je djelo covjekovo. Unisti sto si ti ucinio, da bi Bog spasio sto je on ucinio (...). Kad pocnes osjecati odvratnost nad onim sto si ucinio, tada zapocinju tvoja dobra djela, jer osudjujes svoja zla djela. Dobra djela zapocinju ispovijedju zlih djela. Cinis istinu i tako dolazis k svjetlu.

ZADOVOLJSTINA

1459 Mnogi grijesi nanose stetu bliznjemu. Treba uciniti sto je moguce da se steta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izlijeciti rane). To je zahtjev obicne pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga gresnika, kao i njegove odnose s Bogom i bliznjim. Odrjesenje brise grijeh, ali ne popravlja sve nerede sto ih je grijeh uzrokovao.Gresnik, nakon sto je rasterecen od grijeha, jos treba ponovno steci puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, uciniti nesto vise da ispravi svoje krivnje: na prikladan nacin treba "zadovoljiti" ili "okajati" svoje grijehe. Ta zadovoljstina zove se takodjer "pokora".

43 Zakonik kanonskog prava, kan. 989; usp. Tridentski sabor: DS 1683; 1708.

44 Usp. Tridentski sabor: DS 1647; 1661.

45 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 916; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, 711.

46 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 914.

47 Usp. Tridentski sabor: DS 1680; Zakonik kanonskog prava, kan. 988, 2.

48 Usp. Lk 6,36.

49 SV. AUGUSTIN, In Evangelium Johannis tractatus, 12, 13.

50 Usp. Tridentski sabor: DS 1712.

1460 Pokora koju ispovjednik nalaze treba voditi racuna o osobnom stanju pokornika i traziti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguce, treba odgovarati tezini i naravi pocinjenih grijeha. Moze to biti: molitva, milodar, djela milosrdja, usluga bliznjemu, svojevoljna odricanja, zrtve, te narocito strpljivo prihvacanje kriza koji moramo nositi. Takve nam pokore pomazu da se suoblicimo Kristu koji je bio pomirnica za nase grijehejednom zauvijek. One nam omogucuju da postanemo subastinici uskrsloga Krista jer "s njime zajedno trpimo" (Rim 8,17):

Zadovoljstina, koju vrsimo za svoje grijehe, i nije tako nasa da ne bi bivala po Isusu Kristu: mi, iako sami od sebe ne mozemo nista, uz suradnju Onoga koji nas jacaipak mozemo sve. Tako covjek nema cime bi se hvalio, nego sva nasa "slava" je u Kristu (...): u njemu pruzamo zadovoljstinu donoseci "plodove dostojne pokore" (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.

VIII. Sluzbenik ovog sakramenta

1461 Buduci da je Krist sluzbu pomirenjapovjerio apostolima, tu sluzbu nastavljaju vrsiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast oprastati sve grijehe "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga".

1462 Oprostenje grijeha pomiruje s Bogom, ali i sa Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, vec od starih vremena smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i sluzbu pomirenja: on je ravnatelj pokornicke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrse tu sluzbu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovnickoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava.

51 Usp. Rim 3,25; 1 Iv 2,1-2.

52 Usp. Tridentski sabor: DS 1690.

53 Usp. Fil 4,13.

54 Tridentski sabor: DS 1691.

55 Usp. Iv 20,23; 2 Kor 5,18.

56 II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 26.

57 Usp. Zakonik kanonskog prava, kann. 844; 967-969; 972; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, kan. 722, 3-4.

1463 Neki posebno teski grijesi kaznjavaju se izopcenjem (ekskomunikacijom), najstrozom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vrsenje odredjenih crkvenih cina; stoga, odrjesenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlasteni svecenici.U slucaju smrtne opasnosti, svaki svecenik, pa i neovlasteni za ispovijedanje, moze odrijesiti od svakoga grijehai svakog izopcenja.

1464 Svecenici trebaju poticati vjernike da pristupaju sakramentu Pokore, i trebaju biti vazda pripravni da slave ovaj sakramenat kad god to vjernici razlozno zatraze.

1465 Slaveci sakramenat Pokore, svecenik vrsi sluzbu Dobrog Pastira koji trazi izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji lijeci rane, Oca koji ceka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaca, kao i sluzbu pravednog Suca koji ne pravi razlike medju osobama i ciji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Rijecju, svecenik je znak i sredstvo Bozje milosrdne ljubavi prema gresniku.

1466 Ispovjednik nije gospodar, vec sluzbenik Bozjeg prastanja. Sluzbenik ovog sakramenta treba se stoga sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokusano znanje o krscanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, postovanje i obzirnost prema palima; treba ljubiti istinu, biti vjeran uciteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlijecenju i punoj zrelosti. Treba za njega moliti i ciniti pokoru povjeravajuci ga milosrdju Gospodnjem.

1467 Imajuci u vidu osjetljivost i velicinu ove sluzbe te duzno postovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki svecenik koji prima ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrozih kazni, obdrzavati posvemasnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio.Nije mu dopusteno govoriti ni o onome sto je u ispovijedi saznao o zivotu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopusta izuzetaka, zove se "sakramentalni pecat", jer ono sto je pokornik ocitovao sveceniku ostaje "zapecaceno" sakramentom.

58 Usp. Zakonik kanonskog prava, kann. 1331; 1354-1357; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, kann. 1431; 1434; 1420.

59 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 976; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, kan. 725.

60 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 986; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, kan. 735; II. VATIKANSKI SABOR, Presbyterorum ordinis, 13.

61 II. VATIKANSKI SABOR, Presbyterorum ordinis, 13.

62 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1388, 1; Corpus Canonum Ecclesiarum Orientalium, kan. 1456.

IX. Ucinci ovog sakramenta

1468 "Sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Bozju milost i s njime nas sjedini dubokom ljubavlju".Svrha i ucinak ovog sakramenta je, dakle, pomirenje s Bogom. Koji primaju sakramenat Pokore raskajana srca i s religioznim raspolozenjem, postizu "mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom".Sakramenat pomirenja s Bogom donosi istinsko "duhovno uskrsnuce", vraca dostojanstvo i dobra zivota djece Bozje, od kojih je najdragocjenije Bozje prijateljstvo (Lk 15,32).

1469 Ovaj nas sakramenat pomiruje s Crkvom. Grijeh nagriza ili prekida bratsko zajednistvo. Sakramenat Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom smislu sakramenat ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u crkveno zajednistvo, vec ima zivotvoran ucinak takodjer na zivot Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih clanova trpjela.Opet vracen ili utvrdjen u zajednistvu svetih, gresnik biva osnazen razmjenom duhovnih dobara izmedju svih zivih clanova Kristova Tijela bilo da su jos u stanju putnika bilo da su vec u nebeskoj domovini:

Treba upozoriti da pomirenje s Bogom ima kao posljedicu, tako reci, i druga pomirenja koja lijece ostale lomove prouzrokovane grijehom: pokornik kome je oprosteno pomiruje se sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bica, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s bracom koju je na neki nacin uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se sa citavim svemirom.

1470. Povjeravajuci se Bozjem milosrdnom sudu, gresnik u ovom sakramentu na neki nacin anticipira sud kojemu ce biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog zivota. Upravo sada, u ovom zivotu, ponudjen nam je izbor izmedju zivota i smrti, jer samo putem obracenja mozemo uci u Kraljevstvo, iz kojega teski grijeh iskljucuje.Obracajuci se Kristu pokorom i vjerom, gresnik prelazi iz smrti u zivot "i ne dolazi na sud" (Iv 5,24).

63 Rimski katekizam, 2, 5, 18.

64 Tridentski sabor: DS 1674.

65 Usp. Lk 15,32.

66 Usp. 1 Kor 12,26.

67 Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 48-50.

68 IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia, 31.

69 Usp. 1 Kor 5,11; Gal 5,19-21; Otk 22,15.

X. Oprosti

1471 Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s ucincima sakramenta Pokore.

STO JE OPROST?

"Oprost je otpustenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica vec izbrisana; to otpustenje vjernik, pravo raspolozen i uz odredjene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao posluziteljica otkupljenja, svojom vlascu dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca".

"Oprost je djelomican ili potpun, vec prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobadja djelomicno ili potpuno". Oprosti se mogu primijeniti zivima ili pokojnima.

KAZNE ZA GRIJEH

1472 Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teski grijeh nas lisava zajednistva s Bogom cineci nas time nesposobnima da postignemo vjecni zivot; to se lisavanje zove "vjecna kazna" za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlaci sa sobom nezdravu privrzenost uz stvorenja, koju treba cistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom cistilistem. To ciscenje oslobadja od takozvane "vremenite kazne" za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvacati kao vrsta osvete koju Bog dosudjuje izvana, vec kao posljedice same naravi grijeha. Obracenje koje proizlazi iz goruce ljubavi moze postici potpuno ociscenje gresnika, tako da ne ostane vise nikakve kazne.

1473 Oprostenje grijeha i obnova zajednistva s Bogom donose oprostenje vjecnih kazni za grijeh. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseci patnje i svakovrsna iskusenja te, kada dodje taj dan, suceljavajuci se vedro sa smrcu, krscanin treba da ove vremenite kazne za grijeh nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrdja i ljubavi, te molitvom i raznim pokornickim cinima potpuno odlozi "starog covjeka" i obuce "novog covjeka".

70 PAVAO VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, Norme 1-3, AAS 59(1967) 5-24.

71 Usp. Tridentski sabor: DS 1712-1713; 1820.

72 Usp. Ef 4,24.

U ZAJEDNICI SVETIH

1474 Krscanin koji nastoji da se ocisti od svakoga grijeha te se uz pomoc Bozje milosti posveti, nije sam. "Zivot svakoga Bozjeg djeteta cudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa zivotom sve druge krscanske brace u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna misticna osoba."

1475 U opcinstvu svetih, dakle, "medju vjernicima - onima koji su vec stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje jos ispastaju u cistilistu ili onima koji su jos na ovozemnom putovanju - postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara".U toj cudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko vise od stete koju je grijeh jednoga mogao prouzrociti drugima. Tako obracanje opcinstvu svetih omogucuje raskajanom gresniku da bude u krace vrijeme i uspjesnije ociscen od kazna za grijeh.

1476 Ta duhovna dobra opcinstva svetih nazivamo takodjer riznicom Crkve; "nije to skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispastanje i zasluge Krista nasega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobodjen od grijeha i unidje u zajednistvo s Ocem. Dakle, u Kristu Otkupitelju nalaze se u izobilju zadovoljstine i zasluge njegova otkupljenja".

1477 "Jednako tako toj riznici pripada i vrijednost doista neogranicena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blazene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeci po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvrsili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako, radeci na svome spasenju, suradjivali su i na spasavanju svoje brace u jedinstvu otajstvenog Tijela".

DOBITI BOZJI OPROST PO CRKVI

1478 Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrjesivanja, sto ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za krscanina, te mu otvara riznicu zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrdja dobije otpustenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time zeli ne samo doci u pomoc tom krscaninu, nego i potaknuti ga na djela poboznosti, pokore i ljubavi.

73 PAVAO VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 5.

74 Isto.

75 Isto.

76 Isto.

77 Usp. isto, 8; Tridentski sabor: DS 1835.

1479 Buduci da su vjerni mrtvi na putu ciscenja takodjer clanovi istog opcinstva svetih, mozemo im pomoci, izmedju ostalog, stjecuci za njih oproste, da bi tako bili olaksani od vremenitih kazni za grijehe.

XI. Slavlje sakramenta Pokore

1480 Pokora je, kao i svi sakramenti, bogosluzni cin. Dijelovi slavlja redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svecenikov, citanje Bozje rijeci radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrusenost, poziv na kajanje; zatim ispovijed s priznanjem i ocitovanjem grijeha sveceniku; nalaganje i prihvacanje pokore; svecenikovo odrjesenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svecenikovim blagoslovom.

1481 Bizantska liturgija poznaje vise obrazaca odrjesenja, molbene (deprekativne) naravi, koji izvanredno dobro izrazavaju otajstvo oprostenja. "Bog, koji je po proroku Natanu oprostio Davidu kad je priznao svoje grijehe, i Petru kad je gorko zaplakao, i preljubnici kada mu je suzama oprala noge, te farizeju i rasipniku, taj isti Bog neka ti oprosti, po meni gresniku, u ovom i u drugom zivotu, i neka te ne osudi kada se pojavis pred njegovim strasnim sudom - on koji je blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen".

1482 Sakramenat Pokore moze biti takodjer u okviru zajednickog slavlja, sa zajednickom pripravom za ispovijed i zajednickom zahvalom za primljeno oprostenje. U tom slucaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinacno odrjesenje ukljuceni su u liturgiju Bozje rijeci, sa citanjima i homilijom, sa zajednickim ispitom savjesti, zajednickim trazenjem oprostenja, molitvom "Oce nas" te zajednickom zahvalom. Ovo zajednicko slavlje izrazava jasnije crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakramenat Pokore, na koji god se nacin slavio, uvijek je liturgijski cin, dakle - eklezijalan i javan.

1483 U slucaju teske potrebe, moze se pribjeci zajednickom slavlju pomirenja s opcom ispovijedi i skupnim odrjesenjem. Takva teska potreba moze se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost, a jedan ili vise svecenika nemaju dovoljno vremena da saslusaju ispovijed svakoga pokornika. Teska potreba moze biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslusaju, kako treba, pojedinacne ispovijedi, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti ili svete pricesti. U tom slucaju, za valjanost odrjesenja, vjernici moraju odluciti da ce u duznom vremenu svoje grijehe pojedinacno ispovijediti.Spada na dijecezanskog biskupa prosuditida li postoje trazeni uvjeti za skupno odrjesenje. Veliki broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodocasca ne predstavlja slucaj teske potrebe.

78 Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium, 26-27.

79 Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 962, 1.

80 Isto, kan. 961, 2.

81 Isto, kan. 961, 1.

1484 "Pojedinacna i cjelovita ispovijed i odrjesenje jesu jedini redoviti nacin na koji se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizicka ili moralna nemogucnost ispricavaju od takve ispovijedi".I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraca svakom gresniku: "Sinko! Otpustaju ti se grijesi" (Mk 2,5). On je lijecnik koji se prigiba pred svakim pojedinim bolesnikom koji ga trebada ga izlijeci; on ga pridize i u bratsku zajednicu vraca. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji nacin pomirenja s Bogom i s Crkvom.

Ukratko

1485 Na sâm dan uskrsnuca, Gospodin Isus se ukaza apostolima i rece im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpustaju im se; kojima zadrzite, zadrzani su im" (Iv 20,22-23).

1486 Oprostenje grijeha pocinjenih poslije krstenja daje se posebnim sakramentom, koji zovemo sakramenat obracenja, ispovijedi, pokore ili pomirenja.

1487 Tko grijesi nanosi uvredu Bozjoj casti i ljubavi, svome vlastitom dostojanstvu covjeka pozvanog da bude dijete Bozje i duhovnom zdravlju Crkve, kojoj svaki krscanin treba biti kamen zivi.

1488 U svjetlu vjere, nema tezeg zla od grijeha, i nista nema gorih posljedica za same gresnike, za Crkvu i za sav svijet.

1489 Vratiti se u zajednistvo s Bogom, nakon sto se grijehom izgubilo, moguce je samo po milosti Boga, koji je bogat milosrdjem i brizljiv za spas ljudi. Treba moliti za taj dragocjeni dar sebi i drugima.

82 Rimski obrednik, Red pokore, Obrazac odrjesenja, 31.

83 Usp. Mk 2,17.

1490 Hod povratka Bogu, nazvan obracenje i kajanje, ukljucuje bol i odbojnost naspram pocinjenim grijesima, te cvrstu odluku ne grijesiti ubuduce. Obracenje se, dakle, odnosi na proslost i buducnost; hrani se nadom u Bozje milosrdje.

1491 Sakramenat Pokore se sastoji od triju pokornikovih cina i od svecenikova odrjesenja. Cini pokornika jesu: kajanje, ispovijed ili ocitovanje grijeha sveceniku, te odluka da ce se izvrsiti zadovoljstina i djela zadovoljstine.

1492 Kajanje (zove se i skrusenost) treba biti nadahnuto razlozima koji proizlaze iz vjere. Ako kajanje izvire iz prave ljubavi prema Bogu, zove se "savrsenim"; ako je pak utemeljeno na drugim razlozima, zove se "nesavrsenim".

1493 Tko zeli postici pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora sveceniku ispovijediti sve teske grijehe koje jos nije ispovijedio i kojih se sjeca nakon brizljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nuzna, Crkva je ipak zivo preporucuje.

1494 Svecenik nalaze pokorniku izvrsenje nekih cina "zadovoljstine" ili "pokore" da bi nadoknadio stetu nanesenu grijehom i povratio se ponasanju koje dolikuje Kristovu uceniku.

1495 Oprastati grijehe u Kristovo ime mogu samo svecenici koji su dobili ovlast odrjesivanja od crkvene vlasti.

1496 Duhovni ucinci sakramenta Pokore jesu:

- pomirenje s Bogom po kojem pokornik ponovno zadobiva milost;

- pomirenje s Crkvom;

- otpustenje vjecne kazne zasluzene smrtnim grijesima;

- otpustenje, barem djelomicno, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;

- mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;

- povecanje duhovnih snaga za krscansku borbu.

1497 Pojedinacna i cjelovita ispovijed teskih grijeha s odrjesenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.

1498 Oprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duse u cistilistu, otpustenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.