PRVI ODSJEK
SAKRAMENTALNI RED SPASENJA

1076 Po izlijevanju Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Crkva se objavila svijetu.Sa darom Duha pocinje novo vrijeme u "rasporedbi otajstva": vrijeme Crkve, u kojem Krist ocituje, uprisutnjuje i priopcava djelo svoga spasenja po liturgiji Crkve, "dok opet ne dodje" (1 Kor 11,26). U tom vremenu Crkve, Krist zivi i sada djeluje u Crkvi i s njome na nov nacin, vlastit tomu novom vremenu. On djeluje po sakramentima; to predaja zajednicka Zapada i Istoka naziva "sakramentalnom ekonomijom" koja se sastoji u priopcavanju (ili "dijeljenju") plodova vazmenog otajstva Kristova u slavlju "sakramentalne" liturgije Crkve.

Stoga je vazno ponajprije iznijeti na vidjelo to "sakramentalno dijeljenje" (prvo poglavlje). Tako ce biti jasniji narav i bitni vidovi liturgijskog slavlja (drugo poglavlje).


PRVO POGLAVLJE
VAZMENO OTAJSTVO U VREMENU CRKVE


Clanak 1.

LITURGIJA - DJELO SVETOGA TROJSTVA

I. Otac, izvor i cilj liturgije

1077 "Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina nasega Isusa Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnoscu svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti" (Ef 1,3-6).

1078 Blagoslivljanje je bozansko djelo koje daje zivot i kojemu je Otac izvor. Njegov je blagoslov istodobno rijec i dar (bene-dictio, eu-logia). Primijenjena covjeku, ta rijec znaci covjekovo klanjanje i predanje Stvoritelju u cinu zahvaljivanja.

1079 Od pocetka do svrsetka vremena svekoliko Bozje djelo jest blagoslov. Od liturgijske pjesme o prvom stvaranju sve do hvalospjeva nebeskog Jeruzalema, nadahnuti pisci navjescuju naum spasenja kao neizmjerni bozanski blagoslov.

1080 U pocetku Bog blagoslivlje ziva bica, osobito covjeka i zenu. Savez s Noom i sa svim zivim bicima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos covjekovu grijehu po kojem je zemlja "prokleta". Ali napose od Abrahama bozanski blagoslov prozima ljudsku povijest, koja je isla prema smrti, da je vrati zivotu, njezinu vrelu: po vjeri "oca vjernikâ" koji prihvaca blagoslov, zapocela je povijest spasenja.

1081 Bozanski blagoslovi ocituju se u cudesnim i spasenjskim dogadjajima, kao sto su: rodjenje Izakovo, izlazak iz Egipta (Pasha i Izlazak), dar Obecane zemlje, izabranje Davidovo, Bozja prisutnost u Hramu, prociscujuce izgnanstvo i povratak "malog Ostatka". Zakon, Proroci i Psalmi, od kojih je satkana liturgija izabranog Naroda, dozivaju u pamet te bozanske blagoslove i istodobno na njih odgovaraju blagoslovima hvale i zahvaljivanja.

1082 U liturgiji Crkve bozanski se blagoslov u punini objavljuje i priopcuje: Otac je priznat i cascen kao Izvor i Cilj svih blagoslova stvaranja i spasenja; u svojoj Rijeci utjelovljenoj, umrloj i uskrsloj za nas on nas obasiplje svojim blagoslovima i po njemu u nasa srca ulijeva Dar koji sadrzi sve darove: Duha Svetoga.

1083 Shvatljiva je stoga dvostruka dimenzija krscanske liturgije: ona je odgovor vjere i ljubavi na "duhovne blagoslove" kojima nas Otac obdaruje. S jedne strane, Crkva, sjedinjena sa svojim Gospodinom i "u Duhu Svetom", klanjanjem, hvalom i zahvaljivanjem blagoslivlje Oca za "njegov neizreciv dar" (2 Kor 9,15). S druge strane, sve do potpunog dovrsenja Bozjeg nauma, Crkva ne prestaje prinositi Ocu "prinos svojih darova" moleci ga da na prinos, na nju samu, na vjernike i na sav svijet posalje Duha Svetoga, da, po zajednistvu smrti i uskrsnuca Krista-Svecenika i snagom Duha, ti bozanski blagoslovi donesu plodove zivota "na hvalu Slave njegove milosti" (Ef 1,6).

II. Kristovo djelo u liturgiji

PROSLAVLJENI KRIST ...

1084 Krist koji "sjedi s desne Ocu" i izlijeva Duha Svetoga u svoje ti-jelo koje je Crkva, sada djeluje po sakramentima koje je ustanovio za priopcivanje svoje milosti. Sakramenti su osjetni znakovi (rijeci i cini), dohvatljivi nasoj sadasnjoj ljudskosti. Milost koju oznacuju, sakramenti djelotvorno ostvaruju Kristovim djelovanjem i snagom Duha Svetoga.

1085 U liturgiji Crkve Krist oznacuje i ostvaruje u prvom redu svoje vazmeno ostajstvo. Za svoga zemaljskog zivota Isus je svojim naucava-njem navjescivao i djelima predostvarivao svoje vazmeno otajstvo. Kad je dosao njegov Cas, on prozivljuje jedini povijesni dogadjaj koji ne prolazi: Isus umire, biva pokopan, uskrsava od mrtvih i sjeda s desne Ocu "jednom zauvijek" (Rim 6,10; Heb 7,27; 9,12). To je zbiljski dogadjaj, koji se dogodio u nasoj povijesti, ali i jedinstven: svi drugi povijesni dogadjaji zbivaju se jedanput i prolaze, tonuci u proslost. Kristovo vazmeno otajstvo, naprotiv, ne moze ostati samo u proslosti, jer on je svojom smrcu unistio smrt, i zato sve sto Krist jest, i sve sto je ucinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u bozanskoj vjecnosti te obuhvaca sva vremena i u njima se uprisutnjuje. Dogadjaj kriza i uskrsnuca ostaje, privlaceci sve prema Zivotu.

... OD DANA APOSTOLSKE CRKVE ...

1086 "Kao sto je Krist poslan od Oca, tako je i on poslao apostole, pune Duha Svetoga, ne samo da propovijedajuci evandjelje svakom stvorenju, navjescuju da nas je Sin Bozji smrcu i uskrsnucem oslobodio od vlasti Sotonine i smrti i prenio nas u kraljevstvo Ocevo, nego takodjer da to navijestano djelo spasenja i izvrsuju zrtvom i sakramentima, oko cega se krece sav liturgijski zivot".

1087 Tako uskrsli Krist, dajuci apostolima Duha Svetoga, predaje im svoju moc posvecivanja: oni postaju sakramentalni znakovi Krista. Snagom istoga Duha Svetoga oni predaju tu moc svojim nasljednicima. To "apostolsko nasljedstvo", koje je i samo sakramentalno jer se prenosi sakramentom reda, uredjuje sav liturgijski zivot Crkve.

... PRISUTAN JE U ZEMALJSKOJ LITURGIJI ...

1088 "Da izvrsi tako veliko djelo" - podjeljivanje ili priopcivanje svoga djela spasenja - "Krist je u svojoj Crkvi uvijek prisutan, osobito u liturgijskim cinima. Prisutan je u misnoj zrtvi u isti mah u osobi sluzbenika - jer se `svecenickom sluzbom sada prinosi onaj koji je jednom na krizu prikazao sama sebe' - i ponajpace pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moci u sakramentima, pa kada tko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj rijeci, jer on govori kad se u Crkvi cita Sveto pismo. Prisutan je napokon kad Crkva moli i pjeva, jer je sam obecao: `Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medju njima' (Mt 18,20)".

1089 "Zaista u tako velikom djelu, kojim se savrseno Bog proslavljuje a ljudi posvecuju, Krist uvijek sebi pridruzuje Crkvu, predragu svoju Zarucnicu, koja zaziva svoga Gospodina i po njemu iskazuje stovanje vjecnom Ocu".

... KOJA SUDJELUJE U NEBESKOJ LITURGIJI

1090 "U zemaljskoj liturgiji predokusom uzimamo dijela u nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici tezimo, gdje Krist kao sluzbenik svetista i pravoga satora sjedi zdesna Bogu; sa svom nebeskom vojskom pjevamo Gospodinu pjesan slave; stujuci spomen svetih uzdamo se zadobiti neko mjesto u drustvu s njima; iscekujemo Spasitelja, Gospodina nasega Isusa Krista da se, kad se pojavi on, nas zivot, i mi zajedno s njime pojavimo u slavi".

III. Duh Sveti i Crkva u Liturgiji

1091 U liturgiji je Duh Sveti odgojitelj vjere naroda Bozjega, tvorac "Bozjih remek-djela" koja su sakramenti Novoga saveza. Zelja i djelo Duha u srcu Crkve jest da mi zivimo zivotom Krista uskrsloga. Kad u nama Duh naidje na odgovor vjere sto ga sam potice, ostvaruje se istinska suradnja. Po njoj liturgija postaje zajednicko djelo Duha Svetoga i Crkve.

1092 U sakramentalnom priopcivanju Kristova otajstva Duh Sveti djeluje na isti nacin kao u drugim vremenima ekonomije spasenja: pripravlja Crkvu da susretne svoga Gospodina; vjeri zajednice doziva u pamet i objavljuje Krista; svojom preobrazujucom moci uprisutnjuje i posadasnjuje Kristovo otajstvo; i napokon, Duh zajednistva sjedinjuje Crkvu s Kristovim zivotom i poslanjem.

DUH SVETI PRIPRAVLJA NA PRIHVACANJE KRISTA

1093 U sakramentalnoj ekonomiji Duh Sveti ispunja slike Staroga saveza. Buduci da je Kristova Crkva bila "cudesno pripravljana u povijesti izraelskog naroda i u Starom savezu", liturgija Crkve cuva, kao sastavne i nezamjenjive neke osnovne elemente bogostovlja Staroga zavjeta usvajajuci ih: u prvom redu citanje Staroga zavjeta; moljenje psalama;

i, nadasve, vrsenje spomena spasenjskih dogadjaja i predskazujucih stvarnosti koje su se ispunile u Kristovu otajstvu (Obecanje i Savez, Izlazak i Pasha, Kraljevstvo i Hram, Izgnanstvo i Povratak).

1094 Upravo tu sukladnost dvaju Zavjeta podrazumijeva Gospodinova vazmena kateheza, a za njom kateheza apostola i crkvenih otaca. Ta kateheza otkriva ono sto je pod slovom Staroga zavjeta bilo skriveno: Kristovo otajstvo. Nazvana je "tipoloskom" jer Kristovu novost objavljuje polazeci od "pralika" (tipova) koji su ga nagovjescivali dogadjajima, rijecima i znamenjima prvog Saveza. Takvim ponovnim citanjem u Duhu istine, polazeci od Krista, razotkriva se znacenje pralikova. Tako potop i Noina korablja, a isto tako oblak i prijelaz kroz Crveno more, predozna-cuju spas po krstenju; voda iz stijene slika je Kristovih duhovnih darova; a mana u pustinji pralik euharistije, "istinskoga kruha s neba".

1095 Zato Crkva, napose u Dosascu i Korizmi te nadasve u vazmenoj noci, kroz "danas" svoje liturgije, iznova cita i prozivljuje te velike doga-djaje povijesti spasenja. Ali to trazi takodjer da kateheza pomogne vjernicima da se otvore tom "duhovnom" razumijevanju nauma spasenja, kako je liturgija Crkve ocituje i daje zivjeti. 1096mZidovska liturgija i krscanska liturgija. Bolje poznavanje vjere i vjerskog zivota zidovskog naroda, kako se jos danas ispovijedajp i zive, moze pomoci da se bolje shvate neki vidovi krscanskog bogosluzja. I Zidovima i krscanima Sveto pismo bitan je dio bogosluzja: za navijestanje rijeci Bozje, za odgovor na tu rijec, za molitvu hvale i zagovora za zive i mrtve, za obracanje bozanskom milosrdju. Sluzbi rijeci, u njenu izrazitu ustrojstvu, izvor je u zidovskoj molitvi. Molitvi casova i drugim liturgijskim tekstovima i obrascima u njoj su paralele, a tako i obrascima najcasnijih krscanskih molitava, medju kojima Ocenasu. I euharistijske se molitve nadahnjuju uzorcima zidovske predaje. Suodnos zidovske i krscanske liturgije, ali i razlicitost njihova sadrzaja, osobito su vidljivi na velike blagdane liturgijske godine, kao Vazam (Pasha). I krscani i Zidovi slave Pashu: Pashu povijesnu, upravljenu buducnosti Zidovi, a krscani Pashu ispunjenu smrcu i uskrsnucem Kristovim, premda i dalje u iscekivanju konacnog dovrsenja. 1097 U liturgiji Novoga saveza svaki je liturgijski cin, osobito slavlje euharistije i sakramenata, susret Krista i Crkve. Jedinstvo liturgijskoj zajednici dolazi od "zajednistva Duha Svetoga" koji okuplja djecu Bozju u jednomu Kristovu Tijelu. Ona nadilazi ljudske, rasne, kulturne i drustvene srodnosti.

1098 Zajednica se na susret sa svojim Gospodinom mora pripraviti, mora biti "narod prikladno raspolozen". Ta priprava srdaca zajednicko je djelo Duha Svetoga i zajednice, posebno njezinih sluzbenika. Milost Duha Svetoga ide za tim da pobudi vjeru, obracenje srca i prianjanje uz Ocevu volju. Ta je priprava pretpostavka za prihvacanje drugih milosti sto ce ih samo slavlje ponuditi, i za plodove novog zivota kojim ono treba da naknadno urodi.

DUH SVETI DOZIVA U PAMET KRISTOVO OTAJSTVO

1099 Duh i Crkva suradjuju u objavljivanju Krista i djela njegova spasenja u liturgiji. Napose u euharistiji, a tako slicno i u drugim sakramentima, liturgija je spomen-cin otajstva spasenja. Duh Sveti je zivo pamcenje Crkve.

1100 Rijec Bozja. Duh Sveti doziva u pamet, u prvom redu liturgijskoj zajednici, smisao dogadjaja spasenja ozivljujuci rijec Bozju koja se navijesta da bude prihvacena i zivljena: Sveto pismo je od najvece vaznosti u liturgijskom slavlju. Iz njega se uzimaju citanja koja se tumace u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prozete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega dobivaju znacenje cini i znakovi. 1101 Citacima i slusacima, prema raspolozivosti njihova srca, Duh Sveti daje duhovno razumijevanje Bozje rijeci. Po rijecima, cinima i znakovima koji tvore potku slavlja, on vjernike i sluzbenike stavlja u zivu vezu s Kristom, Rijecju i Slikom Ocevom, da bi mogli u svoj zivot prenijeti smisao onoga sto u slavlju slusaju, o cemu ramisljaju i sto cine.

1102 "Spasonosnom se rijecju (...) vjera u srcu vjernika hrani; vjerom se zajednica vjernika radja i raste". Navjestaj Bozje rijeci ne zaustavlja se na pouci: on pobudjuje odgovor vjere, kao pristanak i preuzimanje obaveza u pogledu saveza izmedju Boga i naroda. Duh Sveti daje i milost vjere, on vjeru utvrdjuje i cini da u zajednici raste. Liturgijska je zajednica u prvom redu zajednistvo u vjeri.

1103 Anamneza. Liturgijsko se slavlje uvijek odnosi na Bozje spasenjske zahvate u povijesti. "Ekonomija objave ostvaruje se djelima i rijecima, iznutra medju sobom povezanima (...). Rijeci proglasuju djela, osvjetljujuci otajstvo u njima sadrzano".U sluzbi rijeci Duh Sveti "doziva u pamet" zajednici sve ono sto je Krist za nas ucinio. Vec prema naravi liturgijskih cina i obrednih tradicija Crkava, pojedinacno slavlje, vise ili manje razvijenom anamnezom, "vrsi spomen" cudesnih Bozjih djela. Duh Sveti, koji tako pobudjuje sjecanje Crkve, proizvodi dosljedno cin zahvale i hvale (doksologija).

DUH SVETI POSADASNJUJE KRISTOVO OTAJSTVO

1104 Krscanska liturgija ne doziva samo u pamet dogadjaje kojima smo spaseni, nego ih posadasnjuje i uprisutnjuje. Kristovo se vazmeno otajstvo slavi, a ne ponavlja; slavlja se ponavljaju i u svakom od njih dogadja se izlijevanje Duha Svetoga koji posadasnjuje jedino Otajstvo.

1105 Epikleza ("zazivanje-na") je zagovor kojim svecenik moli Oca da posalje Duha Posvetitelja da prinosi postanu tijelo i krv Kristova te vjernici, primajuci ih, i sami postanu zivi prinos Bogu.

1106 Zajedno s anamnezom epikleza je u srcu svakog sakramentalnog slavlja, posebno euharistije: Pitas kako kruh postaje Tijelom Kristovim i vino (...) Krvlju Kristovom. Reci cu ti: Duh Sveti provaljuje i izvrsava to sto nadilazi svaku rijec i svaku misao. (...) Neka ti bude dosta znati da se to zbiva djelom Duha Svetoga, isto kao sto je od Svete Djevice i po Duhu Svetom Gospodin, po sebi i u sebi, uzeo tijelo. 1107 Preobrazavajuca moc Duha Svetoga u liturgiji uskoruje dolazak Kraljevstva i dovrsenje Otajstva spasenja. U iscekivanju i u nadi on nam stvarno daje unaprijed iskusiti puno zajednistvo Svetoga Trojstva. Poslan od Oca koji uslisava epiklezu Crkve, Duh daje zivot onima koji ga primaju, i biva za njih, vec odsada, "zalog" bastine.

ZAJEDNISTVO DUHA SVETOGA

1108 Svrha je slanja Duha Svetoga u svakom liturgijskom cinu uspostava zajednistva s Kristom radi izgradnje njegova Tijela. Duh Sveti je kao sok Oceva Vinograda koji donosi plod u lozama. U liturgiji se ostvaruje najtjesnja suradnja Duha Svetoga i Crkve. On, Duh zajednistva, ostaje u Crkvi neprolazno i zato je Crkva veliki sakrament bozanskog zajednistva koji okuplja rasprsenu Bozju djecu. Plod Duha u liturgiji je zajednistvo sa Svetim Trojstvom i, nerazdvojivo od toga, bratsko zajednistvo.

1109 Epikleza je takodjer molitva za puno ostvarenje zajednistva liturgijske zajednice s Kristovim otajstvom. "Milost Gospodina nasega Isusa Krista, ljubav Boga i zajednistvo Duha Svetoga" (2 Kor 13,13) moraju ostati uvijek s nama i donositi plodove i poslije euharistijskog slavlja. Crkva dakle moli Oca da posalje Duha Svetoga da zivot vjernika ucini zivim prinosom Bogu duhovnom preobrazbom na Kristovu sliku, brigom za jedinstvo Crkve i udionistvom u njezinu poslanju svjedocenjem i sluzenjem u ljubavi.

Ukratko

1110 U liturgiji Crkva blagoslivlje Boga Oca i klanja mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja.

1111 Kristovo je djelo u liturgiji sakramentalno jer se u njemu njegovo otajstvo spasenja uprisutnjuje snagom Svetoga Duha; jer njegovo Tijelo, koje je Crkva, jest kao sakrament (znak i orudje) u kojem Duh Sveti ostvaruje otajstvo spasenja; jer svojim liturgijskim cinima putujuca Crkva vec sudjeluje u nebeskoj liturgiji unaprijed je uzivajuci.

1112 Zadaca Duha Svetoga u bogosluzju Crkve jest pripraviti zajednicu za susret s Kristom; dozvati u pamet i objaviti Krista vjeri zajednice; svojom preobrazujucom moci uprisutniti i posadasnjiti Kristovo spasenjsko djelo i ciniti da dar zajednistva u Crkvi donosi plod.

Clanak 2.

VAZMENO OTAJSTVO
U SAKRAMENTIMA CRKVE

1113 Sav se liturgijski zivot Crkve krece oko euharistijske zrtve i sakra-menata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesnicko pomazanje, Sveti red, Zenidba. U ovom je clanku rijec o onomu sto je sedmerim sakramentima zajednicko s doktrinalnog gledista; sto im je zajednicko pod vidom slavlja bit ce izlozeno u II. poglavlju, a sto je vlastito svakom pojedinacno bit ce predmetom II. odsjeka.

I. Kristovi sakramenti

1114 "Drzeci se ucenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (...) i jednodusnog misljenja Otaca", ispovijedamo da su "sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina nasega Isusa Krista".

1115 Isusove rijeci i djela za vrijeme njegova skrovitog zivota i javnog djelovanja bili su vec spasenjski. Predostvarivali su moc njegova vazmenog otajstva. Nagovijestali su i pripremali ono sto ce on dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova zivota osnov su onomu sto Krist, sada, po sluzbenicima Crkve, podjeljuje u sakramentima, jer je "ono sto bijase vidljivo u nasem Gospodinu preslo u njegova otajstva".

1116 Kao "sile koje izlaze" iz uvijek zivog i ozivljujuceg Kristova tijela, i kao cini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koje je Crkva, sakramenti su "Bozja remek-djela" u novom i vjecnom savezu.

II. Sakramenti Crkve

1117 Crkva je, po Duhu koji je upucuje "u svu istinu" (Iv 16,13), malo-pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Bozjih otajstava, poblize odredila njihovo "podjeljivanje", kako je ucinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere.Tako je Crkva tijekom stoljeca bila u stanju raspoznati da medju njezinim liturgijskim slavljima ima sedam takovih koja su, u pravom smislu rijeci, sakramenti od Gospodina ustanovljeni.

1118 Sakramenti jesu sakramenti "Crkve" u dvostrukom znacenju: "po njoj" su i "za nju". Jesu "po Crkvi" time sto je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujuci slanju Duha Svetoga; a jesu "za Crkvu" jer upravo "sakramenti cine Crkvu", ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopcuju otajstvo zajednistva trojedinog Boga Ljubavi.

1119 Buduci da s Kristom-Glavom cini "tako reci jedinstvenu otajstvenu osobu", Crkva u sakramentima djeluje kao "svecenicka organski uredjena zajednica": po krstu i potvrdi svecenicki narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, neki vjernici, "zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Bozjom rijecju i miloscu".

1120 Sluzba svetoga reda ili ministerijalno svecenistvo u sluzbi je krsnom svecenistvu. Ono jamci da, u sakramentima, upravo Krist djeluje po Duhu Svetomu za Crkvu. Spasenjsko poslanje od Oca povjereno utjelovljenom Sinu, povjereno je apostolima i po njima njihovim nasljednicima: oni primaju Duha Isusova da djeluju u njegovo ime i u njegovoj osobi. Zaredjeni sluzbenik je, dakle, sakramentalna veza koja povezuje liturgijski cin s onim sto su rekli i ucinili apostoli i, po njima, s onim sto je rekao i izvrsio Krist, izvor i temelj sakramenata.

1121 Tri sakramenta: krst, potvrda i sveti red podjeljuju, osim milosti, sakramentalni biljeg ili "pecat" po kojemu krscanin sudjeluje u Kristovu svecenistvu i pripada Crkvi prema razlicitim stanjima i sluzbama. To suoblicenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je; u krscaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspolozenje za milost, kao obecanje i jamstvo bozanske zastite i kao poziv na bogostovlje i sluzenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti.

III. Sakramenti vjere

1122 Krist je poslao apostole da "u njegovo ime (...) propovijedaju obracenje i otpustenje grijeha po svim narodima" (Lk 24,47). "Podjite dakle i ucinite mojim ucenicima sve narode krsteci ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). Poslanje krstavanja, dakle sakramentalno poslanje, ukljuceno je u poslanju navijestanja Evandjelja jer se sakrament pripravlja rijecju Bozjom i vjerom koja je pristajanje uz tu rijec: Bozji se narod prvotno sabire Rijecju Boga zivoga. (...) Propovijedanje rijeci potrebno je za samu sluzbu sakramenata jer se radi o sakramentima vjere, koja se iz rijeci radja i njome hrani. 1123 "Svrha je sakramenata posvecivanje ljudi, izgradjivanje Tijela Kristova i iskazivanje stovanja Bogu; a kao znakovi sluze i za poucavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je rijecima i stvarima hrane, jacaju i izrazavaju; zato se i zovu sakramentima vjere".

1124 Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan da uz nju prione. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: "Lex orandi, lex credendi".Zakon molitve zakon je vjere, Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i zive predaje.

1125 Zato se nijedan sakramentalni obred ne moze mijenjati ni udesavati po volji sluzbenika ili zajednice. Cak ni vrhovna crkvena vlast ne moze mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslusnosti vjere i u religioznom postovanju otajstva Liturgije.

1126 Osim toga, buduci da sakramenti izrazavaju i razvijaju zajednistvo vjere u Crkvi, lex orandi - zakon molitve jedan je od bitnih kriterija dijaloga oko ponovne uspostave jedinstva krscana.

IV. Sakramenti spasenja

1127 Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju oznacuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: on krsti, on u sakramentima djeluje da udijeli milost koju sakrament oznacuje. Bog Otac uvijek uslisava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi svakog sakramenta, izrazava vjeru u moc Duha. Kao sto vatra preobrazava sve sto dotakne, tako Duh Sveti preobrazava u bozanski zivot ono sto je podlozno njegovoj moci.

1128 To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operato (doslovno: "samim time sto je cin izvrsen"), tj. snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvrsenog. Iz toga proizlazi da "sakrament nije ostvaren pravednoscu covjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Bozjom moci". Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moc Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti sluzbenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspolozenju onoga koji ih prima.

1129 Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nuzni za spasenje."Sakramentalna milost" jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobrazava suoblicujuci ih Sinu Bozjemu. Plod je sakramentalnog zivota to da Duh posinastva pobozanstvenjuje vjernike zivotno ih sjedinjujuci s jedinim Sinom, Spasiteljem.

V. Sakramenti vjecnoga zivota

1130 Crkva slavi otajstvo svoga Gospodina "dok on ne dodje" i dok Bog ne bude "sve u svemu" (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija tezi k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: "Marana tha!" (1 Kor 16,22). Liturgija se tako pridruzuje Isusovoj zelji: "Svom sam dusom ceznuo ovu pashu blagovati s vama (...) dok se ona ne zavrsi u kraljevstvu Bozjem" (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva vec prima zalog svoje bastine, vec ima udjela u vjecnom zivotu, "iscekujuci blazenu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja nasega Isusa Krista" (Tit 2,13). "I Duh i Zarucnica govore: `Dodji!' (...) Dodji, Gospodine Isuse!" (Otk 22,17.20). Sveti Toma ovako sazima razlicite dimenzije sakramentalnog znaka: "Sakrament je znak koji obnavlja spomen onoga sto je proslo, tj. muke Kristove; koji pokazuje ono sto se dogadja u nama po muci Kristovoj, tj. milost; koji prorice, pretkazuje buducu slavu". Ukratko

1131 Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje bozanski zivot. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave oznacuju i ostvaruju milosti vlastite svakomu od njih. Sakramenti donose plod u onih koji ih primaju s potrebnim raspolozenjem.

1132 Crkva slavi sakramente kao svecenicka zajednica uspostavljena krsnim svecenistvom i svecenistvom zaredjenih sluzbenika.

1133 Duh Sveti pripravlja za sakramente Bozjom rijecju i vjerom koja prihvaca rijec u dobro raspolozenim srcima. Tako sakramenti ucvrscuju i izrazavaju vjeru.

1134 Plod je sakramentalnog zivota u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire zivot za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znaci rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedocenja.