Clanak 7.

SAKRAMENT ZENIDBE

1601 "Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta zenidbeni savez medju krstenima, kojim muska osoba i zenska osoba medjusobno uspostavljaju zajednicu svega zivota po svojoj naravi usmjerenu k dobru supruga te k radjanju i odgajanju potomstva".

I. Zenidba u Bozjem nacrtu

1602 Sveto pismo zapocinje stvaranjem muskarca i zene na sliku i priliku Bozju a zavrsava prikazom "svadbe Jaganjceve" (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o zenidbi i o njezinu "otajstvu", o njezinu ustanov-ljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o razlicitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama sto proizadjose iz grijeha i o njezinoj obnovi "u Gospodinu" (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.

ZENIDBA U REDU STVARANJA

1603 "Intimna zajednica bracnog zivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se zenidbenim ugovorom (...) Sam je Bog zacetnik zenidbe". Zvanje za zenidbu upisano je u samu narav muskarca i zene kakvi su izasli iz ruke Stvoriteljeve. Zenidba nije ustanova iskljucivo ljudska, unatoc brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, drustvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak razlicnosti ne smijemo zaboraviti ono sto je u braku opce i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvisenosti bracnog sjedinjenja, jer je "spas kako osobe tako i ljudskog i krscanskog drustva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bracnoj i obiteljskoj zajednici".

1604 Bog koji je covjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urodjeno zvanje svakog ljudskog bica. Covjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Buduci da je Bog stvorio musko i zensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemasnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi covjeka. To je nesto dobro, vrlo dobro u ocima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajednickom djelu ocuvanja stvorenja: "I blagoslovi ih Bog i rece im: Plodite se i mnozite i napunite zemlju i sebi je podlozite" (Post 1,28).

1605 Sveto pismo potvrdjuje da su muskarac i zena stvoreni jedno za drugo: "Nije dobro da covjek bude sam." Zena, "meso od mesa njegova", njemu sucelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao "pomoc", predstavljajuci tako Boga od kojega nam dolazi pomoc. "Stoga ce muskarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju zenu, i bit ce njih dvoje jedno tijelo" (Post 2,24). Da to znaci neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bica, sam Gospodin pokazuje podsjecajuci kakav je bio "u pocetku" Stvoriteljev naum: "Tako vise nisu dvoje nego jedno tijelo" (Mt 19,6).

ZENIDBA POD VLASCU GRIJEHA

1606 Svaki covjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeca i u odnosima izmedju muskog i zenskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrozavano neslogom, teznjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, sto sve moze voditi do mrznje i raskida. Taj se nered moze ocitovati ostrije ili manje ostro i moze biti bolje ili slabije obuzdavan, vec prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama - ali cini se da je upravo sveopceg karaktera.

1607 Vjera nas uci da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muskarca i zene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajednistva muskarca i zene. Njihovi su odnosi izopaceni uzajamnim optuzbama; njihova uzajamna privlacnost, dar samog Stvoritelja, izokrece se u odnose gospodarenja i pozude; divan poziv muskarca i zene da budu plodni, da se mnoze i da sebi podloze zemlju opterecen je porodjajnim bolovima i umorom od rada.

1608 Ipak, premda tesko poremecen, red stvaranja ostaje. Da bi lijecili rane grijeha, muskarac i zena trebaju pomoc milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrdju, nikad nije uskratio. Bez te pomoci muskarac i zena ne mogu ostvariti svoje zivotno jedinstvo za koje ih je Bog "u poce-tku" stvorio.

ZENIDBA U SKOLI ZAKONA

1609 U svom milosrdju Bog nije zapustio covjeka gresnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, "muke radjanja" (Post 3,16) i rad "u znoju lica svoga" (Post 3,19), predstavljaju takodjer lijek koji ublazuje stete grijeha. Nakon pada, zenidba pomaze da covjek nadvlada povlacenje u sebe, sebicnost, trazenje vlastitog uzitka, te potice otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.

1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrjesivosti zenidbe razvila se u skoli staroga Zakona. Mnogozenstvo patrijarhâ i kraljeva nije jos izricito odbaceno. Ipak Mojsijev zakon smjera stititi zenu protiv proizvoljnog muzeva gospodarenja, premda, kako rece Gospodin, i taj Zakon nosi tragove "tvrdoce srca" covjecjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpustanje zene.

1611 Gledajuci Savez Bozji s Izraelom u slici iskljucive i vjerne bracne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvacanje jedinstva i nerazrjesivosti zenidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pruzaju dirljivo svjedocanstvo o visokom poimanju zenidbe, o supruznickoj vjernosti i njeznosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao cistog odraza Bozje ljubavi, "jake kao smrt", koju "mnoge vode ne mogu ugasiti" (Pj 8,6-7).

ZENIDBA U GOSPODINU

1612 Svadbeni savez izmedju Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vjecni Savez, u kome se je Sin Bozji, utjelovivsi se i zrtvujuci svoj zivot, na neki nacin sjedinio sa cijelim po njemu spasenim covjecan-stvom, pripremivsi tako "svadbu Jaganjcevu" (Otk 19,7.9).

1613 Na pocetku svoga javnog djelovanja Isus je - na zahtjev svoje majke - ucinio svoje prvo cudo za vrijeme jedne svadbe.Crkva pridaje veliku vaznost Isusovoj nazocnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je zenidba nesto dobro i navjestaj da ce odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazocnosti.

1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naucavao izvorni smisao sjedinjenja muskarca i zene, kako je to Stvoritelj htio u pocetku: dopustenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita zena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoce srca; zenidbeni vez muskarca i zene je nerazrjesiv - sam Bog ga je sklopio. "Sto, dakle, Bog zdruzi, covjek neka ne rastavlja" (Mt 19,6).

1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrjesivost zenidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supruznicima nametnuo nesnosno i pretesko breme, teze od Mojsijeva zakona. Dosavsi obnoviti izvorni red stvaranja, poremecen grijehom, on sam daje snagu i milost za zivljenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Bozjega. Slijedeci Krista u samoodricanju, noseci svoj kriz, zenidbeni drugovi mogu "shvatiti" izvorni smisao zenidbe i zivjeti ga s Kristovom pomoci. Ta milost krscanske zenidbe plod je kriza Kristova koji je vrelo svega krscanskoga zivota.

1616 To je ono sto apostol Pavao zeli priopciti kad kaze: "Muzevi, ljubite svoje zene kao sto je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti" (Ef 5,25-26), odmah dodajuci: "Stoga ce covjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju zenu; i dvoje njih bit ce jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu" (Ef 5,31-32).

1617 Sav kr  anski civot oznaÀen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Kr tenje koje uvodi u Bocji narod, ve  je svadbeno otajstvo. Moce se re i da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kr  anska cenidba postaje pak uÀinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budu i da oznaÀuje i podjeljuje milost tog saveza, brak meäu kr tenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.

DJEVIÀANSTVO RADI KRALJEVSTVA

1618 Krist je sredi te svega kr  anskog civota. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili dru tvenih veza. Od samih poÀetaka Crkve bilo je mu karaca i cena koji su se odricali velikoga braÀnog dobra da bi slijedili ùJaganjca kamo god poäe' (Otk 14,4), da bi se bavili onim to je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, idu i ususret ZaruÀniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu civljenju kojemu je on uzor: Doista ima za cenidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodi e. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobi e. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobi e poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko moce shvatiti, neka shvati (Mt 19,12). 1619 DjeviÀanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, mo an znak uzvi ene prednosti veze s Kristom, carkog i Àekivanja njegova povratka, znak koji takoäer podsje a kako je cenidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.

1620 Oboje, sakrament cenidbe i djeviÀanstvo radi Kraljevstva Bocjega, potjeÀu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu civ u skladu s njegovom voljom.123 Po tovanje premjeviÀanstvu radi Kraljevstva124 i kr  ansko poimanje braka nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju: Tko ozlogla uje brak, zamraÀuje i slavu djeviÀanstva; tko ga hvali, umnaca divljenje koje pripada djeviÀanstvu (...) Doista, ono to izgleda lijepim samo u usporedbi s neÀim to je rucno, ne moce biti uistinu lijepo; ono pak to je bolje od neÀega to se dobrim smatra, zai je ljep e u potpunom smislu.125

II. Slavlje cenidbe (vjenÀanje)

1621 U latinskom obredu, slavlje sakramenta cenidbe izmeäu dvoje katoliÀkih vjernika redovito biva pod misom iz razloga to su svi sakramenti povei s Kristovim vazmenim otajstvom.126 U Euharistiji se vr i spomen-Àin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaruÀnicom, za koju je samoga sebe predao.127 Prikladno je, dakle, da mladenci zapeÀate pristanuzajamnog darivanja prikazuju i vlastite civote, sjedinjuju i to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj crtvi, i primaju i priÀest kako bi, imaju i udjela u istome Tijelu i istoj Krvi Kristovoj, oni ùtvorili samo jedno tijelo' u Kristu.128

1622 ùKao sakramentalni Àin posve enja, liturgijscenidbeno slavlje (...) mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.' 129 Stoga priliÀi da se budu i suprucnici pripreme na cenidbeno slavlje pristupaju i sakramentu pokore.

1623 U latinskorkvi obiÀno se drci da sami mladenci, kao slucitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament cenidbe izrazuju i pred Crkvom svoj pristanak. U istoÀnim liturgijama slucitelj sakramenta (nazvanog ùvjenÀanje') jest prezbiter ili biskup koji, nakon to je primio uzajamni pristanak mladenaca, redom ovjenÀa mladenca i mladenku u znak cenidbenog saveza.

1624 RazliÀite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U sakramentalnoj epiklezi mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedni tvo ljubavi Krista i Crkve.130 On je peÀat njihova saveza, uvijek nuäeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj  e se njih vjernost obnavljati.

III. Cenidbena privola

1625 Cenidbeni savez sklapaju kr teni mu karac i cena, slobodni za sklapanje cenidbe, slobodno izrazuju i svoju privolu. ùBiti slobodan' znaÀi:

ó ne biti podlocan prisili;

ó biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.

1626 Crkva smatra uzajamnu privolu meäu mladencima nucnim Àimbenikom ùkoji Àini cenidbu'.131 Nema li privole, nema ni cenidbe.

1627 Privola je ùÀin volje kojim se suprucnici uzajamno darivaju i primaju':132 ùUzimam te za ju cenu' - ùUzimam te za svoga muca'.133 Ta privola koja uzajamno vezuje suprucnike, nalazi svoje ispunjenje u À kojim njih dvoje postaju ùjedno tijelo'.134

1628 Privotreba biti Àin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili te ke izvanjske prisile.135 Nikoja ljudska vlase moce tu privolu nadomjestiti.136 Nedostaje li ta sloboda, cenidba je nevaljana.

1629 Zbog toga (ili iz drh razloga koji cenidbu Àine ni tavnom ili kao da je n bilo),137 nakon to nadlecni crkveni sud istraci sluÀaj, Crkva moce proglasiti ùni tavnost cenidbe', to znaÀi izjaviti da cenidbe nije ni o. U tom sluÀaju dotiÀni mu karac i cena slobodni su sklapati druge cenidbene veze, s time da po tuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.138

1630 Sve enik (ili äakon) koji prisustvuje vjenÀanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. NazoÀt crkvenog slucbenika (kao i svjedok ) vidljivo istiÀe da je cenidba crkvena stvarnost.

1631 To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traci crkveni oblik vjenÀanja.139 Vi e je razloga tome u prilog:

ó Sakramentalno spanje cenidbe je liturgijski Àin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslucju.

ó Cenidba uvodi u odreäeni crkveni stalec, u Crkvi uspostavlja meäu suprucnicima kao i prema djeci stanovita prava i ducnosti.

ó Budu i da je cenidba u Crkvi odreäeni stalec, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazoÀnosti svjedok ).

ó Javnost privole titi jednom dano ùda' i pomace da mu suprucnici ostanu vjerni.

1632 Da suprucniÀko ùda' bude Àin odgovoran i slobodan, i da cenidbeni savez ima Àvrste i trajne ÀovjeÀne i kr  anske temelje, priprava za brak od osnovne je vacnosti. Povla teni su put toj pripravi primjer i nauk roditelja i obitelji.

Uloga pastira i kr  anske zajednice kao ùBocje obitelji' nucna je za preno enje ljudskih i kr  anskih vrijednosti braka i obitelji,140 to vi e to u na e doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognji tima koja vi e ne jamÀe dovoljno tu pripravu: Mlade trebosobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme pouÀiti o dostojanstvu braÀne ljubavi, o njezinoj zada i i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u po tivanju Àisto e, mogli u pravo doba prije i od Àasnog zaruÀni tva u brak.141

MJE OVITE CENIDBE IzliÀiTOST VJERE

1633 U MNOGIM JE ZEMLJAMA Dosta Àesto sklapanje mje ovitih cenidbi (izmeäu katolika i kr tenog nekatolika). Takva cenidba traci osobitu pozornost i suprucnika i du obricnika. SluÀaj pak cenidbe s razliÀito  u vjere (izmeäu katolika i nekr tenog) iziskuje jo ve u opreznost.

1634 Razlicita vjeroispovijest supruznika ne predstavlja nesavladivu zapreku za zenidbu, ukoliko im uspije povezati sto je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga nauciti na koji nacin svako od njih zivi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovaziti teskoce mjesovitih zenidbi. One proizlaze iz cinjenice da podjela medju krscanima jos nije prevladana. Supruzi se izlazu opasnosti da drama krscanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Razlicitost vjere moze te teskoce samo povecati. Vjerska razmimoilazenja, drugacije poimanje zenidbe i drugacije religijsko misljenje i osjecaj mogu biti izvorom bracnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se moze javiti i napast: vjerska ravnodusnost.

1635 Prema vazecem pravu latinske Crkve, za dopustenost mjesovite zenidbe trazi se izricito dopustenje crkvene vlasti.142 U slucaju razlicitosti vjere za valjanost zenidbe trazi se izricit oprost od zapreke.143 To dopustenje i taj oprost pretpostavljaja obje strane poznaju i ne iskljucuju bitne svrhe i svojstva zenidbe kao i obveze kojeeuzima katolicka stranka glede krstenja i odgoja djece u Katolickoj Crkvi.144

1636 U mnogim krajevima, zahvaljujuci ekumenskom dijalogu, zainteresiranrscanske zajednice mogle su organizirati zajednicku pastvu za mjesovite zenidbe. Zadaca joj je pomagati doticnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje zivjeti u svjetlu vjere. Treba im takodjer pomagati svladavati napetosti izmedju obveza sto ih supruznici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba takodjer poticati razvoj onoga sto im je u vjeri zajednicko i postovanje onoga u cemu se razlikuju.

1637 U brakovima s razlicitoscu vjere katolicki supruznik ima narocit zadatak. Doista "muz nevjernik posvecen je zenom i zena nevjernica posvecena je bratom" (1 Kor 7,14). Velika je radost za krscanskog supruznika i za Crkvu ako to "posvecivanje" dovede do slobodnog obracenja drugog supruznika na krscansku vjeru.145 Iskrena bracna ljubav, ponizno i strpljivo zivljenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supruznika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obracenja.

IV. Ucinci sakramenta zenidbe

1638 "Iz valjane zenidbe nastaje medju zenidbenim drugma veza koja je po svojoj naravi trajna i iskljuciva; osim toga, u krscanskoj se zenidbi drugovi posebnim sakramentom okrepljuju i kao posvecuju za duznosti i dostojanstvo svojega staleza".146

ZENIDBENI VEZ

1639 Privolu kojom se zenidbeni drugovi uzajamno daju i prihvacaju, zapecacuje sam Bog.147 Iz njihova saveza "radja se, takodjer pred drustvom, ustanova koja je po Bozjoj odredbi trajna".148 SupriCKI SAVEZ UKLJucen je u savez Boga s ljudima: "Prava bracna ljubav uzdignuta je u bozansku ljubav".1

1640 Zenidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da medju krstenima sklopljena i rsena zenidba nikad ne moze biti razrijesena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog cina supruznika zvrsenja zenidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamcen Bozjom vjernoscu. Crkva nema vlasti izjasnjavati se suprotno toj odredbi Bozje mudrosti.150

MILOST SAKRAMENTA ZENIDBE

1641 "Krscanski supruznici (...) imaju u svom zivotnom polozaju i u svom stalezu vlastit dar u Bozjem narodu."151 Ta milost vlastita sakramentu zenidbe namijenjena je usavrsavanju suZNICKE LJUBAVI, JACANJU NJihova nerazrjesiva jedinstva. Snagom te milosti oni "se uzajamno pomazu za postizanje svetosti u bracnom zivote u prihvacanju i odgoju djece".152

1642 Krist je izvor te milosti. "Kao sto je nekoc sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prisao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zarucnik Crkve po sakramentu zenidbe dolazi usus krscanskim supruzima".153 On ostaje s njima, daje im snage da ga slijede uzimajuci na se svoj kriz, da se nakon padova ponovno dizu, da si uzajamno oprastaju, da nose terete jedno drugoga,154 da budu "podni (...) jedni drugima u strahu Kristovu" (Ef 5,21) te se ljube ljubavlju nadnaravnom, njeznom i plodnom. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog zivota on im vna ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjceve: Kako bih mogao izraziti srecu toga braka sto ga Crkva sjedinjuje, euharistijska zrtva utvrdjuje, blagoslov pecati, andjeli navijestaju a nebeski Otac prihvaca? Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom ceznjom, istim obdrzavanjem, istim sluzenjem! Oboje su djeca istoga Oca, sluzitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapace, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.155

V. Dobra i zahtjevi bracne ljubavi

1643 "Bracna ljubav ukljucuje cjelinu u koju ulaze sve sastojnice osobe - zov tijela i nagona, snaga osjecaja i strastiznja duha i volje-; ona smjera duboko osobnom jedinstvu, koje - nadilazeci sjedinjenje u jednom tijelu - vodi do punog jedinstva srca i duse. Ta ljubav trazi nerazrjesivost i vjernost u uzajamnom neopozivu darivanju te se otvara plodnosti. Rijec je ukratko o redovitim znacajkama svake bracne ljubavi, ali s novim znacenjem koje ju ne samo cisti i ucvrscuje, nego je takodjer toliko uzvisuje te ona postaje izrazom upravo krscanskih vrijednosti".156

JEDINSTVO I NERAZRJESIVOST ZENIDBE

1644 Ljubav medju supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrjesivost njihova osobnoga zajednistva koje ukljue SAV NJIHOV ZIVOT: "TAKO VISE NISU dvoje, nego jedno tijelo" (Mt 19,6).157 Oni su "pozvani trajno rasti u svome zajednistvu, u svakodnevnoj vjernosti bracnom obecanju potpunog uzajamnog dara".158 To ljudsko zajednistvo potvrdjene, ocisceno i k savrsenstvu privedeno zajednistvom u Isusu Kristu, sto ga daje sakrament braka. Ono se produbljuje zivljem zajednicke vjere i zajednickim primanjem pricesti.

1645 "Zenidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrdjuje, jasno se ocituje takodjer u jednakom osobnom dostojanstvu kako muskarca tako i zene, sto ga treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi".159 Mnogozenstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i iskljucivoj bracnoj ljubavi.160

VJERNOST BRACNE LJUBAVI

1646 Bracna ljubav po samoj svojoj nvi trazi od supruznika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se UZNICI JEDNO DRUGOME DARovali. Ljubav zeli biti neopoziva. Ne moze biti "do drugacije odredbe". "To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bracnih drugova i njihovo nerazdruzivo jedinstvo".161

1647 Najdublji je tome razlog Bozja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi. Sakrament zenidbe osposobljuje zenidbene drugove da tu vjernost predstavljajda je svjedoce. Od sakramenta, nerazrjesivost zenidbe dobiva nov i dublji smisao.

1648 Moze izgledati tesko, cak nemoguce, za cijeli se zivot vezati uz jedno ljudsko bice. Stoga je jos potrebnije navijestati dobru vijest da nas Bog ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, da su supruznici dionici te ljubavi, da ih Bog vodi i podupire te po svojoj vjernosti mogu oni biti svjedoci vjerne ljubavi Bozje. Muz i zena koji Bozjom miloscu, cesto u vrlo teskim uvjetima, daju takvo svjedocanstvo zasluzuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice.162 1649 Ipak ima prilika kada bracni suzivot postaje prakticki nemoguc iz najrazlicitijih razloga. U takvim slucajevima Crkva dopusta tjelesnu rastavu i prekiajednickog stanovanja. Supruznici ne prestaju biti muz i zena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teskom stanju najbolje bi rjesenje bilo - ako je moguce - pomiriti se. Krscanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju zive krscanski, u vjernosti zenidbenom vezu koji ostaje nerazrjesiv.163

1650 U nase doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po gradjanskim zakonima te gradjanski sklapaju novu vezu. Vjerna rijeci Isusa Kri "Tko otpusti svoju zenu pa se ozeni drugom, cini prema prvoj preljub; i ako zena napusti svoga muza pa se uda za drugoga, cini preljub" Mk 10,11-12), Crkva drzi da ne moze priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni gradjanski ponovno vjencali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Bozjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pricesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne moze im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju sto su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavsi se zivjeti u potpunoj uzdrzljivosti.

1651 Prema krscanima koji zive u takvu stanju i koji cesto cuvaju vjeru te zele krscanski odgajati djecu, svecenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjecali odijeljenima od Crkve, u cijem zivotu mogu i trebaju kao krstenici sudjelovati: Treba ih poticati na slusanje rijeci Bozje, na sudjelovanje u misnoj zrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one sto ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u krscanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Bozju.164

OTVORENI ZA PLODNOST

1652 "Ustanova zenidbe i bracna ljubav po svojoj su naravi usmjerene radjanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje":165 eCA SU NAJDRAGOCJENIJI dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: "Nije dobro da covjek bude sam" (Post 2,18) i koji je jeka od pocetka stvorio kao musko i zensko (Mt 19,4), zeleci mu udijeliti posebno udionistvo u svome stvarateljskom djelu, blagoslovio je muza i zenu rekavsi: "Plodite se i mnozite se" (Post 1,28). Prema tome, pravo njegovanje bracne ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog zivota sto otud proizlazi - ne zanemarivsi ostale svrhe braka - idu za tim da bi supruznici s hrabroscu bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnozava i obogacuje svoju obitelj.166

1653 Plodnost bracne ljubavi proteze se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog zivota koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su p i poglaviti odgojitelji svoje djece.167 U tom smislu osnovna je zadaca braka i obitelji biti u sluzbi zivota.168

1654 Bracni zivot zenidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez ora na to moze u ljudskom i krscanskom pogledu biti sasvim osmisljen. Nova zenidba moze odsijevati plodnoscu ljubavi, prihvacanja drugih i zrtve.

VI. Domaca Crkva

1655 Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego "Bozja obitelj". Od pocetaka jezgru su Crkve cesto cinili oni koji postadose vjernici zajedno sa cijelom svojom obitelji.169 Kad bi se obracali, zeljeli bi da im sva obitelj bude spasena.170 Postavsi vjernicke te obitelji bijahu mali otoci krscanskoga zivota usred nevjernoga svia.

1656 U nase doba, u svijetu koji je cesto tudj ili cak prema vi neprijateljski, od osnovne je vaznosti da vjernicke obitelji budu ognjista zive i izarujuce vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, sluzeci se drevnim izrazom nazvao obitelj "Ecclesia domestica - Domaca Crkva".171 U krilu obitelji "roditelji treba da za svoju djecu rijecju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sv".172

1657 Eto gdje se na povlasten nacin izvrsava krsno svecenistvo oca, majke, djece i svih clanova obitelji: "sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvavanjem, svjedocenjem svetog zivota, odricanjem i djelima ljubavi".173 Obiteljski je dom tako prva skola krscanskog zivota i "bogatije covjecnosti".174 Ovdje se covjek uci trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom pranju stalno obnavljanom i nadasve bogostovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlasoga zivota.

1658 Treba spomenuti one osobe koje su zbog odredjenih uvjeta u kojima moraju zivjeti - sto cesto ne ovisi o njihovoj volji - osobito blize Isusovu srcu te zasluzuju ljubav i briznu skrb Crkve, a narocito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji cesto zbog siromastva. Ima onih koji u takvu stanju zive u duhu Blazenstava, uzorno sluzeci Bogu i bliznjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, "domacih Crkava", i velike obitelji koja je Crkva. "Nitko na ovom svijetu nije lisen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su `umorni i optereceni' (Mt 11,28)".175

Ukratko

1659mKaze sveti Pavao: "Muzevi, ljubite svoje zene kao sto je Krist ljubio Crkvu (...) Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu" (Ef 5.32).

1660mZenidbenim savezom, muskarac i zena vezuju se u prisno zajednistvo zivota i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je zenidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi zenidba je odredjena za dobro zenidbenih drugova i za radjanje i odgoj djece. Medju krstenima Krist Gospodin uzdignuo je zenidbu na dostojanstvo sakramenta.176

1661mSakrament zenidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Zenidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milostramenta usavrsuje ljudsku supruznicku ljubav, ucvrscuje njihovo nerazrjesivo jedinstvo i posvecuje ih na putu u vjecni zivot.177

1662mZenidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, sto znaci voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi zivjeli u savezu vjerne i plodne jubavi.

1663duci da zenidbom bracni drugovi stupaju u jedno javno stanje zivota u Crkvi, prikladno je da sklapanje zenidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazocnosti svecenika (ili ovlastenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjernicke zajednice.

1664mPo naravi zenidba je bitno jedinstvena, nerazrjesiva i otvorena plodnosti. Mnogozenstvo je nespojivo s jedinstvom zenidbe; razvod rastavlja ono sto je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lisava bracni zivot njegova "najdragocjenijeg dara", djeteta.178

1665mNovi brak rastavljenih, dok jos zivi zakoniti supruznik, protivi se Bozjem naumu i zakonu, kako ih je Krist ucio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali neiju primati svetu pricest. Svoj ce krscanski zivot zivjeti osobito odgajajuci djecu u vjeri.

1666mKrscanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navjestaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove "domaca Crkva", zajednica milosti i molitve, skola ljudskih kreposti i krscanske ljubavi.

CETVRTO POGLAVLJE

DRUGA LITURGIJSKA SLAVLJA

Clanak 1.

BLAGOSLOVINE

1667 "Sveta Majka Crkva ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se oznacuju i molitvom Crkve postizu nadasve duhovni ucinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni ucinak sakramenata i bivaju posvecene razne zgode zivota".

ZNACAJKE BLAGOSLOVINA

1668 Ustanovila ih je Crkva radi posvecivanja nekih crkvenih sluzbi, nekih zivotnih stanja, vrlo razlicitih okolnosti krscanskog zivota, kao i uporabe covjeku korisnih stvari. Prema pastirskim odlukama biskupa, blagoslovine mogu takodjer odgovarati vlastitim potrebama, kulturi i povijesti krscanskog naroda pojedinog kraja ili pojedinog vremena. Blagoslovine uvijek sadrze molitvu, cesto popracenu odredjenim znakom, kao sto je polaganje ruke, znamenovanje krizem, skropljenje blagoslovljenom vodom (koje doziva u pamet krstenje).

1669 Blagoslovinama je korijen u krsnom svecenistvu: svaki je krstenik pozvan da bude "blagoslov" i da blagoslivlje. Zato i laici mogu predsjedati nekim blagoslovima; sto se vise blagoslov tice crkvenog i sakramentalnog zivota, to je vise njegovo predsjedanje pridrzano zaredjenom sluzbeniku.

1670 Blagoslovine ne podjeljuju milost Duha Svetoga na nacin kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju za primanje milosti i raspolazu za suradnju s njome. "Pravo raspolozenim vjernicima pruza se mogucnost da im se gotovo svaka zgoda zivota posveti bozanskom miloscu koja proistjece iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i uskrsnuca, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moc; gotovo i nema ni jedne cestite upotrebe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti na posvecenje covjeka i na hvalu Bogu".

RAZNI OBLICI BLAGOSLOVINA

1671 Medju blagoslovinama najprije su blagoslovi (osobâ, stola, predmeta, mjesta). Svaki je blagoslov hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova. U Kristu krscani su blagoslovljeni od Boga Oca "svakim blagoslovom duhovnim" (Ef 1,3). Zato Crkva podjeljuje blagoslov zazivajuci ime Isusovo i obicno cineci sveti znak Isusova kriza.

1672 Neki blagoslovi imaju trajno znacenje: njihov je ucinak posvecenje osoba Bogu i posvecenje predmeta i mjesta za bogostovnu upotrebu. Blagoslovi osoba - ne valja ih zamijeniti sakramentalnim redjenjem - jesu: posvecenje opata i opatice nekog samostana, posvecenje djevica, obred redovnickog zavjetovanja i blagoslovi za neke crkvene sluzbe (citaci, akoliti, katehisti itd.). Kao primjer blagoslova predmeta mogu se navesti: posveta ili blagoslov crkve ili oltara, blagoslov svetih ulja, posudja, svete odjece, zvona itd.

1673 Kad Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, trazi da neka osoba ili predmet budu zasticeni od opsjednuca Zloga i oslobodjeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vrsio (usp. Mk 1,25); od njega Crkva ima moc i zadacu otklinjanja (egzorcizma). U jednostavnom obliku egzorcizam se vrsi u slavlju krstenja. Svecano otklinjanje, zvano "velikim egzorcizmom", moze izvrsiti samo svecenik, i to s biskupovim dopustenjem. U tome treba postupati razborito, strogo postujuci odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobadjanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlascu koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nesto posve drugo je slucaj bolesti, osobito psihickih, kojih lijecenje spada u medicinsku znanost. Vazno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.

PUCKA RELIGIOZNOST

1674 Osim o sakramentalnom bogosluzju i o blagoslovinama, kateheza mora voditi racuna o oblicima poboznosti vjernika i o puckoj religioznosti. Religiozni osjecaj krscanskog naroda u svakom vremenu nalazio je izrazaja u razlicitim oblicima poboznosti koje okruzuju sakramentalni zivot Crkve, kao sto je cascenje svetih moci, pohodi svetistima, hodocasca, ophodi, krizni put, vjerski plesovi, krunica, medaljice. itd. 1675 Ti su izrazaji produzetak liturgijskog zivota Crkve, ali ga ne nadomjestaju: "Te vjezbe treba tako urediti da, vodeci racuna o pojedinim liturgijskim vremenima, budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki nacin proizlaze i k njoj vode narod, jer ih ona po svojoj naravi daleko nadvisuje".

1676 Potreban je pastirski razbor u podrzavanju i promicanju pucke religioznosti i, po potrebi, prociscavanju i ispravljanju religioznog osjecaja koji je u pozadini tih poboznosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva. Te poboznosti podlijezu brizi i sudu biskupa i opcim crkvenim uredbama. Pucka religioznost je, u biti, skup vrednota koje, s krscanskom mudroscu, odgovaraju velikim egzistencijalnim pitanjima. Zdrav katolicki pucki osjecaj jest u sposobnosti sinteze gledom na ljudsko postojanje. Tako on stvaralacki povezuje bozansko i ljudsko, Krista i Mariju, duh i tijelo, zajednistvo i ustanove, osobu i zajednicu, vjeru i domovinu, um i osjecanje. Ta mudrost jest krscanski humanizam koji radikalno potvrdjuje dostojanstvo svakog bica kao Bozjeg djeteta, uspostavlja temeljno bratstvo, uci biti u skladu s prirodom i shvacati rad, daje opravdanja za zivot u radosti i vedrini, cak i usred zivotnih neprilika. Ta je mudrost, za narod, takodjer nacelo razlucivanja, evandjeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je evandjelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadrzaj ispraznjen i zagusen drugim interesima.

Ukratko

1677 Blagoslovinama se zovu sveti znakovi ustanovljeni od Crkve; svrha im je pripravljati ljude na primanje plodova sakramenata i posvecivati razlicite zgode zivota.

1678 Medju blagoslovinama vazno mjesto zauzimaju blagoslovi; sadrze hvalu Bogu za njegova djela i njegove darove i ujedno molitveni zagovor Crkve za ljude da mogu upotrebljavati Bozje darove u duhu evandjelja.

1679 Osim liturgijom, krscanski se zivot hrani i razlicitim oblicima pucke poboznosti, ukorijenjene u razlicite kulture. Brizno nastojeci da ih rasvijetli svjetlom vjere, Crkva promice oblike pucke religioznosti, koji su izraz evandjeoskog instinkta i ljudske mudrosti te obogacuju krscanski zivot naroda.

Clanak 2.

KRSCANSKI POGREB

1680 Svim sakramentima, a u prvom redu sakramentima inicijacije, svrha je posljednji Vazam Bozjega djeteta, onaj koji ga, kroz smrt, uvodi u zivot Kraljevstva. Tada se ispunja ono sto je ispovijedao vjerom i nadom: "Iscekujem uskrsnuce mrtvih i zivot buducega vijeka".

I. Posljednji Vazam krscana

1681 Krscanski smisao smrti objavljuje se u svjetlu vazmenog otajstva Kristove smrti i uskrsnuca, u kojem je nasa jedina nada. Krscanin koji umire u Kristu Isusu, "iseljuje se iz tijela i naseljuje se kod Gospodina" (2 Kor 5,8).

1682 Dan smrti inaugurira za krscanina, na koncu njegova sakramentalnog zivota, dovrsenje novog radjanja koje je zapocelo krstenjem, konacno "suoblicenje" slici Sina (Bozjega) sto mu je dano pomazanjem Duha Svetoga, i sudjelovanje na gozbi Kraljevstva kojem je euharistija bila predokus, pa makar jos treba proci kroz posljednja ciscenja da bi obukao svadbenu haljinu.

1683 Crkva koja je, kao mati, sakramentalno nosila u svome krilu krscane za njihova zemaljskog hodocasca, prati ih i na kraju puta, da ih preda "u Oceve ruke". U Kristu, ona prikazuje Ocu djecu njegove milosti, a u nadi izrucuje zemlji sjeme njihova tijela koje ce uskrsnuti u slavi. To se prikazanje u punini slavi euharistijskom zrtvom; blagoslovi koji prethode i koji slijede jesu blagoslovine.

II. Slavljenje ukopa (sprovod)

1684 Krscanski pogreb ne podjeljuje pokojniku ni sakramenat ni blagoslovinu, jer on je "presao" s onu stranu sakramentalne ekonomije. Pogreb je ipak liturgijsko slavlje Crkve,koje ovdje ide za tim da izrazi djelotvorno zajednistvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje okupljena zajednica te da ovoj navijesti vjecni zivot.

1685 Razliciti sprovodni obredi izrazavaju vazmeni znacaj krscanske smrti i odgovaraju prilikama i predajama pojedinoga kraja, pa i glede liturgijske boje.

1686 Red sprovoda rimske liturgije predlaze tri nacina slavlja koji odgovaraju trima mjestima njegova odvijanja (kuca, crkva, groblje) i prema vaznosti koju mu pridaju obitelj, mjesni obicaji, kultura i pucka poboznost. Samo odvijanje zajednicko je svim liturgijskim tradicijama i sadrzi cetiri glavna dijela:

1687 Pozdrav zajednice. Slavlje se otvara pozdravom vjere. Pokojnikova rodbina prima se rijecju "utjehe" (u znacenju Novoga zavjeta: snaga Duha Svetoga u nadi). Zajednica okupljena na molitvu ocekuje i "rijeci vjecnoga zivota". Smrt jednoga clana zajednice (ili obljetnica, sedmi ili cetrdeseti dan) dogadjaj je koji mora prevladati obzorje "ovoga svijeta" i vjernike privuci k istinskim dometima vjere u uskrsloga Krista.

1688 Sluzba rijeci, na pogrebu, trazi to brizljiviju pripravu sto se tada mogu u zajednici naci i vjernici manje revni za liturgiju i pokojnikovi prijatelji koji nisu krscani. Homilija, posebno, mora "izbjegavati oblik i stil posmrtnog slova" te rasvijetliti otajstvo krscanske smrti svjetlom uskrsloga Krista.

1689 Euharistijska zrtva. Kad se slavlje vrsi u Crkvi, euharistija je srce vazmene zbiljnosti i krscanske smrti. Njome Crkva izrazava svoje djelotvorno zajednistvo s pokojnikom: prinoseci Ocu, u Duhu Svetomu, zrtvu Kristove smrti i uskrsnuca, trazi od njega da to njegovo dijete bude ocisceno od svojih grijeha i njihovih posljedica te bude pripusteno vazmenoj punini stola u Kraljevstvu. Po tako slavljenoj euharistiji zajednica se vjernika, osobito pokojnikova obitelj, uci zivjeti u zajednistvu s onim koji "je usnuo u Gospodinu", sjedinjujuci se s Tijelom Kristovim kojega je on ziv clan, i moleci za njega i s njime.

1690 Oprostaj s pokojnikom jest cin kojim ga Crkva "preporucuje Bogu". To je posljednji pozdrav kojim se krscanska zajednica oprasta od jednoga svojega clana prije nego mu se tijelo polozi u grob. Bizantska predaja izrazava to oprostajnim cjelovom pokojniku: Tim zakljucnim pozdravom "pjeva se njegovu odlasku iz ovoga zivota i njegovu rastanku, a i jer postoji zajednistvo i ponovni sastanak. Naime, umrijevsi nismo niposto odijeljeni jedni od drugih jer svi mi idemo istim putem i naci cemo se na istome mjestu. Nikad necemo biti odvojeni, jer zivimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, iduci njemu ususret (...) bit cemo svi zajedno u Kristu".