ZENIDBA U REDU STVARANJA
1603 "Intimna zajednica bracnog zivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se zenidbenim ugovorom (...) Sam je Bog zacetnik zenidbe". Zvanje za zenidbu upisano je u samu narav muskarca i zene kakvi su izasli iz ruke Stvoriteljeve. Zenidba nije ustanova iskljucivo ljudska, unatoc brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, drustvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak razlicnosti ne smijemo zaboraviti ono sto je u braku opce i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvisenosti bracnog sjedinjenja, jer je "spas kako osobe tako i ljudskog i krscanskog drustva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bracnoj i obiteljskoj zajednici".
1605 Sveto pismo potvrdjuje da su muskarac i zena stvoreni jedno za drugo: "Nije dobro da covjek bude sam." Zena, "meso od mesa njegova", njemu sucelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao "pomoc", predstavljajuci tako Boga od kojega nam dolazi pomoc. "Stoga ce muskarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju zenu, i bit ce njih dvoje jedno tijelo" (Post 2,24). Da to znaci neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bica, sam Gospodin pokazuje podsjecajuci kakav je bio "u pocetku" Stvoriteljev naum: "Tako vise nisu dvoje nego jedno tijelo" (Mt 19,6).
ZENIDBA POD VLASCU GRIJEHA
1606 Svaki covjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeca i u odnosima izmedju muskog i zenskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrozavano neslogom, teznjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, sto sve moze voditi do mrznje i raskida. Taj se nered moze ocitovati ostrije ili manje ostro i moze biti bolje ili slabije obuzdavan, vec prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama - ali cini se da je upravo sveopceg karaktera.
1607 Vjera nas uci da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muskarca i zene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajednistva muskarca i zene. Njihovi su odnosi izopaceni uzajamnim optuzbama; njihova uzajamna privlacnost, dar samog Stvoritelja, izokrece se u odnose gospodarenja i pozude; divan poziv muskarca i zene da budu plodni, da se mnoze i da sebi podloze zemlju opterecen je porodjajnim bolovima i umorom od rada.
1608 Ipak, premda tesko poremecen, red stvaranja ostaje. Da bi lijecili rane grijeha, muskarac i zena trebaju pomoc milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrdju, nikad nije uskratio. Bez te pomoci muskarac i zena ne mogu ostvariti svoje zivotno jedinstvo za koje ih je Bog "u poce-tku" stvorio.
ZENIDBA U SKOLI ZAKONA
1609 U svom milosrdju Bog nije zapustio covjeka gresnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, "muke radjanja" (Post 3,16) i rad "u znoju lica svoga" (Post 3,19), predstavljaju takodjer lijek koji ublazuje stete grijeha. Nakon pada, zenidba pomaze da covjek nadvlada povlacenje u sebe, sebicnost, trazenje vlastitog uzitka, te potice otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.
1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrjesivosti zenidbe razvila se u skoli staroga Zakona. Mnogozenstvo patrijarhâ i kraljeva nije jos izricito odbaceno. Ipak Mojsijev zakon smjera stititi zenu protiv proizvoljnog muzeva gospodarenja, premda, kako rece Gospodin, i taj Zakon nosi tragove "tvrdoce srca" covjecjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpustanje zene.
1611 Gledajuci Savez Bozji s Izraelom u slici iskljucive i vjerne bracne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvacanje jedinstva i nerazrjesivosti zenidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pruzaju dirljivo svjedocanstvo o visokom poimanju zenidbe, o supruznickoj vjernosti i njeznosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao cistog odraza Bozje ljubavi, "jake kao smrt", koju "mnoge vode ne mogu ugasiti" (Pj 8,6-7).
ZENIDBA U GOSPODINU
1612 Svadbeni savez izmedju Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vjecni Savez, u kome se je Sin Bozji, utjelovivsi se i zrtvujuci svoj zivot, na neki nacin sjedinio sa cijelim po njemu spasenim covjecan-stvom, pripremivsi tako "svadbu Jaganjcevu" (Otk 19,7.9).
1613 Na pocetku svoga javnog djelovanja Isus je - na zahtjev svoje majke - ucinio svoje prvo cudo za vrijeme jedne svadbe.Crkva pridaje veliku vaznost Isusovoj nazocnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je zenidba nesto dobro i navjestaj da ce odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazocnosti.
1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naucavao izvorni smisao sjedinjenja muskarca i zene, kako je to Stvoritelj htio u pocetku: dopustenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita zena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoce srca; zenidbeni vez muskarca i zene je nerazrjesiv - sam Bog ga je sklopio. "Sto, dakle, Bog zdruzi, covjek neka ne rastavlja" (Mt 19,6).
1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrjesivost zenidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supruznicima nametnuo nesnosno i pretesko breme, teze od Mojsijeva zakona. Dosavsi obnoviti izvorni red stvaranja, poremecen grijehom, on sam daje snagu i milost za zivljenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Bozjega. Slijedeci Krista u samoodricanju, noseci svoj kriz, zenidbeni drugovi mogu "shvatiti" izvorni smisao zenidbe i zivjeti ga s Kristovom pomoci. Ta milost krscanske zenidbe plod je kriza Kristova koji je vrelo svega krscanskoga zivota.
1617 Sav kr anski civot oznaÀen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Kr tenje koje uvodi u Bocji narod, ve je svadbeno otajstvo. Moce se re i da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kr anska cenidba postaje pak uÀinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budu i da oznaÀuje i podjeljuje milost tog saveza, brak meäu kr tenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.
DJEVIÀANSTVO RADI KRALJEVSTVA
1618 Krist je sredi te svega kr anskog civota. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili dru tvenih veza. Od samih poÀetaka Crkve bilo je mu karaca i cena koji su se odricali velikoga braÀnog dobra da bi slijedili ùJaganjca kamo god poäe' (Otk 14,4), da bi se bavili onim to je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, idu i ususret ZaruÀniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu civljenju kojemu je on uzor: Doista ima za cenidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodi e. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobi e. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobi e poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko moce shvatiti, neka shvati (Mt 19,12). 1619 DjeviÀanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, mo an znak uzvi ene prednosti veze s Kristom, carkog i Àekivanja njegova povratka, znak koji takoäer podsje a kako je cenidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.
1622 ùKao sakramentalni Àin posve enja, liturgijscenidbeno slavlje (...) mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.' 129 Stoga priliÀi da se budu i suprucnici pripreme na cenidbeno slavlje pristupaju i sakramentu pokore.
1623 U latinskorkvi obiÀno se drci da sami mladenci, kao slucitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament cenidbe izrazuju i pred Crkvom svoj pristanak. U istoÀnim liturgijama slucitelj sakramenta (nazvanog ùvjenÀanje') jest prezbiter ili biskup koji, nakon to je primio uzajamni pristanak mladenaca, redom ovjenÀa mladenca i mladenku u znak cenidbenog saveza.
1624 RazliÀite liturgije obiluju blagoslovnim molitvama i epiklezama koje od Boga zazivaju milost i blagoslov na novi par, napose na mladenku. U sakramentalnoj epiklezi mladenci primaju Duha Svetoga kao zajedni tvo ljubavi Krista i Crkve.130 On je peÀat njihova saveza, uvijek nuäeno vrelo njihove ljubavi, snaga u kojoj e se njih vjernost obnavljati.
ó ne biti podlocan prisili;
ó biti bez zapreka na temelju naravnog ili crkvenog zakona.
1626 Crkva smatra uzajamnu privolu meäu mladencima nucnim Àimbenikom ùkoji Àini cenidbu'.131 Nema li privole, nema ni cenidbe.
1627 Privola je ùÀin volje kojim se suprucnici uzajamno darivaju i primaju':132 ùUzimam te za ju cenu' - ùUzimam te za svoga muca'.133 Ta privola koja uzajamno vezuje suprucnike, nalazi svoje ispunjenje u À kojim njih dvoje postaju ùjedno tijelo'.134
1628 Privotreba biti Àin volje svake ugovorne stranke, slobodan od nasilja ili te ke izvanjske prisile.135 Nikoja ljudska vlase moce tu privolu nadomjestiti.136 Nedostaje li ta sloboda, cenidba je nevaljana.
1629 Zbog toga (ili iz drh razloga koji cenidbu Àine ni tavnom ili kao da je n bilo),137 nakon to nadlecni crkveni sud istraci sluÀaj, Crkva moce proglasiti ùni tavnost cenidbe', to znaÀi izjaviti da cenidbe nije ni o. U tom sluÀaju dotiÀni mu karac i cena slobodni su sklapati druge cenidbene veze, s time da po tuju naravne obaveze koje bi proistekle iz prethodnog sjedinjenja.138
1630 Sve enik (ili äakon) koji prisustvuje vjenÀanju prima od mladenaca privolu u ime Crkve i u ime Crkve daje blagoslov. NazoÀt crkvenog slucbenika (kao i svjedok ) vidljivo istiÀe da je cenidba crkvena stvarnost.
1631 To je razlog zbog kojega Crkva za svoje vjernike redovito traci crkveni oblik vjenÀanja.139 Vi e je razloga tome u prilog:
ó Sakramentalno spanje cenidbe je liturgijski Àin. Prikladno je, dakle, slaviti je u javnom crkvenom bogoslucju.
ó Cenidba uvodi u odreäeni crkveni stalec, u Crkvi uspostavlja meäu suprucnicima kao i prema djeci stanovita prava i ducnosti.
ó Budu i da je cenidba u Crkvi odreäeni stalec, potrebno je imati o njoj sigurnost (otud obveza nazoÀnosti svjedok ).
ó Javnost privole titi jednom dano ùda' i pomace da mu suprucnici ostanu vjerni.
1632 Da suprucniÀko ùda' bude Àin odgovoran i slobodan, i da cenidbeni savez ima Àvrste i trajne ÀovjeÀne i kr anske temelje, priprava za brak od osnovne je vacnosti. Povla teni su put toj pripravi primjer i nauk roditelja i obitelji.
Uloga pastira i kr anske zajednice kao ùBocje obitelji' nucna je za preno enje ljudskih i kr anskih vrijednosti braka i obitelji,140 to vi e to u na e doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognji tima koja vi e ne jamÀe dovoljno tu pripravu: Mlade trebosobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme pouÀiti o dostojanstvu braÀne ljubavi, o njezinoj zada i i njezinim izrazima, kako bi, odgojeni u po tivanju Àisto e, mogli u pravo doba prije i od Àasnog zaruÀni tva u brak.141
MJE OVITE CENIDBE IzliÀiTOST VJERE
1633 U MNOGIM JE ZEMLJAMA Dosta Àesto sklapanje mje ovitih cenidbi (izmeäu katolika i kr tenog nekatolika). Takva cenidba traci osobitu pozornost i suprucnika i du obricnika. SluÀaj pak cenidbe s razliÀito u vjere (izmeäu katolika i nekr tenog) iziskuje jo ve u opreznost.
1634 Razlicita vjeroispovijest supruznika ne predstavlja nesavladivu zapreku za zenidbu, ukoliko im uspije povezati sto je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici, i jedno od drugoga nauciti na koji nacin svako od njih zivi svoju vjernost Kristu. Ali ipak ne treba omalovaziti teskoce mjesovitih zenidbi. One proizlaze iz cinjenice da podjela medju krscanima jos nije prevladana. Supruzi se izlazu opasnosti da drama krscanske nesloge odjekne i unutar njihova doma. Razlicitost vjere moze te teskoce samo povecati. Vjerska razmimoilazenja, drugacije poimanje zenidbe i drugacije religijsko misljenje i osjecaj mogu biti izvorom bracnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se moze javiti i napast: vjerska ravnodusnost.
1635 Prema vazecem pravu latinske Crkve, za dopustenost mjesovite zenidbe trazi se izricito dopustenje crkvene vlasti.142 U slucaju razlicitosti vjere za valjanost zenidbe trazi se izricit oprost od zapreke.143 To dopustenje i taj oprost pretpostavljaja obje strane poznaju i ne iskljucuju bitne svrhe i svojstva zenidbe kao i obveze kojeeuzima katolicka stranka glede krstenja i odgoja djece u Katolickoj Crkvi.144
1636 U mnogim krajevima, zahvaljujuci ekumenskom dijalogu, zainteresiranrscanske zajednice mogle su organizirati zajednicku pastvu za mjesovite zenidbe. Zadaca joj je pomagati doticnim parovima da bi mogli svoje osebujno stanje zivjeti u svjetlu vjere. Treba im takodjer pomagati svladavati napetosti izmedju obveza sto ih supruznici imaju jedno prema drugome i prema svojim crkvenim zajednicama. Treba takodjer poticati razvoj onoga sto im je u vjeri zajednicko i postovanje onoga u cemu se razlikuju.
1637 U brakovima s razlicitoscu vjere katolicki supruznik ima narocit zadatak. Doista "muz nevjernik posvecen je zenom i zena nevjernica posvecena je bratom" (1 Kor 7,14). Velika je radost za krscanskog supruznika i za Crkvu ako to "posvecivanje" dovede do slobodnog obracenja drugog supruznika na krscansku vjeru.145 Iskrena bracna ljubav, ponizno i strpljivo zivljenje obiteljskih kreposti i ustrajna molitva mogu supruznika koji nije vjernik pripremiti za primanje milosti obracenja.
ZENIDBENI VEZ
1639 Privolu kojom se zenidbeni drugovi uzajamno daju i prihvacaju, zapecacuje sam Bog.147 Iz njihova saveza "radja se, takodjer pred drustvom, ustanova koja je po Bozjoj odredbi trajna".148 SupriCKI SAVEZ UKLJucen je u savez Boga s ljudima: "Prava bracna ljubav uzdignuta je u bozansku ljubav".1
1640 Zenidbeni vez uspostavljen je, dakle, od samoga Boga, tako da medju krstenima sklopljena i rsena zenidba nikad ne moze biti razrijesena. Taj vez, koji proizlazi od slobodnoga ljudskog cina supruznika zvrsenja zenidbe, neopoziva je stvarnost iz koje proizlazi savez, zajamcen Bozjom vjernoscu. Crkva nema vlasti izjasnjavati se suprotno toj odredbi Bozje mudrosti.150
MILOST SAKRAMENTA ZENIDBE
1641 "Krscanski supruznici (...) imaju u svom zivotnom polozaju i u svom stalezu vlastit dar u Bozjem narodu."151 Ta milost vlastita sakramentu zenidbe namijenjena je usavrsavanju suZNICKE LJUBAVI, JACANJU NJihova nerazrjesiva jedinstva. Snagom te milosti oni "se uzajamno pomazu za postizanje svetosti u bracnom zivote u prihvacanju i odgoju djece".152
1642 Krist je izvor te milosti. "Kao sto je nekoc sam Bog savezom ljubavi i vjernosti prisao svome narodu, tako sada Spasitelj ljudi i Zarucnik Crkve po sakramentu zenidbe dolazi usus krscanskim supruzima".153 On ostaje s njima, daje im snage da ga slijede uzimajuci na se svoj kriz, da se nakon padova ponovno dizu, da si uzajamno oprastaju, da nose terete jedno drugoga,154 da budu "podni (...) jedni drugima u strahu Kristovu" (Ef 5,21) te se ljube ljubavlju nadnaravnom, njeznom i plodnom. U radostima njihove ljubavi i obiteljskog zivota on im vna ovome svijetu daje predokus svadbene gozbe Jaganjceve: Kako bih mogao izraziti srecu toga braka sto ga Crkva sjedinjuje, euharistijska zrtva utvrdjuje, blagoslov pecati, andjeli navijestaju a nebeski Otac prihvaca? Kakav li su par dvoje vjernika sjedinjeni istom nadom, istom ceznjom, istim obdrzavanjem, istim sluzenjem! Oboje su djeca istoga Oca, sluzitelji istoga Gospodara; nema tu nikakve podjele ni u duhu ni u tijelu. Dapace, zaista su dvoje u samo jednom tijelu i gdje je tijelo jedno, jedan je i duh.155
JEDINSTVO I NERAZRJESIVOST ZENIDBE
1644 Ljubav medju supruzima po svojoj naravi iziskuje jedinstvo i nerazrjesivost njihova osobnoga zajednistva koje ukljue SAV NJIHOV ZIVOT: "TAKO VISE NISU dvoje, nego jedno tijelo" (Mt 19,6).157 Oni su "pozvani trajno rasti u svome zajednistvu, u svakodnevnoj vjernosti bracnom obecanju potpunog uzajamnog dara".158 To ljudsko zajednistvo potvrdjene, ocisceno i k savrsenstvu privedeno zajednistvom u Isusu Kristu, sto ga daje sakrament braka. Ono se produbljuje zivljem zajednicke vjere i zajednickim primanjem pricesti.
1645 "Zenidbeno jedinstvo koje Gospodin potvrdjuje, jasno se ocituje takodjer u jednakom osobnom dostojanstvu kako muskarca tako i zene, sto ga treba priznati u uzajamnoj i punoj ljubavi".159 Mnogozenstvo se protivi tom jednakom dostojanstvu i jedinoj i iskljucivoj bracnoj ljubavi.160
VJERNOST BRACNE LJUBAVI
1646 Bracna ljubav po samoj svojoj nvi trazi od supruznika nepovredivu vjernost. To je posljedica dara samih sebe kojim su se UZNICI JEDNO DRUGOME DARovali. Ljubav zeli biti neopoziva. Ne moze biti "do drugacije odredbe". "To prisno sjedinjenje, kao uzajamno darivanje dviju osoba, i dobro djece zahtijevaju punu vjernost bracnih drugova i njihovo nerazdruzivo jedinstvo".161
1647 Najdublji je tome razlog Bozja vjernost savezu i Kristova vjernost Crkvi. Sakrament zenidbe osposobljuje zenidbene drugove da tu vjernost predstavljajda je svjedoce. Od sakramenta, nerazrjesivost zenidbe dobiva nov i dublji smisao.
1648 Moze izgledati tesko, cak nemoguce, za cijeli se zivot vezati uz jedno ljudsko bice. Stoga je jos potrebnije navijestati dobru vijest da nas Bog ljubi potpunom i neopozivom ljubavlju, da su supruznici dionici te ljubavi, da ih Bog vodi i podupire te po svojoj vjernosti mogu oni biti svjedoci vjerne ljubavi Bozje. Muz i zena koji Bozjom miloscu, cesto u vrlo teskim uvjetima, daju takvo svjedocanstvo zasluzuju zahvalnost i potporu crkvene zajednice.162 1649 Ipak ima prilika kada bracni suzivot postaje prakticki nemoguc iz najrazlicitijih razloga. U takvim slucajevima Crkva dopusta tjelesnu rastavu i prekiajednickog stanovanja. Supruznici ne prestaju biti muz i zena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teskom stanju najbolje bi rjesenje bilo - ako je moguce - pomiriti se. Krscanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju zive krscanski, u vjernosti zenidbenom vezu koji ostaje nerazrjesiv.163
1650 U nase doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po gradjanskim zakonima te gradjanski sklapaju novu vezu. Vjerna rijeci Isusa Kri "Tko otpusti svoju zenu pa se ozeni drugom, cini prema prvoj preljub; i ako zena napusti svoga muza pa se uda za drugoga, cini preljub" Mk 10,11-12), Crkva drzi da ne moze priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni gradjanski ponovno vjencali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Bozjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupati euharistijskoj pricesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne moze im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju sto su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavsi se zivjeti u potpunoj uzdrzljivosti.
1651 Prema krscanima koji zive u takvu stanju i koji cesto cuvaju vjeru te zele krscanski odgajati djecu, svecenici i sva zajednica trebaju iskazivati pozornu skrb kako se oni ne bi osjecali odijeljenima od Crkve, u cijem zivotu mogu i trebaju kao krstenici sudjelovati: Treba ih poticati na slusanje rijeci Bozje, na sudjelovanje u misnoj zrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one sto ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u krscanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Bozju.164
OTVORENI ZA PLODNOST
1652 "Ustanova zenidbe i bracna ljubav po svojoj su naravi usmjerene radjanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje":165 eCA SU NAJDRAGOCJENIJI dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: "Nije dobro da covjek bude sam" (Post 2,18) i koji je jeka od pocetka stvorio kao musko i zensko (Mt 19,4), zeleci mu udijeliti posebno udionistvo u svome stvarateljskom djelu, blagoslovio je muza i zenu rekavsi: "Plodite se i mnozite se" (Post 1,28). Prema tome, pravo njegovanje bracne ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog zivota sto otud proizlazi - ne zanemarivsi ostale svrhe braka - idu za tim da bi supruznici s hrabroscu bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnozava i obogacuje svoju obitelj.166
1653 Plodnost bracne ljubavi proteze se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog zivota koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su p i poglaviti odgojitelji svoje djece.167 U tom smislu osnovna je zadaca braka i obitelji biti u sluzbi zivota.168
1654 Bracni zivot zenidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez ora na to moze u ljudskom i krscanskom pogledu biti sasvim osmisljen. Nova zenidba moze odsijevati plodnoscu ljubavi, prihvacanja drugih i zrtve.
1656 U nase doba, u svijetu koji je cesto tudj ili cak prema vi neprijateljski, od osnovne je vaznosti da vjernicke obitelji budu ognjista zive i izarujuce vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, sluzeci se drevnim izrazom nazvao obitelj "Ecclesia domestica - Domaca Crkva".171 U krilu obitelji "roditelji treba da za svoju djecu rijecju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sv".172
1657 Eto gdje se na povlasten nacin izvrsava krsno svecenistvo oca, majke, djece i svih clanova obitelji: "sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvavanjem, svjedocenjem svetog zivota, odricanjem i djelima ljubavi".173 Obiteljski je dom tako prva skola krscanskog zivota i "bogatije covjecnosti".174 Ovdje se covjek uci trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom pranju stalno obnavljanom i nadasve bogostovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlasoga zivota.
1658 Treba spomenuti one osobe koje su zbog odredjenih uvjeta u kojima moraju zivjeti - sto cesto ne ovisi o njihovoj volji - osobito blize Isusovu srcu te zasluzuju ljubav i briznu skrb Crkve, a narocito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji cesto zbog siromastva. Ima onih koji u takvu stanju zive u duhu Blazenstava, uzorno sluzeci Bogu i bliznjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, "domacih Crkava", i velike obitelji koja je Crkva. "Nitko na ovom svijetu nije lisen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su `umorni i optereceni' (Mt 11,28)".175
1660mZenidbenim savezom, muskarac i zena vezuju se u prisno zajednistvo zivota i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je zenidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi zenidba je odredjena za dobro zenidbenih drugova i za radjanje i odgoj djece. Medju krstenima Krist Gospodin uzdignuo je zenidbu na dostojanstvo sakramenta.176
1661mSakrament zenidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Zenidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milostramenta usavrsuje ljudsku supruznicku ljubav, ucvrscuje njihovo nerazrjesivo jedinstvo i posvecuje ih na putu u vjecni zivot.177
1662mZenidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, sto znaci voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi zivjeli u savezu vjerne i plodne jubavi.
1663duci da zenidbom bracni drugovi stupaju u jedno javno stanje zivota u Crkvi, prikladno je da sklapanje zenidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazocnosti svecenika (ili ovlastenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjernicke zajednice.
1664mPo naravi zenidba je bitno jedinstvena, nerazrjesiva i otvorena plodnosti. Mnogozenstvo je nespojivo s jedinstvom zenidbe; razvod rastavlja ono sto je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lisava bracni zivot njegova "najdragocjenijeg dara", djeteta.178
1665mNovi brak rastavljenih, dok jos zivi zakoniti supruznik, protivi se Bozjem naumu i zakonu, kako ih je Krist ucio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali neiju primati svetu pricest. Svoj ce krscanski zivot zivjeti osobito odgajajuci djecu u vjeri.
1666mKrscanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navjestaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove "domaca Crkva", zajednica milosti i molitve, skola ljudskih kreposti i krscanske ljubavi.