I. Euharistija - izvor i vrhunac crkvenog zivota

1324 "Euharistija je `izvor i vrhunac svega krscanskog zivota'"."Ostali sakramenti, kao i sve crkvene sluzbe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrzi svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista - nasu Pashu".

1325 "Euharistija primjereno oznacuje i cudesno ostvaruje zajednistvo zivota s Bogom i jedinstvo Bozjeg naroda, na cemu se temelji sama Crkva. U njoj jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvecuje svijet, tako i bogostovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetom".

1326 Konacno, euharistijskim slavljem mi se vec pridruzujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kusamo vjecni zivot kada Bog bude sve u svima.

1327 Ukratko, Euharistija je sazetak i ukupnost nase vjere: "Nas se nacin misljenja slaze s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrdjuje nas nacin misljenja".

II. Kako se ovaj sakrament zove?

1328 Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izrazava se u razlicitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike. Naziva se:

Euharistija - jer je cin zahvaljivanja Bogu. Rijeci eucharistein (Lk 22,19; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjecaju na zidovske blagoslovne molitve koje - napose one izgovorene za objedom - navjescuju cudesna Bozja djela: stvaranje, otkupljenje i posvecenje.

1329 Gospodnja vecera- jer se radi o veceri koju je Gospodin blagovao s ucenicima u predvecerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjceve u nebeskom Jeruzalemu.

Lomljenje kruha - jer je taj obred, izrazit za zidovsku gozbu, obicavao vrsiti Isus kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh,posebno na Posljednjoj veceri.I po tom cinu ucenici su ga nakon uskrsnuca prepoznali,a prvi ce krscani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznacavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, Krista, ulaze u zajednistvo s njim i u njemu tvore samo jedno tijelo.

Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) - ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.

1330 Spomen-cin Gospodnje smrti i uskrsnuca.

Sveta Zrtva - jer uprisutnjuje jedincatu zrtvu Krista Spasitelja, a ukljucuje i prinos Crkve; ili takodjer sveta misna zrtva, "zrtva zahvalna" (Heb 13,15), duhovna zrtva, zrtva cista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve zrtve Starog saveza.

Sveta i bozanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje srediste i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je Euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom oznacuju euharistijske prilike cuvane u svetohranistu.

1331 Pricest - jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas cini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo;naziva se jos i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta- sto je prvotno znacenje "opcinstva svetih", o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh andjeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti,popudbina...

1332 Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, zavrsava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Bozju volju u svakodnevnom zivotu.

III. Euharistija u naumu spasenja

ZNAKOVI KRUHA I VINA

1333 U sredistu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih rijeci i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja ciniti ono sto je on ucinio uoci svoje muke: "Uze kruh", "Uze casu punu vina". Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje oznacuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinosenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino,plod "rada ruku covjecjih", ali ponajprije "plod zemlje" i "plod trsa", darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svecenika, koji je "iznio kruh i vino" (Post 14,18), Crkva vidi prorocku sliku svoga prinosa.

1334 U Starom savezu kao zrtva zemaljskih prvina bili su prinoseni kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. No u povezanosti s Izlaskom ti plodovi poprimaju novo znacenje: beskvasni kruh naime, koji su Zidovi svake godine blagovali na blagdan Pashe, podsjeca na zurbu izlaska i oslobodjenja iz Egipta; zatim spomen mane u pustinji uvijek ce Izraela podsjecati da on zivi od kruha Bozje rijeci.Svagdasnji kruh, konacno, plod je Obecane zemlje, jamstvo Bozje vjernosti obecanjima. "Casa blagoslovna" (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju zidovske Pashalne vecere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iscekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajuci blagoslovu kruha i case novo i konacno znacenje.

1335 Cudesno umnazanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po ucenicima razdijelio da nahrani mnostvo naroda, predoznacuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, vec navjescuje cas Isusove proslave. Ocituje ispunjenje zarucnicke gozbe u Ocevu kraljevstvu, gdje ce vjernici piti novo vinosto je postalo Krv Kristova.

1336 Prva najava Euharistije unijela je podjelu medju ucenike, kao sto ih je sablaznio i navjestaj o muci, te su rekli: "Tvrd je to govor! Tko ga moze slusati?" (Iv 6,60). Euharistija i Kriz jesu kamen smutnje. Rijec je o istom otajstvu koje nece prestati biti uzrokom dioba. "Da mozda ne kanite i vi otici?" (Iv 6,67) - ovo pitanje Gospodinovo stoljecima odjekuje neprekidno kao poziv njegove ljubavi da ljudi otkriju da je on jedini koji ima "rijeci zivota vjecnoga" (Iv 6,68), i da primiti s vjerom dar njegove Euharistije - isto je sto i primiti njega samoga.

USTANOVLJENJE EUHARISTIJE

1337 Gospodin, buduci da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajuci da je dosao njegov cas da prijedje s ovoga svijeta k Ocu, za vecerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi.Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da nece svojih nikada napustiti i da ih ucini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-cin svoje smrti i uskrsnuca te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. "U tom trenutku postavio ih je svecenicima Novoga saveza".

1338 Tri sinopticka evandjelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvjesce o ustanovljenju Euharistije; dok Ivan donosi Isusove rijeci u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu pripravljaju: Krist se predstavlja i oznacuje kao kruh zivota koji je s neba sisao.

1339 Da ispuni sto je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne ucenicima svoje Tijelo i Krv, Isus je izabrao vrijeme Pashe. Kada dodje Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo zrtvovati pashu, Isus posla Petra i Ivana i rece im: "Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu". (...) Oni odu, nadju kako im je rekao, i pripravise pashu. Kada dodje cas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I rece im: "Svom sam dusom ceznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kazem vam necu je vise blagovati dok se ona ne zavrsi u kraljevstvu Bozjem" (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreci: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo cinite meni na spomen". Isto tako, posto vecerase, uze casu govoreci: "Ova casa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,7-20). 1340 Slaveci dakle Posljednju veceru s apostolima u obrednoj pashalnoj gozbi, Isus je zidovskoj Pashi dao konacno znacenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnucu, anticipirana je na Posljednjoj veceri i slavi se u Euharistiji koja ispunja zidovsku Pashu i anticipira konacnu Pashu Crkve u slavi Kraljevstva.

"OVO CINITE MENI NA SPOMEN"

1341 Kad Isus trazi da se njegovi cini i rijeci ponavljaju "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26), ne trazi to samo zato da se sjecamo njega i onoga sto je on ucinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-cina Krista, njegova zivota, smrti, uskrsnuca i posrednistva kod Oca.

1342 Od pocetka je Crkva bila vjerna Gospodinovu nalogu. O Crkvi u Jeruzalemu kaze se: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednistvu, u lomljenju kruha i molitvama. (...) Svaki bi dan jednodusno i postojano hrlili u Hram, u kucama bi lomili kruh te u radosti i prostodusnosti srca zajednicki uzimali hranu (Dj 2,42.46). 1343 Krscani su se sabirali "da lome kruh" narocito "u prvi dan tjedna" (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuca. Slavlje se Euharistije od onih vremena nastavilo sve do nasih dana, tako da ga danas nalazimo svugdje u Crkvi, s istim osnovnim ustrojstvom. Ono ostaje srediste zivota Crkve.

1344 Tako, iz slavlja u slavlje, navjescujuci Isusovo vazmeno otajstvo "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26), Bozji narod na hodocascu "uskom stazom Kriza stupa" prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.

IV. Liturgijsko slavljenje Euharistije

MISA KROZ STOLJECA

1345 Iz 2. stoljeca imamo svjedocanstvo svetog Justina, mucenika, kako se u glavnim crtama onda odvijalo euharistijsko slavlje. I ti su bitni dijelovi sve do nasih dana ostali nepromijenjeni u svim velikim liturgijskim obiteljima. Evo sto on pise oko 155. godine, tumaceci poganskom caru Antoninu Piju (138-161) sto cine krscani: [U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu, i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu.

Citaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, vec prema tome koliko ima vremena.

Zatim, kad citac zavrsi, predstojnik uzima rijec da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju.

Zatim se svi zajedno dizemo i molimo molitve] za nas same (...) i sve druge gdje god bili: da, spoznavsi istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim zivotom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vjecno spasenje.

Nakon zavrsene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom.

Potom se predstojniku brace donosi kruh i casa s vodom i vinom.

On ih uzme, izrece hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga i opsirno izrice zahvalu (grcki: eucharistian), za ove od njega primljene darove.

Kad predstojnik zavrsi molitve i zahvalu, sav prisutni narod klikne: Amen.

Posto je predstojnik svrsio molitve i narod odgovorio, oni sto se kod nas zovu djakoni prisutnima dijele "euharistijski" kruh, vino i vodu, i nose ih odsutnima. 1346 Euharistijsko bogosluzje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sacuvalo kroz stoljeca sve do nas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo:

okupljanje vjernika, bogosluzje Rijeci s citanjima, homilijom i sveopcom molitvom;

Euharistijsko bogosluzje s prikazanjem kruha i vina, posvecujucom zahvalnom molitvom i pricescu.

Bogosluzje Rijeci i euharistijsko bogosluzje tvore zajedno "samo jedan bogostovni cin"; stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Rijeci Bozje i stol Tijela Gospodnjega.

1347 Zar se nije na isti nacin odvijala i vecera na dan uskrsnuca koju je uskrsli Isus blagovao s ucenicima u Emausu? Putem im je tumacio Pisma, a zatim, dok bijase s njima za stolom, " uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im ga davao".

TIJEK SLAVLJA

1348 Svi se sabiru. Krscani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni djelatnik u Euharistiji. On je veliki svecenik Novoga saveza. On sam nevidljivo predsjeda citavom slavlju. I upravo zastupajuci ga, biskup ili prezbiter (djelujuci u osobi Krista-Glave "in persona Christi capitis") predsjeda sastanku, nakon citanja drzi homiliju, prima darove i izrice euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj nacin: citaci, prinosioci darova, djelitelji pricesti te sav narod koji sudjelovanje potvrdjuje poklikom Amen.

1349 Bogosluzje Rijeci obuhvaca "spise proroka", to jest Stari zavjet, i "spomen-zapise apostola", to jest njihove poslanice i evandjelja; nakon homilije koja potice da se ta Rijec primi "kakva uistinu jest, kao Rijec Bozja" (1 Sol 2,13), te se ozivotvori, slijede prosnje za sve ljude, prema rijecima Apostolovim: "Preporucujem prije svega da se obavljaju prosnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti" (1 Tim 2,1-2).

1350 Prinosenje darova (prikazanje): na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino sto ce svecenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj zrtvi, u kojoj ce postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov cin sa Posljednje vecere "kad uze kruh i casu". "Samo Crkva moze Stvoritelju prinijeti ovaj cisti prinos, prinoseci mu sa zahvaljivanjem ono sto proizlazi iz njegova stvaranja". Prinosenje darova na oltaru preuzima Melkise-dekov gest i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. On, u svojoj zrtvi, privodi savrsenstvu sve ljudske pokusaje da prinose zrtve.

1351 Krscani vec od pocetka, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose takodjer svoje darove da se podijele potrebnima. Obicaj skupljanja milostinje (collecta),uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromasan da nas obogati: Oni koji su imucni i to zele, daju sto tko hoce. A sto se skupi, pohranjuje se u predstojnika, i on pomaze sirocad i udovice i one koji trpe oskudicu zbog bolesti ili drugog uzroka, kao i utamnicenike i pridosle strance, jednom rijecju, brine se za sve potrebne. 1352 Anafora: s euharistijskom molitvom, zahvalnom i posvetnom, stizemo u srce i na vrhunac slavlja: U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela, za stvaranje, otkupljenje i posvecenje. Tako se cijela zajednica pridruzuje neprekidnoj hvali nebeske Crkve, andjela i svih svetih, koji Bogu triput Svetomu pjevaju.

1353mU epiklezi Crkva moli Oca da posalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova)na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smjestaju ovu epiklezu iza anamneze).

U izvjescu o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih rijeci i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu zrtvu prinesenu jednom zauvijek na Krizu.

1354mU anamnezi, koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuca i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu zrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje.

U prosnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajednistvu sa svom Crkvom - nebeskom i zemaljskom, zivih i mrtvih, i u zajednistvu s crkvenim pastirima, s papom, mjesnim biskupom, njegovim prezbiterijem i djakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno s njihovim Crkvama.

1355mU pricesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju "kruh s neba" i "casu spasenja", Tijelo i Krv Krista koji se predao "za zivot svijeta" (Iv 6,51): Buduci da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili "euharistirani" (=nad njima je izrecena euharistija), "mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikomu nije dopusteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga sto ucimo, te ako nije opran kupelju za otpustenje grijeha i novo rodjenje (=ako nije krsten) i ako ne zivi po Kristovu nauku".

V. Sakramentalna zrtva: cin zahvaljivanja, spomen-cin, prisutnost

1356 Razlog zasto krscani slave Euharistiju od samih pocetaka i na nacin koji se nije bitno promijenio unatoc velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog sto ga je dao u predvecerje svoje muke: "Ovo cinite meni na spomen" (1 Kor 11,24-25).

1357 Taj Gospodinov nalog izvrsavamo slaveci spomen-cin njegove zrtve. Tim cinom prinosimo Ocu ono sto nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, sto su snagom Duha Svetoga i Kristovim rijecima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj nacin biva stvarno i otaj-stveno prisutan.

1358 Euharistiju, dakle, treba promatrati:

kao cin zahvaljivanja i hvale Ocu;

kao spomen-cin zrtve Krista i njegova Tijela;

kao prisutnost Krista snagom njegove Rijeci i njegova Duha.

CIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU

1359 Euharistija, sakrament nasega spasenja sto ga je Krist izvrsio na Krizu, jest takodjer hvalbena zrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj zrtvi sav stvoreni svijet, predmet Bozje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnucu. Crkva moze po Kristu prinositi zrtvu hvale u zahvalu za sve sto je Bog dobra, lijepa i pravedna ucinio u stvorenom svijetu i u covjecanstvu.

1360 Euharistija je zahvalna zrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izrazava Bogu zahvalnost za sva dobrocinstva, za sve sto je ucinio stvaranjem, otkupljenjem i posvecenjem. Euharistija je, dakle, prije svega "zahvaljivanje".

1361 Euharistija jest i hvalbena zrtva kojom Crkva pjeva slavu Bozju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je zrtva hvale moguca samo po Kristu: On vjernike pridruzuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena zrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.

SPOMEN-CIN ZRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA - CRKVE

1362 Euharistija je spomen-cin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate zrtve u bogostovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon rijeci ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.

1363 Prema Svetom pismu, spomen-cin (memorijal) nije puko sjecanje proslih dogadjaja, nego navjescivanje cudesnih djela sto ih je Bog ucinio u korist ljudi.U liturgijskom slavlju ti dogadjaji, na neki nacin, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaca svoje oslobodjenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, dogadjaji Izlaska bivaju prisutni u sjecanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj zivot.

1364 U Novom zavjetu spomen poprima novo znacenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrsi spomen-cin Kristova Vazma koji biva prisutan: zrtva koju je Krist na krizu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktuelna:"Kad se god na oltaru slavi zrtva kriza, `kojom je bio zrtvovan Krist, nas vazmeni Jaganjac', vrsi se djelo naseg otkupljenja".

1365 Ukoliko je spomen-cin Kristova Vazma, Euharistija je takodjer zrtva. Zrtvena narav Euharistije izrazena je vec samim rijecima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova casa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na krizu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpustenje grijeha" (Mt 26,28).

1366 Euharistija je, dakle, zrtva jer ponazocuje (cini prisutnom) zrtvu kriza, jer je njezin spomen-cin, i jer primjenjuje njezin plod: [Krist], Bog i Gospodin nas, iako je na oltaru kriza imao jednom sebe smrcu prikazati Bogu Ocu, da izvrsi vjecno otkupljenje, buduci da se njegovo svecenistvo nije imalo smrcu ugasiti (Heb 7,24.27), na Posljednjoj veceri, "one noci kad bijase predan" (1 Kor 11,23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zarucnici, vidljivu zrtvu (kako to zahtijeva covjekova narav), po kojoj ce se uprisutnjivati ona krvna zrtva, sto se imala izvrsiti edanput na krizu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (1 Kor 11,23) i da bi se tako njezina spasenjska moc primjenjivala za otpustenje grijeha sto ih svakodnevno pocinjamo. 1367 Kristova zrtva i zrtva Euharistije samo su jedna zrtva: "Jedna je naime te ista zrtva, isti koji je tada prinio sebe na krizu prikazuje se sada po sluzenju svecenika; razlikuje se samo nacin prinosenja": "U ovoj bozanskoj zrtvi koja se izvrsuje u misi, sadrzan je i nekrvno se zrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni nacin prikazao na zrtveniku kriza".

1368 Euharistija je ujedno i zrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u zrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridruzuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova zrtva biva i zrtvom udova njegova Tijela. Zivot vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom zrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova zrtva prisutna na oltaru pruza svim krscanskim narastajima mogucnost da se sjedine s njegovom zrtvom. Crkva je u katakombama cesto prikazana u liku zene u molitvi, rasirenih ruku u stavu moliteljice (= orans). Poput Krista koji je rasirio ruke na krizu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude. 1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vrseci u Crkvi Petrovu sluzbu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopce Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se oznaci kako on predsjeda partikularnoj Crkvi, medju svojim prezbiterijem i uz pomoc djakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve sluzbenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku zrtvu: Neka se drzi zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio.

Po sluzbi prezbitera duhovna zrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa zrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se zrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dodje. 1370 S Kristovom zrtvom sjedinjuju se ne samo clanovi koji su jos na zemlji, nego i oni koji su vec u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku zrtvu u zajednistvu sa presvetom Djevicom Marijom, casteci njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod krizem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru.

1371 Euharistijska zrtva prinosi se takodjer za pokojne vjernike, "koji su u Kristu preminuli a jos se nisu posve ocistili",da bi mogli uci u Kristovu svjetlost i mir: Ukopajte ovo tijelo kamo god, neka vas ne muci briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.

Zatim [u anafori] molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopce za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dusama za koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita zrtva (...) Upucujuci Bogu molitve za preminule, pa bili oni i gresnici, mi (...) prikazujemo Krista, zrtvovanog za nase grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama. 1372 Taj je nauk divno sazeo sveti Augustin poticuci nas na sve potpunije sudjelovanje u zrtvi naseg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji: Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i drustvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopca zrtva po onom Velikom Sveceniku koji je, uzevsi lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas ucini tijelom tako velike Glave. (...) Takva je zrtva krscana: "(...) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu" (Rim 12,5). I tu zrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome sto prinosi - prinosi samu sebe.

KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJECI I DUHA SVETOGA

1373 "Krist Isus koji umrije, stovise i uskrsnu, koji je zdesna Bogu - te se zauzima za nas" (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na vise nacina:u svojoj Rijeci, u molitvi svoje Crkve - "jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja medju njima" (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatocenicima(Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u zrtvi Mise i u osobi sluzbenika. Ali je "ponajvecma prisutan pod euharistijskim prilikama".

1374 Nacin je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven.Uzdize Euharistiju iznad svih sakramenata i cini je "tako reci vrhuncem duhovnog zivota i ciljem kojemu teze svi sakramenti". U presvetom sakramentu Euharistije "sadrzani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv nasega Gospodina Isusa Krista, s dusom i bozanstvom, i, prema tome, citav Krist". "Ta se prisutnost zove stvarnom ne u znacenju iskljucivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, vec po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan citav Krist, Bog i covjek".

1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedocili vjeru Crkve u moc Kristovih rijeci i djelovanja Duha Svetoga za izvrsenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje: Nije to covjek koji cini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, vec sam Krist koji je za nas bio raspet. Svecenik, slika Krista, izgovara one rijeci, ali im Bog daje moc i milost. Ovo je tijelo moje, veli on. Te rijeci pretvaraju prinesene stvari. A sveti Ambrozije veli o pretvorbi: Budimo posve uvjereni da ovo sto je pred nama nije nesto sto je oblikovala narav, vec sto je blagoslov posvetio, te da je veca moc blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav (...) Kristova rijec koja je mogla iz nicega uciniti cega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne moze promijeniti u ono sto jos nisu bile? Vise je, naime, bicima saciniti nove naravi nego ih mijenjati. 1376 Tridentski sabor katolicku vjeru o tome sazimlje slijedecom izjavom: "A buduci da je Krist, Otkupitelj nas, o onom sto je pruzao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Bozjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvecenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve sustine (supstancije) kruha u sustinu Tijela Krista, nasega Gospodina, i citave sustine vina u sustinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolicka Crkva nazvala transupstancijacijom".

1377 Kristova euharistijska prisutnost pocinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i citav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.

1378 Stovanje Euharistije. U misnoj liturgiji izrazavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, izmedju ostalog, pokleca-njem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. "Katolicka Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno stovanje sakramentu Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja: cuvajuci s najvecom pomnjom posvecene hostije, izlazuci ih vjernicima radi svecanog stovanja i noseci ih u procesiji". 1379mSvetohraniste (tabernakul) sluzilo je u pocetku za dostojno cuvanje Euharistije za bolesnike i nenazocne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna znacenja tihog klanjanja Gospodinu - prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohraniste treba biti smjesteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba biti tako napravljeno da istice i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u svetom sakramentu. 1380 Veoma je prikladno sto je Krist zelio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni nacin. Buduci da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; buduci da se imao prinijeti na krizu za nase spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio "do kraja" (Iv 13,1), sve do dara svoga zivota. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan medju nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izrazavaju i priopcuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog stovanja. Isus nas ceka u tom sakramentu ljubavi. Ne stedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u cinu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zlocine svijeta. Neka nase klanjanje nikad ne prestane. 1381 "Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakra-mentu 'ne moze se spoznati osjetilima, veli sveti Toma, vec samo vjerom koja se temelji na Bozjem autoritetu'". Zato, tumaceci rijeci iz Lk 22,19: "Ovo je tijelo moje koje ce se za vas predati", sveti Ciril izjavljuje: "Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, vec radije vjerom prihvati Spasiteljeve rijeci jer on, koji je Istina, ne laze". Klanjam ti se smjerno, tajni Boze nas,

Sto pod prilikama tim se sakrivas,

Srce ti se moje sasvim predaje,

Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu,

Al za cvrstu vjeru dosta je sto cuh;

Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,

Istine nad ovom nema Istinom.

VI. Vazmena gozba

1382 Misa je istodobno i nerazdruzivo zrtveni spomen-cin u kojem se ovjekovjecuje zrtva kriza, i sveta gozba pricesti Tijelom i Krvlju Gospodnjom. No, sve je slavlje euharistijske zrtve usmjereno prema najdu-bljem jedinstvu vjernika s Kristom po pricesti. Pricestiti se znaci primiti samoga Krista koji se prinio za nas.

1383 Oltar, oko kojeg se sabire Crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: zrtvenik i Gospodnji stol; to vise sto je krscanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan i kao zrtva prinesena za nase pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. "Sto je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?" - veli sveti Ambrozije,a na drugom mjestu: "Oltar predstavlja Tijelo [Kristovo], a na oltaru je Kristovo Tijelo".To jedinstvo zrtve i pricesti liturgija izrazava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemoguci Boze, da ruke svetoga andjela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski zrtvenik, pred tvoje bozansko velicanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pricesnici ove zrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i miloscu.

"UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI": PRICEST

1384 Gospodin nam upucuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: "Zaista, zaista, kazem vam: ako ne jedete tijela Sina Covjecjega i ne pijete krvi njegove, nemate zivota u sebi" (Iv 6,53).

1385 Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sveti Pavao poziva na ispit savjesti: "Stoga tko god jede kruh ili pije casu Gospodnju nedostojno, bit ce krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz case pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teskoga grijeha, treba prije nego pristupi pricesti pristupiti sakramentu Pomirenja.

1386 Pred velicinom ovog sakramenta vjernik moze samo ponizno i s gorucom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest i reci:"Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum: sed tantum dic verbo, et sanabitur anima mea" - "Gospodine, nisam dostojan da unidjes pod krov moj, nego samo reci rijec i ozdravit ce dusa moja".U "Bozanskoj liturgiji" svetog Ivana Zlatoustog vjernici mole u istom duhu: Za pricesnika tvoje tajne vecere primi me danas, Sine Bozji, jer ja necu izdati tajnu tvojim neprijateljima, niti cu ti poljubac dati kao Juda, vec ti se kao razbojnik ispovijedam: "Spomeni se mene, Gospode, kada dodjes u kraljevstvo svoje. 1387mDa se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici ce obdrzavati post kako je propisan u njihovoj Crkvi.Tjelesno drzanje (kretnje, odjeca) izrazavat ce stovanje, svecanost i radost trenutka kada Krist biva nas gost. 1388 Posve je u skladu sa samim znacenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, priceste svaki put kada sudjeluju u Misi. "Veoma se preporucuje ono savrsenije sudjelovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svecenikove pricesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste zrtve".

1389 Crkva obvezuje vjernike da u "nedjelje i svetkovine sudjeluju u bozanskoj liturgiji"i da Euharistiju prime najmanje jedanput godisnje, po mogucnosti u vazmenom vremenui pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, zivo preporucuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili jos cesce, pa i svakog dana.

1390 Buduci da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pricest samo pod prilikom kruha omogucuje da se primi sav milosni plod Euharistije. Iz pastoralnih razloga ovaj se nacin pricescivanja zakonito ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji. Ipak, "sveta pricest, sto se tice znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obim prilikama; u tom se obliku savrsenije ocituje znak euharistijske gozbe". To je redoviti oblik pricescivanja u istocnim obredima.

PLODOVI PRICESTI

1391 Pricest povecava nase sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pricesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,56). Zivot u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: "Kao sto je mene poslao zivi Otac i ja zivim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje zivjet ce po meni" (Iv 6,57): Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina, oni jedni drugima navjescuju Radosnu vijest da je darovan zalog zivota, kao kad je andjeo rekao Mariji iz Magdale: "Krist je uskrsnuo!" Gle, onomu koji prima Krista vec sada je darovan zivot i uskrsnuce. 1392 Sto je tvarna hrana za nas tjelesni zivot, to na cudesan nacin cini pricest u nasem duhovnom zivotu. Pricest Tijelom uskrslog Krista, "ozivljenog i ozivljavajuceg po Duhu Svetom", cuva, povecava i obnavlja zivot milosti primljen u Krstenju. Taj rast krscanskog zivota trazi da se hrani euharistijskom pricescu, kruhom naseg putovanja, sve do casa smrti kada ce nam biti dan kao popudbina.

1393 Pricest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pricesti "predano je za nas" i Krv koju pijemo "prolivena je za mnoge na otpustenje grijeha". Zato nas Euharistija ne moze sjediniti s Kristom a da nas u isto vrijeme ne cisti od pocinjenih grijeha i ne cuva od buducih: "Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete casu, smrt Gospodnju navjescujete dok on ne dodje".Ako navijestamo smrt Gospodnju, navijestamo otpustenje grijeha. Ako se krv prolijeva za otpustenje grijeha svaki put kada se prolijeva, moram je uvijek primati, da mi uvijek otpusti grijehe. Buduci da stalno grijesim, trajno moram imati lijek. 1394 Kao sto tjelesna hrana sluzi da se obnove izgubljene snage, Euha-ristija ucvrscuje ljubav koja se u svakodnevnom zivotu iscrpljuje i lako slabi; i ta ozivljena ljubav brise lake grijehe.Darivajuci nam se, Krist ozivljuje nasu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrzenost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu: Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme zrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga; ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti razapeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivsi dar ljubavi, umremo grijehu i zivimo za Boga. 1395 Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas cuva od buducih smrtnih grijeha. Sto vise sudjelujemo u Kristovu zivotu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teze prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi oprastanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajednistvu s Crkvom.

1396 Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tjesnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo - Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, vec ostvareno po krstenju, pricest obnavlja, ucvrscuje i produbljuje. Na krstenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo.Taj poziv ostvaruje Euharistija: "Casa blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajednistvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajednistvo tijela Kristova? Buduci da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,16-17): Ako ste Tijelo Kristovo i njegovi udovi, onda je na stol Gospodnji stavljen vas sakrament, primate svoj sakrament. Odgovarate "Amen" ("Da, tako je") na ono sto primate i tim odgovorom to potpisujete. Cujes rijec: "Tijelo Kristovo", i ti odgovaras "Amen". Budi, dakle, Kristov ud da bi tvoj Amen bio istinit. 1397 Euharistija obvezuje u prilog siromasnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, nasoj braci prepoznavati Krista: Krv si Gospodinovu pio, a ne prepoznajes brata svoga. Tim sto ne smatras dostojnim podijeliti svoju hranu s onim koji je smatran dostojnim biti dionik ovoga stola, obescascujes ovaj isti stol. Bog te je oslobodio od svih tvojih grijeha i pozvao te na ovu gozbu. A ti, cak ni tada, nisi postao milosrdniji. 1398 Euharistija i jedinstvo krscana. Pred velicinom ovog otajstva sveti Augustin klice: "O sakramente poboznosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi!". Sto se bolnije doimlju podjele Crkve koje prijece zaje nicko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su prece potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju. 1399mIstocne Crkve koje nisu u potpunom zajednistvu s Katolickom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. "Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente - poglavito, i to snagom apostolskog nasljedja, svecenistvo i euharistiju - po kojima su s nama povezane najtjesnjom vezom".Zato neko zajednistvo in sacris, u svetim cinima dakle i u Euharistiji, "jest ne samo moguce nego se cak preporucuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast".

1400mCrkvene pak zajednice, odijeljene od katolicke Crkve a nastale iz Reformacije, "narocito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uscuvale izvornu i cjelovitu sustinu euharistijskog otajstva". To je razlog zasto Katolickoj Crkvi nije moguce euharistijsko zajednistvo s tim zajednicama. Ipak i one, "kad na svetoj Veceri vrse spomen smrti i uskrsnuca Gospodinova, ispovijedaju da zivot znaci biti u Kristovu zajednistvu, te iscekuju Kristov slavni dolazak".

1401mKatolicki sluzbenici, kada to zahtijeva teska potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesnicko pomazanje) drugim krscanima koji nisu u punom zajednistvu s Katolickom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraze: u tom slucaju treba da ocituju katolicku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.

VII. Euharistija - "zalog buduce slave"

1402 U jednoj molitvi Crkva klice otajstvu Euharistije ovako: "O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, dusa se napunja miloscu i daje nam se zalog buduce slave". Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pricescu s oltara "napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i miloscu",to je Euharistija takodjer predudi-onistvo u nebeskoj slavi.

1403 Na Posljednjoj veceri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih ucenika prema dovrsenju Pashe u Bozjem kraljevstvu: "A kazem vam: ne, necu od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad cu ga - novoga - s vama piti u kraljevstvu Oca svojega" (Mt 26,29).Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeca tog obecanja te upravlja pogled prema onome "koji dolazi"(Otk 1,4). Ona vapi za njegovim dolaskom moleci: "Marana tha!" (1 Kor 16,22), "Dodji, Gospodine Isuse!" (Otk 22,20), "Neka dodje tvoja milost i prodje ovaj svijet!"

1404 Crkva zna da Gospodin, vec sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, medju nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo "cekajuci blazenu nadu i dolazak Spasitelja nasega Isusa Krista",moleci da svi skupa vjecno "uzivamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otares svaku suzu s nasih ociju; gledajuci tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit cemo zauvijek tebi slicni i tebe cemo bez kraja slaviti, po Kristu nasem Gospodinu".

1405 Te velike nade, tj. novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost, nemamo sigurnijeg zaloga i ocitijeg znaka od Euharistije. Uistinu, kad god se slavi ovo otajstvo, "vrsi se djelo nasega otkupljenja"; "lomimo isti kruh koji je lijek besmrtnosti, ustuk protiv smrti, hrana da bi se zauvijek zivjelo u Isusu Kristu".

Ukratko

1406 Isus veli: "Ja sam kruh zivi koji je s neba sisao. Tko bude jeo od ovoga kruha, zivjet ce uvijeke (...). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima zivot vjecni (...), u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6,51.54.56).

1407 Euharistija je srce i vrhunac zivota Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine clanove pridruzuje svojoj zrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na krizu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo - Crkvu.

1408 Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaca: navjescivanje Bozje rijeci, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobrocinstva, narocito za dar Sina, zatim posvecenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogostovni cin.

1409 Euharistija je spomen-cin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvrsio zivotom, smrcu i uskrsnucem, a koje se uprisu-tnjuje po liturgijskom cinu.

1410 Krist, veliki i vjecni svecenik Novoga Saveza, djelujuci po sluzbi svecenika, prinosi euharistijsku zrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske zrtve.

1411 Samo valjano zaredjeni svecenici mogu predsjedati Euharistiji i posvecivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.

1412 Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu psenicni kruh i trsovo vino, na koje svecenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove rijeci posvecenja sa Posljednje vecere "Ovo je moje Tijelo koje ce se za vas predati... Ovo je kalez moje Krvi...".

1413 Posvecenjem se izvrsuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvecenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, zivi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dusom i svojim bozanstvom.

1414 Ukoliko je zrtva, Euharistija se prinosi, i kao zadovoljstina za grijehe zivih i mrtvih, i zato da se od Boga dobiju duhovna ili vremenita dobra.

1415 Tko zeli Krista primiti u euharistijskoj pricesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagrijesio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrjesenje u sakramentu Pokore.

1416 Sveta pricest Tijelom i Krvlju Kristovom povecava jedinstvo pricesnika s Gospodinom, oprasta mu lake grijehe i cuva ga od teskih.Primanje ovog sakramenta utvrdjuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jaca veze ljubavi pricesnika i Krista.

1417 Crkva zivo preporucuje vjernicima da primaju svetu pricest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije; a obvezuje ih da to ucine barem jedanput u godini.

1418 Buduci da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga castiti poklonstvenim stovanjem. "Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i duznost priznanja Kristu Gospodinu".

1419 Buduci da je Krist presao s ovoga svijeta k Ocu, u Euharistiji nam daje zalog buduce slave kod njega: sudjelovanje u svetoj zrtvi poistovjecuje nas s njegovim Srcem, podupire nam snage na putu zivota, budi ceznju za zivotom vjecnim i vec sada nas sjedinjuje s nebeskom Crkvom, s blazenom Djevicom Marijom i svima svetima.

DRUGO POGLAVLJE

SAKRAMENTI OZDRAVLJANJA

1420 Po sakramentima krscanske inicijacije covjek prima nov Kristov zivot. Taj novi zivot, medjutim, nosimo "u glinenim posudama" (2 Kor 4,7). I sada je jos "skriven s Kristom u Bogu" (Kol 3,3). U svome "zemaljskom domu" (2 Kor 5,1) jos smo podlozni patnji, bolesti i smrti. Taj novi zivot Bozjeg djeteta moze oslabiti, a moze se cak i izgubiti grijehom.

1421 Gospodin Isus Krist, lijecnik nasih dusa i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje,htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova lijecenja i spasavanja svojih clanova. To je svrha dvaju sakramenata ozdravljanja: Pokore i Bolesnicke pomasti.

Clanak 4.

SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA

1422 "Oni koji pristupaju sakramentu Pokore primaju od Bozjeg milosrdja oprost uvrede Bogu ucinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom, koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obracenje s ljubavlju, primjerom i molitvom".

I. Kako se ovaj sakrament zove?

1423 Zove se sakrament obracenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obracenbe, put povratka k Ocuod kojeg se covjek grijehom udaljio.

Zove se sakrament pokore jer posvecuje osobni i zajednicki put obracenja, kajanja i zadovoljstine krscana gresnika.

1424 Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svecenikom bitni elemenat ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom znacenju i "ispovijedanje", priznanje i hvala Bozjoj svetosti i njegovu milosrdju prema covjeku gresniku.

Zove se sakrament oprostenja jer, po svecenikovu sakramentalnom odrjesenju, Bog daje pokorniku "oprostenje i mir".

Zove se sakrament pomirenja jer daruje gresniku ljubav Boga pomiritelja: "Dajte, pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5,20). Tko zivi od Bozje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: "Idi i najprije se izmiri s bratom" (Mt 5,24).

II. Zasto sakrament Pomirenja poslije Krstenja?

1425 "Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina nasega Isusa Krista i u Duhu Boga nasega" (1 Kor 6,11). Treba shvatiti velicinu Bozjega dara, primljenog u sakramentima krscanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nesto nedopustivo za onoga koji se "Kristom zaodjenuo" (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaze: "Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama" (1 Iv 1,8). K tome, i sam nas Gospodin uci moliti: "Otpusti nam grijehe nase" (Lk 11,4), povezujuci uzajamno oprastanje nasih uvreda s oprostenjem koje ce Bog dati za nase grijehe.

1426 Obracenje Kristu, novo rodjenje u Krstenju, dar Duha Svetoga, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu, ucinilo nas je "svetim i bez mane pred njim" (Ef 5,27). Ipak, novi zivot primljen u krscanskoj inicijaciji nije uklonio krhkosti i slabosti nase ljudske naravi, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva pozudom (concupiscentia), a koja u krstenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom miloscu, prokusaju u borbi krscanskoga zivota. To je borba obracenja radi postizanja svetosti i vjecnog zivota na koji nas Gospodin neprestano zove.

III. Obracenje krstenih

1427 Isus poziva na obracenje. Taj poziv je bitna sastojnica navjestaja o Kraljevstvu: "Ispunilo se vrijeme, priblizilo se kraljevstvo Bozje! Obratite se i vjerujte evandjelju!" (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upucuje prije svega onima koji jos ne poznaju Krista i njegova evandjelja. Krstenje je, dakle, poglavito mjesto prvog i osnovnog obracenja. Upravo vjerom u Radosnu vijest i krstenjem covjek se odrice zla i postize spasenje, to jest otpustenje svih grijeha i dar novog zivota.

1428 No, Kristov poziv na obracenje odzvanja i sada trajno u zivotu krscana. To drugo obracenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja "u svom krilu obuhvaca gresnike" i koja, "u isti mah sveta i uvijek potrebna ciscenja, neprestano vrsi pokoru i obnovu". To nastojanje oko obracenja nije samo ljudsko djelo: pokret je "raskajanog srca" (Ps 51,19), sto ga milost privlaci i poticeda odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.

1429 O tome svjedoci obracenje sv. Petra nakon trokratnog zatajenja svog Ucitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrdja izazvao je u njega suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova uskrsnuca i trokratnu potvrdu ljubavi prema njemu. Drugo obracenje ima i zajednicarsku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upucuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: "Obrati se!" (Otk 2,5.16). Sto se tice tih dvaju obracenja sv. Ambrozije kaze da u Crkvi "ima vode i suza: vode Krstenja i suza Pokore".

IV. Unutarnja pokora

1430 Kao nekoc u proroka, Isusov se poziv na obracenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na "kostrijet i pepeo", postove i mrtvljenja, vec na obracenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornicka djela ostaju bez nje neplodna i lazna; unutarnje obracenje, naprotiv, tezi da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.
1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog zivota, povratak i obracanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvracanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo pocinili. Ona istodobno obuhvaca zelju i odluku za promjenom zivota s nadom u Bozje milosrdje i pouzdanjem u pomoc njegove milosti. To obracenje srca popraceno je spasonosnim bolom i zaloscu koju su Oci nazivali animi cruciatus [muka duha], compunctio cordis [skrusenje srca].

1432 Covjekovo je srce tesko i otvrdnulo. Treba da Bog dade covjeku novo srce.Obracenje je prije svega djelo Bozje milosti, koja nam srca vraca Bogu: "Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit cemo se" (Tuz 5,21). Bog nam daje snage da pocnemo iznova. I nase srce, otkrivajuci velicinu Bozje ljubavi, biva potreseno strahotama i tezinom grijeha te se pocinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljeno. Covjekovo se srce obraca gledajuci u onoga koga su nasi grijesi proboli. Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivsi je naime za nase spasenje, dao je milost obracenja cijelome svijetu. 1433 Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji "dokazuje svijetu sto je grijeh" (Iv 16,8-9), odnosno to sto svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tjesiteljkoji covjekovu srcu daje milost kajanja i obracenja.

V. Mnogostruki oblici pokore u krscanskom zivotu

1434 Unutarnja pokora krscana moze poprimiti veoma ralicite izraze. Sveto Pismo i Oci narocito isticu tri oblika: post, molitvu i milostinju- jer izrazavaju obracenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim, dakle, korjenitog ociscenja koje biva krstenjem ili mucenistvom, ovi oblici, kao sredstva za postizanje oprostenja grijeha, naznacuju napore poduzete u vidu pomirenja sa svojim bliznjim, pokornicke suze, brigu za spas bliznjega, zagovor svetaca i vrsenje ljubavi koja "pokriva mnostvo grijeha" (1 Pt 4,8).
1435mObracenje se u svakodnevnom zivotu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromasne, vrsenjem i obranom pravednosti i prava,priznanjem pogresaka pred bracom, bratskom opomenom, preispitivanjem zivota, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvacanjem trpljenja te ustrajnoscu u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest - svakodnevno uzimati svoj kriz i ici za Isusom.

1436 Euharistija i Pokora. Svakodnevno obracenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova zrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jacaju oni koji zive Kristovim zivotom; "ona je kao ustuk koji nas oslobadja od svakodnevnih pogresaka te cuva od smrtnih grijeha".

1437 Citanje Svetoga pisma, molitva Casoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogostovni cin ili poboznost ozivljuje u nama duh obracenja i pokore te pridonosi oprostenju nasih grijeha.

1438 Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu jaki trenuci pokornicke prakse Crkve.Ta su vremena narocito prikladna za duhovne vjezbe, pokornicka bogosluzja, hodocasca u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela).

1439 Razvitak obracenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o "rasipnom sinu", u kojoj je sredisnji lik "milosrdni otac" (Lk 15,11-24): privlacnost varljive slobode i napustanje ocinske kuce; krajnja bijeda u kojoj se sin nasao nakon sto je uludo potrosio imutak; duboko ponizenje sto mora cuvati svinje, i jos gore, sto zeli nasititi se rogacima sto su ih jele svinje; razmisljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povraoka; velikodusan docek ocev; oceva radost - to su, eto, neke naznake puta obracenja. Lijepa haljina, prsten i svecana gozba jesu simboli novog zivota, cistog, casnog i punog radosti. To je zivot covjeka koji se vraca Bogu i u krilo svoje obitelji - Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Oceve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep nacin otkriti preobilje njegova milosrdja.

VI. Sakrament Pokore i Pomirenja

1440 Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajednistva s njim, ali grijeh u isto vrijeme nanosi stetu i zajednistvu s Crkvom. Zato i obracenje obuhvaca istodobno i Bozje oprostenje i pomirenje s Crkvom; i to sakrament Pokore i Pomirenja izrazava i liturgijski ostvaruje.

BOG JEDINI OPRASTA GRIJEH

1441 Bog jedini oprasta grijehe.Buduci da je Sin Bozji, Isus veli za sebe: "Sin Covjecji ima vlast na zemlji otpustati grijehe" (Mk 2,10); on tu bozansku vlast i vrsi: "Oprosteni su ti grijesi!" (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne sa-mo to, nego snagom svoje bozanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrse u njegovo ime.

1442 Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, zivotu i u djelo-vanju, bude znak i orudje oprastanja i pomirenja sto nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vrsenje vlasti odrjesivanja povjerio apostolskoj sluzbi. Njoj je povjerena "sluzba pomirenja" (2 Kor 5,18). Apostol je poslan "u ime Kristovo", a "sam Bog" po njemu potice i preklinje: "Dajte, pomirite se s Bogom!" (2 Kor 5,20).

POMIRENJE S CRKVOM

1443 Isus za vrijeme javnog zivota nije samo oprastao grijehe, nego je obznanjivao i ucinak oprastanja: nakon udijeljenog oprostenja vracao je bivse gresnike u zajednicu Bozjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili iskljuceni. Jasan znak tome jest sto Isus gresnike pripusta svome stolu; stovise, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenadjujuci nacin izrazava Bozje prastanjei ujedno povratak u krilo Bozjega naroda.

1444 Dajuci apostolima udionistvo u moci oprastanja grijeha, Gospodin im takodjer daje vlast da pomiruju gresnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove sluzbe najjasniji je izraz u Kristovoj svecanoj rijeci Simunu Petru: "Tebi cu dati kljuceve kraljevstva nebeskoga, pa sto god svezes na zemlji, bit ce svezano na nebesima, a sto god odrijesis na zemlji, bit ce odrijeseno na nebesima" (Mt 16,19). A ta sluzba "vezivanja i odrjesivanja, predana Petru, ocito je dana i apostolskom zboru zdruzenom sa svojom Glavom".

1445 Rijeci vezati i odrijesiti znace: koga vi iskljucite iz svoga zajednistva, bit ce iskljucen iz zajednistva s Bogom; koga vi ponovno primite u vase zajednistvo, Bog ce ga takodjer primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

SAKRAMENT OPROSTENJA

1446 Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve gresne clanove Crkve, prije svega za one koji nakon Krstenja padnu u teski grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseci ranu i zajednistvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruza novu mogucnost obracenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao "drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti". 1447 Konkretni oblik kako je Crkva vrsila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenao. Pomirenje krscana koji su nakon Krstenja pocinili izrazito teske grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljecima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vrsiti javnu pokoru, cesto i kroz vise godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom "redu pokornika" (koji se odnosio samo na neke teske grijehe) gresnici su bili rijetko pripustani, u nekim krajevima samo jedan put u zivotu. U 7. stoljecu irski su misionari, nadahnuti monaskom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli "privatnu" praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vrsenje pokornickih djela. Od tada se sakrament obavlja na tajniji nacin izmedju pokornika i svecenika. Ova nova praksa predvidjala je mogucnost ponavljanja te je tako otvorila put ucestalijem pristupu ovom sakramentu, dopustajuci da se u isto sakramentalno slavlje ukljuci oprostenje teskih i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do nasih dana. 1448 U promjenama sto ih je kroz vjekove dozivjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Obuhvaca dva jednako bitna elementa; s jedne strane tu su cini covjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraca: kajanje, ispovijed i zadovoljstina; s druge strane, tu je Bozje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oprostenje grijeha i odredjuje nacin zadovoljstine; ona takodjer moli za gresnika i skupa s njim cini pokoru. Gresnik na taj nacin biva izlijecen i ponovno vracen u crkveno zajednistvo.

1449 Obrazac odrjesenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izrazava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oprostenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i sluzenju Crkve, on izvrsuje pomirenje gresnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet

smrcu i uskrsnucem svojega Sina,

i izlio je Duha Svetoga za otpustenje grijeha.

Neka ti po sluzenju Crkve on udijeli oprostenje i mir.

I ja te odrjesujem od grijeha tvojih

u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

VII. Cini pokornika

1450 "Pokora obvezuje gresnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljstinu".

KAJANJE

1451 Medju pokornikovim cinima kajanje je na prvome mjestu. To je "bol duse i osuda pocinjenog grijeha s odlukom vise ne grijesiti".

1452 Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se "savrsenim kajanjem" ( iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprasta lake grijehe; a postize oprostenje i teskih grijeha ako ukljucuje cvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, cim to bude moguce.

1453 Kajanje zvano "nesavrseno" (attritio) takodjer je dar Bozji, poticaj Duha Svetoga. Nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vjecne osude i drugih kazni koje gresniku prijete (kajanje iz straha). Kada se tako potrese savjest, to moze pokrenuti unutarnje mijenjanje koje ce se, djelovanjem milosti, dovrsiti u sakramentalnom odrjesenju. Samim nesavrsenim kajanjem, ipak, ne postize se oprostenje teskih grijeha, ali ono stvara raspolozenje da ga primimo u sakramentu Pokore. 1454 Dobro je za primanje ovog sakramenta pripremiti se ispitom savjesti, u svjetlu Bozje rijeci. Za tu svrhu najprikladniji ce se tekstovi naci u moralnoj katehezi evandjelja i apostolskih poslanica: u govoru na gori i apostolskim poukama.

ISPOVIJED GRIJEHA

1455 Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa cisto ljudskog gledista, oslobadja nas i olaksava nase pomirenje s drugima. Tim priznanjem covjek se suceljava sa grijesima zbog kojih se osjeca krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj nacin se ponovno otvara Bogu i zajednistvu Crkve da sebi omoguci novu buducnost.

1456 Priznanje grijeha sveceniku bitni je dio sakramenta Pokore: "Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon sto su se pomno ispitali, cak i ako je rijec o najtajnijim grijesima i pocinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Bozjih zapovijedi,jer ponekad ti grijesi teze ranjavaju dusu te su opasniji od onih koji se cine javno": Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjecaju, sve ih bez sumnje predocuju bozanskom milosrdju da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugacije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlazu bozanskoj dobroti nista sto bi im mogla po sveceniku oprostiti. Jer "ako se bolesnik stidi otkriti lijecniku ranu, ovaj ne moze lijeciti sto ne poznaje".

1457 Prema crkvenoj zapovijedi, "svaki vjernik, posto je dosao u godine rasudjivanja, obvezan je barem jedanput godisnje iskreno ispovijediti svoje teske grijehe".Tko je svjestan da je ucinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pricest, pa makar osjecao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrjesenje,osim ako se radi o teskom razlogu da se pricesti, a nije mu moguce pristupiti sveceniku.Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego po prvi put prime svetu pricest. 1458 Ispovijed svakodnevnih pogresaka (lakih grijeha), premda nije nuzno potrebna, Crkva je ipak zivo preporucuje.Redovita ispovijed lakih grijeha pomaze nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas lijeci te da napredujemo u zivotu Duha. Primajuci cesce po ovom sakramentu dar Oceva milosrdja, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega: Tko priznaje svoje grijehe i osudjuje ih, vec djeluje s Bogom. Bog osudjuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osudjujes, ujedinjujes se s Bogom. Covjek i gresnik su kao dvije stvari: covjek je djelo Bozje, a gresnik je djelo covjekovo. Unisti sto si ti ucinio, da bi Bog spasio sto je on ucinio (...). Kad pocnes osjecati odvratnost nad onim sto si ucinio, tada zapocinju tvoja dobra djela, jer osudjujes svoja zla djela. Dobra djela zapocinju ispovijedju zlih djela. Cinis istinu i tako dolazis k svjetlu.

ZADOVOLJSTINA

1459 Mnogi grijesi nanose stetu bliznjemu. Treba uciniti sto je moguce da se steta nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izlijeciti rane). To je zahtjev obicne pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga gresnika, kao i njegove odnose s Bogom i bliznjim. Odrjesenje brise grijeh, ali ne popravlja sve nerede sto ih je grijeh uzrokovao.Gresnik, nakon sto je rasterecen od grijeha, jos treba ponovno steci puno duhovno zdravlje. Mora, dakle, uciniti nesto vise da ispravi svoje krivnje: na prikladan nacin treba "zadovoljiti" ili "okajati" svoje grijehe. Ta zadovoljstina zove se takodjer "pokora".

1460 Pokora koju ispovjednik nalaze treba voditi racuna o osobnom stanju pokornika i traziti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguce, treba odgovarati tezini i naravi pocinjenih grijeha. Moze to biti: molitva, milodar, djela milosrdja, usluga bliznjemu, svojevoljna odricanja, zrtve, te narocito strpljivo prihvacanje kriza koji moramo nositi. Takve nam pokore pomazu da se suoblicimo Kristu koji je bio pomirnica za nase grijehejednom zauvijek. One nam omogucuju da postanemo subastinici uskrsloga Krista jer "s njime zajedno trpimo" (Rim 8,17): Zadovoljstina, koju vrsimo za svoje grijehe, i nije tako nasa da ne bi bivala po Isusu Kristu: mi, iako sami od sebe ne mozemo nista, uz suradnju Onoga koji nas jacaipak mozemo sve. Tako covjek nema cime bi se hvalio, nego sva nasa "slava" je u Kristu (...): u njemu pruzamo zadovoljstinu donoseci "plodove dostojne pokore" (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.

VIII. Sluzbenik ovog sakramenta

1461 Buduci da je Krist sluzbu pomirenjapovjerio apostolima, tu sluzbu nastavljaju vrsiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast oprastati sve grijehe "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga".

1462 Oprostenje grijeha pomiruje s Bogom, ali i sa Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, vec od starih vremena smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i sluzbu pomirenja: on je ravnatelj pokornicke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrse tu sluzbu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovnickoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava. 1463 Neki posebno teski grijesi kaznjavaju se izopcenjem (ekskomunikacijom), najstrozom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vrsenje odredjenih crkvenih cina; stoga, odrjesenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlasteni svecenici.U slucaju smrtne opasnosti, svaki svecenik, pa i neovlasteni za ispovijedanje, moze odrijesiti od svakoga grijeha

IX. Ucinci ovog sakramenta

X. Oprosti

XI. Slavlje sakramenta Pokore

Ukratko

likuje Kristovu uceniku.

1495mOprastati grijehe u Kristovo ime mogu samo svecenici koji su od crkvene vlasti dobili ovlast odrjesivanja.

1496mDuhovni ucinci sakramenta Pokore jesu:

poenje s Bogom;

otpustenje vjecne kazne zasluzene smrtnim grijesima;

otpustenje, barem djelomicno, vremenitih kazni kao posljedica

grijeha;

mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;

povecanje duhovnih snaga za krscansku borbu.

1497mPojedinacna i cjelovita ispovijed teskih grijeha s odrjesenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom.

1498mOprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duse u cistilistu, otpustenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.