PRVI ODSJEK

COVJEKOV POZIV:
ZIVOT U DUHU

1699 Zivotom u Duhu Svetom ostvaruje se covjekov poziv (prvo poglavlje). Taj se zivot sastoji u bozanskoj ljubavi i ljudskoj solidarnosti (drugo poglavlje). On nam je darovan kao spasenje (trece poglavlje).

PRVO POGLAVLJE

DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE

1700 Dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome sto je stvorena na sliku i priliku Bozju (clanak 1), a potpuno se ostvaruje u pozivu na bozansko blazenstvo (clanak 2). Ljudskom je bicu svojstveno da slobodno tezi prema tom ostvarenju (clanak 3). Slobodnim cinima (clanak 4) ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru sto ga je Bog obecao i sto ga moralna savjest posvedocuje (clanak 5). Ljudska se bica izgradjuju sama i rastu iznutra: sav njihov osjetni i duhovni zivot pridonosi njihovu rastu (clanak 6). Po milosti napreduju u kreposti (clanak 7), izbjegavaju grijeh a, ako ga ucine, kao rasipni sinpovjeravaju se milosrdju Oca nasega koji je na nebesima (clanak 8). Tako postizu savrsenstvo ljubavi.

Clanak 1.

COVJEK SLIKA BOZJA

1701 "Krist, objavljujuci misterij Oca i njegove ljubavi (...) potpuno otkriva covjeka njemu samome te mu objavljuje uzvisenost njegova poziva". U Kristu, "slici Boga nevidljivoga" (Kol 1,15), covjek je stvoren na Stvoriteljevu "sliku i priliku". U Kristu, Otkupitelju i Stvoritelju, bozanska slika, izoblicena grijehom prvoga covjeka, obnovljena je u izvornoj ljepoti i oplemenjena Bozjom miloscu.

1702 Bozanska slika prisutna je u svakom covjeku. Ona se odrazava u zajednistvu osoba, nalik sjedinjenju bozanskih osoba medju sobom (usp. drugo poglavlje).

1703 Obdarena "duhovnom i besmrtnom dusom", ljudska je osoba na zemlji "jedino stvorenje sto ga je Bog htio radi njega samoga", Od svoga zaceca ona je upucena prema vjecnom blazenstvu.

1704 Ljudska osoba dionik je svjetla i sile bozanskog Duha. Razumom je sposobna shvatiti red stvari sto ga je uspostavio Stvoritelj. Voljom je sama po sebi sposobna usmjeriti se prema svom istinskom dobru. Vlastito savrsenstvo nalazi u tome da "trazi i ljubi istinu i dobro".

1705 Po svojoj dusi i duhovnim mocima, razumu i volji, covjek je obdaren slobodom, "izuzetnim znakom slike Bozje".

1706 Svojim razumom covjek prepoznaje glas Boga koji ga "uvijek poziva (...) da cini dobro a izbjegava zlo". Svatko je duzan slijediti taj zakon koji odzvanja u savjesti i svoje ispunjenje nalazi u ljubavi prema Bogu i bliznjemu. Provodjenje moralnog zivota dokazuje dostojanstvo osobe.

1707 "No covjek pod utjecajem Zloga, vec je na pocetku povijesti zloupotrebio svoju slobodu": podlegao je napasti i pocinio zlo. Sacuvao je zelju za dobrom, ali mu narav nosi ranu istocnoga grijeha. Tako je covjek postao sklon zlu i podvrgnut zabludi: Covjek je u samom sebi podijeljen. Zbog toga sav zivot ljudski, i pojedinaca i skupina, oznacen je dramaticnom borbom izmedju dobra i zla, izmedju svjetla i tame. 1708 Svojom mukom Krist nas je oslobodio od Sotone i od grijeha. On nam je zasluzio novi zivot u Duhu Svetome. Njegova milost obnavlja ono sto je grijeh u nama iskvario.

1709 Onaj tko vjeruje u Krista postaje dijete Bozje. To ga posinjenje preobrazava i daje mu mogucnost da slijedi Kristov primjer. Osposobljuje ga da ispravno djeluje i cini dobro. U jedinstvu sa svojim Spasiteljem ucenik postize savrsenstvo ljubavi, svetost. Kad sazre u milosti, moralni zivot uvire u vjecni zivot, u nebesku slavu.

Ukratko

1710 "Krist (...) potpuno otkriva covjeku njega samoga te mu objavljuje uzvisenost njegova poziva".

1711 Obdarena duhovnom dusom, razumom i voljom, ljudska je osoba od svog zaceca usmjerena prema Bogu i odredjena za vjecno blazenstvo. Ona postize vlastito savrsenstvo u "trazenju i ljubavi istine i dobra".

1712 Prava sloboda je u covjeku "izuzetan znak Bozje slike".

1713 Covjek je duzan slijediti moralni zakon koji ga potice "da cini dobro a izbjegava zlo". Taj zakon odzvanja u njegovoj savjesti.

1714 Buduci da je istocnim grijehom ranjen u svojoj naravi, covjek je u sluzenju svojom slobodom podvrgnut zabludi i sklon zlu.

1715 Tko vjeruje u Krista, ima novi zivot u Duhu Svetomu. Moralni zivot, koji raste i sazrijeva u milosti, dolazi do punine u nebeskoj slavi.


Clanak 2.

NAS POZIV NA BLAZENSTVO

I. Blazenstva

1716 Blazenstva su u sredistu Isusova propovijedanja. U njihovu su navjestaju obecanja dana izabranom narodu jos od Abrahama. Ona su usavrsena time sto su usmjerena ne vise prema pukom uzivanju zemlje, nego prema Kraljevstvu nebeskom: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.

Blago ozaloscenima: oni ce se utjesiti.

Blago krotkima: oni ce bastiniti zemlju.

Blago gladnima i zednima pravednosti: oni ce se nasititi.

Blago milosrdnima: oni ce zadobiti milosrdje.

Blago cistima srcem: oni ce Boga gledati.

Blago mirotvorcima: oni ce se sinovima Bozjim zvati.

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko.

Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slazu protiv vas.

Radujte se i klicite: velika je placa vasa na nebesima. (Mt 5,3-12). 1717 Blazenstva ocrtavaju lice Isusa Krista i opisuju njegovu ljubav; izrazavaju poziv vjernika pridruzenih slavi njegove Muke i Uskrsnuca; osvjetljuju djela i stavove svojstvene krscanskom zivotu; to su paradoksalna obecanja koja u nevoljama podrzavaju nadu; navijestaju blagoslove i nagrade koje ucenici tajanstveno vec unaprijed kusaju; najprije su ostvarena u zivotu Djevice Marije i svih svetaca.

II. Ceznja za srecom

1718 Blazenstva odgovaraju urodjenoj ceznji za srecom. Ta ceznja je izvorno bozanska: Bog ju je covjeku usadio u srce da ga privuce k sebi, jer je samo on moze ispuniti. Zacijelo, svi zelimo zivjeti sretno, i nema ga medju ljudima tko ne bi prihvatio tu tvrdnju, cak i prije nego sto se do kraja izrece.

Kako dakle trazim tebe, Gospodine? Kad trazim tebe, Boga svog, trazim blazeni zivot. Trazit cu te da zivi dusa moja. Moje tijelo zivi naime po mojoj dusi, a moja dusa zivi po tebi.

Jedino Bog zasicuje. 1719 Blazenstva otkrivaju cilj ljudskog zivota, konacnu svrhu prema kojoj teze ljudski cini: Bog nas poziva na svoje blazenstvo. Taj je poziv upravljen svakome osobno, ali i sveukupnoj Crkvi, novom narodu onih koji su prihvatili obecanje i od njega zive u vjeri.

III. Krscansko blazenstvo

1720 Novi zavjet upotrebljava mnogo izraza da bi oznacio blazenstvo na koje Bog poziva covjeka: dolazak Bozjega kraljevstva; gledanje Boga: "Blago cistima srcem: oni ce Boga gledati" (Mt 5,8); ulazak u radost Gospodinovu; ulazak u Pocinak Bozji: Ondje cemo pocinuti; ondje cemo gledati; gledat cemo i ljubiti; ljubit cemo i slaviti. Eto, to ce biti na kraju bez kraja. I koji drugi cilj imamo, ako ne doci u kraljevstvo kojemu nece biti kraja? 1721 Bog nas je stvorio zato da ga spoznamo, sluzimo mu i ljubimo ga i tako u nebo dodjemo. Blazenstvo nas cini zajednicarima bozanske naravi i vjecnoga zivota. Po njemu covjek ulazi u Kristovu slavu i u radost zivota Presvetog Trojstva.

1722 Takvo blazenstvo nadilazi razum i cisto ljudske sile. Ono je plod nezasluzenog Bozjeg dara. Zato se i zove nadnaravno, kao i milost koja covjeku omogucuje da udje u Bozju radost. "Blago cistima srcem: oni ce Boga gledati!" Sigurno, zbog njegove velicine i njegove neizrecive slave, "Boga nitko ne moze vidjeti i ostati ziv", jer Otac je neshvatljiv; ali zbog svoje ljubavi, svoje dobrote prema ljudima i svoje svemogucnosti, on ide sve dotle da onima koji ga ljube daje povlasticu da ga vide (...) jer "sto je nemoguce ljudima, moguce je Bogu". 1723 Obecano blazenstvo stavlja nas pred presudne moralne odluke. Poziva nas da ocistimo srce od zlih nagona i da nastojimo ljubiti Boga iznad svega. Uci nas da se prava sreca ne nalazi u bogatstvu ili blagostanju, ni u ljudskoj slavi ili moci, ni u kojemu ljudskom djelu, ma kako ono korisno bilo, kao sto su znanosti, tehnike i umjetnosti, ni u kojemu god stvorenju, nego u Bogu samome, vrelu svakog dobra i svake ljubavi: Bogatstvo je veliko bozanstvo danasnjice; bogatstvu mnogi, silno mnostvo ljudi iskazuje nagonsko postovanje. Oni mjere srecu imutkom, a prema imutku mjere i cestitost. (...) Sve to proizlazi iz uvjerenja da se bogatstvom moze sve. Bogatstvo je dakle jedan od idola nasega vremena, a drugi idol je glasovitost. (...) Cinjenica da smo poznati i da se o nama govori u svijetu (sto bi se moglo zvati slavom u tisku), dovela je do toga da se glasovitost sama u sebi smatra dobrom, vrhovnim dobrom, cak predmetom pravog postovanja. 1724 Deset Bozjih zapovijedi, govor na gori i apostolska kateheza opisuju nam putove koji vode u nebesko kraljevstvo. Mi se zalazemo tu korak po korak svagdasnjim djelima, potpomognuti miloscu Duha Svetoga. Snagom Kristove rijeci, polagano donosimo u Crkvi plodove na slavu Bozju. Ukratko

1725 Blazenstva prihvacaju i privode savrsenstvu Bozja obecanja dana jos od vremena Abrahamova, usmjerujuci ih prema kraljevstvu nebeskom. Ona odgovaraju ceznji za srecom sto ju je Bog covjeku usadio u srce.

1726 Blazenstva nam pokazuju posljednju svrhu kojoj nas Bog zove: kraljevstvo, gledanje Boga, udio u bozanskoj naravi, vjecni zivot, posinjenje, pocinak. u Bogu.

1727 Blazenstvo vjecnog zivota nezasluzeni je Bozji dar: ono je nadnaravno, kao i milost koja vodi do njega.

1728 Blazenstva nas stavljaju pred presudne odluke glede zemaljskih dobara; ona nam ciste srce da budemo sposobni ljubiti Boga iznad svega.

1729 Nebesko blazenstvo odredjuje mjerila za razlucivanje u sluzenju zemaljskim dobrima da bi bilo u skladu s Bozjim zakonom.

Clanak 3.

COVJEKOVA SLOBODA

1730 Bog je stvorio covjeka razumnim, udijelivsi mu dostojanstvo osobe obdarene inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima. "Bog je htio covjeka prepustiti u 'ruke njegove vlastite odluke' (Sir 15,14), tako da sam od sebe trazi svog Stvoritelja i da slobodno prianjajuci uza nj dodje do potpunog i blazenog savrsenstva". Covjek je obdaren razumom i u tome je slican Bogu, stvoren slobodan i gospodar svojih cina.

I. Sloboda i odgovornost

1731 Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moc djelovati ili ne djelovati, ciniti ovo ili ono, i tako izvrsavati samostalno namjeravane cine. Po slobodnoj volji svatko raspolaze samim sobom. Sloboda je u covjeku moc rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postize savrsenstvo kad je usmjerena prema Bogu, nasem blazenstvu.

1732 Dokle god se nije konacno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, sloboda ukljucuje mogucnost biranja izmedju dobra i zla, a to znaci napredovanja u savrsenosti ili malaksanja i grijesenja. Ona je glavna oznaka ljudskih cina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluge ili krivnje.

1733 Sto covjek vise cini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u sluzenju dobru i pravednosti. Izbor neposlusnosti i zla zloupotreba je slobode i vodi u ropstvo grijeha.

1734 Sloboda cini covjeka odgovornim za vlastite cine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povecavaju gospodstvo volje nad vlastitim cinima.

1735 Ubrojivost i odgovornost za neki cin mogu se umanjiti ili ponistiti neznanjem, nepaznjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihickim ili drustvenim cimbenicima.

1736 Svaki izravno voljni cin ubraja se pocinitelju. Nakon grijeha u vrtu Gospodin pita Adama: "Sto si to ucinio?" (Post 3,13). Isto tako Kaina. I prorok Natan kralja Davida nakon preljuba sa zenom Urije i njegova ubojstva.

Pojedini cin moze biti neizravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga sto je trebalo znati ili ciniti, npr. prometna nesreca izazvana nepoznavanjem prometnih propisa.

1737 Neki se ucinci mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzrocio ne zeli; npr. iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Stetan ucinak nije ubrojiv ako nije zeljen ni kao svrha ni kao sredstvo cina, kao sto moze biti smrt podnesena pri pruzanju pomoci osobi u opasnosti. Da stetan ucinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeci, npr. u slucaju ubojstva sto ga prouzroci vozac u pijanom stanju. 1738 Sloboda se vjezba u medjuljudskim odnosima. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Bozju, ima naravno pravo biti od drugih priznata slobodnim i odgovornim bicem. Svi duguju svakomu to postovanje. Pravo na slobodu djelovanja zahtjev je neodvojiv od dostojanstva ljudske osobe, narocito na podrucju morala i religije. To pravo mora biti gradjanski priznato i zasticeno u granicama opceg dobra i javnog reda.

II. Covjekova sloboda u naumu spasenja

1739 Sloboda i grijeh. Covjekova sloboda ogranicena je i pogresiva. Covjek je doista sagrijesio. Slobodno je sagrijesio. Odbacivsi naum Bozje ljubavi, prevario je sama sebe i postao rob grijeha. To prvo otudjenje rodilo je mnoga druga. Povijest covjecanstva od svojih pocetaka svjedoci o nesrecama i tlacenjima sto se radjaju iz ljudskog srca, tj. od zloupotrebe slobode.

1740 Prijetnje slobodi. Sluzenje slobodom ne ukljucuje pravo govoriti i ciniti sto mu drago. Krivo je umisljati da je "covjek, kao subjekt slobode, bice dostatno samom sebi i da mu je svrha zadovoljiti vlastiti interes u uzivanju zemaljskih dobara". Uostalom, uvjeti ekonomskog i socijalnog, politickog i kulturnog reda, koji se zahtijevaju za ispravno sluzenje slobodom, cesto se ne priznaju i krse. Ta stanja zaslijepljenosti i nepravde opterecuju moralni zivot te jake i slabe uvode u napast da grijese protiv ljubavi. Kad odbacuje moralni zakon, covjek se dize protiv vlastite slobode, postaje rob samoga sebe, kida bratstvo sa sebi slicnima i buni se protiv bozanske istine.

1741 Oslobodjenje i spasenje. Svojim slavnim Krizem Krist je postigao spasenje svih ljudi. Otkupio ih je od grijeha koji ih je drzao u ropstvu. "Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1). U njemu imamo zajednistvo s "istinom" koja nas je "oslobodila" (Iv 8,32). Dan nam je Duh Sveti te, kao sto uci Apostol, "gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda" (2 Kor 3,17). Vec odsada se ponosimo "slobodom (...) djece Bozje" (Rim 8,21).

1742 Sloboda i milost. Kristova milost nije u suprotnosti s nasom slobodom, kad je ova u skladu s osjecajem za istinu i dobro sto ga je Bog stavio u ljudsko srce. Naprotiv, kako krscansko iskustvo to posvjedocuje napose u molitvi, sto smo poucljiviji poticajima milosti, to nam vise raste nutarnja sloboda i sigurnost u kusnjama kao i pred pritiscima i prinudama vanjskog svijeta. Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas ucini slobodnim suradnicima svoga djela u Crkvi i u svijetu: Svemoguci milosrdni Boze, odagnaj od nas zapreke sto nam stoje na putu, da se smirene duse i tijela mozemo slobodno posvetiti tvojoj sluzbi.

Ukratko

1743 Bog je covjeka "prepustio slobodnoj volji njegovoj" (Sir 15,14), da bi mogao uz svoga Stvoritelja slobodno pristati i tako doci do blazene savrsenosti.

1744 Sloboda je moc da djelujemo ili ne djelujemo i tako sami od sebe vrsimo slobodne cine. Sloboda postize savrsenost svoga cina kad je usmjerena prema Bogu, vrhovnom Dobru.

1745 Sloboda je znacajka uistinu ljudskih cina. Sloboda cini covjeka odgovornim za cine koje dobrovoljno izvrsava. Covjeku je vlastito djelovati slobodno.

1746 Neznanje, nasilje, strah i drugi psihicki ili drustveni cimbenici mogu smanjiti ili ponistiti ubrojivost i odgovornost za neki cin.

1747 Pravo na slobodno djelovanje jest zahtjev neotudjiv od covjekova dostojanstva, napose na vjerskom i moralnom podrucju. No slobodno djelovanje ne ukljucuje pravo govoriti i ciniti sto mu drago.

1748 "Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1).

Clanak 4.

MORALNOST LJUDSKIH CINA

1749 Po slobodi covjek postaje moralni subjekt. Kad djeluje slobodno, covjek je, da tako kazemo, otac vlastitih cina. Ljudski cini, tj. cini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenjivi. Oni su ili dobri ili zli.

I. Izvori moralnosti

1750 Moralnost ljudskih cina ovisi:

o izabranom objektu;

o namjeravanoj svrsi ili o nakani;

o okolnostima cina.

Objekt, nakana i okolnosti "izvori" su ili konstitutivni elementi moralnosti ljudskih cina.

1751 Izabrani objekt jest dobro prema kojem se volja slobodno usmjeruje. To je materija ljudskog cina. Izabrani objekt moralno poblize odredjuje cin volje, ukoliko razum spoznaje i sudi da je u skladu ili ne s istinskim dobrom. Objektivne moralne norme ocituju razumski red dobra i zla, sto ga posvjedocuje savjest.

1752 Nasuprot objektu, nakana je sa strane subjekta koji djeluje. Buduci da je ona na voljnom izvoru cina i odredjuje ga svrhom, nakana je bitna sastojnica za moralnu kvalifikaciju cina. Svrha je prvo cemu je upravljena nakana, i oznacuje cilj prema kojemu radnja tezi. Nakana je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja. Usmjerena je prema dobru koje se od poduzete radnje ocekuje. Ne ogranicava se na usmjerenje nasih pojedinih cina, nego moze i mnogostruke akcije usmjeriti prema jednom te istom cilju; moze usmjeriti cijeli zivot prema konacnom cilju. Na primjer, nekoj usluzi je cilj pomoci drugome, ali u isto vrijeme ona moze biti nadahnuta ljubavlju prema Bogu kao konacnoj svrsi svih nasih djela. Jedan te isti cin moze biti nadahnut razlicitim nakanama; tako npr. netko moze uciniti uslugu da stekne neku korist ili da bude pohvaljen.

1753 Dobra nakana (npr. pomoci bliznjemu) ne cini dobrim ni ispravnim neko djelo koje je u sebi neuredno (kao sto su laz ili ogovor). Svrha ne opravdava sredstva. Tako, osuda jednog pravednika ne moze se opravdati kao zakonito sredstvo da se spasi narod. Naprotiv, prisutnost zle nakane (kao npr. castohleplje) cini zlim cin koji, u sebi, moze biti dobar.

1754 Okolnosti, ukljucujuci i posljedice, drugotni su elementi moralnog cina. One doprinose povecanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloce ljudskih cina (npr. svota neke kradje). One mogu smanjiti ili povecati pociniteljevu odgovornost (npr. ciniti nesto iz straha od smrti). Okolnosti po sebi ne mogu promijeniti moralnu kvalitetu samih cina; ne mogu uciniti dobrim ni ispravnim neki cin koji je u sebi zao.

II. Dobri i zli cini

1755 Moralno dobar cin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti. Zla svrha kvari cin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar (kad na primjer mole i poste "da se pokazu ljudima": Mt 6,5).

Objekt izbora moze sam svu radnju pokvariti. Ima konkretnih ponasanja - kao sto je bludnost - koju je uvijek gresno izabrati; njihov izbor je uvijek nered volje, tj. moralno zlo.

1756 Krivo je dakle prosudjivati cudorednost ljudskih cina promatrajuci samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti (okolinu, drustveni pritisak, prisilu ili nuznost djelovanja itd.), koje im tvore okvir. Ima cina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek tesko gresni; takvi su psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub. Nije dopusteno ciniti zlo da se postigne dobro.

Ukratko 1757 Objekt, nakana i okolnosti tri su "izvora" moralnosti ljudskih cina.

1758 Izabrani objekt moralno odredjuje cin volje, ukoliko ga razum spoznaje i prosudjuje dobrim ili zlim.

1759 "Ne moze se opravdati zao cin izvrsen s dobrom nakanom". Svrha ne opravdava sredstva.

1760 Moralno dobar cin pretpostavlja dobrotu objekta, svrhe i okolnosti.

1761 Ima konkretnih postupaka koje je uvijek pogresno izabrati, jer je njihov izbor nered volje, tj. moralno zlo. Nije dopusteno ciniti zlo, da od toga nastane dobro.

Clanak 5.

MORALNOST STRASTI

1762 Ljudska osoba usmjeruje se prema blazenstvu svojim slobodnim cinima: strasti ili cuvstva sto ih dozivljava mogu je za to raspoloziti i u tome pomoci.

I. Strasti

1763 Izraz "strasti" pripada krscanskoj bastini. Pod izrazom cuvstva ili strasti podrazumijevaju se uzbudjenja ili pokreti cuvstvenosti koji poticu na djelovanje ili na nedjelovanje gledom na ono sto se kao dobro ili kao zlo osjetilo ili zamislilo.

1764 Strasti su prirodne sastavine ljudskog psihickog zivota; one su kao neka posrednistva i osiguravaju vezu izmedju osjetnog i duhovnog zivota. Nas Gospodin veli da je ljudsko srce kao izvor iz kojeg se radja pokret strasti.

1765 Strasti ima mnogo. Osnovna strast je ljubav koju izaziva privlacnost dobra. Ljubav budi zelju za odsutnim dobrom i nadu da ce ga postici. Taj pokret zavrsava u uzitku i u radosti posjedovanja dobra. Strah od zla uzrok je mrznji, odvratnosti i bojazni od buduceg zla. Taj pokret zavrsava u zalosti zbog prisutnog zla ili u srdzbi koja mu se protivi.

1766 "Ljubiti znaci nekome zeljeti dobro". Svakom drugom cuvstvu izvor je u tom iskonskom pokretu ljudskog srca prema dobru. Samo dobro se moze ljubiti. "Strasti su zle ako im je ljubav zla, a dobre ako im je ljubav dobra".

II. Strasti i moralni zivot

1767 Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle. One dobivaju moralno odredjenje samo u mjeri u kojoj stvarno ovise o razumu i volji. Strasti se zovu voljnima "ili zato sto ih volja naredjuje, ili im se volja ne suprotstavlja". Svojstveno je savrsenosti moralnog ili ljudskog dobra da razum ravna strastima.

1768 Snazna cuvstva ne odlucuju ni o moralnosti ni o svetosti osoba; ona su neiscrpna zaliha predodzbi i uzbudjenja kojima se izrazava moralni zivot. Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slucaju su zle. Osjetne pokrete sto ih prihvaca, ispravna volja usmjeruje prema dobru i blazenstvu; zla volja popusta neurednim strastima i povecava ih. Uzbudjenja i cuvstva mogu biti ugradjeni u kreposti ili se izopaciti u mane.

1769 U krscanskom zivotu sam Duh Sveti djeluje stavljajuci u pokret cijelo bice, ukljucujuci i njegove boli, strahove i zalosti, kao sto je ocito u smrtnoj borbi i muci Gospodinovoj. U Kristu mogu ljudski osjecaji zadobiti svoje usavrsenje u ljubavi i u bozanskom blazenstvu.

1770 Moralna je savrsenost u tome da covjek bude usmjeren k dobru ne samo voljom, nego i svojom osjetnom teznjom, prema rijecima Psalma: "Srce moje i moje tijelo klicu Bogu zivome" (Ps 84,3).

Ukratko

1771 Izraz "strasti" oznacava osjecaje ili cuvstva. Svojim emocijama covjek predosjeca dobro i naslucuje zlo.

1772 Glavne strasti jesu ljubav i mrznja, zelja i strah, radost, zalost i srdzba.

1773 U strastima, ako ih shvatimo kao pokrete osjecajnosti, nema ni moralnog dobra ni moralnog zla. Moralnog dobra ili zla ima onoliko koliko ovise o razumu i volji.

1774 Uzbudjenja i osjecaji mogu se ugraditi u kreposti ili se izopaciti u mane.

1775 Savrsenost moralnog dobra postoji kad covjeka navodi na dobro ne samo volja nego i njegovo "srce".

Clanak 6.

MORALNA SAVJEST

1776 "U dubini savjesti covjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, sto ga uvijek poziva da ljubi i cini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti nasega srca (...). Covjek naime ima u srcu zakon sto mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetiste covjekovo, gdje je on sam s Bogom, ciji glas odzvanja u njegovoj nutrini".

I. Sud savjesti

1777 Prisutna u srcu osobe, moralna savjest joj, u pravi cas, nalaze da cini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajuci dobra, a prokazujuci zla. Ona posvjedocuje autoritet istine pozivajuci se na vrhovno Dobro, ciju privlacnost ljudska osoba osjeca i cije zapovijedi prihvaca. Kad slusa moralnu savjest, razborit covjek moze cuti Boga koji govori.

1778 Moralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje cudorednu kakvocu nekog konkretnog cina sto ga kani izvrsiti, sto ga vrsi ili ga je vec izvrsila. U svemu sto govori ili cini covjek mora vjerno slijediti ono sto zna da je ispravno i istinito. Po sudu vlastite savjesti covjek razabire i prihvaca zapovijedi Bozjega zakona: Savjest je zakon naseg duha, ali koji nadilazi nas duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i duznost, strah i nadu... Ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poucava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namjestnika. 1779 Vazno je da svatko bude dovoljno prisutan samom sebi da bi cuo i slijedio glas vlastite savjesti. Taj je zahtjev nutrine to potrebniji sto nas zivot cesto izlaze opasnosti da zanemarimo svako promatranje sebe, ispitivanje ili razmisljanje o svom ponasanju:

Vrati se svojoj savjesti, upitaj je (...) Braco, udjite sami u sebe; u svemu sto cinite gledajte u svjedoka, Boga.

1780 Dostojanstvo ljudske osobe ukljucuje i zahtijeva ispravnost moralne savjesti. Moralna savjest obuhvaca spoznaju nacela moralnosti ("sindereza"), njihovu primjenu u stvarnim okolnostima kroz prakticno razlucivanje razloga i dobara i, konacno, sud o konkretnim cinima koje treba izvrsiti ili su vec izvrseni. Istina o cudorednom dobru, sto je obznanjuje zakon razuma, prakticno i konkretno se prepoznaje razboritim sudom savjesti. Razboritim se covjekom smatra onaj koji se opredjeljuje u skladu s tim sudom.

1781 Savjest dopusta da covjek prihvati odgovornost za izvrsene cine. Ako covjek ucini zlo, ispravan sud savjesti moze u njemu ostati svjedok sveopce istine o dobru i, u isti mah, zloce njegova pojedinacnog cina. Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrdja. Posvjedocujuci pocinjeni grijeh, on podsjeca na oprostenje koje treba traziti, na dobro koje treba dalje vrsiti i na krepost koju miloscu Bozjom treba neprestano njegovati:

I umirit cemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u cemu osudjuje. Jer Bog je veci od nasega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).

1782 Covjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Covjeka se "ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni prijeciti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari".53

II. Odgoj savjesti

1783 Savjest treba da bude informirana, a moralni sud prosvjetljen. Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi sudove slijedeci razum u skladu s istinskim dobrom sto ga je mudrost Stvoriteljeva htjela. Odgoj je savjesti nenadoknadiv za ljude izlozene negativnim utjecajima i napastovane grijehom da dadu prednost vlastitom sudu a odbace mjerodavno naucavanje.

1784 Odgoj savjesti je zadatak cijelog zivota. On od prvih godina uvodi dijete u spoznaju i vrsenje nutarnjeg zakona sto ga prepoznaje moralnom savjescu. Razborit odgoj uci kreposti; predusrece ili lijeci od straha, sebicnosti i oholosti, od krivog osjecaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se radjaju iz slabosti i ljudskih pogresaka. Odgoj savjesti jamci slobodu i radja mir u srcu.

1785 U odgoju savjesti Bozja je rijec svjetlo nasem putu; treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u zivot. Moramo ispitivati svoju savjest promatrajuci kriz Gospodinov. U tom nas prate darovi Duha Svetoga, pomazu svjedocenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve.

III. Izabirati prema savjesti

1786 Kad se nadje pred moralnim izborom, savjest moze donijeti ili ispravan sud u skladu s razumom i s bozanskim zakonom ili, naprotiv, pogresan sud koji se od njih udaljuje.

1787 Covjek se katkada nadje suocen s prilikama koje moralni sud cine nesigurnim a odluku teskom. On uvijek mora traziti ono sto je ispravno i dobro i razabrati volju Bozju izrazenu u bozanskom zakonu.

1788 Radi toga se covjek trudi da podatke iskustva i znakove vremena tumaci pomocu kreposti razboritosti, savjeta razboritih osoba i uz pomoc Duha Svetoga i njegovih darova.

1789 Nekoja nacela vrijede u svim slucajevima:

Nikad nije dopusteno ciniti zlo da se postigne dobro.

"Zlatno pravilo" glasi: "Sve, dakle, sto zelite da ljudi vama cine, cinite i vi njima" (Mt 7,12).

Ljubav ide uvijek kroz postovanje bliznjega i njegove savjesti. "Tako dok grijesite protiv brace i ranjavate njihovu slabu savjest, grijesite protiv Krista" (1 Kor 8,12). Dobro je uzdrzati se (...) od svega "o sto se tvoj brat spotice" (Rim 14,21).

IV. Pogresan sud

1790 Covjek mora uvijek slusati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No dogadja se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogresne sudove o cinima koje treba izvrsiti ili su vec izvrseni.

1791 To se neznanje cesto moze pripisati osobnoj odgovornosti, a dogadja se "kad se covjek malo brine da trazi istinu i dobro, i kada savjest zbog gresne navike pomalo postane gotovo slijepa". U takvim slucajevima osoba je kriva za zlo koje cini.

1792 Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i Evandjelja, losi primjeri drugih, robovanje strastima, teznja za nekom krivo shvacenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog ucenja, manjak obracenja i ljubavi.

1793 Naprotiv, ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogresan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba cini ne moze se njoj ubrojiti. No to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. 1794 Dobra i cista savjest prosvijetljena je iskrenom vjerom. Ljubav, naime, istovremeno izvire "iz cista srca, dobre savjesti i vjere bez pretvaranja" (1 Tim 1,5): Sto vise prevladava ispravna savjest, to se vise osobe i drustvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti.

Ukratko

1795 Savjest je najskrovitija jezgra i svetiste covjekovo, gdje je on sam s Bogom, ciji glas odzvanja u njegovoj nutrini.

1796 Moralna je savjest sud razuma kojim ljudska osoba prepoznaje moralnu kakvocu konkretnog cina.

1797 Za covjeka koji je ucinio zlo, presuda vlastite savjesti ostaje zalog obracenja i nade.

1798 Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi sudove slijedeci razum, u skladu s pravim dobrom sto ga je mudrost Stvoriteljeva htjela. Svatko se mora sluziti prikladnim sredstvima da odgoji savjest.

1799 Stavljena pred moralni izbor, savjest moze donijeti ispravan sud u skladu s razumom i s bozanskim zakonom ili, naprotiv, pogresan, koji se od njih udaljuje.

1800 Covjek se mora uvijek pokoravati sigurnom sudu vlastite savjesti.

1801 Moralna savjest moze ostati u neznanju ili donositi krive sudove. To neznanje i te zablude nisu uvijek izuzeti od krivnje. 1802 Bozja je rijec svjetlo nasim koracima. Nju nam treba u vjeri i molitvi usvajati i provoditi u djelo. Tako se odgaja moralna savjest.

Clanak 7.

KREPOSTI

1803 "Uostalom, braco, sto je god istinito, sto god casno, sto god pravedno, sto god cisto, sto god ljubezno, sto god na dobru glasu; je li sto krepost, je li sto hvale vrijedno - to nek vam je na srcu" (Fil 4,8). Krepost je postojano i cvrsto raspolozenje ciniti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobre cine izvrsi, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silama kreposna osoba tezi prema dobru; za njim tezi i za nj se konkretnim cinima opredjeljuje. Svrha je kreposna zivota postati slicni Bogu.

I. Ljudske kreposti

1804 Ljudske kreposti (vrline) jesu cvrsti stavovi, stalna raspolozenja, trajne savrsenosti razuma i volje koje ravnaju nasim cinima, zapovijedaju nasim strastima i upravljaju nasim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakocu, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar zivot. Krepostan je covjek onaj koji slobodno cini dobro.

Cudoredne kreposti stjecu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih cina; one pripravljaju sve moci ljudskog bica da udje u zajednistvo s bozanskom ljubavi.

RAZLIKOVANJE STOZERNIH KREPOSTI

1805 Cetiri kreposti imaju ulogu stozera. Zato se i zovu "stozerne" (kardinalne); sve ostale se svrstavaju oko njih. To su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. "Ako li tko ljubi pravednost, kreposti su plodovi njezinih napora: jer ona poucava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti" (Mudr 8,7). U mnogim poglavljima Svetog pisma te se kreposti hvale pod drugim imenima.

1806 Razboritost je krepost koja upucuje prakticni razum da u svim prilikama razlikuje nase istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrsi. Covjek "pametan pazi na korak svoj" (Izr 14,15). "Budite mudri i budni u molitvama" (1 Pt 4,7). Razboritost je "ispravna norma djelovanja", pise sveti Toma slijedeci Aristotela. Nema nista zajednickog s plasljivoscu ili strahom, ni s dvolicnoscu ili pretvaranjem. Nju nazivaju "auriga virtutum" - kormilarem kreposti: jer ravna drugim krepostima pokazujuci im pravilo i mjeru. Razboritost neposredno upravlja sudom savjesti. Razborit covjek odlucuje svoje vladanje i uredjuje zivot slijedeci taj sud. Zahvaljujuci toj kreposti mi primjenjujemo moralna nacela na pojedinacne slucajeve bez pogreske i svladavamo dvojbe o dobru sto ga treba izvrsiti i o zlu sto ga treba izbjeci.

1807 Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i cvrstoj volji dati Bogu i bliznjemu sto im pripada. Pravednost prema Bogu zove se "krepost bogostovlja" (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upucuje da se postuju prava svakoga te se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promice pravicnost glede osoba i opceg dobra. Pravedan covjek o kome se cesto govori u svetim Knjigama odlikuje se trajnom ispravnoscu svojih misli i cestitoscu vladanja prema bliznjemu: "Ne budi pristran prema neznatnome, ne popustaj pred velikima: po pravdi sudi svome bliznjemu" (Lev 19,15). "Gospodari, pruzajte svojim robovima sto je pravo i pravicno, znajuci da i vi imate Gospodina na nebu!" (Kol 4,1).

1808 Jakost je moralna krepost koja u poteskocama osigurava cvrstocu i postojanost u traganju za dobrom. Ona jaca odluku da se covjek opre napastima i svlada zapreke u moralnom zivotu. Krepost jakosti osposob-ljava ga da pobijedi strah, cak i smrt, i da se odvazno suoci s iskusenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se covjek odrekne i zrtvuje vlastiti zivot, da bi obranio pravednu stvar. "Gospodin je moja snaga i pjesma" (Ps 118,14). "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33).

1809 Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlacnost naslada i osposobljuje za ravnotezu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drzi zelje u granicama cestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne teznje usmjeruje prema dobru, cuva zdravu moc rasudjivanja, ne ide za vlastitim "nagonom" i vlastitom snagom "slijedeci strasti svoga srca" (Sir 5,2). Stari zavjet cesto hvali umjerenost: "Ne idi za svojim strastima, kroti svoje pozude" (Sir 18,30). Novi zavjet je naziva "uzdrzljivost" ili "trijeznost". Mi moramo zivjeti "trijezno i pravedno i pobozno (...) na ovome svijetu" (Tit 2,12). Dobro zivjeti ne znaci nista drugo nego ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dusom i svim svojim djelovanjem. Njemu se daje potpuna ljubav (po umjerenosti) koju nikakva nesreca ne moze pokolebati (sto ocituje jakost), ljubav koja samo njega slusa (to je pravednost), koja bdije da bi razlikovala sve stvari, u strahu da je ne bi zatekla lukavost i laz (a to je razboritost). KREPOSTI I MILOST

1810 Bozja milost prociscuje i uzdize ljudske kreposti stecene odgojem, slobodnim cinima i ustrajnoscu uvijek obnavljanom s naporom. S Bozjom pomocu, one kuju znacaj i daju lakocu u vrsenju dobra. Krepostan covjek je sretan sto zivi kreposno.

1811 Covjek ranjen grijehom ne moze lako ocuvati moralnu ravnotezu. Dar spasenja po Kristu daje nam milost potrebnu da ustrajemo u trazenju kreposti. Svatko mora uvijek moliti za tu milost svjetla i snage, pristupati sakramentima, suradjivati s Duhom Svetim, slijediti njegove pozive da ljubimo dobro i da se klonimo zla.

II. Bogoslovne kreposti

1812 Ljudske kreposti ukorjenjuju se u bogoslovne kreposti koje prilagodjuju moci covjeka da moze imati udjela u bozanskoj naravi. Doista, bogoslovne se kreposti odnose izravno na Boga; poticu krscane da zive u vezi s Presvetim Trojstvom. Trojedini Bog im je izvor, uzrok i objekt.

1813 Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obiljezuju moralno djelovanje krscanina. One oblikuju i ozivljavaju sve moralne kreposti. Bog ih ulijeva u duse vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluze vjecni zivot. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u mocima ljudskog bica. Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav.

VJERA

1814 Vjera je bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve sto je On rekao i objavio i sto nam Sveta Crkva predlaze vjerovati, jer je On sama istina. Vjerom "covjek svega sebe slobodno Bogu predaje". Zato vjernik nastoji upoznati i vrsiti volju Bozju. "Pravednik ce od vjere zivjeti" (Rim 1,17). Ziva vjera je "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6).

1815 Dar vjere ostaje u onome tko nije sagrijesio protiv nje. No "vjera je bez djelâ mrtva" (Jak 2,26): ako nije popracena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne cini ga zivim udom njegova Tijela.

1816 Kristov je ucenik duzan ne samo cuvati vjeru i od nje zivjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedociti i siriti je: "Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu kriza za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada".Sluzenje i svjedocenje vjere nuzni su za spasenje: "Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat cu se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odrece mene pred ljudima, odreci cu se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima" (Mt 10,32-33).

UFANJE

1817 Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj ceznemo za nebeskim kraljevstvom i vjecnim zivotom kao za svojom srecom, stavljajuci svoje pouzdanje u Kristova obecanja i oslanjajuci se ne na svoje sile, nego na pomoc milosti Duha Svetoga. "Drzimo nepokolebljivim ispovijedanje nase nade, jer je vjeran Onaj koji je obecao" (Heb 10,23). Duh Sveti je bogato izliven "na nas po Isusu Kristu, Spasitelju nasemu, da opravdani njegovom miloscu budemo, po nadi, bastinici zivota vjecnoga" (Tit 3,6-7).

1818 Krepost ufanja odgovara ceznji za srecom sto ju je Bog stavio u srce svakoga covjeka; ona obuhvaca ocekivanja sto ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; prociscuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; cuva od malodusja i podrzava u svim casovima napustenosti, siri srce u iscekivanju vjecnog blazenstva. Polet nade cuva od sebicnosti i vodi k radosti ljubavi.

1819 Krscansko ufanje preuzima i dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je pocetak i uzor Abrahamova nada, koji je u Izaku bio obasut Bozjim obecanjima i ociscen zrtvenim iskusenjem. "U nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem narodâ mnogih" (Rim 4,18).

1820 Krscanska se nada razvija, od pocetka Isusova propovijedanja, u navjestaju blazenstava. Blazenstva uzdizu nasu nadu prema nebu kao prema novoj obecanoj zemlji, zacrtavajuci joj put kroz kusnje koje cekaju Isusove ucenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas cuva u "nadi koja ne razocarava" (Rim 5,5). Nada je "pouzdano i cvrsto sidro duse", koje prodire tamo "kamo je kao preteca za nas usao Isus" (Heb 6,19-20). Ona je i oruzje koje nas u borbi spasenja brani: "budimo trijezni (...) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja" (1 Sol 5,8). Ona nam i u kusnji pribavlja radost: "U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi" (Rim 12,12). Nadu izrazavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Ocenasa, koji je sazetak svega sto nam ufanje daje zeljeti.

1821 Mozemo se dakle nadati nebeskoj slavi sto ju je Bog obecao onima koji ga ljube i vrse njegovu volju. U svakoj prilici, svatko treba da se nada da ce, uz milost Bozju, ustrajati "do kraja" i da ce postici nebesku radost kao vjecnu Bozju nagradu za dobra djela izvrsena s Kristovom miloscu. U nadi Crkva moli "da se svi ljudi spase" (1 Tim 2,4). Ona cezne da se u nebeskoj slavi sjedini s Kristom, svojim Zarucnikom: Ufaj se, duso moja, ufaj. Ne znas ni dana ni casa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje moze uciniti nesigurnim ono sto je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, sto se vise budes borila, to ces vise dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ces vise jednoga dana uzivati sa svojim Ljubljenim, u sreci i ushitu koje nece moci prestati nikada. LJUBAV

1822 Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bliznjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu.

1823 Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi. Ljubeci svoje "do kraja" (Iv 13,1), on ocituje ljubav koju prima od Oca. Ljubeci jedni druge, ucenici nasljeduju Isusovu ljubav sto je i oni sami primaju. Zato Isus kaze: "Kao sto je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi" (Iv 15,9). I jos: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao sto sam ja vas ljubio" (Iv 15,12).

1824 Ljubav kao plod Duha i punina zakona obdrzava zapovijedi Boga i njegova Krista: "ostanite u mojoj ljubavi; budete li cuvali moje zapovijedi, ostat cete u mojoj ljubavi" (Iv 15,9-10). 1825 Krist je umro iz ljubavi prema nama, dok smo jos bili "neprijatelji" (Rim 5,10). Gospodin zahtijeva da ljubimo kao sto on ljubi, cak i svoje neprijatelje, da i najudaljenijemu postanemo bliznji, da ljubimo djecu i siromahe kao i on.

Apostol Pavao dao je nedostizan opis ljubavi: "Ljubav je velikodusna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne trazi svoje, nije razdrazljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1 Kor 13,4-7). 1826 Kad "ljubavi ne bih imao", veli jos Apostol, "nista nisam!". I sve ono sto se zove povlastice, sluzenje, cak i krepost (...), bez ljubavi "nista mi ne bi koristilo" (1 Kor 13,1-4). Ljubav je visa od svih kreposti. Ona je prva medju bogoslovnim krepostima: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveca je medju njima ljubav" (1 Kor 13,13).

1827 Ljubav ozivljava i nadahnjuje vjezbanje u svim krepostima. Ona je "sveza savrsenstva" (Kol 3,14); ona je forma krepostî (forma virtutum); ona ih spaja i medjusobno rasporedjuje; ona je izvor i cilj njihova krscanskog vrsenja. Ljubav osigurava i cisti nasu ljudsku sposobnost ljubavi. Ona je uzdize do nadnaravnog savrsenstva bozanske ljubavi.

1828 Provodjenje cudorednog zivota nadahnuto ljubavlju daje krscaninu duhovnu slobodu djece Bozje. Krscanin nije pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji trazi placu, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga "koji nas prije uzljubi" (1 Iv 4,19). Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjecamo se kao rob, ili dopustamo da nas privuce nagrada i slicni smo najamnicima; ili smo poslusni zbog dobra u njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da slusamo (...) tada se osjecamo kao djeca.

1829 Plod su ljubavi radost, mir i milosrdje; ona zahtijeva velikodusnost i bratsku opomenu; ljubav je dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebicna i blagotvorna; ona je prijateljstvo i zajednistvo: Ispunjenje svih nasih djela je ljubav. Tu je nasa svrha; zato mi trcimo, prema tom cilju trcimo; kad stignemo, u njoj cemo naci svoj odmor.

III. Darovi i plodovi Duha Svetoga

1830 Cudoredni zivot krscana podrzavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspolozenja koja covjeka cine poslusnim poticajima Duha Svetoga.

1831 Sedam darova Duha Svetoga jesu: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, poboznost i strah Bozji. Oni u punini pripadaju Kristu, Sinu Davidovu. Oni upotpunjuju i vode k savrsenstvu kreposti onih koji ih primaju. Oni cine vjernike poslusnima da se spremno pokoravaju bozanskim nadahnucima.

Duh tvoj dobri nek me po ravnu putu vodi! (Ps 143,10).

Svi koje vodi Duh Bozji sinovi su Bozji(...) ako smo djeca, onda i bastinici: bastinici Bozji, a subastinici Kristovi (...) (Rim 8,14.17).

1832 Plodovi Duha su savrsenosti sto ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vjecne slave. Crkvena predaja nabraja ih dvanaest: "ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodusnost, usluznost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, uzdrzljivost, cistoca" (Gal 5,22-23 vulg.). Ukratko

1833 Krepost je stalno i cvrsto raspolozenje da se cini dobro.

1834 Ljudske kreposti su stalna raspolozenja razuma i volje koja ravnaju nasim cinima, sredjuju nase strasti i upravljaju nasim vladanjem po razumu i vjeri. Mogu se okupiti oko cetiri stozerne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

1835 Razboritost potice prakticni razum da u svakoj prilici razlikuje nase pravo dobro i da izabire prikladna sredstva da ga ostvari.

1836 Pravednost se sastoji u postojanoj i cvrstoj volji Bogu i bliznjemu dati sto im pripada.

1837 Jakost osigurava cvrstocu u poteskocama i ustrajnost u traganju za dobrom.

1838 Umjerenost obuzdava privlacnost sjetilnih uzitaka i osposobljuje za ravnotezu u upotrebi stvorenih dobara.

1839 Moralne kreposti rastu odgojem, slobodnim cinima i ustrajnoscu u naporu. Bozanska milost ih cisti i uzdize.

1840 Bogoslovne kreposti omogucavaju krscanima da zive u vezi s Presvetim Trojstvom. Bog im je izvor, poticaj i objekt, Bog koga covjek spoznaje po vjeri, u kog se nada i koga ljubi radi njega samoga.

1841 Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav.One prozimlju i ozivljavaju sve moralne kreposti.

1842 Po vjeri vjerujemo u Boga i u sve sto nam je on objavio i sto nam sveta Crkva predlaze vjerovati.

1843 Po ufanju zelimo i cvrstim pouzdanjem od Boga iscekujemo vjecni zivot i milosti da ga zasluzimo.

1844 Po ljubavi ljubimo Boga iznad svega, svoga bliznjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu. Ona je "sveza savrsenstva" (Kol 3,14) i forma svih kreposti. 1845 Sedam je darova Duha Svetoga darovanih krscanima: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, poboznost i strah Bozji.

Clanak 8.

GRIJEH

I. Milosrdje i grijeh

1846 Evandjelje je objava, u Isusu Kristu, Bozjeg milosrdja prema gresnicima. Andjeo ga navijesta Josipu: "a ti ces mu nadjenuti ime Isus jer ce on spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21). Isto se to moze reci o Euharistiji, sakramentu otkupljenja: "Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpustenje grijeha" (Mt 26,28).

1847 "Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas". Prihvacanje njegova milosrdja trazi od nas priznanje nasih krivica. "Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit ce nam grijehe i ocistiti nas od svake nepravde" (1 Iv 1,8-9).

1848 Kao sto tvrdi sveti Pavao: "gdje se umnozio grijeh, nadmocno izobilova milost". No da izvrsi svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu "pravednost za zivot vjecni po Isusu Kristu Gospodinu nasemu" (Rim 5,20-21). Poput lijecnika koji istrazuje ranu prije nego li je lijeci, Bog svojom Rijecju i svojim Duhom baca zivo svjetlo na grijeh: Obracenje iziskuje osvjedocenje o grijehu, sadrzi u sebi nutarnji sud savjesti; a taj sud, buduci da je provjera djelovanja Duha istine u covjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva pocetak novog darivanja milosti i ljubavi: "Primite Duha Svetoga". Tako u tom "osvjedocenju o grijehu" otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti i dar sigurnosti otkupljenja. Duh istine je Duh Tjesitelj-Branitelj. II. Definicija grijeha

1849 Grijeh je prekrsaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bliznjemu, zbog izopacene privrzenosti nekim dobrima. On ranjava covjekovu narav i ugrozava ljudsku solidarnost; definiran je kao "rijec, cin ili zelja protiv vjecnog zakona".

1850 Grijeh je uvreda Bogu: "Tebi, samo tebi ja sam zgrijesio i ucinio sto je zlo pred tobom" (Ps 51,6). Grijeh se dize protiv ljubavi Bozje prema nama, udaljuje od nje nasa srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlusnost, buna protiv Boga, radi volje da covjek postane "kao bog" spoznajuci i odredjujuci dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle "ljubav prema sebi sve do prezira Boga". Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprecan Isusovoj poslusnosti koja ostvaruje spasenje.

1851 Upravo u muci, u kojoj ce ga Kristovo milosrdje pobijediti, grijeh ocituje u najvecem stupnju svoju zestinu i svoje mnogolicje: nevjeru, ubilacku mrznju, odbacenje i porugu sa strane starjesina i naroda, Pilatov kukavicluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tesku za Isusa, Petrovo zatajenje, napustanje ucenikâ. Ipak upravo u casu tmina i kneza ovoga svijeta Kristova zrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg ce neiscrpno izvirati oprostenje grijeha.

III. Razlika medju grijesima

1852 Velika je razlika medju grijesima. Sveto pismo daje vise popisa. Poslanica Galacanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: "A ocita su djela tijela. To su: bludnost, necistoca, razvratnost, idolopoklonstvo, vracanje, neprijateljstva, svadja, ljubomor, srdzbe, spletkarenja, razdori, strancarenja, zavisti, pijancevanja, pijanke i tome slicno. Unaprijed vam kazem, kao sto vam vec rekoh: koji takvo sto cine, kraljevstva Bozjega nece bastiniti" (Gal 5,19-21). 1853 Grijehe mozemo razlikovati prema njihovu objektu, kao sto biva za svaki ljudski cin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, bliznjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, rijeci, djela ili propusta. Korijen grijeha je u covjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao sto uci Gospodin: "Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludnistva, kradje, lazna svjedocanstva, psovke. To oneciscuje covjeka" (Mt 15,19-20). Srce je i srediste ljubavi, pocelo dobrih i cistih djela, sto ga grijeh ranjava. IV. Tezina grijeha: smrtni i laki grijeh

1854 Prikladno je prosudjivati grijehe po njihovoj tezini. Razlikovanje izmedju smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo vec u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrdjuje ga i ljudsko iskustvo.

1855 Smrtni grijeh u covjekovu srcu razara ljubav teskom povredom Bozjeg zakona; on covjeka odvraca od Boga, njegove posljednje svrhe i blazenstva, pretpostavljajuci mu nize dobro. Laki grijeh ne unistava ljubav, premda je vrijedja i ranjava.

1856 Smrtni grijeh, ukoliko u nama pogadja zivotno pocelo, tj. ljubav, zahtijeva novu inicijativu Bozjeg milosrdja i obracenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja:

I kad se volja usmjeri prema necemu sto se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se covjek usmjeruje prema konacnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan (...), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao sto je psovka, krivokletstvo itd., ili protiv ljubavi prema bliznjemu, kao sto je ubojstvo, preljub i slicno (...) Nekad se pak volja gresnikova usmjeruje na ono sto u sebi sadrzi neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bliznjemu, kao sto su isprazne stvari, neumjesni smijeh i sl. Takve stvari su laki grijesi. 1857 Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traze tri uvjeta: "Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teska stvar, a ucinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom".

1858 Tesku stvar poblize odredjuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladicu: "Ne ubij, ne cini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoci lazno! Ne otmi! Postuj oca svoga i majku" (Mk 10,19). Tezina grijeha je veca ili manja: ubojstvo je vece od kradje. Treba voditi racuna i o svojstvu povrijedjenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je vece od nasilja nad strancem.

1859 Da bude smrtan, grijeh mora biti ucinjen punom svijescu i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje gresnosti cina, njegovog protivljenja Bozjem zakonu. Povrh toga ukljucuje pristanak dovoljno slobodan da se moze govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoca srca ne umanjuju voljni znacaj grijeha, nego ga naprotiv povecavaju.

1860 Nehoticno neznanje moze umanjiti, cak i ponistiti ubrojivost teskoga grijeha. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata nacela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga covjeka. Porivi osjecajnosti, strasti mogu takodjer smanjiti voljni i slobodni znacaj krivnje; a isto tako vanjske prisile ili patoloski poremecaji. Grijeh ucinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, ponajveci je grijeh.

1861 Smrtni grijeh, kao i sama ljubav, korjenita je mogucnost ljudske slobode. Posljedicom mu je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti, tj. stanja milosti. Ako se ne iskupi kajanjem i bozanskim oprostenjem, uzrokuje iskljucenje iz Kristova kraljevstva i vjecnu smrt u paklu; nasa sloboda ima, naime, moc donositi konacne, neopozive odluke. No, iako mozemo prosuditi da je neki cin u sebi tezak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Bozjoj pravednosti i milosrdju.

1862 Laki se grijeh cini kad se u lakoj stvari ne obdrzava mjera sto je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krsi u teskoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.

1863 Laki grijeh slabi ljubav i ocituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; prijeci napredak duse u vjezbanju u kreposti i u vrsenju moralnog dobra; zasluzuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da pocinimo teski grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja bozanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida saveza s Bogom. Moguce ga je popraviti miloscu Bozjom. Laki grijeh "ne lisava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vjecnog blazenstva". Covjek, dok je u tijelu, ne moze izbjeci sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smijes pridavati malu vaznost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo drzis do njih kad ih mjeris, ali kojeg li uzasa kad ih brojis! Mnoge lake stvari stavljene zajedno cine jednu tesku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca cini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed... 1864 "No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oprostenja dovijeka; krivac je grijeha vjecnoga" (Mk 3,29). Bozje milosrdje ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oprostenje vlastitih grijeha i spasenje sto ga Duh Sveti nudi.Takvo otvrdnuce moze dovesti do konacnog nepokajanja i vjecne propasti.

V. Mnozenje grijeha

1865 Grijeh povlaci sa sobom grijeh; ponavljanjem istih cina radja se mana. Iz nje proizlaze izopacena nagnuca koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh tezi da se ponovi i ukorijeni, ali on ne moze unistiti moralni osjecaj do korijena.

1866 Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju, ili se mogu povezati uz glavne grijehe sto ih krscansko iskustvo razlikuje slijedeci svetog Ivana Kasijana i svetog Grgura Velikoga. Zovu se glavnima, jer oni radjaju druge grijehe, druge mane. To su: oholost, skrtost (lakomost), zavist, srdzba, bludnost, neumjerenost u jelu i picu, lijenost ili nehaj (ignavia).

1867 Katehetska tradicija podsjeca da postoje takodjer "u nebo vapijuci grijesi". U nebo vapiju: krv Abelova; sodomski grijeh; jauk potlacenog naroda u Egiptu; jauk stranca, udovice i sirote;nepravda prema zaposlenom radniku.

1868 Grijeh je osoban cin. Osim toga odgovorni smo i za grijehe sto ih drugi cine, kad u njima sudjelujemo:

ucestvujuci u njima izravno i svojevoljno;

naredjujuci, svjetujuci, hvaleci ili odobravajuci ih;

ne prijavljivajuci ili ne sprecavajuci ih, kad smo to duzni uciniti;

stiteci one koji cine zlo.

1869 Tako grijeh cini ljude uzajamnim sukrivcima dajuci da medju njima vlada pozuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok drustvenih situacija i institucija koje se protive bozanskoj dobroti. "Strukture grijeha" izraz su i ucinak osobnih grijeha. Navode svoje zrtve da i one cine zlo. U nekom analoskom smislu one tvore "drustveni grijeh". Ukratko

1870 "Bog je sve zatvorio u neposlusnost da se svima smiluje" (Rim 11,32).

1871 Grijeh jest "rijec, cin ili zelja protiv vjecnog zakona". On je uvreda Bogu: podize se protiv Boga neposlusnoscu koja je suprotna Kristovoj poslusnosti.

1872 Grijeh je cin protivan razumu. On ranjava covjekovu narav i ugrozava ljudsku solidarnost.

1873 Korijen je svih grijeha u ljudskom srcu. Vrsta i tezina grijeha mjere se prvenstveno prema objektu.

1874 Namjerno, tj. znajuci i hoteci, izabrati nesto sto se tesko protivi bozanskom zakonu i covjekovoj konacnoj svrsi znaci pociniti smrtni grijeh. On u nama razara ljubav bez koje je nemoguce vjecno blazenstvo. Ako se za to ne kajemo, taj nas grijeh vodi u vjecnu smrt. 1875 Laki grijeh je moralni nered popravljiv po ljubavi, koju takav grijeh ne unistava u nama.

1876 Ponavljanje grijeha, pa i lakih, radja manama, medju kojima se isticu glavni grijesi.

DRUGO POGLAVLJE

LJUDSKA ZAJEDNICA

1877 Poziv je covjecanstva da ocituje sliku Bozju te se preobrazi u sliku jedinorodjenoga Sina Oceva. Taj poziv poprima osobni izraz, jer je svatko pozvan da udje u Bozje blazenstvo; ali tice se i ljudske zajednice kao cjeline.

Clanak 1.

OSOBA I DRUSTVO

I. Komunitarni karakter ljudskog poziva

1878 Svi su ljudi pozvani k istoj svrsi, samome Bogu. Postoji neka slicnost izmedju jedinstva bozanskih Osoba i bratstva sto treba da ga ljudi uspostave medju sobom u istini i ljubavi. Ljubav prema bliznjemu neodjeljiva je od ljubavi prema Bogu.

1879 Ljudskoj osobi potreban je drustveni zivot. To nije covjeku nesto pridodano, nego je zahtjev njegove naravi. Po odnosu s drugima, po uzajamnom sluzenju i dijalogu s bracom covjek razvija vlastite mogucnosti i tako odgovara svom pozivu.

1880 Drustvo je skup osoba organski povezanih nacelom jedinstva koji nadilazi svaku od njih. Skup, u isti mah vidljiv i duhovan, kao drustvo traje u vremenu: ono je bastinik proslosti i pripravlja buducnost. Po njemu svaki covjek postaje "bastinik", prima "talente" koji obogacuju njegov identitet i koje treba umnoziti. S pravom, svatko duguje privrzenost zajednicama kojima pripada, i postivanje vlasti kojoj je povjereno opce dobro.

1881 Svaka je zajednica odredjena vlastitim ciljem te je dosljedno podvrgnuta posebnim pravilima; no "pocelo, subjekt i svrha svih drustvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba".

1882 Neka drustva, kao sto su obitelj i gradjanska zajednica, neposredno odgovaraju covjekovoj naravi. Ona su mu nuzna. Da bi sto veci broj osoba sudjelovao u drustvenom zivotu, treba promicati osnivanje drustava i saveza "ekonomskih, socijalnih, kulturno-zabavnih, sportskih, profesionalnih i politickih, koji mogu biti ili samo nacionalni ili medjunarodni". Ta "socijalizacija" izrazava takodjer i naravnu teznju koja potice ljude da se udruzuju radi ostvarenja ciljeva koji nadilaze mogucnosti pojedinaca. Ona razvija prirodne darove osobe, napose duh inicijative i smisao za odgovornost te doprinosi zastiti njezinih prava.

1883 Socijalizacija sadrzava i opasnosti. Pretjerano mijesanje drzave moze ugroziti osobnu slobodu i inicijativu. Crkvena je nauka razradila nacelo tzv. supsidijarnosti. Prema tom nacelu "drustvo viseg reda ne smije se mijesati u nutarnji zivot drustva nizeg reda lisavajuci ga njegovih nadleznosti, nego ga mora podrzati u slucaju nuzde te mu pomoci da svoje djelo uskladi s djelovanjem drugih drustvenih cimbenika u vidu zajednickog dobra".

1884 Bog nije htio samome sebi pridrzati vrsenje svih vlasti. On svakom stvorenju povjerava zadace koje je ono sposobno izvrsiti prema sposobnostima svoje naravi. U taj nacin upravljanja treba se ugledati u drustvenom zivotu. Nacin Bozjeg ravnanja svijetom, koji svjedoci o najdubljem postivanju ljudske slobode, trebao bi nadahnjivati mudrost onih koji upravljaju ljudskim zajednicama. Oni se moraju vladati kao sluge bozanske Providnosti.

1885 Nacelo supsidijarnosti protivi se svim oblicima kolektivizma. Ono odredjuje granice uplitanju drzave i nastoji uskladiti odnose izmedju pojedinaca i drustava. Tezi za uspostavom istinskog medjunarodnog poretka. II. Obracenje i drustvo

1886 Drustvo je nenadomjestivo za ostvarenje covjekova poziva. Da se postigne taj cilj, nuzno je postivati pravu ljestvicu vrednotâ koja "podredjuje materijalno i instinktivno nutarnjem i duhovnom":

Ljudsku zajednicu ponajprije valja smatrati stvarnoscu duhovnog reda: po njoj ljudi, prosvijetljeni svjetlom istine, jedan s drugim izmjenjuju spoznaje: mogu izboriti svoja prava i vrsiti duznosti; ona potice ceznje za dobrima duha; u svemu lijepome, ma koje vrste bilo, s pravom zajednicki uzivaju; stalnom voljom naginju k izlijevanju svega ponajboljega svoga u druge; dobra tudjega duha marno gledaju i sami prihvacaju. To su vrijednosti koje treba da nadahnjuju i usmjeravaju kulturnu djelatnost, ekonomski zivot, drustvenu organizaciju, politicke pokrete i vlade, zakonodavstvo i sva ostala izrazavanja drustvenog zivota u njegovu neprestanom razvoju. 1887 Zamjenjivanje sredstava s ciljevima, sto dovodi do toga da se vrijednost posljednje svrhe pridaje onome sto je samo sredstvo za njezino postignuce, ili da se osobe smatraju samo sredstvom u vidu nekoga cilja, radja nepravednim strukturama koje "otezavaju ili stvarno onemogucavaju krscansko ponasanje u skladu sa zapovijedima bozanskog zakonodavca".

1888 Zato, da se postignu drustvene promjene koje bi stvarno bile u sluzbi osobe, treba se osloniti na njezine duhovne i moralne darove i na trajan zahtjev njezina nutarnjeg obracenja. Prvenstvo priznato obracenju srca niposto ne iskljucuje, naprotiv namece obvezu da se ustanove i zivotne prilike, kada uzrokuju grijeh, prikladno poboljsaju da bi bile u skladu s normama pravednosti i promicale, a ne sprecavale dobro.

1889 Bez pomoci milosti, ljudi ne bi znali "uociti put, cesto uzak, izmedju kukavicluka koji popusta pred zlom, i nasilja koje, umisljajuci da se bori protiv zla, samo ga otezava". To je put ljubavi, ljubavi prema Bogu i bliznjemu. Ljubav predstavlja veliku drustvenu zapovijed. Ona postuje druge i njihova prava; zahtijeva vrsenje pravde i samo ona nas za to osposobljuje. Ljubav nadahnjuje zivot koji postaje dar sama sebe: "Tko god bude nastojao zivot svoj sacuvati, izgubit ce ga; a tko ga izgubi, sacuvat ce ga" (Lk 17,33). Ukratko

1890 Postoji odredjena slicnost izmedju jedinstva medju bozanskim osobama i bratstva sto treba da ga ljudi medju sobom uspostave.

1891 Da se razvije u skladu s vlastitom naravi, ljudskoj osobi je potreban drustveni zivot. Nekoja drustva, kao sto su obitelj i gradjanska zajednica, neposredno odgovaraju ljudskoj naravi.

1892 "Pocelo, subjekt i svrha svih drustvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba".

1893 Treba poticati na siroko sudjelovanje u drustvima i savezima.

1894 Prema nacelu supsidijarnosti ni drzava ni neko vise drustvo ne smiju zamijeniti inicijativu i odgovornost osoba i posrednih tijela.

1895 Drustvo mora pomagati a ne prijeciti vrsenje kreposti. Ono se mora nadahnjivati ispravnom ljestvicom vrednotâ. 1896 Ondje gdje grijeh izopacuje drustveno ozracje, treba se uteci obracenju srdaca i Bozjoj milosti. Ljubav potice na pravedne reforme. Nema rjesenja drustvenog pitanja izvan Evandjelja.

Clanak 2.

SUDJELOVANJE U DRUSTVENOM ZIVOTU

I. Vlast

1897 "Ljudsko drustvo ne moze biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju opcega dobra".

"Vlascu" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili ustanove proglasavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja ocekujuci od njih poslusnost.

1898 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nuzna za jedinstvo gradjanske zajednice. Zadaca joj je, koliko je moguce, osigurati opce dobro drustva.

1899 Vlast sto je trazi moralni red dolazi od Boga: "Svaka dusa neka se podlaze vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Bozjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce na se navuci osudu" (Rim 13,1-2). 1900 Obveza poslusnosti nalaze svima da vlasti odaju cast koja joj pripada i da osobama koje je obnasaju iskazuju postovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku vlast:

Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvrsavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, dajes ljudskoj djeci slavu, cast i moc na zemlji. Stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da cine sto je dobro i sto se tebi svidja; i tako uzmognu pobozno, mirno i blago izvrsavati vlast sto si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrdja. 1901 Vlast kao takva upucuje na red sto ga je Bog postavio, ali "oblik politickog rezima i izbor voditelja prepusteni su slobodnoj volji gradjana".

Raznolikost politickih rezima moralno je dopustena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Rezimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opce dobro narodâ kojima su se nametnuli. 1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponasati samovoljno nego djelovati za opce dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti".

Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja. 1903 Vlast se vrsi zakonito samo ako trazi opce dobro odredjene skupine i ako se za to sluzi moralno dopustenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u savjesti. "U tom se slucaju sama vlast posve rusi i svrsava u bezakonju".

1904 "Stoga je prikladnije da ravnotezom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadleznosti, da je zadrze u pravim granicama. To je nacelo `pravne drzave', u kojoj vrhovnistvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji". II. Opce dobro

1905 U skladu s covjekovom drustvenom naravi, dobro svakoga nuzno je u vezi s opcim dobrom. A ovo se moze definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: Ne zivite odvojeni, povuceni sami u sebe, kao da ste vec opravdani, nego udruzujte se, da skupa trazite sto je za dobro svih.

1906 Pod pojmom `opce dobro' treba shvatiti "skup onih uvjeta drustvenog zivota koji skupinama i pojedincima omogucuju da potpunije i lakse dodju do vlastitog savrsenstva". Opce dobro tice se zivota svih. Ono zahtijeva razboritost od svakoga a jos vise od onih koji obnasaju sluzbu vlasti. U njemu je bitno troje.

1907 U prvom redu, ono pretpostavlja postivanje osobe kao takve. U ime opceg dobra javne vlasti su duzne postovati temeljna i neotudjiva prava ljudske osobe. Drustvo je duzno svakomu svom clanu dopustiti da ostvari vlastiti poziv. Napose, opce dobro sastoji se u uvjetima izvrsavanja naravnih sloboda koje su nenadomjestive da se ljudski poziv potpuno razvije: kao sto je pravo "da (svatko) djeluje prema ispravnoj normi svoje savjesti, pravo na zastitu privatnog zivota te na opravdanu slobodu, i na religioznom podrucju".

1908 Nadalje, opce dobro trazi drustveno blagostanje i razvitak same skupine. Razvitak je sazetak svih drustvenih duznosti. Dakako, na vlast spada da u ime opceg dobra prosudjuje izmedju raznovrsnih pojedinacnih interesa. No ona mora omoguciti svakome ostvariti sto mu je potrebno za doista ljudski zivot: hranu, odjecu, zdravlje, rad, odgoj i kulturu, prikladno obavjestavanje, pravo na osnivanje obitelji itd.

1909 Konacno, opce dobro ukljucuje mir, tj. postojanost i sigurnost pravednog poredka. Prema tome pretpostavlja da vlast, postenim sredstvima, jamci sigurnost drustva i njegovih clanova. Na opcem dobru se temelji pravo na zakonitu osobnu i zajednicku obranu.

1910 Ako je svakoj ljudskoj zajednici opce dobro ono po cemu se moze prepoznati kao takva, ono se najpotpunije ostvaruje u politickoj zajednici. Zadaca je drzave braniti i promicati opce dobro gradjanskog drustva, gradjana i posrednih tijela.

1911 Sve jace postaju uzajamne ovisnosti ljudi. One se pomalo protezu po svoj zemlji. Jedinstvo ljudske obitelji, koje objedinjuje bica s jednakim naravnim dostojanstvom, ukljucuje opce zajednicko dobro. Ono zahtijeva organizaciju zajednice naroda sposobnu "udovoljiti raznim potrebama ljudi, kako na podrucju drustvenog zivota u koji spadaju prehrana, zdravstvo, odgoj (...) tako i u nekim posebnim prilikama koje tu i tamo nastaju, kao sto je (...) potreba da se doskoci nevoljama izbjeglica ili da se pomogne iseljenicima i njihovim obiteljima".

1912 Opce dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: "Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno". Taj se red temelji na istini, izgradjuje se u pravdi, a ozivljava ljubavlju.

III. Odgovornost i sudjelovanje

1913 Sudjelovanje je dragovoljno i plemenito zalaganje osobe u drustvenim razmjenama. Svi moraju sudjelovati u promicanju opceg dobra, svatko prema polozaju koji zauzima i zadaci koju obnasa. Ta je duznost najuze povezana s dostojanstvom ljudske osobe.

1914 Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvacanjem zaduzenja za podrucja u kojima covjek preuzima osobnu odgovornost: po skrbi kojom se posvecuje odgoju vlastite obitelji, savjesnoscu kojom vrsi vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i drustva.

1915 Koliko je to moguce, gradjani moraju aktivno sudjelovati u javnom zivotu. Nacini tog sudjelovanja mogu biti razliciti, od jedne drzave do druge, od jedne uljudbe do druge. "Valja pohvaliti postupak onih drzava u kojima vecina gradjana, u istinskoj slobodi, sudjeluje u vodjenju javnih poslova".

1916 Kao i svaka eticka duznost, sudjelovanje svih na ostvarivanju opceg dobra ukljucuje neprestano obnavljano obracenje drustvenih partnera. Prijevare i druge smicalice kojima se neki izvlace od zakonskih naredaba i propisa drustvene duznosti, treba odlucno osuditi, jer su nespojivi sa zahtjevima pravednosti. Treba se brinuti o napretku ustanova koje sluze boljitku uvjeta ljudskog zivota.

1917 Koji obnasaju vlast, moraju podupirati vrijednosti koje privlace povjerenje clanova skupine i poticu da se covjek stavi u sluzbu sebi slicnima. Sudjelovanje pocinje odgojem i uljudbom. "S pravom mozemo smatrati da je buducnost covjecanstva u rukama onih koji budu znali buducim pokoljenjima pruziti razloge zivota i nade". Ukratko

1918 "Nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene" (Rim 13,1).

1919 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast da se ocuva i razvija.

1920 "Politicka zajednica i javna vlast temelje se na ljudskoj naravi i zato pripadaju redu koji je Bog ustanovio".

1921 Vlast se zakonito vrsi ako se trudi oko ostvarivanja opcega dobra drustva. Da to postigne, mora se sluziti moralno prihvatljivim sredstvima.

1922 Razlicitost politickih poredaka zakonita je uz uvjet da oni pridonose dobru zajednice.

1923 Politicka vlast mora se vrsiti unutar granica moralnog reda i jamciti uvjete djelovanja u slobodi.

1924 Opce dobro obuhvaca "skup onih uvjeta drustvenog zivota koji skupinama i pojedincima omogucuju da potpunije i lakse dodju do vlastitog savrsenstva".

1925 Za opce dobro bitno je troje: postovanje i promicanje temeljnih prava osobe; blagostanje ili razvitak duhovnih i vremenitih drustvenih dobara; mir i sigurnost skupine i njezinih clanova. DESET ZAPOVIJEDI BOZJIH

Knjiga Izlaska 20,2-17

Ja sam Gospodin, Bog tvoj,

koji sam te izveo

iz zemlje egipatske,

iz kuce ropstva.

Nemoj imati

drugih bogova uz mene.

Ne pravi sebi lika

ni oblicja

bilo cega sto je gore na nebu,

ili dolje na zemlji,

ili u vodama

pod zemljom.

Ne klanjaj im se,

niti im sluzi.

Jer ja, Gospodin,

Bog tvoj,

Bog sam ljubomoran.

Kaznjavam grijeh otaca

- na djeci do treceg

i cetvrtog koljena,

a iskazujem milosrdje

tisucama koji me ljube

i vrse moje zapovijedi.

Ne uzimaj uzalud

imena Gospodina,

Boga svoga,

jer Gospodin

ne oprasta onome

koji uzalud izgovara

ime njegovo.

Sjeti se da svetkujes

dan subotni.

Sest dana radi

i obavljaj sav svoj posao.

A sedmoga je dana

subota,

pocinak posvecen Gospodinu,

Bogu tvojemu.

Tada nikakva posla nemoj raditi:

ni ti, ni sin tvoj, ni kci tvoja,

ni sluga tvoj, ni sluskinja tvoja,

ni zivina tvoja, niti dosljak

koji se nadje unutar tvojih vrata.

Ta i Gospodin je sest dana

stvarao nebo, zemlju i more

i sve sto je u njima,

a sedmoga je dana pocinuo.

Stoga je Gospodin blagoslovio

i posvetio dan subotni.

Postuj oca svoga i majku svoju,

da imadnes dug zivot

na zemlji koju ti dâ

Gospodin, Bog tvoj.

Ne ubij!

Ne ucini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoci lazno

na bliznjega svoga!

Ne pozeli

kuce bliznjega svoga!

Ne pozeli

zene bliznjega svoga;

ni sluge njegova,

ni sluskinje njegove,

ni vola njegova, ni magarca,

niti ista

sto je bliznjega tvoga!

Ponovljeni zakon 5,6-21

Ja sam Gospodin, Bog tvoj,

koji sam te izveo iz zemlje egipatske,

iz kuce ropstva.

Nemoj imati drugih bogova uz mene

Ne uzimaj uzalud

imena Gospodina,

Boga svoga

Dan subotni obdrzavaj

i svetkuj

Postuj oca svoga i majku svoju

Ne ubij!

Ne ucini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoci lazno

na bliznjega svoga.

Ne pozeli zene bliznjega svoga!

Ne pozeli ista

sto je bliznjega tvoga.

Vjeronaucna formula

Ja sam Gospodin Bog tvoj:

1. Nemoj imati drugih

bogova uz mene.

2. Ne izusti imena Gospodina

Boga svoga uzalud.

3. Spomeni se da svetkujes

dan Gospodnji.

4. Postuj oca i majku (da dugo

zivis i dobro ti bude na zemlji)

5. Ne ubij!

6. Ne sagrijesi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lazna svjedocanstva (na bliznjega svoga).

9. Ne pozeli zene bliznjega svoga.

10. Ne pozeli nikakve tudje stvari.