Clanak 3.

DRUSTVENA PRAVEDNOST

1928 Drustvo osigurava drustvenu pravednost ostvarujuci uvjete koji omogucuju udruzenjima i pojedincima postizavanje onoga na sto imaju pravo po svojoj prirodi i po svom pozivu. Drustvena je pravednost povezana s opcim dobrom i s vrsenjem autoriteta.

I. Postivanje ljudske osobe

1929 Drustvena pravednost moze se postici samo postivanjem transcen-dentnog dostojanstva covjekove osobe. Osoba predstavlja posljednji cilj drustva koje je na nju usmjereno: Stvoritelj nam je povjerio da branimo i unapredjujemo dostojanstvo ljudske osobe; za to su strogo i odgovorno zaduzeni muskarci i zene u svakoj povijesnoj prilici. 1930 Postivanje ljudske osobe ukljucuje postivanje prava sto proistjecu iz njezina dostojanstva po stvaranju. Ta su prava starija od drustva i drustvu se namecu. Ona su temelj moralne zakonitosti svakog autoriteta: drustvo koje ih izigrava ili odbija da ih u svom pozitivnom zakonodavstvu prizna, potkapa vlastitu moralnu zakonitost. Ako nedostaje takvo postivanje, vlast se moze osloniti jedino na silu ili prisilu kako bi zadobila posluh svojih podanika. Zadaca je Crkve dozivati u pamet ljudima dobre volje ta prava i razlikovati ih od zloporabnih ili krivih zahtjeva.

1931Postivanje ljudske osobe ne smije niposto zanemariti ovo nacelo: "Svatko mora svoga bliznjega, ne izuzimajuci nikoga, smatrati kao "svoj drugi ja", vodeci brigu o njegovu zivotu i sredstvima koja su potrebna za dostojan zivot". Nikoje zakonodavstvo nije kadro samo po sebi rasprsiti strahove, predrasude, nagnuca na oholost i egoizam koji prijece uspostavu doista bratskog drustva. Takva se ponasanja mogu prevladati samo s ljubavlju koja u svakom covjeku gleda "bliznjega", brata.

1932 Duznost biti bliznji drugima i djelatno im sluziti postaje jos hitnijom ako su ovi, pod bilo kojim vidom, posebno potrebni. "Zaista, kazem vam, sto god uciniste jednomu od ove moje najmanje brace, meni uciniste" (Mt 25,40).

1933 Ova ista duznost odnosi se i na one koji misle i djeluju drugacije nego mi. Kristov nauk ide dotle da zahtijeva oprastanje uvreda. On prosiruje na sve neprijatelje zapovijed ljubavi, koja predstavlja novi zakon. Oslobodjenje u duhu Evandjelja nespojivo je s mrznjom prema neprijatelju ukoliko je osoba, ali ne i s mrznjom prema zlu koje on kao neprijatelj pocinja.

II. Jednakost i razlike medju ljudima

1934 Svi su ljudi stvoreni na sliku jednoga Boga, obdareni su istom razumnom dusom te imaju istu narav i isto porijeklo. Otkupljeni zrtvom Kristovom, svi su pozvani da sudjeluju u istom bozanskom blazenstvu: svi dakle uzivaju jednako dostojanstvo.

1935 Jednakost medju ljudima bitno pociva na njihovu osobnom dosto-janstvu i na pravima sto odatle proistjecu: Svaku diskriminaciju u temeljnim pravima osobe (...) zbog spola, rase, boje, drustvenoga polozaja, jezika ili vjere treba prevladati i dokinuti, jer se protivi Bozjem naumu. 1936 Covjek dolazeci na svijet ne raspolaze svime sto mu je potrebno za razvoj tjelesnog i duhovnog zivota. Potrebni su mu drugi. Postoje razlicitosti vezane s dobi, s fizickim mocima, s umnim i moralnim svojstvima, s naslijedjenim drustvenim polozajem, s raspodjelom bogatstva. "Talenti" nisu raspodijeljeni podjednako.

1937 Te razlike ulaze u Bozji naum jer Bog hoce da svatko od drugih prima sto mu treba i da oni koji imaju osobite "talente" upotrebljavaju ih u korist onih koji su ih potrebni. Razlicitost potice, a cesto i obvezuje osobe na velikodusje, na dobrohotnost i uzajamnost; podstice kulture na uzajamno obogacivanje.

Ja raspodjeljujem vrline tako razlicito da ne dajem svakomu sve, nego ovome jednu, a onome drugu (...) Jednom dajem poglavito ljubav, drugom pravednost, drugom opet poniznost, a onome zivu vjeru (...) I tako sam razdao mnoge darove, milosti i kreposti, duhovne i vremenite, s takvom raznolikoscu da nisam samo jednoj osobi dao sve, kako biste bili prisiljeni na uzajamnu ljubav (...) Htjedoh da svatko treba drugoga te svi budu moji posluzitelji u dijeljenju milosti i darova sto su ih od mene primili. 1938 Ima takodjer nepravednih nejednakosti koje pogadjaju milijune muskaraca i zena. One su u otvorenoj suprotnosti s Evandjeljem: Jednako dostojanstvo osoba zahtijeva da se stvore covjecniji i pravedniji uvjeti za zivot. Prevelike ekonomske i drustvene nejednakosti medju clanovima i narodima jedne te iste ljudske obitelji izazivaju sablazan i protive se drustvenoj pravednosti, pravicnosti, dostojanstvu ljudske osobe kao i drustvenom i medjunarodnom miru.

III. Ljudska solidarnost

1939 Nacelo solidarnosti, oznaceno i imenom "prijateljstva" ili "socijalne ljubavi", izravan je zahtjev ljudskog i krscanskog bratstva: Zabluda je danas dosta rasirena, sto se zaboravlja zakon ljudske solidarnosti i ljubavi, zakon sto nam ga s jedne strane diktira i namece zajednicko porijeklo i jednakost razumne naravi vlastite svim ljudima, kojem mu drago narodu pripadali, a s druge strane otkupiteljska zrtva koju je Isus Krist na zrtveniku kriza prinesao svom nebeskom Ocu u korist gresnog covjecanstva. 1940 Ta se solidarnost izrazava osobito u rasporedbi dobara i nagradi za rad. Ona pretpostavlja i zalaganje za pravedniji drustveni poredak u kojemu bi se napetosti bolje prevladale a sukobi lakse nasli dogovorno rjesenje.

1941 Drustveni i gospodarski problemi mogu se rijesiti samo uz suradnju svih oblika solidarnosti: solidarnosti uzajamne izmedju siromasnih, izmedju siromasnih i bogatih, izmedju samih radnika, izmedju poslodavaca i zaposlenih, solidarnost izmedju nacija i naroda. Ta medjunarodna solidarnost zahtjev je moralnog reda. O njoj dobrim dijelom ovisi mir svijeta.

1942 Krepost solidarnosti nadilazi podrucje materijalnih dobara. Sireci duhovna dobra vjere, Crkva je uz to pogodovala razvitku vremenitoga blagostanja i cesto mu otvarala nove putove. Tako se kroz vjekove ispunjala rijec Gospodinova: "Trazite najprije kraljevstvo Bozje i pravednost njegovu, a sve ce vam se ostalo nadodati" (Mt 6,33): Vec dvije tisuce godina u dusi Crkve zivi i snazno djeluje onaj osjecaj koji je, sve do heroizma ljubavi, potakao i jos uvijek potice monahe zemljoradnike, osloboditelje robova, dvoritelje bolesnika, vjerovjesnike, pronositelje civilizaje i kulture svim narastajima i svim narodima kako bi se stvorili drustveni uvjeti koji ce omoguciti svima zivot dostojan covjeka i krscanina.

Ukratko

1943 Drustvo jamci drustvenu pravednost kad ostvaruje uvjete koji udruzenjima i pojedincima omogucuju postici ono na sto imaju pravo.

1944 Postivanje ljudske osobe vodi tome da u drugomu promatramo "svoj drugi ja". To ukljucuje postivanje temeljnih prava sto proistjecu iz nutarnjeg dostojanstva osobe.

1945 Jednakost ljudi temelji se na njihovu osobnom dostojanstvu i na pravima sto odatle proistjecu.

1946 Razlike medju osobama jesu u Bozjem planu jer on hoce da trebamo jedni druge. One moraju poticati na ljubav.

1947 Jednako dostojanstvo ljudskih osoba trazi napor za smanjenjem pretjeranih drustvenih i ekonomskih nejednakosti. Ono potice da se uklone nepravedne nejednakosti.

1948 Solidarnost je prava krscanska krepost. Ona ostvaruje uzajamnost u duhovnim dobrima jos vise nego u materijalnima.

TRECE POGLAVLJE

BOZJE SPASENJE: ZAKON I MILOST

1949 Covjek, pozvan na blazenstvo, ali ranjen grijehom, potreban je Bozjega spasenja. Bozanska mu se pomoc pruza u Kristu, po zakonu koji ga upravlja i po milosti koja ga podrzava: (...) sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,12-13).

Clanak 1.

MORALNI ZAKON

1950 Moralni je zakon djelo bozanske Mudrosti. Mozemo ga, u biblij-skom smislu, oznaciti kao ocinsku pouku, kao Bozju pedagogiju. Propisuje covjeku putove, pravila zivotnog ponasanja koja vode k obecanom blazenstvu; zabranjuje stranputice zla koje udaljuju od Boga i od njegove ljubavi. U isto je vrijeme strog u svojim propisima, a sladak u svojim obecanjima.

1951 Zakon je pravilo ponasanja koje je nadlezna vlast izdala na opce dobro. Moralni zakon pretpostavlja razumski poredak sto ga je medju stvorovima, za njihovo dobro i u vidu njihova cilja, uspostavila Stvoriteljeva svemoc, mudrost i dobrota. Svaki zakon nalazi svoju prvu i posljednju istinu u vjecnom zakonu. Razum proglasuje i odredjuje zakon kao svojevrsno ucesce u Providnosti zivoga Boga, Stvoritelja i Otkupitelja sviju. "Uredba razuma, evo, to se zove zakonom". Jedini se covjek medju svim zivim bicima moze ponositi da je bio dostojan primiti od Boga zakon; kao zivo bice obdareno razumom, sposobno spoznavati i razlucivati, covjek ce uredjivati svoje ponasanje sluzeci se svojom slobodom i svojim razumom - u poucljivu posluhu onome koji mu je sve povjerio. 1952 Izrazi su moralnoga zakona razliciti, a medjusobno su svi uskladjeni: vjecni zakon, u Bogu, kao izvor svih zakona; prirodni zakon; objavljeni zakon sto obuhvaca Stari zakon i Novi ili Evandjeoski zakon, i napokon gradjanski i crkveni zakoni.

1953 Moralni zakon nalazi u Kristu svoju puninu i svoje jedinstvo. Isus Krist je kao osoba put savrsenstva. On je dosvrsetak Zakona jer samo on naucava i daje pravednost Bozju: "Jer dovrsetak zakona je Krist - na opravdanje svakomu koji vjeruje" (Rim 10,4).

I. Prirodni moralni zakon

1954 Covjek ucestvuje u mudrosti i dobroti Stvoritelja koji mu daje da bude gospodar svojih cina, sposoban da se usmjeruje prema istini i dobru. Prirodni zakon je izraz izvornog moralnog osjecaja koji omogucuje covjeku da razumom razlucuje sto je dobro, sto li zlo,sto li istina a sto laz: Prirodni je zakon upisan i uklesan u dusu svih i svakoga pojedinog covjeka; to je zapravo sam ljudski razum koji nalaze ciniti dobro, a zabranjuje grijeh (...) Ipak, taj nalog ljudskog uma ne bi mogao imati snagu zakona kad ne bi bio glas i tumac jednog viseg uma kojemu treba da se nas duh i nasa sloboda podloze. 1955 "Bozanski i prirodni" zakon pokazuje covjeku kojim mu je putem ici da izvrsi dobro i postigne svoj cilj. Prirodni zakon naznacuje prva i bitna pravila koja upravljaju moralnim zivotom. Oslonac mu je teznja i podloznost Bogu, izvoru i sucu svakoga dobra, kao i osjecaj za drugoga kao sebi jednakoga. U svojim poglavitim zapovijedima taj je zakon izlozen u Dekalogu. A zove se prirodni zakon, ne u odnosu s prirodom nerazumnih bica, nego zato sto je razum, koji ga proglasuje, vlastit ljudskoj prirodi. Gdje su dakle upisana ta pravila, ako ne u knjizi onoga svjetla sto se zove Istinom? Odatle, dakle, proistjece svaki pravedan zakon te se upisuje u srce covjeka koji odjelotvoruje pravednost, ne useljujuci se u njega nego kao utiskujuci se u njega, kao sto slika prelazi s pecata u vosak, ne napustajuci pecat.

Prirodni zakon i nije drugo nego svjetlo razuma u nas od Boga uliveno. Zahvaljujuci tome spoznajemo sto nam je ciniti i cega nam se kloniti. To svjetlo ili taj zakon sam je Bog darovao stvorenju. 1956 Buduci da je prisutan u srcu svakog covjeka i zasnovan razumom, prirodni je zakon sveopci u svojim zapovijedima: autoritet mu se proteze na sve ljude. On izrazava dostojanstvo osobe i utemeljuje njezina osnovna prava i duznosti: Doista postoji pravi zakon: to je ispravan razum; sukladan je s naravi i nalazi se u svim ljudima; nepromjenljiv je i vjecan; njegove zapovijedi iziskuju duznost, njegove zabrane cuvaju od zablude (...) Zlocin je zamijeniti ga protivnim zakonom; zabranjeno je ne izvrsiti ma i jednu njegovu odredbu; nitko nema prava da ga posve dokine. 1957 Primjena prirodnoga zakona vrlo je raznolika; moze zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima zivota, vec prema mjestima, razdoblju i okolnostima. Ipak, u raznolicju kulturâ prirodni zakon ostaje pravilom sto ljude povezuje medju sobom i nalaze im, uza sve neizbjezive razlike, opca nacela.

1958 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan usred svih povijesnih mijena; odolijeva svemu razvoju ideja i obicaja i podrzava njihov napredak. Norme koje ga izrazavaju ostaju sustinski valjane. Pa i kad mu se nacela zanijecu, njega se ne moze unistiti ili covjeku iscupati iz srca. Uvijek ponovno iskrsava u zivotu pojedinaca i drustva: Kradju zacijelo, Gospodine, kaznjava tvoj zakon, a tako i zakon upisan u srcima ljudskim koji ni njihova zloca ne moze izbrisati. 1959 Prirodni zakon, kao vrlo dobro djelo Stvoriteljevo, pruza cvrste temelje na kojima covjek moze sagraditi zgradu moralnih pravila koja ce upravljati njegovim opredjeljenjima. On postavlja i nezaobilazan moralni temelj za izgradnju ljudske zajednice. Napokon osigurava nuzni temelj za gradjanski zakon koji se na nj nadovezuje bilo razmisljanjem koje izvlaci posljedice iz nacela prirodnoga zakona, bilo dopunama pozitivne i pravne naravi.

1960 Zapovijedi prirodnoga zakona ne uocavaju svi jasno i neposredno. U sadasnjem stanju, covjeku gresniku potrebne su milost i objava kako bi vjerske i moralne istine mogli upoznati "svi, bez teskoca, s cvrstom sigurnoscu i bez primjese zablude". Prirodni zakon pruza objavljenom Zakonu i milosti temelj od Boga pripravljen i uskladjen s djelovanjem Duha Svetoga.

II. Stari zakon

1961 Bog, nas Stvoritelj i Otkupitelj, izabrao je sebi Izraela kao svoj narod i objavio mu svoj Zakon, pripravljajuci tako dolazak Kristov. Mojsijev zakon izrazava mnoge istine koje su po prirodi dostupne razumu. One su potvrdjene i provjerene u sklopu Saveza spasenja.

1962 Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi su moralni propisi sazeti u Deset zapovijedi. Zapovijedi Dekaloga postavljaju temelje pozivu covjeka, stvorena na sliku Bozju; zabranjuju sto se protivi ljubavi prema Bogu i bliznjemu i propisuju sto je njoj bitno. Dekalog je svjetlo ponudjeno savjesti svakoga covjeka da mu ocituje poziv i putove Bozje i da ga brani nasuprot zla: Bog je zapisao na ploce Zakona ono sto ljudi nisu umjeli citati u svojim srcima. 1963 Po krscanskoj predaji, taj je Zakon, iako svet, duhovan i dobar, jos nesavrsen. Kao pedagog naznacuje sto treba ciniti, ali po sebi ne pruza moc, milost Duha Svetoga za svoje opsluzivanje. Zbog grijeha, koji ne moze ukloniti, ostaje zakonom robovanja. Po svetom Pavlu, osobita mu je uloga da pokazuje i ocituje grijeh sto u ljudskom srcu pobudjuje "zakon pozude". Ipak taj Zakon predstavlja prvi stupanj na putu Kraljevstva. Pripravlja i raspolaze izabrani narod i svakoga krscanina za obracenje i za vjeru u Boga Spasitelja. Pruza nauk sto kao Rijec Bozja ostaje zauvijek.

1964 Stari zakon je priprava na Evandjelje. "Zakon je prorostvo i pedagogija buducih stvarnosti". Prorokuje i pretkazuje djelo izbavljenja od grijeha koje ce izvrsiti Krist te Novom zavjetu pruza slike, "tipove", simbole koji izrazavaju zivot po Duhu. Taj Zakon napokon nalazi dopunu u nauku mudrosnih i prorockih knjiga koje ga usmjeruju prema Novom savezu i kraljevstvu nebeskom. Bilo je (...) u Starom zavjetu dusa punih ljubavi i milosti Duha Svetoga koje su ocekivale nadasve ispunjenje duhovnih i vjecnih obecanja. Pod tim vidom te su duse pripadale novom zakonu. Naprotiv, i u Novom zavjetu ima ljudi tjelesnih koji jos nisu prispjeli k savrsenstvu novoga zakona te ih ka kreposnim cinima treba privoditi strahom od kazni i obecanjima zemaljskih dobara. Ipak, Stari zakon, makar je sadrzavao zapovijedi ljubavi, nije bio kadar pruziti i milost Duha Svetoga po kojemu je "ljubav Bozja razlivena u srcima nasim" (Rim 5,5).

III. Novi zakon ili Evandjeoski zakon

1965 Novi zakon ili Evandjeoski zakon predstavlja ovozemaljsko savrsenstvo bozanskog zakona, prirodnog i objavljenog. Djelo je Kristovo, a izrazen je osobito u Besjedi na gori; djelo je i Duha Svetoga, po kojemu postaje nutarnjim zakonom ljubavi: "Sklopit cu s domom Izrelovim (...) novi savez (...) Zakone cu svoje staviti u dusu njihovu i upisati ih u njihova srca; i bit cu Bog njihov, a oni narod moj" (Heb 8,8.10).

1966 Novi zakon je milost Duha Svetoga, dana vjernicima po vjeri u Krista. On djeluje po ljubavi, sluzi se Gospodinovom Besjedom na gori da nas nauci sto treba ciniti, i sakramentima da nam priopci milost da to vrsimo: Tko zeli razmisljati s poboznoscu i razumijevanjem Besjedu sto ju je nas Gospodin proglasio na gori, kako se cita u Matejevu evandjelju, bez sumnje ce u njoj naci povelju krscanskog zivota ... Ta Besjeda doista sadrzi sve norme prikladne za krscanski zivot.

1967 Evandjeoski zakon "dopunja" Stari zakon, prociscava ga, premasuje i dovodi do savrsenstva. U "blazenstvima" dopunja Bozja obecanja, uzdizuci ih i usmjerujuci "Kraljevstvu nebeskom". Obraca se onima koji su raspolozeni da vjerom prihvate tu novu nadu, a to su siromasni, ponizni, ozalosceni, cisti srcem, progonjeni zbog Krista utiruci tako iznenadjujuce putove Kraljevstva.

1968 Evandjeoski zakon usavrsuje zapovijedi Zakona. Gospodinova Besjeda na gori niposto ne dokida niti obezvredjuje moralne propise Staroga zakona, nego im otkriva skrivene vrijednosti i otvara nove zahtjeve; osvjetljuje svu njihovu bozansku i ljudsku istinu. Ne dodaje novih izvanjskih propisa, nego dopire do obnove samoga korijena djelovanja, srca, tamo gdje covjek izabire izmedju cistog i necistog, gdje se oblikuju vjera, ufanje i ljubav i s njima sve druge kreposti. Tako Evandjelje dovodi Zakon do punine nasljedovanjem savrsenosti Oca nebeskoga, oprastanjem neprijateljima i molitvom za progonitelje, po uzoru Bozjeg velikodusja.

1969 Novi zakon vrsi religijske cine: milostinju, molitvu i post, usmjerujuci ih "Ocu koji vidi u skrovitosti", nasuprot zelji "da ljudi vide". Molitva toga zakona jest Ocenas.

1970 Evandjeoski zakon ukljucuje odlucan izbor izmedju "dva puta" te izvrsivanje rijeci Gospodinovih; sazet je u "zlatnom pravilu": "Sve sto zelite da ljudi vama cine, cinite i vi njima." To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7,12).

Sav Evandjeoski zakon obuhvacen je "novom zapovijedi" Isusovom (Iv 13,34) da ljubimo jedni druge kao sto je on nas ljubio.

1971 Gospodnjoj Besjedi na gori prikladno je dodati moralnu katehezu apostolskih pouka.Ta pouka apostolskim autoritetom prenosi Gospo-dinovo ucenje, osobito izlaganjem kreposti sto proistjecu iz vjere u Krista, a oduhovljuje ih ljubav kao poglaviti dar Duha Svetoga: "Ljubav nehinjena! (...) Srdacno se ljubite pravim bratoljubljem! (...) U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritjecite u pomoc svetima u nuzdi, gajite gostoljubivost" (Rim 12,9-13). Ta nas kateheza uci kako rjesavati slucajeve savjesti u svjetlu naseg odnosa s Kristom i sa Crkvom.

1972 Novi zakon zove se zakon ljubavi jer nas navodi da djelujemo iz ljubavi koju ulijeva Duh Sveti, vise nego iz straha; zakon milosti jer, po vjeri i sakramentima, pruza milosnu snagu za djelovanje; zakon slobode jer nas oslobadja od obrednih i zakonskih propisa Staroga zakona te nas privodi da sami od sebe djelujemo pod poticajem ljubavi i tako nas iz stanja roba "koji ne zna sto radi njegov gospodar" prenosi u stanje prijatelja, "jer vam priopcih sve sto sam cuo od Oca svoga" (Iv 15,15), stovise u stanje sina bastinika.

1973 Novi zakon osim svojih zapovijedi obuhvaca i evandjeoske savjete. Tradicionalno razlikovanje izmedju Bozjih zapovijedi i evandjeoskih savjeta ustanovljeno je u odnosu na ljubav, koja je savrsenstvo krscanskog zivota. Zapovijedi idu za tim da uklone sto je nespojivo s ljubavlju. Savjeti zele ukloniti i ono sto nije u suprotnosti s ljubavlju, ali moze predstavljati zapreku za njezin razvoj.

1974 Evandjeoski savjeti izrazavaju zivu puninu ljubavi, uvijek nezadovoljne sto ne daje vise. Svjedoce o njezinu poletu i poticu nas na duhovnu spremnost. Savrsenstvo Novoga zakona sastoji se bitno u zapovijedima ljubavi prema Bogu i bliznjemu. Savjeti naznacuju izravnije putove, uspjesnija sredstva, a provode se u skladu sa zvanjem pojedinoga covjeka: Bog ne zeli da svi opsluzuju sve savjete, nego samo one koji su im primjereni, vec prema razlicitosti osoba, vremena, prilika i snaga, kako to zahtijeva ljubav; ljubav je naime kraljica svih kreposti, svih zapovijedi, svih savjeta, jednom rijecju svega zakona i svega krscanskoga djelovanja, pa svima dodjeljuje mjesto, red, vrijeme, vrijednost.

Ukratko

1975 Po Svetom pismu, zakon je ocinska pouka Bozja kojim se covjeku propisuju putovi k obecanom blazenstvu, a zabranjuju stranputice zla.

1976 "Zakon je razumna zapovijed, usmjerena na opce dobro, i proglasena od nadlezne vlasti".

1977 Krist je svrsetak zakona; on jedini naucava i daje pravednost Bozju.

1978 Prirodni zakon predstavlja udionistvo covjeka, stvorena na sliku svoga Stvoritelja, u mudrosti i dobroti Bozjoj. Izrazaj je dostojanstva ljudske osobe i temelj njezinih prava i temeljnih duznosti.

1979 Prirodni je zakon nepromjenljiv i postojan u povijesti. Norme koje ga izrazavaju ostaju sustinski valjane. Taj zakon predstavlja nuzdan temelj za moralni poredak i gradjanski zakon.

1980. Stari zakon prvi je stupanj Objavljenog zakona. Njegovi moralni propisi sazeti su u Deset zapovijedi.

1981 Mojsijev zakon sadrzi mnoge istine koje su po prirodi dostupne razumu. Bog ih je objavio jer ih ljudi nisu umjeli citati u svom srcu.

1982 Stari zakon je priprava za Evandjelje.

1983 Novi zakon je milost Duha Svetoga koju primamo po vjeri u Krista, sto djeluje po ljubavi. Taj je zakon poglavito izrazen u Gospodinovoj Besjedi na gori i sluzi se sakramentima da nam udijeli milost.

1984 Evandjeoski zakon dopunja, nadilazi i dovodi do savrsenstva Stari zakon: njegova obecanja po blazenstvima kraljevstva nebeskog, a njegove zapovijedi preobrazbom samoga korijena djelovanja, ljudskoga srca.

1985 Novi zakon je zakon ljubavi, zakon milosti, zakon slobode.

1986 Novi zakon, osim zapovijedi, sadrzi evandjeoske savjete. "Svetosti Crkve na osobit nacin pogoduju mnogi savjeti koje Gospodin u Evandjelju predlaze svojim ucenicima da ih vrse".

Clanak 2.

MILOST I OPRAVDANJE

I. Opravdanje

1987 Milost Duha Svetoga ima moc da nas opravda, to jest ocisti od nasih grijeha i udijeli nam "pravednost Bozju po vjeri u Krista Isusa" (Rim 3,22) i po krstenju: Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da cemo i zivjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrisen od mrtvih, vise ne umire, smrt njime vise ne gospoduje. Sto umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a sto zivi, zivi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a zivima Bogu u Kristu Isusu (Rim 6,8-11). 1988 Snagom Duha Svetoga sudjelujemo u muci Kristovoj umiruci grijehu, i u njegovu uskrsnucu radjajuci se na nov zivot; udovi smo njegova Tijela, Crkve, i loze pricijepljene njemu, Trsu: Po Duhu smo svi mi ucesnici Bozji (...) Imamo udjela u bozanskoj naravi po ucescu na Duhu (...) Eto, zasto Duh cini bozanskima one u kojima je nazocan! 1989 Prvo je djelo milosti Duha Svetoga obracenje, kojemu je plod opravdanje, kako je Isus navijestio na pocetku Evandjelja: "Obratite se jer je blizu Kraljevstvo Bozje" (Mt 4,17). Na poticaj milosti, covjek se okrece prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oprostenje i pravednost odozgor. "Opravdanje (...) nije tek otpustanje grijeha nego je i posvecenje i obnova unutrasnjega covjeka".

1990 Opravdanje oslobadja covjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Bozjoj te cisti njegovo srce. Opravdanje je posljedica inicijative Bozjeg milosrdja, Boga koji pruza oprostenje. Ono pomiruje covjeka s Bogom. Izbavlja od ropstva grijeha i ozdravlja.

1991 Opravdanje je u isto vrijeme prihvacanje Bozje pravednosti po vjeri u Krista Isusa. Ovdje pravednost oznacuje ispravnost bozanske ljubavi. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u nasa srca vjera, ufanje i ljubav i daje nam se posluh Bozjoj volji.

1992 Opravdanje nam je zasluzeno mukom Krista koji se na krizu prinio kao zrtva ziva, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilistem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suoblicava s pravednoscu Boga koji nas snagom svoga milosrdja cini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Bozja i Kristova te dar zivota vjecnoga: Sada se izvan Zakona ocitovala pravednost Bozja posvjedocena Zakonom i Prorocima - pravednost Bozja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagrijesili i potrebna im je slava Bozja; opravdani su besplatno, njegovom miloscu po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izlozio da krvlju svojom bude pomiriliste po vjeri. Htio je tako ocitovati svoju pravednost kojom je u svojoj bozanskoj strpljivosti propustao dotadasnje grijehe; htio je ocitovati svoju pravednost u sadasnje vrijeme - da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove (Rim 3,21-26). 1993 Opravdanje uspostavlja suradnju izmedju milosti Bozje i covjekove slobode. Ta se covjekova suradnja izrazava pristankom vjere uz Rijec Bozju koja covjeka zove k obracenju, i u ljubavi koja sudjeluje s poticajem Duha Svetoga koji covjeka pretjece i cuva. Bog dotice srce covjekovo svjetloscu Duha Svetoga tako da covjek niti ostaje posve nedjelatan kada se podlaze nadahnucu, koje dakako moze i odbiti, niti se bez bozanske milosti, samom svojom slobodnom voljom, moze pripraviti za pravednost pred Bogom. 1994 Opravdanje je najizvrsnije djelo Bozje ljubavi koja se ocitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sveti Augustin smatra da je "opravdanje bezboznika vece djelo od stvaranja neba i zemlje" jer "nebo ce i zemlja proci, dok spasenje i opravdanje izabranika nece proci nikada". On takodjer misli da opravdanje gresnika nadvisuje samo stvaranje andjela u pravednosti, jer ocituje vece milosrdje.

1995 Duh Sveti je nutarnji ucitelj. Darivajuci zivot "unutrasnjem covjeku" (Rim 7,22; Ef 3,16), opravdanje ukljucuje posvecenje cijeloga bica: Kao sto nekoc predadoste udove svoje za robove necistoci i bezakonju - do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti - do posvecenja. (...) Sada pak posto ste oslobodjeni grijeha i postali sluge Bozje, imate plod svoj za posvecenje, a svrsetak - zivot vjecni (Rim 6,19.22).

II. Milost

1996 Nase opravdanje dolazi od Bozje milosti. Milost je naklonost, nicim zasluzena pomoc koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kceri Bozje, posinci, sudionici bozanske naravi i zivota vjecnoga.

1997 Milost je sudjelovanje u Bozjemu zivotu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga zivota. Po krstenju krscanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao "posinak" i on moze Boga nazivati "Ocem", u jedinstvu sa Sinom jedinorodjenim. On prima zivot Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.

1998 Taj poziv na zivot vjecni je nadnaravan. Ovisi posvema o nicim zasluzenoj Bozjoj inicijativi jer nam samo Bog moze objaviti i darovati samoga sebe. Premasuje sposobnost covjekova razuma i moci njegove volje kao i svakoga drugog stvora.

1999 Milost Kristova je nezasluzen dar kojim nam Bog dariva svoj zivot, sto nam ga u dusu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvecujuca) ili pobozanstvenjujuca milost, koju primamo na krstenju. Ona je u nama izvor djela posvecenja: Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle' nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor 5,17-18).

2000 Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje sto usavrsuje dusu osposobljujuci je da zivi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da zivimo i djelujemo prema bozanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje oznacuju Bozje zahvate bilo na pocetku obracenja, bilo u toku djela posvecenja. 2001 Vec i sama pripravnost covjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrzi nasu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvecenju po ljubavi. Ono sto je u nama otpoceo Bog privodi k ispunjenju: "On doista otpocinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovrsava djelo, sudjelujuci s pokretima nase volje koja je vec obracena". I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujuci s Bogom koji djeluje pretjecuci nas svojim milosrdjem. Pretjece nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni ocvrsnemo. Pretjece nas da bi nas pozvao i pratit ce nas da nas proslavi. Pretjece nas da bismo u poboznosti zivjeli, a pratit ce nas da bismo s njime vjecno zivjeli, jer zasigurno bez njega ne mozemo nista. 2002 Slobodna Bozja inicijativa zahtijeva slobodan covjekov odgovor ; Bog je covjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivsi ga, uz slobodu, sposobnoscu da ga upozna i ljubi. Dusa istom po slobodi moze uci u zajednistvo ljubavi. Bog neposredno dotice i izravno covjeku srce pokrece. Stavio je u covjeka teznju za istinom i dobrom koju samo on moze zadovoljiti. Obecanja "zivota vjecnoga" odgovaraju toj teznji, iznad svake nade: Ti si poslije svojih djela, koja su bila veoma dobra, pocinuo sedmi dan (...) To nam je glas tvoje Knjige htio proreci da i mi poslije svojih djela, koja su samo zato veoma dobra sto si nam ih ti dao, treba da pocinemo u tebi u subotu vjecnoga zivota. 2003 Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas cini pravednima i posvecuje. Ali milost obuhvaca i darove sto nam ih Duh daje da nas pridruzi svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite razlicitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti sto se nazivaju i "karizme" po grckoj rijeci sto je rabi sveti Pavao, a znaci blagonaklonost, nezasluzeni dar, dobrocinstvo.Koja god im bila narav, katkada i izvanredna, kao sto je dar cudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opce dobro Crkve. One su u sluzbi ljubavi koja izgradjuje Crkvu.

2004 Medju posebnim milostima uputno je spomenuti staleske milosti koje prate vrsenje odgovornih duznosti krscanskog zivota i sluzbi u krilu Crkve: Dare pak imamo razlicite po milosti koja nam je dana; je li to prorokovanje - neka je primjereno vjeri; je li sluzenje - neka je u sluzenju; je li poucavanje - u poucavanju; je li hrabrenje - u hrabrenju; tko dijeli, neka je darezljiv; tko je predstojnik - revan; tko iskazuje milosrdje - radostan! (Rim 12,6-8). 2005 Milost izmice nasem iskustvu jer spada u nadnaravni red i tek se vjerom moze upoznati. Stoga se ne mozemo pozivati na svoje osjecaje i svoja djela da bismo zakljucili da smo opravdani i spaseni. Ipak, po rijeci Gospodinovoj: "Po njihovim cete ih plodovima prepoznati" (Mt 7,20), promatranje Bozjih dobrocinstava u nasem zivotu i u zivotu svetaca pruza nam jamstvo da milost u nama djeluje i potice nas na sve vecu vjeru i na stav zaufana siromastva. Jedan od najljepsih iskaza takva raspolozenja duse jest odgovor sv. Ivane Arske na izazovno pitanje svojih crkvenih sudaca: "Upitana da li znade da li je u milosti Bozjoj, odgovori: Ako nisam, Bog zeli da budem; ako jesam, Bog me zeli u njoj sacuvati". III. Zasluga Tebe slavi zbor svetih, i ti nagradjujuci njihove zasluge, nagradjujes darove svoje. 2006 Rijec "zasluga" opcenito oznacuje duznu naplatu sto ga zajednica ili drustvo daje nekom svom clanu za djelo, prosudjeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zasluzuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po nacelu jednakosti koje joj je pravilo.

2007 U odnosu prema Bogu, u strogo pravnom smislu, covjek ne moze imati zasluga. Izmedju njega i nas postoji nerazmjerna nejednakost jer smo mi od njega kao Stvoritelja sve primili.

2008 Covjekova zasluga pred Bogom u krscanskom zivotu pociva na tome sto je Bog slobodno odlucio covjeka pridruziti djelu svoje milosti. Ocinska djelatnost Bozja pretjece svojim nadahnucem, i na to se covjekovo slobodno djelovanje nadovezuje suradnjom, tako te zasluge za dobra djela treba pripisati najprije Bozjoj milosti, a onda vjerniku. I sama covjekova zasluga, uostalom, pripada Bogu jer je dobrim djelima u Kristu izvor Duh Sveti svojim nadahnucima i pomaganjem.

2009 Buduci da nas nase posinastvo po milosti cini sudionicima bozanske naravi, ono nam moze, po nezasluzenoj pravednosti Bozjoj, pruziti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas cini "subastinicima" Kristovim i dostojnima da steknemo "obecanu bastinu vjecnoga zivota". Zasluge nasih dobrih djela darovi su Bozje dobrote. "Najprije nam je dana milost, potom slijedi ono dugovano (...) i tako njegovi darovi postaju tvoje zasluge".

2010 Buduci da u redu milosti inicijativa pripada Bogu, nitko ne moze zasluziti prvu milost koja stoji na pocetku obracenja, oprostenja i posvecenja. No na poticaj Duha Svetoga i ljubavi mozemo sebi i drugima susljedno zasluziti korisne milosti za nase posvecenje, za porast milosti i ljubavi i za postignuce vjecnoga zivota. I sama vremenita dobra, kao sto je zdravlje i prijateljstvo, mozemo zasluziti po rasporedu Bozje mudrosti. Sve su te milosti i ta dobra predmet krscanske molitve. Ona providja nasoj potrebi za miloscu u svrhu zasluznih djela.

2011 Ljubav Kristova u nama vrelo je svih nasih zasluga pred Bogom. Milost nas po djelatnoj ljubavi sjedinjuje s Kristom tako te jamci nadnaravni znacaj nasih cina i dosljedno njihovu zasluznost pred Bogom i pred ljudima. Sveci su uvijek bili zivo svjesni da su njihove zasluge cista milost. Poslije zemaljskog progonstva nadam se da cu tebe uzivati u vjecnoj domovini. Ali ne zelim skupljati zasluge za nebo: hocu raditi jedino za tvoju ljubav (...) Uvecer ovoga zivota pojavit cu se pred tobom praznih ruku jer te ne molim, Gospodine, da brojis moja djela. Sva nasa pravedna djela nisu bez mrlje u tvojim ocima. Zato hocu da se zaodjenem tvojom vlastitom pravednoscu i da od tvoje ljubavi primim vjecno posjedovanje tebe samoga(...).

IV. Krscanska svetost

2012 "Znamo da Bog u svemu na dobro suradjuje s onima koji ga ljube (...) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobliceni slici Sina njegova te da on bude prvorodjenac medju mnogom bracom. Koje je pak predodredio, te je i pozvao; koje je pozvao, te je i opravdao; koje je opravdao, te je i proslavio" (Rim 8,28-30).

2013 "Svi vjernici, bilo kojeg staleza i stupnja, pozvani su na potpun krscanski zivot i na savrsenu ljubav". Svi su pozvani na svetost: "Budite dakle savrseni kao sto je savrsen Otac vas nebeski" (Mt 5,48): Da postignu tu savrsenost, neka se vjernici sluze silama primljenim po mjeri Kristova dara da se (...) u svemu poslusni volji Ocevoj posvete slavi Bozjoj i sluzbi bliznjemu. Tako ce svetost Bozjega naroda dati obilate plodove, kako to u povijesti Crkve izvrsno dokazuju zivoti tolikih svetaca. 2014 Duhovni rast tezi za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To se sjedinjenje zove "misticno" jer po sakramentima, "svetim misterijima", sudjeluje u Krtistovu otajstvu a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog nas sve zove u to intimno jedinstvo s njime, iako se samo nekima daju posebne milosti ili izvanredni znakovi toga misticnoga zivota kako bi se ocitovalo da je nezasluzeni dar koji je dan svima.

2015 Put savrsenstva prolazi kroz kriz. Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja. Duhovni napredak iziskuje askezu i mrtvljenje koji nas postupno privode miru i radosti blazenstava: Tko se penje, neprestano ide od pocetka k pocetku; nikada ne prestaje pocimati. Tko se uspinje, nikad ne prestaje zeljeti sto vec poznaje. 2016 Za dobra djela ucinjena s Bozjom milosti, u zajednistvu s Isusom, sinovi i kceri svete Majke Crkve opravdano se nadaju milosti konacne ustrajnosti i nagradi od Boga, svoga Oca. Opsluzujuci isto pravilo zivota, vjernici sudjeluju "u blazenoj nadi" onih koje Bozje milosrdje sabire "u sveti grad, novi Jeruzalem" sto silazi "s neba, od Boga kao Zarucnica nakicena za svoga Zarucnika" (Otk 21,2).

Ukratko

2017 Milost Duha Svetoga daje nam Bozju pravednost. Sjedinjujuci nas po vjeri i krstenju s mukom i uskrsnucem Kristovim, Duh Sveti nas cini dionicima Kristova zivota.

2018 Opravdanje, kao i obracenje, ima dvostruki vid. Na poticaj milosti covjek se okrece prema Bogu i udaljuje od grijeha; tako prima oprostenje i pravednost odozgor.

2019 Opravdanje ukljucuje oprostenje grijeha, posvecenje i obnovu unutrasnjega covjeka.

2020 Opravdanje nam je zasluzeno Kristovom mukom. Daje nam se po krstenju. Suoblicava nas s pravednoscu Boga koji nas cini pravednima. Cilj mu je slava Bozja i Kristova te dar zivota vjecnoga. To je najizvrsnije djelo Bozjega milosrdja.

2021 Milost je pomoc koju nam Bog pruza da odgovorimo svom pozivu te mu postanemo posinci. Ona nas uvodi u intimnost zivota Presvetog Trojstva.

2022 U djelu milosti Bozja inicijativa pretjece, pripravlja i potice slobodan covjekov odgovor. Milost odgovara najdubljim teznjama ljudske slobode; poziva je na suradnju sa sobom te je usavrsuje.

2023 Posvetna milost je nezasluzeni dar kojim nam Bog dariva svoj zivot; Duh Sveti nam je ulijeva u dusu da je ozdravi od grijeha i posveti.

2024 Posvetna nas milost cini "milima Bogu". "Karizme" su posebne milosti Duha Svetoga; usmjerene su na posvetnu milost, a cilj im je opce dobro Crkve. Bog djeluje i po mnogostrukim djelatnim milostima, sto se razlikuju od stalne milosti koja je u nama trajno.

2025 Nasa zasluga pred Bogom samo je posljedica njegova slobodnog nauma da covjeka pridruzi djelu svoje milosti. Tu zaslugu treba u prvom redu pripisati Bozjoj milosti, a onda covjekovoj suradnji. I sama covjekova zasluga pripada Bogu.

2026 Milost Duha Svetoga moze nam, zbog naseg posinjenja, udijeliti pravu zaslugu kao posljedicu nezasluzene Bozje pravednosti. Ljubav je u nama glavni izvor zasluge pred Bogom.

2027 Nitko ne moze zasluziti prvu milost koja stoji na pocetku naseg obracenja. Na poticaj Duha Svetoga mozemo sebi i drugima zasluziti sve milosti koje su korisne da stignemo u vjecni zivot, a isto tako i nuzna materijalna dobra.

2028 "Svi vjernici, bilo kojeg staleza i stupnja pozvani su na puninu krscanskog zivota i na savrsenstvo ljubavi". "Krscanskom je savrsenstvu samo jedna granica: da nema granica".

2029 "Hoce li tko za mnom, neka se odrece samoga sebe, neka uzme svoj kriz i neka ide za mnom" (Mt 16,24).

Clanak 3.

CRKVA, MAJKA I UCITELJICA

2030 Upravo u Crkvi, u zajednistvu sa svim krstenima, krscanin ostvaruje svoj poziv. Od Crkve prima Rijec Bozju koja sadrzi nauke "Kristova zakona" (Gal 6,2). Od Crkve prima milost sakramenata koji ga podupiru na "putu". Od Crkve se uci primjeru svetosti kojoj prepoznaje uzor i izvor u presvetoj Djevici Mariji, uocava je u autenticnom svjedocenju onih koji tu svetost zive, otkriva je u duhovnoj predaji i dugoj povijesti svetaca koji su nas pretekli, a koje liturgija slavi u svom svetackom nizu.

2031 Moralni zivot jest duhovno bogosluzje. Mi prikazujemo svoje tijelo "za zrtvu zivu, svetu, Bogu milu" (Rim 12,1), u krilu Tijela Kristova koje mi sacinjavamo, i u zajednistvu s prinosenjem Euharistije. U liturgiji i u slavlju sakramenata, molitva i naucavanje sjedinjuju se s Kristovom miloscu da prosvijetle i hrane krscansko djelovanje. Kao sto cjelokupnost krscanskoga zivota, i moralni zivot nalazi svoj izvor i vrhunac u euharistijskoj zrtvi.

I. Moralni zivot i Uciteljstvo Crkve

2032 Crkva, kao "stup i tvrdja istine" (1 Tim 3,15), "primila je svecanu Kristovu zapovijed da propovijeda spasonosnu istinu"."Crkvi pripada da uvijek i svugdje navijesta moralna nacela, pa i o drustvenom poretku, i da donosi sud o bilo kojim ljudskim stvarnostima kad god to traze osnovna prava ljudske osobe ili spasenje dusa".

2033 Uciteljstvo pastira Crkve u moralnim pitanjima redovito se vrsi u katehezi i u propovijedanju, uz pomoc djelâ teologa i duhovnih pisaca. Na taj se nacin, od pokoljenja u pokoljenje, pod vodstvom i budnoscu pastira, prenosi "poklad" krscanskog morala sto ga sacinjava znacajna cjelina normi, zapovijedi i kreposti koje proistjecu iz vjere u Krista, a ozivljava ih ljubav. Ta je kateheza tradicionalno, uz Vjerovanje i Ocenas, uzela kao temelj i Deset Bozjih zapovijedi koje izrazavaju nacela moralnog zivota sto vrijede za sve ljude.

2034 Rimski prvosvecenik i biskupi jesu "autenticni, Kristovom vlascu obdareni ucitelji koji povjerenom im narodu propovijedaju vjeru koju treba da vjeruje i u zivot primjenjuje". Redovito i opce uciteljstvo Pape i biskupa koji su s njime u zajednistvu uci vjernike istini koju treba vjerovati, ljubavi koju treba vrsiti i blazenstvu kojemu se treba nadati.

2035 Najvisi stupanj sudjelovanja u Kristovu autoritetu zajamcen je karizmom nezabludivosti. Ona se "odnosi samo na one stvari koje se nalaze u izvorima bozanske Objave"; proteze se i na sve dijelove nauke, ukljucujuci i moral, bez kojih se spasonosne vjerske istine ne mogu cuvati, izlagati ili opsluzivati.

2036 Autoritet Uciteljstva proteze se i na specificne zapovijedi priro-dnoga zakona jer je njihovo opsluzivanje, po Stvoriteljevu zahtjevu, nuzno za spasenje. Upozoravajuci na zapovijedi prirodnoga zakona, Uciteljstvo Crkve vrsi bitan dio svoje prorocke zadace da navijesta ljudima sto oni po istini jesu i da ih podsjeca na ono sto pred Bogom treba da budu.

2037 Bozji zakon, povjeren Crkvi, vjernicima se navijesta kao put zivota i istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu pouceni o spasonosnim bozanskim zapovijedima koje prociscuju prosudbu te, po milosti, ozdravljaju ranjeni ljudski um. Duznost im je da opsluzuju zakone i odredbe sto ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poucljivost u ljubavi.

2038 U djelu naucavanja i primjene krscanskoga morala, Crkvi je potrebna pozrtvovnost pastira, znanost teologa, doprinos svih krscana i ljudi dobre volje. Vjerom i izvrsivanjem Evandjelja pojedini ljudi stjecu iskustvo zivota "u Kristu" koji ih prosvjetljuje i osposobljuje da razabiru bozanske i ljudske stvarnosti po Duhu Svetom. Tako se Duh Sveti moze posluziti i najneznatnijima da prosvijetli mudre i najuzvisenije u dostojanstvu.

2039 Pojedine sluzbe treba vrsiti u duhu bratskog sluzenja i predanosti Crkvi, u ime Gospodnje. U isto vrijeme savjest svakoga pojedinoga, u moralnoj prosudbi svojih osobnih cina, mora izbjegavati zatvaranje u granice individualnoga promatranja. Sto bolje moze, mora se otvoriti prema opcem dobru, onako kako je izrazeno u moralnom, prirodnom i objavljenom, zakonu te dosljedno u zakonu Crkve i u naucavanju o moralnim pitanjima s ovlastenjem Uciteljstva. Nije uputno suprotstavljati osobnu savjest i razum moralnom zakonu ili Crkvenom uciteljstvu.

2040 Na taj se nacin moze medju krscanima razvijati istinski sinovski duh prema Crkvi.Takav duh predstavlja normalan razvoj krsne milosti koja nas je porodila u krilu Crkve i ucinila udovima Tijela Kristova. Crkva nam, u svojoj majcinskoj skrbi, dijeli Bozje milosrdje koje unistava nase grijehe, a djeluje nadasve u sakramentu pomirenja. Kao brizljiva majka, po svom bogosluzju, ona nam dan za danom pruza i hranu Gospodinove Rijeci i Euharistije.

II. Crkvene zapovijedi

2041 Crkvene zapovijedi imaju mjesto u sklopu moralnog zivota sto se nadovezuje na liturgijski zivot i njime se hrani. Obvezatnost tih pozitivnih zakona, koje su proglasile pastoralne vlasti, ima za cilj da vjernicima zajamci prijeko potreban minimum za duh molitve, moralnu zalozenost i rast ljubavi prema Bogu i bliznjemu. 2042 Prva zapovijed ("Sudjeluj u svetoj misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!") zahtijeva od vjernika da sudjeluju u euharistijskom slavlju na kojem se sabire krscanska zajednica u dan spomena na Gospodinovo uskrsnuce.

Druga zapovijed ("Najmanje jednom godisnje ispovjedi svoje grijehe!") jamci pripravu na Euharistiju po primanju sakramenta pomirenja koji produzuje krsno djelo obracenja i oprostenja.

Treca zapovijed ("Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu") jamci minumum s obzirom na primanje Gospodinova Tijela i Krvi u vezi s vazmenim blagdanima, koji su vrelo i srediste krscanskog bogosluzja.

2043 Cetvrta zapovijed ("Svetkuj zapovjedne blagdane!") dopunja opsluzivanje nedjelje sudjelovanjem u glavnim liturgijskim blagdanima u cast otajstava Gospodnjih, Djevicinih i svetackih.

Peta zapovijed ("Obdrzavaj propisani post i nemrs!") osigurava razdoblja askeze i pokore koja nas pripravljaju na liturgijske blagdane, sto pridonosi da ovladamo svojim nagonima i postignemo slobodu srca.

Vjernici su takodjer obvezani da pridonose materijalnim potrebama Crkve, svatko prema svojoj mogucnosti.

III. Moralni zivot i misijsko svjedocenje

2044 Vjernost krstenih jedan je od temeljnih preduvjeta za navijestanje Evandjelja i za poslanje Crkve u svijetu. Da bi ljudima ocitovala snagu svoje istine i izarivanja, poruka spasenja mora biti provjerena zivotnim svjedo-canstvom krscana. "Samo svjedocanstvo krscanskog zivota i dobra djela izvrsena vrhunaravnim duhom imaju moc da privuku ljude k vjeri i Bogu".

2045 Buduci da su udovi Tijela kojemu je Krist Glava, krscani prido-nose izgradnji Crkve cvrstocom svog uvjerenja i svog vladanja. Crkva raste, razvija se i siri po svetosti svojih vjernika "dok svi ne prispijemo (...) do covjeka savrsena, do mjere uzrasta punine Kristove" (Ef 4,13).

2046 Svojim zivotom u Kristu krscani uskoruju dolazak Kraljevstva Bozjega, "kraljevstva istine (...) pravde (...) i mira". No zato ne zane-maruju svojih zemaljskih zadaca; vjerni svom Ucitelju, oni ih ispunjuju cestito, strpljivo i s ljubavlju.

Ukratko

2047 Moralni zivot jest duhovno bogosluzje. Krscansko se djelovanje hrani liturgijom i sakramentalnim slavljima.

2048 Crkvene zapovijedi odnose se na moralni i krscanski zivot, koji je povezan s liturgijom i njome se hrani.

2049 Uciteljstvo crkvenih pastira u moralnim pitanjima redovito se vrsi u katehezi i propovijedanju na temelju Deset Bozjih zapovijedi koje iznose nacela moralnog zivota sto vrijede za sve ljude.

2050 Rimski prvosvecenik i biskupi, kao autenticni ucitelji, Bozjem narodu propovijedaju vjeru koju treba vjerovati i u zivotu primjenjivati. Oni su takodjer pozvani da se izjasnjavaju o moralnim pitanjima koja se ticu prirodnog zakona i razuma.

2051 Nezabludivo uciteljstvo pastira proteze se na sve dijelove nauke, ukljucujuci i moral, bez kojih se spasonosne vjerske istine ne mogu cuvati, izlagati ili opsluzivati.

Knjiga Izlaska 20,2-17

Ja sam Gospodin, Bog tvoj,

koji sam te izveo

iz zemlje egipatske,

iz kuce ropstva.

Nemoj imati

drugih bogova uz mene.

Ne pravi sebi lika

ni oblicja

bilo cega sto je gore na nebu,

ili dolje na zemlji,

ili u vodama

pod zemljom.

Ne klanjaj im se,

niti im sluzi.

Jer ja, Gospodin,

Bog tvoj,

Bog sam ljubomoran.

Kaznjavam grijeh otaca

- onih koji me mrze -

na djeci do treceg

i cetvrtog koljena,

a iskazujem milosrdje

tisucama koji me ljube

i vrse moje zapovijedi.

Ne uzimaj uzalud

imena Gospodina,

Boga svoga,

jer Gospodin

ne oprasta onome

koji uzalud izgovara

ime njegovo.

Sjeti se da svetkujes

dan subotni.

Sest dana radi

i obavljaj sav svoj posao.

A sedmoga je dana

subota,

pocinak posvecen.

Gospodinu,

Bogu tvojemu.

Tada nikakva posla nemoj raditi:

ni ti, ni sin tvoj, ni kci tvoja,

ni sluga tvoj, ni sluskinja tvoja,

ni zivina tvoja, niti dosljak

koji se nadje unutar tvojih vrata.

Ta i Gospodin je sest dana

stvarao nebo, zemlju i more

i sve sto je u njima,

a sedmoga je dana pocinuo.

Stoga je Gospodin

blagoslovio

i posvetio dan subotni.

Postuj oca svoga i majku svoju,

da imadnes dug zivot

na zemlji koju ti dâ

Gospodin, Bog tvoj.

Ne ubij!

Ne ucini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoci lazno

na bliznjega svoga!

Ne pozeli

kuce bliznjega svoga!

Ne pozeli

zene bliznjega svoga;

ni sluge njegova,

ni sluskinje njegove,

ni vola njegova, ni

magarca,

niti ista

sto je bliznjega tvoga!

Ponovljeni zakon 5,6-21

Ja sam Gospodin, Bog tvoj,

koji sam te izveo iz zemlje egipatske,

iz kuce ropstva.

Nemoj imati drugih bogova uz mene

Ne uzimaj uzalud

imena Gospodina,

Boga svoga

Dan subotni obdrzavaj

i svetkuj

Postuj oca svoga i majku svoju

Ne ubij!

Ne ucini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoci lazno

na bliznjega svoga.

Ne pozeli zene bliznjega svoga!

Ne pozeli ista

sto je bliznjega tvoga.

Vjeronaucna formula

Ja sam Gospodin Bog tvoj:

1. Nemoj imati drugih

bogova uz mene.

2. Ne izusti imena Gospodina

Boga svoga uzalud.

3. Spomeni se da svetkujes dan Gospodnji.

4. Postuj oca i majku (da dugo zivis i dobro ti bude na zemlji).

5. Ne ubij!

6. Ne sagrijesi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lazna svjedocanstva (na bliznjega svoga).

9. Ne pozeli zene bliznjega svoga.