DRUGI ODSJEK

DESET ZAPOVIJEDI BOZJIH

"UCITELJU, STO MI JE CINITI ...?"

2052 "Ucitelju, koje mi je dobro ciniti da imam zivot vjecni?" Mladicu koji mu je upravio to pitanje Isus odgovara ponajprije time sto ga podsjeca da je nuzno priznati Boga kao "jedinoga Dobrog", kao po izbor Dobro i izvor svakog dobra. Zatim mu Isus rece: "Ali ako hoces uci u zivot, cuvaj zapovijedi". Pa svojem sugovorniku navodi zapovijedi koje se odnose na ljubav prema bliznjemu: "Ne ubij! Ne cini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoci lazno! Postuj oca i majku!" Konacno Isus sazimlje te zapovijedi izricuci ih pozitivno: "Ljubi bliznjega svoga kao sebe samoga!" (Mt 19,16-19).

2053 Na taj prvi odgovor odmah se nadovezuje drugi: "Hoces li biti savrsen, idi, prodaj sto imas i podaj siromasima pa ces imati blago na nebu. A onda dodji i idi za mnom" (Mt 19,21). Taj drugi odgovor ne ponistava prvi. Nasljedovanje Isusa ukljucuje obdrzavanje zapovijedi. Zakon nije dokinut, ali je covjek pozvan da ga opet nadje u osobi svog Ucitelja, koji je njegovo savrseno ispunjenje. U trima sinoptickim Evandjeljima poziv Isusov, upucen bogatom mladicu da ga slijedi u poslusnosti ucenika i obdrzavanju zapovijedi, blizak je pozivu na siromastvo i na cistocu. Evandjeoski su savjeti nerazdruzivi od zapovijedi.

2054 Isus je preuzeo Deset zapovijedi, ali je u njihovu slovu ocitovao snagu Duha na djelu. Propovijedao je "pravednost" koja nadmasuje "pravednost pismoznanaca i farizeja" (Mt 5,20), ili pogana. Izlozio je sve zahtjeve zapovijedi: "Culi ste da je receno starima: Ne ubij (...) A ja vam kazem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit ce podvrgnut sudu" (Mt 5,21-22).

2055 Na pitanje: "Koja je zapovijed najveca u Zakonu?" (Mt 22,36), Isus odgovara: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dusom svojom i svim umom svojim. To je najveca i prva zapovijed; druga je ovoj slicna: Ljubi svoga bliznjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci" (Mt 22,37-40). Deset zapovijedi treba tumaciti u svjetlu te dvostruke i jedine zapovijedi ljubavi, koja je punina Zakona: Uistinu: Ne cini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne pozeli! i ima li koja druga zapovijed, sazeta je u ovoj rijeci: Ljubi svoga bliznjega kao sebe samoga. Ljubav bliznjemu zla ne cini. Punina dakle Zakona jest ljubav (Rim 13,9-10).

DESET ZAPOVIJEDI U SVETOM PISMU

2056 Rijec "Dekalog" doslovce znaci "deset rijeci" (Izl 34,28; Pnz 4,13; 10,4). Tih je "deset rijeci" Bog objavio svome narodu na svetoj gori. Napisao ih je "svojim prstom" (Izl 31,18) za razliku od ostalih naredbi sto ih je ispisao Mojsije. One su po izbor rijeci Bozje. Predane su nam u Knjizi Izlaska i u Ponovljenom zakonu. Vec od Starog zavjeta svete knjige navode tih "deset rijeci". Ali tek ce im Novi zavjet u Isusu Kristu objaviti pun smisao.

2057 Dekalog se razumije prije svega u sklopu Izlaska, koji je velik osloboditeljski dogadjaj Bozji u sredistu Starog saveza. Bilo da su zapovijedi izrazene kao nijecne odredbe, zabrane, bilo kao pozitivne zapovijedi (npr.: "Postuj oca i majku"), tih "deset rijeci" oznacuje uvjete za zivot oslobodjen od ropstva grijeha. Dekalog je put zivota: Ako poslusas zapovijedi Gospodina, Boga svoga, ( ) ljubeci ga, hodeci njegovim putevima, vrseci njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, zivjet ces, i razmnozit ce te Gospodin (Pnz 30,16). Ta se osloboditeljska snaga Dekaloga pokazuje, npr., u zapovijedi o subotnjem pocinku, koja vrijedi i za strance i robove: Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruzenom misicom (Pnz 5,15). 2058 "Deset rijeci" sazimlju i proglasuju Bozji zakon: "Te je rijeci na brdu, isred ognja, oblaka i guste tmine, jakim glasom upravio Gospodin svemu vasem zboru. Nista nije dodavao, nego ih je ispisao na dvije kamene ploce te ih predao meni" (Pnz 5,22). Zato se te dvije ploce zovu "Svjedocanstvo" (Izl 25,16). One naime sadrzavaju uvjete saveza sto ga je Bog sklopio sa svojim narodom. Te su "ploce Svjedocanstva" (Izl 31,18; 32,15; 34,29) morale biti polozene u "Kovceg" (Izl 25,16; 40,1-2).

2059 "Deset rijeci" izrekao je Bog u bogojavljenju [teofaniji] -("Licem je u lice Gospodin govorio s vama na brdu isred ognja": Pnz 5,4). One pripadaju objavi kojom Bog ocituje sebe i svoju slavu. Dar zapovijedî jest dar samoga Boga i njegove svete volje. Ocitujuci svoju volju Bog se objavljuje svome narodu.

2060 Dar zapovijedî i Zakona dio je Saveza sto ga je Bog sklopio sa svojima. Prema Knjizi Izlaska objava "deset rijeci" dana je izmedju ponude Saveza i njegova sklapanja, nakon sto se narod obvezao da ce "izvrsiti" sve sto Gospodin bijase rekao i da ce to "poslusati" (Izl 24,7). Dekalog se prenosi iskljucivo nakon ponovnog dozivanja u pamet Saveza ("Gospodin, Bog nas, sklopio je s nama Savez na Horebu": Pnz 5,2).

2061 Zapovijedi poprimaju puno znacenje unutar Saveza. Prema Pismu, cudoredno djelovanje covjekovo dobiva pun smisao u Savezu i po njemu. Prva od "deset rijeci" podsjeca na prvi korak Bozje ljubavi prema svome narodu: Buduci da covjek, zbog kazne za grijeh, bijase dosao iz raja slobode u ropstvo ovoga svijeta, zato prva recenica Dekaloga, tj. prva rijec zapovijedî Bozjih, govori o slobodi: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuce ropstva" (Izl 20,2; Pnz 5,6). 2062 Zapovijedi u pravom smislu dolaze na drugo mjesto; one izrazavaju nesto sto je ukljuceno u pripadnost Bogu koja je ustanovljena po Savezu. Cudoredno ponasanje jest odgovor na prvi korak Gospodinove ljubavi. Ono je priznanje, iskaz postovanja Bogu i zahvalno bogostovlje. Ono je suradnja s Bozjim naumom sto ga Bog provodi u povijesti.

2063 O Savezu i dijalogu izmedju Boga i ljudi svjedoci jos i to da su svi nalozi izreceni u prvoj osobi ("Ja sam Gospodin ... ") a upuceni drugoj osobi ("ti"). U svim Bozjim zapovijedima licna zamjenica u jednini naznacuje naslovnika: Bog ocituje svoju volju svemu narodu i ujedno svakom pojedincu: Gospodin je naredio ljubav prema Bogu i poucio nas o pravednosti prema bliznjemu da covjek ne bude ni nepravedan ni nedostojan Boga. Tako je, s pomocu Dekaloga, pripravljao covjeka da postane njegov prijatelj i da bude jedno srce s bliznjim (...). Rijeci Dekaloga ostaju valjane i za nas. Daleko od toga da budu dokinute, one su dolaskom Gospodinovim u tijelu dosegle puninu znacenja i razvoja.

DESET ZAPOVIJEDI U PREDAJI CRKVE

2064 Vjerna Pismu i u skladu s Isusovim primjerom, crkvena je predaja priznala Dekalogu temeljnu vaznost i znacenje. 2065 Od vremena svetog Augustina "Deset zapovijedî" zauzima pretezno mjesto u vjeronaucnoj pouci buducih krstenika i vjernika. U petnaestom stoljecu uobicajilo se izricati zapovijedi Dekaloga u srokovima - zbog lakseg pamcenje, i pozitivnim obrascima. To je jos i sada u upotrebi. Crkveni katekizmi cesto su izlagali krscansku cudorednu nauku slijedeci poredak "Deset zapovijedi".

2066 Razdioba i nabrajanje zapovijedî mijenjalo se tijekom povijesti. Ovaj katekizam slijedi diobu sv. Augustina, koja je postala tradicionalna u Katolickoj Crkvi. Nju su prihvatile i luteranske Crkve. Grcki su oci izvrsili ponesto drukciju razdiobu, koju nalazimo u pravoslavnim Crkvama i reformiranim zajednicama. 2067 Deset zapovijedi izricu zahtjeve ljubavi prema Bogu i prema bliznjemu. Prve se tri odnose prvenstveno na ljubav prema Bogu, a ostalih sedam na ljubav prema bliznjemu. Kao sto postoje dvije zapovijedi ljubavi, o kojima visi sav Zakon i Proroci - kako je govorio Gospodin (...) - tako je i Deset zapovijedi dano na dvjema plocama. Kaze se, doista, da su tri bile napisane na jednoj ploci, a sedam na drugoj. 2068 Tridentski sabor uci da Deset zapovijedi obvezuju krscane te da ih je opravdani covjek takodjer duzan obdrzavati. Drugi vatikanski sabor to potvrdjuje: "Biskupi kao nasljednici Apostola primaju od Gospodina (...) poslanje da uce sve narode i da propovijedaju Evandjelje svakomu stvorenju, da svi ljudi postignu spasenje po vjeri, krstenju i vrsenju zapovijedi".

JEDINSTVO DEKALOGA

2069 Dekalog je nerazdruziva cjelina. Svaka "rijec" upucuje na svaku drugu i na sve skupa; one se medjusobno uvjetuju. Dvije se ploce uzajamno osvjetljuju: tvore organsku cjelinu. Prekrsiti jednu zapovijed znaci povrijediti sve ostale. Ne moze se postovati druge ljude, a da se ne blagoslivlje njihov Stvoritelj. Ne moze se klanjati Bogu, a da se ne ljube svi ljudi, koji su njegova stvorenja. Deset zapovijedi objedinjuje vrhunaravni i drustveni zivot covjekov.

DESET ZAPOVIJEDI I NARAVNI ZAKON

2070 Deset zapovijedi pripada Objavi Bozjoj. U isto nas vrijeme uce pravoj ljudskoj covjecnosti. Isticu bitne duznosti, pa stoga, neizravno, i osnovna prava povezana s naravi ljudske osobe. Dekalog je povlasteni izricaj "naravnog zakona": Od pocetka je Bog u srce ljudi usadio naredbe naravnog zakona. Onda se zadovoljio time da im ih opet dozove u pamet. To je Deset zapovijedi Bozjih. 2071 Premda su pristupacne samom razumu, naredbe su Dekaloga bile i objavljene. Gresnom je covjecanstvu trebala ta objava, da bi imalo potpunu i pouzdanu spoznaju o zahtjevima naravnog zakona: Bilo je nuzno zapovijedi Dekaloga potpuno izloziti u uvjetima gresnog stanja, u kojem je svjetlo razuma zamraceno a volja skrenuta s pravog puta. Bozje zapovijedi poznajemo kroz Bozju objavu koju nam izlaze Crkva, i po glasu moralne savjesti.

OBVEZATNOST DEKALOGA

2072 Buduci da izricu osnovne covjekove duznosti prema Bogu i prema bliznjemu, Deset zapovijedi, u svom bitnom sadrzaju, objavljuju teske obveze. One su u sustini nepromjenljive, i obvezuju uvijek i svagdje. Nitko ne bi mogao od njih osloboditi. Deset je zapovijedi Bog urezao u srce ljudskog bica.

2073 Posluh zapovijedima obuhvaca i obveze koje su, po sebi, lake. Tako npr. uvreda nanesena rijecima zabranjena je petom zapovijedi, ali nece biti teski grijeh, osim zbog okolnosti ili nakane onog koji je nanosi.

"BEZ MENE NE MOZETE NISTA UCINITI"

2074 Isus rece: "Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne mozete nista uciniti" (Iv 15,5). Rod o kojemu govori jest svetost zivota sto ga cini plodnim sjedinjenje s Kristom. Kad vjerujemo u Isusa Krista, kad imamo dijela u njegovim tajnama i obdrzavamo njegove zapovijedi, Spasitelj sam dolazi da u nama ljubi svog Oca i svoju bracu, naseg Oca i nasu bracu. Njegova Osoba biva, po Duhu, zivo i nutarnje pravilo naseg ponasanja. "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao sto sam ja vas ljubio" (Iv 15,12).

Ukratko

2075 "Ucitelju, koje mi je dobro ciniti da imam zivot vjecni?" - "Ako hoces u zivot uci, cuvaj zapovijedi" (Mt 19,16-17).

2076 Isus je svojim djelovanjem i propovijedanjem posvjedocio trajnu vrijednost Deset zapovijedi.

2077 Dar je Dekaloga udijeljen u okviru Saveza sto ga je Bog sklopio sa svojim narodom. Bozje zapovijedi imaju svoje pravo znacenje unutar tog Saveza i po njemu.

2078 Crkvena predaja, vjerna Svetom pismu i u skladu s Isusovim primjerom, priznala je Dekalogu temeljnu vaznost i znacenje.

2079 Deset zapovijedi tvori organsko jedinstvo u kojem svaka "rijec" i "zapovijed" upucuje na cjelinu. Prekrsiti jednu zapovijed znaci prestupiti sav Zakon.

2080 Deset zapovijedi sadrze povlasten izricaj naravnog zakona. Spoznajemo ga kroz Bozju objavu i ljudskim razumom.

2081 Svojim osnovnim sadrzajem, Deset zapovijedi, izricu teske obveze. Ipak posluh tim naredbama ukljucuje i obveze koje su, same po sebi, lake.

2082 Kad nesto zapovijeda, Bog svojom miloscu to cini mogucim.

PRVO POGLAVLJE
"LJUBI GOSPODINA BOGA SVOJEGA SVIM SRCEM
SVOJIM I SVOM DUSOM SVOJOM I SVOM SNAGOM
SVOJOM"

2083 Isus je duznosti covjeka prema Bogu sazeo u recenici: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dusom svojom i svim umom svojim" (Mt 22,37). To je neposredna jeka svecanom upozorenju: "Cuj, Izraele! Gospodin je Bog nas, Gospodin je jedan" (Pnz 6,4).

Bog je ljubio prvi. Na tu ljubav jedinog Boga podsjeca nas prva od "deset rijeci". A onda same zapovijedi razlazu odgovor ljubavi koju je covjek pozvan dati svome Bogu.

Clanak 1.

PRVA ZAPOVIJED

"Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuce ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene. Ne pravi sebi lika urezana niti kakve slike onoga sto je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im sluzi" (Izl 20,2-5).

Pisano je: "Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome sluzi!" (Mt 4,10).

I. "Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu sluzi"

2084 Bog se ocituje podsjecajuci na svoje svemoguce, dobrohotno i osloboditeljsko djelo u povijesti onoga komu se obraca: "Ja sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuce ropstva." Prva rijec sadrzi i prvu zapovijed Zakona: "Boj se Gospodina, Boga svoga (...) Ne idite za drugim bogovima" (Pnz 6,13-14). Prvi poziv i pravedan Bozji zahtjev jest da ga covjek prihvati i da mu se pokloni.
2085 Jedini i pravi Bog prije svega Izraelu objavljuje svoju slavu. Objavljenje poziva i istine o covjeku povezano je s objavom Boga. Covjek ima poziv da ocituje Boga djelujuci u skladu sa svojim bicem stvorenim "na sliku i priliku Bozju": Nikada nece, o Trifone, biti drugih bogova, niti ih je ikada bilo (...), osim onoga koji je stvorio i uredio svemir. Mi ne mislimo da se nas Bog razlikuje od vasega. To je onaj isti Bog koji je vase oce iz Egipta izveo "mocnom rukom i ispruzenom misicom". Ne polazemo svoju nadu u nekog drugog Boga - a njih ni nema - nego u istog Boga u kojega se i vi uzdate, u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. 2086 "U izricitoj Bozjoj izjavi: 'Ja sam Gospodin, Bog tvoj' ukljucena je zapovijed vjere, nade i ljubavi. Doista, ako priznajemo da je on Bog, i to vjecni, nepromjenljivi, uvijek isti sa samim sobom, time priznajemo i njegovu beskonacnu istinitost; odatle slijedi obveza prihvatiti njegove rijeci i prionuti uz njegove zapovijedi s punim priznanjem njegove vlasti. Osim toga, ako je on Bog, onda priznajemo njegovu svemoc, dobrotu, dobrocinstva; iz toga proizlazi neograniceno povjerenje i ufanje. A ako je on neogranicena dobrota i neogranicena ljubav, kako mu ne ponuditi svoje predanje i darovati mu svu svoju ljubav? Eto zasto u Bibliji Bog zapocinje i zavrsava svoje zapovijedi rijecima: `Ja sam Gospodin'".

VJERA

2087 Vrelo nasemu cudorednom zivotu jest vjera u Boga koji nam objavljuje svoju ljubav. Sveti Pavao govori o "posluhu vjere" (Rim 1,5) kao o prvotnoj obvezi, ukazujuci da je "nepoznavanje Boga" pocelo i objasnjenje svih cudorednih skretanja. Nasa je duznost u pogledu Boga da u njega vjerujemo i da za njega svjedocimo.

2088 Prva zapovijed trazi da razborito i budno njegujemo i cuvamo svoju vjeru, odbacujuci sve sto joj se protivi. Ima raznih nacina kojima se grijesi protiv vjere.

Hotimicna sumnja o vjeri zanemaruje ili odbija drzati istinitim ono sto je Bog objavio i sto Crkva predlaze vjerovati. Nehoticna sumnja znaci kolebanje u vjeri, poteskocu nadvladati prigovore vezane uz vjeru, ili pak tjeskobu izazvanu njezinom nejasnocom. Ako se njeguje naumice, sumnja moze dovesti do duhovnog sljepila.

2089 Nevjerovanje je zanemarivanje objavljene istine ili hotimicno odbijanje pristati uz nju. Krivovjerje je "uporno nijekanje, poslije primljenog krstenja, neke istine koja treba da se vjeruje bozanskom i katolickom vjerom ili uporno sumnjanje u nju"; otpad je "potpuno odbacivanje krscanske vjere"; raskol je "uskracivanje podloznosti vrhovnom sveceniku ili zajednistva s clanovima Crkve koji su mu podlozni".

UFANJE

2090 Kad se Bog objavljuje i zove covjeka, on ne moze u potpunosti odgovoriti bozanskoj ljubavi vlastitim snagama. Zato se mora ufati da ce mu Bog darovati sposobnost da mu uzvrati ljubavlju i da djeluje u skladu sa zapovijedima ljubavi. Ufanje je pouzdano iscekivanje bozanskog blagoslova i blazenog gledanja Boga; takodjer jest strah uvrijediti Bozju ljubav i zasluziti kaznu.

2091 Prva se zapovijed odnosi i na grijehe protiv ufanja, kao sto su ocaj i preuzetnost.

Ocajem se covjek prestaje nadati svome osobnom spasenju od Boga, pomoci da ga postigne ili oprostenju grijeha. Tako se suprotstavlja Bozjoj dobroti, pravednosti - jer Gospodin je, doista, vjeran svojim obecanjima - i njegovu milosrdju.

2092 Dva su oblika preuzetnosti. Ili je covjek preuzetan po tome sto precjenjuje svoje moci (te se nada da se moze spasiti bez nebeske pomoci), ili po tome sto neopravdano racuna na svemoc i milosrdje Bozje (nadajuci se da ce postici oprostenje bez obracenja i slavu vjecnu bez zasluge).

LJUBAV

2093 Vjera u ljubav Bozju obuhvaca poziv i obvezu odgovoriti Bozjoj ljubavi iskrenom ljubavlju. Prva nam zapovijed nalaze da ljubimo Boga iznad svega, a sva stvorenja za njega i poradi njega.

2094 Protiv Bozje ljubavi se moze grijesiti na razne nacine. Ravnodu-snost ne mari za Bozju ljubav ili odbija da o njoj vodi brigu; ne priznaje da je Bog onaj koji ljubi prvi i nijece snagu te ljubavi. Nezahvalnost propusta ili odbija priznati Bozju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Mlakost je kolebanje ili nemar odgovoriti Bozjoj ljubavi; moze ukljucivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi. Nehaj ili duhovna lijenost dolazi dotle da otklanja radost sto dolazi od Boga i da osjeca odbojnost prema bozanskom dobru. Mrznja na Boga nastaje iz oholosti: oprecna je ljubavi prema Bogu, ciju dobrotu nijece, cak se usudjuje proklinjati ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara kaznama.

II. "Gospodinu Bogu svom se klanjaj"

2095 Bogoslovne kreposti vjera, ufanje i ljubav prozimlju i ozivljuju cudoredne kreposti. Tako nas ljubav potice da damo Bogu sto smo mu po svoj pravednosti duzni dati jer smo stvorovi. Za taj stav raspolaze nas krepost bogostovlja.

KLANJANJE

2096 Glavni je cin kreposti bogostovlja klanjanje. Klanjati se Bogu znaci priznati ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodara svega sto postoji, kao beskonacnu i milosrdnu Ljubav. "Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinomu sluzi" (Lk 4,8), kaze Isus navodeci Ponovljeni zakon.

2097 Klanjati se Bogu znaci priznati, s postovanjem i posvemasnjom podloznoscu, "nistavilo stvorenja", jer ono ne postoji doli po Bogu. Klanjati se Bogu znaci hvaliti ga, kao Marija u hvalospjevu "Velica", uznositi ga a sebe ponizivati, sa zahvalnoscu ispovijedajuci da je ucinio velike stvari i da je njegovo ime sveto. Klanjanje jedinom Bogu oslobadja covjeka od zatvaranja u sebe, od ropstva grijehu i idolopoklonstva prema svijetu.

MOLITVA

2098 Cini vjere, ufanja i ljubavi, naredjeni prvom zapovijedi, vrse se u molitvi. Uzdignuce duha k Bogu izraz je naseg klanjanja Bogu: rijec je o molitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i prosnje. Molitva je nuzdan uvjet da mognemo slusati Bozje zapovijedi. Valja "svagda moliti, i nikada ne sustati" (Lk 18,1).

ZRTVA

2099 Pravedno je Bogu prinositi zrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prosnje i zajednistva: "Prava je zrtva svaki cin koji se vrsi da svetim zajednistvom prianjamo uz Boga (...) i da tako mognemo biti blazeni".

2100 Vanjska zrtva, da bude vjerodostojna, mora biti izraz duhovne zrtve: "Zrtva Bogu duh je raskajan (...)" (Ps 51,19). Proroci Starog saveza cesto su prokazivali zrtve prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bliznjemu. Isus doziva u pamet rijeci proroka Hosee: "Milosrdje mi je milo, a ne zrtva!" (Mt 9,13; 12,17). Jedina savrsena zrtva jest ona sto ju je Krist prinio na krizu, potpunoma se prinoseci Ocevoj ljubavi za nase spasenje. Sjedinjujuci se s njegovom zrtvom, mozemo od svoga zivota uciniti zrtvu Bogu.

OBECANJA I ZAVJETI

2101 U nekim okolnostima krscanin je pozvan da nesto Bogu obeca. To se dogadja u krstu i potvrdi, u zenidbi i redjenju. Iz osobne poboznosti moze krscanin Bogu obecati takodjer neko djelo, molitvu, milostinju, hodocasce itd. Vjernost datim obecanjima izraz je stovanja koje dugujemo bozanskom Velicanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu.

2102 "Zavjet, to jest promisljeno i slobodno Bogu dano obecanje o mogucem i vecem dobru, mora se ispuniti iz kreposti bogostovlja". Zavjet je cin poboznosti, kojim krscanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obecava neko dobro djelo. Drzeci svoje zavjete, daje Bogu sto mu je obecao i posvetio. Djela apostolska pokazuju nam svetog Pavla kako se brine da ispuni zavjete sto ih je ucinio.

2103 Crkva priznaje primjernu vrijednost zavjeta kojima se provode u djelo evandjeoski savjeti: Majka se Crkva raduje sto se u njezinu krilu nalazi mnogo muskaraca i zena koji Spasiteljevo ponizenje jace slijede i jasnije ga pokazuju primajuci na sebe siromastvo u slobodi djece Bozje i odricuci se svoje volje: oni se naime iz ljubavi prema Bogu podlazu covjeku, u onomu sto spada na savrsenost, vise nego to trazi opseg zapovijedi, i to zato da potpunije slijede poslusnog Krista. U nekim slucajevima Crkva moze, zbog primjerenih razloga, dati oprost od zavjetâ i obecanjâ.

DRUSTVENA DUZNOST BOGOSTOVLJA I PRAVO NA VJERSKU SLOBODU

2104 "Svi su ljudi duzni istinu, osobito u onome sto se tice Boga i njegove Crkve, traziti i, posto je upoznaju, prihvatiti i ostati joj vjerni". Ta duznost proizlazi iz "same naravi" ljudi. Ona nije oprecna "iskrenom postovanju" prema raznim vjeroispovjestima koje "nerijetko odrazavaju zraku one Istine sto prosvjetljuje sve ljude", ni zahtjevu ljubavi, koja krscane potice "da se s ljubavlju, mudroscu i strpljivoscu odnose prema ljudima koji su s obzirom na vjeru u zabludi ili neznanju".

2105 Duznost iskazivati Bogu pravo stovanje tice se covjeka uzetog pojedinacno i drustveno. To je "tradicionalno katolicko ucenje o moralnoj duznosti pojedinaca i drustava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi". Neprestano navijestajuci ljudima evandjelje, Crkva se trsi da oni "krscanskim duhom prozmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednicâ" u kojima zive. Drustvena je duznost krscana da u svakom covjeku postuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih trazi da bliznje upoznaju s bogostovljem "jedine prave religije koja postoji u katolickoj i apostolskoj Crkvi". Krscani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako ocituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim drustvima.

2106 "U vjerskoj stvari neka nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprecavan da, unutar duznih granica, radi po svojoj savjesti, privatno ili javno, bilo sam bilo udruzen s drugima". Takvo se pravo temelji na samoj naravi ljudske osobe; njezinom dostojanstvu pristaje da slobodno prianja uz bozansku istinu koja nadilazi vremeniti poredak. Zato pravo na tu slobodu "ostaje i onima koji ne udovoljavaju obvezi da traze istinu i da uz nju prianjaju". 2107 "Ako se, uzevsi u obzir posebne okolnosti narodâ, jednoj vjerskoj zajednici dade posebno gradjansko priznanje u pravnom poretku drzave, nuzno je da se ujedno svim gradjanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu u vjerskoj stvari i da se ono postuje". 2108 Pravo na vjersku slobodu nije ni moralna dozvola prianjati uz zabludu,ni ukljucno pravo na zabludu, nego naravno pravo ljudske osobe na gradjansku slobodu, tj. na zasticenost od izvanjskog pritiska, unutar duznih granica, u vjerskoj stvari od strane politicke vlasti. To naravno pravo "treba, u pravnom uredjenju drustva, tako priznati da postane gradjansko pravo.

2109 Pravo na vjersku slobodu ne moze biti samo po sebi ni neograniceno, a ni jednostavno ograniceno "javnim poretkom", zamisljenim po pozitivistickom ili naturalistickom mjerilu. "Duzne granice", koje su povezane s tim pravom, treba da, u skladu sa zahtjevima opceg dobra, za odredjene drustvene prilike odredi politicki razbor, i odobri gradjanska vlast "po pravnim normama u skladu s objektivnim moralnim poretkom".

III. "Nemoj imati drugih bogova uz mene"

2110 Prva zapovijed zabranjuje castiti druge bogove osim Jedinog Gospodina, koji se objavio svomu narodu. Zabranjuje praznovjerje i bezvjerje. Praznovjerje je, na neki nacin, izopacena pretjeranost religije, dok je bezvjerje mana koja je manjkom oprecna kreposti bogostovlja.

PRAZNOVJERJE

2111 Praznovjerje je zastranjenje religioznog osjecaja i djela koja iz njega izviru. Moze se takodjer prikazati pod maskom stovanja pravog Boga, npr. kad se nekim djelima, inace ispravnim ili nuznim, pridaje gotovo magicna vaznost. Pripisivati djelotvornost molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeci na nutarnje raspolozenje koje zahtijevaju - znaci upasti u praznovjerje.

IDOLOPOKLONSTVO

2112 Prva zapovijed osudjuje mnogobostvo. Od covjeka trazi da ne vjeruje u druge bogove osim u Boga, da ne casti druga bozanstva, osim Jedinoga. Sveto pismo neprestance doziva u pamet odbacivanje kumirâ, koji su "srebro i zlato, ljudskih ruku (...) djelo", koji "usta imaju, a ne govore, oci imaju, a ne vide". Ti isprazni kumiri covjeka cine praznim: "Takvi su i oni koji ih napravise i svi koji se u njih uzdaju" (Ps 115,4-5.8). Bog, naprotiv, jest "Bog zivi" (Js 3,10; Ps 42,3; itd), koji ozivljuje i zahvaca u povijest.

2113 Idolopoklonstvo se ne odnosi samo na krivo pogansko bogostovlje. Ono ostaje stalna napast za vjere. Sastoji se u tom da se ucini bogom ono sto nije Bog. Idolopoklonstvo je kad covjek casti i stuje neko stvorenje namjesto Boga, bilo da je rijec o bogovima ili zlodusima (npr. satanizam), ili o moci, uzitku, rasi, precima, drzavi, novcu, itd. "Ne mozete sluziti Bogu i bogatstvu", kaze Isus (Mt 6,24). Mnostvo je mucenika umrlo da se ne moraju klanjati "Zvijeri", cak odbijajuci hiniti da je stuju. Idolopoklonstvo ne priznaje jedino gospodstvo Bozje; zato je nespojivo sa zajednistvom s Bogom.

2114 Zivot se ljudski ujedinjuje klanjanjem Jedinomu. Zapovijed klanjati se samo Gospodinu pojednostavljuje covjeka i spasava ga od rasipanja bez granica. Idolopoklonstvo je izopacenje religioznog osjecaja, koji je covjeku prirodjen. Idolopoklonik je onaj koji "svoje neunistivo poznavanje Boga primjenjuje na bilo sto drugo a ne na Boga".

GATANJE I MAGIJA

2115 Bog moze objaviti buducnost svojim prorocima ili drugim svetima. No, ispravan je stav krscanina u tom da se, u stvarima koje se ticu buducnosti, s povjerenjem preda u ruke Providnosti i da u tom pogledu izbjegava svaku nezdravu radoznalost. Nesmotrenost moze biti manjak odgovornosti.

2116 Treba odbaciti sve oblike gatanja: traziti pomoc od Sotone ili zloduhâ, zazivati duse pokojnikâ, ili vrsiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu "otkriti" buducnost. Trazenje savjeta u horoskopima, astrologija, gatanje u dlan, tumacenje znamenjâ i kockî, pojave vidovitosti, utjecanje medijima - sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, povijescu i konacno nad ljudima, a ujedno i zelju da se umilostive skrite moci. To je sve u proturjecju s cascu i stovanjem, zdruzenim sa strahopocitanjem prozetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu.

2117 Sva djela magije i caranja, kojima bi se htjelo podloziti tajne moci i staviti ih u vlastitu sluzbu te steci nadnaravnu moc nad bliznjim - pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje - teska je povreda kreposti bogostovlja. A ta djela treba jos vise osuditi kad ih prati namjera da se drugima skodi ili kad se njima trazi zahvat zloduhâ. Za osudu je takodjer nosenje amajlija. Spiritizam cesto ukljucuje djela gatanja i magije. Crkva upozorava vjernike da ga se cuvaju. Nezakonito trazenje pomoci od tzv. tradicionalnih lijekova ne opravdava ni zazivanje zlih sila ni iskoristavanje lakovjernosti drugoga.

BEZVJERJE

2118 Prva zapovijed Bozja osudjuje glavne grijehe bezvjerja: iskusavanje Boga rijecima ili djelima, svetogrdje i simoniju.

2119 Iskusavanje Boga jest u tome da se, rijecima ili djelima, stavlja na kusnju njegova dobrota i svemoc. Tako je Sotona htio od Isusa postici da se baci dolje s Hrama prisilivsi tako Boga da intervenira. Isus mu suprotstavlja rijec Bozju: "Ne iskusavaj Gospodina, Boga svojega!" (Pnz 6,16). Izazov koji se krije u iskusavanju Boga vrijedja stovanje i pouzdanje koje dugujemo svome Stvoritelju i Gospodinu. U njemu je uvijek pritajena sumnja u njegovu ljubav, providnost i moc.

2120 Svetogrdje jest obescascivanje sakramenata i drugih bogosluznih cina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvecenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i cinima. Svetogrdje je tezak grijeh osobito kad je pocinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu sustinski prisutno sámo tijelo Kristovo.

2121 Simonija je kupovanje i prodavanje duhovnih stvari. Carobnjaku Simunu, koji je htio kupiti duhovnu moc sto ju je vidio u djelovanju apostolâ, Petar odgovara: "Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Bozji novcima steci!" (Dj 8,20). To je u skladu s Isusovom rijecju: "Besplatno primiste, besplatno dajte!" (Mt 10,8). Nemoguce je prisvajati duhovna dobra i s njima postupati kao vlasnik ili gospodar, jer im je izvor u Bogu. Moguce ih je samo kao cist dar primiti od Boga. 2122 "Neka sluzitelj za podjeljivanje sakramenata ne trazi nista vise od priloga sto ih je odredila mjerodavna vlast, pazeci uvijek da potrebiti ne bi zbog siromastva bili liseni pomoci sakramenata". Mjerodavna vlast odredjuje te "priloge" na temelju nacela da krscanski narod mora pridonositi uzdrzavanju sluzitelja Crkve. "Vrijedan je radnik hrane svoje" (Mt 10,10).

BEZBOSTVO ILI ATEIZAM

2123 "Mnogi nasi suvremenici uopce ne uvidjaju intimnu i zivu poveza-nost s Bogom ili je izricito zabacuju, tako da ateizam treba ubrojiti medju najteze pojave nasega vremena".

2124 Rijec bezbostvo (ateizam) oznacuje vrlo razlicite pojave. Jedan mu je cest oblik prakticni materijalizam, koji svoje potrebe i teznje omedjuje unutar granica prostora i vremena. Ateisticki humanizam krivo misli da je covjek "sam sebi svrha, jedini graditelj i demijurg svoje vlastite povijesti". Jedan drugi oblik suvremenog ateizma covjekovo oslobodjenje ocekuje od njegova ekonomskog i socijalnog oslobadjanja, kojemu bi navodno "religija po svojoj naravi bila zaprekom, ukoliko covjekovu nadu usmjeruje prema (...) buducem zivotu, cime ga odvraca od izgradnje zemaljskog grada".

2125 Time sto odbacuje ili nijece Bozje postojanje, ateizam je grijeh protiv kreposti bogostovlja. Nakane i okolnosti mogu uracunljivost glede te krivnje mnogo umanjiti. Nastanku i sirenju ateizma "mogu nemalo pridonijeti i sami vjernici, ukoliko zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netocnim i pogresnim izlaganjem nauke ili takodjer nedostacima svoga vjerskog, moralnog i drustvenog zivota, pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju".

2126 Cesto se ateizam temelji na krivom poimanju ljudske autonomije koja ide cak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu. Ustvari, "priznavanje Boga niposto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savrsenstvo u samom Bogu". Crkva zna "da se njezina poruka slaze s najdubljim zeljama ljudskog srca".

AGNOSTICIZAM

2127 Agnosticizam poprima vise oblika. U nekim slucajevima agnostik odbija nijekati Boga; naprotiv, dopusta da postoji transcendentno bice, ali koje se ne moze objaviti i o kojem nitko nije u stanju nista reci. U drugim pak slucajevima agnostik se ne izjasnjava o Bozjem postojanju, izjavljujuci da je nemoguce to dokazati, dapace da nije moguce to niti ustvrditi niti zanijekati.

2128 Agnosticizam katkada moze sadrzavati izvjesno trazenje Boga, ali moze takodjer predstavljati stanovit indiferentizam, bjezanje od temeljnog problema postojanja i tupost moralne savjesti. Vrlo se cesto agnosticizam izjednacuje s prakticnim ateizmom.

IV. "Ne pravi sebi urezana lika ..."

2129 Bozji je nalog sadrzavao zabranu praviti bilo kakav rukotvoren Bozji lik. Ponovljeni zakon tumaci: "Pazite dobro! Onoga dana kad vam je Gospodin, Bog vas, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika (...)" (Pnz 4,15-16). To je Bog posve transcendentni koji se objavio Izraelu. "On je sve!", ali istodobno jest i "iznad svih djela svojih" (Sir 43,27-28). On je "sam Tvorac ljepote" (Mudr 13,3).

2130 Ipak je Bog, vec od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolicno vodili k spasenju u Utjelovljenoj Rijeci: tako npr. mjedena zmija, kovceg Saveza i kerubi.

2131 Sedmi opci sabor u Niceji (god. 787.), polazeci od otajstva Utjelovljene Rijeci, nasuprot ikonoboraca, opravdao je cascenje ikonâ: ikonâ Kristovih, ali i Bogorodice, andjelâ i svih svetaca. Utjelovivsi se, Bozji je Sin otvorio novu "ekonomiju" slika.

2132 Krscansko stovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, "cast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan", i "tko stuje sliku, stuje osobu koja je na njoj prikazana". Cast iskazana svetim slikama jest "cascenje puno postovanja", a niposto klanjanje, koje pripada samo Bogu. Stovanje se ne iskazuje slikama uzetima u sebi, nego ukoliko vode k utjelovljenom Bogu. Prema tome pokret duha prema slici ukoliko je slika ne staje na njoj, nego smjera k onome sto slika predstavlja.

Ukratko

2133 "Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dusom svojom i svom snagom svojom!" (Pnz 6,5).

2134 Prva zapovijed covjeka poziva da vjeruje u Boga, da se ufa u nj, da ga ljubi iznad svega.

2135 "Gospodinu Bogu svom se klanjaj!" (Mt 4,10) Klanjati se Bogu, moliti mu se, iskazivati mu duzno stovanje, obdrzavati zadana obecanja i zavjete - to su cini kreposti bogostovlja, koji izrazavaju posluh prvoj zapovijedi.

2136 Iskazivati Bogu pravo stovanje duznost je covjeka pojedinca i ljudskog drustva.

2137 Covjeku mora biti moguce "slobodno ispovijedati vjeru privatno i javno".

2138 Praznovjerje je zastranjenje stovanja sto ga iskazujemo pravome Bogu. Najvisi mu je izraz idolopoklonstvo, i razni oblici gatanja i magije.

2139 Iskusavanje Boga rijecima ili djelima, svetogrdje, simonija jesu grijesi nevjere, zabranjeni prvom zapovijedi.

2140 Ateizam, ukoliko odbacuje ili nijece Bozje postojanje, jest grijeh protiv prve zapovijedi.

2141 Stovanje svetih slika temelji se na otajstvu utjelovljenja Rijeci Bozje, i nije oprecno prvoj zapovijedi.

Clanak 2.

DRUGA ZAPOVIJED

Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga uzalud (Izl 20,7; Pnz 5,11).

Receno je starima: "Ne zaklinji se krivo. A ja vam kazem: Ne kunite se nikako!" (Mt 5,33-34).

I. Ime je Gospodnje sveto

2142 Druga zapovijed propisuje da se ime Gospodnje stuje. Kao i prva zapovijed, proizlazi iz kreposti bogostovlja, i posebno uredjuje nas govor u pogledu svetinja.

2143 Izmedju svih rijeci u Objavi ima jedna, jedinstvena, a to je objava Bozjeg imena, koje Bog objavljuje onima sto u njega vjeruju; On im se objavljuje u svom osobnom otajstvu. Dar imena ide u red povjerenja i intimnosti. "Ime je Gospodnje sveto". Zato ga covjek ne smije zlorabiti. Mora ga cuvati u pamcenju u sutnji klanjanja prozetog ljubavlju. Nece ga uzimati u svoj govor osim da ga hvali, blagoslivlje i slavi.

2144 Postovanje Bozjeg imena izrazava stovanje koje smo duzni iskazivati Bozjem otajstvu i sveukupnoj svetinji na koju podsjeca. Osjecaj svetoga dio je kreposti bogostovlja: Jesu li osjecaj straha i osjecaj strahopostovanja krscanski osjecaji ili ne? ... Nitko o tom ne moze razumno sumnjati. To su osjecaji koje bismo dozivljavali, i to vrlo snazno, kad bismo u doslovnom smislu gledali Velicanstvo Bozje. Te bismo osjecaje imali kad bismo iskusili njegovu prisutnost. U mjeri u kojoj vjerujemo da je Bog prisutan, moramo ih imati. Ako ih nemamo, to je zato sto nismo svjesni, sto ne vjerujemo da je On prisutan. 2145 Vjernik mora svjedociti za ime Gospodnje ispovijedajuci svoju vjeru bez popustanja strahu. Cin propovijedanja i cin kateheze mogu biti prozeti klanjanjem i postovanjem imena nasega Gospodina Isusa Krista.

2146 Druga zapovijed zabranjuje zloupotrebu imena Bozjega, tj. svako neprimjereno sluzenje imenom Bozjim, Isusa Krista, Djevice Marije i svih svetaca.

2147 Obecanja, u ime Bozje data drugima, zalazu Bozju cast, vjernost, istinitost i ugled. I zbog pravednosti treba ih odrzati. Biti nevjeran tim obecanjima znaci zlorabiti ime Bozje i, na neki nacin, uciniti Boga lazljivim.

2148 Psovka (hula) se izravno protivi drugoj zapovijedi. Psovati znaci protiv Boga - u nutrini ili izvanjski - izricati rijeci mrznje, prijekora, izazova, govoriti o Bogu zlo, pokazivati manjak postovanja prema njemu u svojim odlukama, zlorabiti ime Bozje. Sveti Jakov prekorava one koji "psuju lijepo ime (Isusovo) na vas zazvano" (Jak 2,7). Zabrana se psovke proteze na rijeci protiv Crkve Kristove, svetaca i svetih stvari. Bogohulno je takodjer prizivati ime Bozje da se prikriju zlocinacka djela, da se primoraju narodi na ropstvo, da se nekoga muci ili pogubi. Zloupotreba Bozjeg imena za vrsenje zlocina uzrokuje odbacivanje religije.

Psovka (hula) protivi se stovanju koje dugujemo Bogu i njegovu svetom imenu. Po svojoj je naravi tezak grijeh.

2149 Kletve u koje se ubacuje ime Bozje bez nakane psovati, manjak je postovanja prema Gospodinu. Druga zapovijed zabranjuje takodjer magijsku upotrebu Bozjeg imena. Ime je Bozje veliko tamo gdje se izgovara s postovanjem duznim njegovoj velicini i njegovu Velicanstvu. Ime je Bozje sveto tamo gdje se spominje s cascu i sa strahom da ga se ne uvrijedi.

II. Uzaludno spominjanje Bozjeg imena

2150 Druga zapovijed zabranjuje krivu zakletvu. Zakleti se ili prisezati znaci uzeti Boga za svjedoka onome sto se tvrdi. Znaci zazvati Istinitog Boga kao jamstvo vlastite istinitosti. Zakletva sadrzava ime Gospodnje. "Boj se Gospodina, Boga svoga; njemu iskazuj stovanje; njegovim imenom polazi prisegu" (Pnz 6,13).

2151 Suzdrzati se od krive zakletve duznost je u odnosu prema Bogu. Bog, kao Stvoritelj i Gospodin, mjerilo je svake istine. Ljudska je rijec u skladu s Bogom ili u opreci s njime, koji je Istina sama. Kad je istinita i zakonita, zakletva iznosi na vidjelo odnos ljudske rijeci prema Bozjoj istini. Kriva zakletva poziva Boga da bude svjedok lazi.

2152 Krivokletnik je onaj koji pod prisegom obecava nesto, a nema nakane to ispuniti, ili koji, nakon sto je pod prisegom nesto obecao, to ne ispuni. Krivokletstvo je tezak manjak postovanja prema Gospodaru svake rijeci. Obvezati se pak prisegom da ce se uciniti zlo djelo, suprotno je svetosti Bozjeg imena.

2153 Isus je drugu zapovijed izlozio u Govoru na gori: "Culi ste da je receno starima: `Ne zaklinji se krivo, nego izvrsi Gospodinu svoje zakletve.' A ja vam kazem: Ne kunite se nikako! (...) Vasa rijec neka bude: `Da, da - ne, ne!' Sto je vise od toga, od Zloga je" (Mt 5,33-34.37). Isus uci da svaka prisega ukljucuje neki odnos spram Boga i da svakom rijecju treba castiti prisutnost Bozju i njegove istine. Obazrivost u prizivanju Boga u govoru ide skupa s paznjom punom postovanja prema njegovoj prisutnosti, koju svaka nasa tvrdnja posvjedocuje ili vrijedja.

2154 U skladu sa svetim Pavlomcrkvena je Predaja shvatila da se Isusova rijec ne protivi zakletvi kad je ucinjena iz ozbiljna i pravedna razloga (npr. na sudu). "Prisega, to jest zazivanje bozanskog Imena za svjedoka istine, moze se poloziti samo u istini, razboritosti i pravednosti".

2155 Svetost Bozjeg imena trazi da se na nj ne prizivamo zbog sitnih stvari i da se prisega ne polaze u okolnostima u kojima bi se mogla protumaciti kao odobrenje vlasti koja ju nepravedno trazi. Kad nezakonite gradjanske vlasti traze zakletvu, moze se odbiti. A mora se odbiti kad je traze u svrhe suprotne dostojanstvu osobâ ili crkvenom zajednistvu.

III. Krscansko ime

2156 Sakrament krsta dijeli se "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mt 28,19). U krstenju ime Gospodnje covjeka posvecuje i krscanin u Crkvi prima vlastito ime. To moze biti ime nekog sveca, tj. ucenika Kristova koji je zivio u primjerenoj vjernosti svome Gospodinu. Zastita sveceva pruza mu primjer ljubavi i osigurava zagovor. "Krsno ime" moze takodjer izrazavati neko krscansko otajstvo ili krscansku krepost. "Roditelji, kumovi i zupnik neka se brinu da se ne dade ime tudje krscanskom osjecaju".

2157 Krscanin zapocinje svoj dan, svoje molitve, svoj posao znakom kriza, "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen." Krstenik posvecuje dan slavi Bozjoj zazivajuci milost Spasiteljevu, koja mu omogucava da kao sin Ocev djeluje u Duhu Svetom. Znak kriza jaca nas u napastima i u poteskocama.

2158 Bog zove svakoga njegovim imenom. Ime je svakog covjeka sveto. Ime je ikona osobe. Zahtijeva postovanje, kao znamen dostojanstva onoga koji ga nosi.

2159 Primljeno je ime vjecno. Taj tajanstven i jedinstven biljeg svake osobe oznacene Bozjim imenom, zasjat ce u Kraljevstvu punim svjetlom. "Pobjedniku cu dati ... bijel kamen, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima" (Otk 2,17). "I vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto cetrdeset i cetiri tisuce - na celima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova" (Otk 14,1).

Ukratko

2160 "Gospodine, Boze nas, divno li je ime tvoje po svoj zemlji" (Ps 8,2).

2161 Druga zapovijed nalaze da stujemo ime Gospodnje. Ime je Gospodnje sveto.

2162 Druga zapovijed zabranjuje svako nedolicno sluzenje Bozjim imenom. Psovka znaci na uvredljiv nacin sluziti se imenom Boga, Isusa Krista, Djevice Marije i svetaca.

2163 Krivokletstvo zove Boga za svjedoka neke lazi. Krivokletstvo je tezak grijeh protiv Gospodina, uvijek vjernog svojim obecanjima.

2164 "Nemoj prisezati ni Stvoriteljem ni stvorenjem, doli u istini, u nuzdi i s postovanjem".

2165 Na krstenju krscanin prima vlastito ime u Crkvi. Roditelji, kumovi i zupnik brinut ce se da mu se dade krscansko ime. Biti pod zastitom nekog sveca znaci imati u njemu uzor ljubavi i pouzdanog zagovornika.

2166 Krscanin zapocinje svoje molitve i poslove znakom kriza "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen".

2167 Bog svakoga zove njegovim imenom.

Clanak 3.

TRECA ZAPOVIJED

Spomeni se da svetkujes dan subotnji. Sest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, pocinak posvecen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi. (Izl 20,8-10).

Subota je stvorena radi covjeka, a ne covjek radi subote. Sin Covjecji gospodar je subote (Mk 2,27-28).

I. Dan subotnji

2168 Treca zapovijed Dekaloga doziva u pamet svetost subote. "Sedmi dan neka bude dan posvemasnjeg odmora, Gospodu posvecen" (Izl 31,15).

2169 Tom prilikom Sveto pismo podsjeca na stvaranje: "I Gospodin je sest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve sto je u njima, a sedmoga je dana pocinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni" (Izl 20,11).

2170 Sveto pismo u danu Gospodnjem otkriva i spomen-dan Izraelova oslobodjenja iz egipatskog ropstva: "Spomeni se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruzenom misicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da drzis dan subotni" (Pnz 5,15).

2171 Bog je Izraelu povjerio subotu da je postuje u znak vjecnog saveza. Subota je za Gospodina; sveto je pridrzana na hvalu Boga, njegova stvoriteljskog djela i njegovih spasiteljskih cina u prilog Izraela..

2172 Djelovanje Bozje uzor je ljudskom djelovanju. Ako je Bog sedmog dana "prestao raditi i odahnuo" (Izl 31,17), treba takodjer i covjek "pocinuti" i pustiti da i drugi, nadasve siromasi, "odahnu" (Izl 31,17). Subota obustavlja svakidasnji posao i omogucuje odmor. To je dan prosvjeda protiv robovanja radu i obozavanja novca.

2173 Evandjelje izvjescuje o vise slucajeva kad je Isus optuzen da krsi subotnji zakon. No Isus nikad ne oskvrnjuje svetosti toga dana. On joj punom vlascu daje vjerodostojno tumacenje: "Subota je stvorena radi covjeka, a ne covjek radi subote" (Mk 2,27). U svojoj dobroti Isus drzi dopustenim "subotom ciniti dobro" a ne "zlo, zivot spasiti" a ne "pogubiti" (Mk 3,4). Subota je dan Gospodina milosrdjâ i Bozje casti. "Sin Covjecji gospodar je subote" (Mk 2,28).

II. Dan Gospodnji

Ovo je dan sto ga ucini Gospodin: radujmo se i klicimo u njemu! (Ps 118, 24) .

DAN USKRSNUCA: NOVO STVARANJE

2174 Isus je uskrsnuo od mrtvih "prvi dan u tjednu" (Mt 28,1; Mk 16,2; Lk 24,1; Iv 20,1). Kao dan Kristova uskrsnuca, "prvi dan", doziva u pamet prvo stvaranje, a kao "osmi dan", koji slijedi po suboti, oznacuje novo stvaranje, zapoceto Kristovim uskrsnucem. Za krscane je postao prvi medju svim danima, blagdan nad blagdanima, dan Gospodnji ("he Kyriake heméra", "dies dominica"), nedjelja: Sastajemo se u dan sunca jer je to prvi dan kada je Bog, promijenivsi tamu i tvar, stvorio svijet. U isti je dan Isus Krist, nas Spasitelj, ustao od mrtvih.

NEDJELJA - ISPUNJENJE SUBOTE

2175 Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; krscanima nedjelja nadomjesta obredne propise subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i navijesta covjekov vjecni pocinak u Bogu. Uistinu, Zakonsko je bogosluzje pripravljalo Otajstvo Kristovo: sto se u njem vrsilo oznacavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva: Oni koji su zivjeli u starom poretku stvarî krenuli su prema novoj nadi, ne obdrzavajuci vise subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, miloscu Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio nas zivot. 2176 Svetkovanje nedjelje ostvaruje cudoredni propis koji je po naravi upisan u covjecje srce, tj. "Bogu iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito stovanje u spomen njegovoj opcoj dobrohotnosti prema ljudima". Nedjeljno bogosluzje dovrsenje je cudorednog propisa Starog saveza, od kojega preuzimlje ritam i duh slaveci svaki tjedan Stvoritelja i Otkupitelja svoga naroda.

NEDJELJNA EUHARISTIJA

2177 Nedjeljno slavlje Dana i Euharistije Gospodnje u sredistu je zivota Crkve. "Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u opcoj Crkvi obdrzava kao prvobitan zapovjedni blagdan". Isto tako treba da se obdrzavaju blagdani Rodjenja Gospodina nasega Isusa Krista, Bogojavljenja, Uzasasca i Presvetog tijela i krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgresnoga zaceca i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konacno Svih svetih. 2178 Taj obicaj krscanske zajednice seze do u pocetke apostolskog vremena. Poslanica Hebrejima opominje: "Ne ostavljajmo svoje skupstine, kao sto nekoji imadu obicaj, nego bodrimo jedan drugoga" (Heb 10,25). Predaja je sacuvala spomen jedne uvijek suvremene opomene: "Dodji navrijeme u crkvu, priblizi se Gospodinu i priznaj svoje grijehe, kaj se u molitvi (...) Sudjeluj u svetoj i bozanskoj liturgiji, dovrsi svoju molitvu i nemoj otici prije otpusta (...) Cesto smo ponovili: ovaj ti je dan darovan za molitvu i pocinak. Ovo je dan sto nam ga ucini Gospodin. Klicimo i radujmo se u njemu". 2179 "Zupa je odredjena zajednica vjernika trajno ustanovljena u partikularnoj Crkvi, za koju je pastirska briga, pod vlascu dijecezanskog biskupa, povjerena zupniku kao njezinu vlastitom pastiru". Ona je mjesto u kojem se svi vjernici mogu skupiti za nedjeljno slavlje Euharistije. Zupa uvodi krscanski puk u redovito oblikovani liturgijski zivot, sabire ga na to slavlje; uci ga spasonosnoj Kristovoj nauci; po dobrim i bratskim djelima u djelo provodi ljubav Gospodnju: Ti ne mozes moliti kod kuce kao u crkvi, gdje je sakupljen Bozji puk, gdje se jednodusno dize vapaj k Bogu. Ima tu nesto vise: sjedinjenje pametî, suglasje dusâ, veza ljubavi, molitve svecenikâ.

NEDJELJNA OBVEZA

2180 Crkveni propis naznacuje i tocno odredjuje zakon Gospodnji: "Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi". "Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvecer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katolickom obredu".

2181 Nedjeljna Euharistija utemeljuje i ucvrscuje cjelokupno krscansko djelovanje. Zato su vjernici duzni sudjelovati u Euharistiji u zapovjedne dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojencad, ili su od svoga zupnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrse tu obvezu cine teski grijeh.

2182 Sudjelovanje u zajednickom euharistijskom slavlju dana Gospo-dnjega svjedocanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Vjernici tako svjedoce svoje zajednistvo u vjeri i ljubavi. Istovremeno svjedoce Bozju svetost i svoju nadu u spasenje. Jedni druge ucvrscuju uz potporu Duha Svetoga. 2183 "Ako nema dovoljno posvecenih sluzbenika ili zbog drugog vaznog razloga bude nemoguce sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporucuje vjernicima da sudjeluju u sluzbi Rijeci, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u zupnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu, ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u skupinama obitelji".

DAN MILOSTI I POCINKA

2184 Kao sto Bog "u sedmi dan pocinu od svega djela koje ucini" (Post 2,2), tako se u zivotu covjecjem izmjenjuju rad i pocinak. Ustanova dana Gospodnjeg pridonosi da "svi imaju dovoljno odmora i slobodna vremena za obiteljski, kulturni, drustveni i vjerski zivot".

2185 U nedjelje i ostale zapovjedne blagdane neka se vjernici uzdrze od onih djela i poslova koji prijece iskazivanje stovanja Boga, radost vlastitu danu Gospodnjem ili potrebit odmor duse i tijela. Obiteljske potrebe ili velika drustvena dobrobit zakonite su isprike od propisa nedjeljnog pocinka. Ipak vjernici neka bdiju da takva zakonita opravdanja ne bi stvorila navike stetne za vjeru, obiteljski zivot i zdravlje. Ljubav prema istini trazi sveto slobodno vrijeme, nuzda pak ljubavi prihvaca opravdan rad. 2186 Duznost je krscana koji raspolazu slobodnim vremenom, da se sjete brace koja imaju iste potrebe i ista prava, ali se zbog siromastva i bijede ne mogu odmoriti. Krscansko je bogoljublje odavna nedjelju posvetilo dobrim djelima i smjernim uslugama koje trebaju bolesni, nemocni, stari. Krscani ce posvetiti nedjelju takodjer darujuci obitelj i rodbinu svojim vremenom i iskazujuci im paznju koju im tesko mogu iskazivati u ostale dane tjedna. Nedjelja je vrijeme pogodno za razmi-sljanje, sutnju, ucenje i razmatranje, sto pogoduje rastu nutarnjeg i krscan-skog zivota. 2187 Svetkovanje dana Gospodnjeg i blagdana trazi ozbiljno zajednicko zalaganje. Svaki krscanin mora izbjegavati da drugima, bez nuzde, namece ono sto bi im prijecilo da obdrzavaju dan Gospodnji. Kad obicaji (sport, ugostiteljske radnje itd.) i drustvene potrebe (javne sluzbe itd.) od nekih zahtijevaju nedjeljni rad, svatko nek se smatra odgovornim da za se odvoji dovoljno slobodna vremena. Vjernici ce, umjereno i s ljubavlju, paziti da izbjegavaju izgrede i nasilja koji se katkada dogadjaju prilikom masovnih zabava. Unatoc strogim gospodarstvenim zahtjevima, javne ce vlasti bdjeti da gradjanima osiguraju vrijeme namijenjeno odmoru i bogosluzju. Slicna je duznost poslodavaca u odnosu na zaposlene. 2188 Postujuci vjersku slobodu i opce dobro sviju, krscani se moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve budu zakonski priznati kao neradni dani. Oni treba da svima javno pruze primjer molitve, postovanja i radosti, i da svoje predaje brane kao dragocjen prilog duhovnom zivotu ljudskog drustva. Ako zakonodavstvo doticne zemlje ili drugi razlozi obvezuju na rad nedjeljom, taj dan ipak treba da bude zivljen kao dan naseg oslobodjenja, koji nam omogucuje udjela u "svecanom skupu", u "Crkvi prvorodjenaca zapisanih na nebu" (Heb 12,22-23).

Ukratko

2189 "Dan subotni obdrzavaj i svetkuj" (Pnz 5,12). "Sedmi dan neka bude dan posvemasnjeg odmora, posvecen Gospodinu" (Izl 31,15).

2190 Subota, koja je predstavljala dovrsenje prvog stvaranja, zamije-njena je nedjeljom, koja je spomen novog stvaranja, zapoceto Kristovim uskrsnucem.

2191 Crkva slavi dan Kristova Uskrsnuca osmi dan, opravdano nazvan Dan Gospodnji ili nedjelja.

2192 "Nedjelja (...) treba da se u opcoj Crkvi obdrzava kao prvotni zapovjedni blagdan". "Nedjeljom i drugim zapovjednim blag-danima vjernici su obvezni sudjelovati u misi".

2193 "Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima (...) neka se vjernici uzdrze od onih radova koji prijece iskazivanje stovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duse i tijela".

2194 Ustanova nedjelje pridonosi da "svi imaju dovoljno odmora i slobodna vremena za obiteljski, kulturni, drustveni i vjerski zivot".

2195 Svaki krscanin mora izbjegavati da drugima, bez nuzde, namece ono sto bi prijecilo da obdrzavaju dan Gospodnji.