DRUGO POGLAVLJE

"LJUBI BLIZNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE!"

Isus rece svojim ucenicima: "Kao sto sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge" (Iv 13,34). 2196 Odgovarajuci na pitanje o prvoj medju zapovijedima, Isus rece: "Prva je: `Slusaj, Izraele! Gospodin Bog nas Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duse svoje, i iz svega uma svoga i iz sve snage svoje.' A druga je: `Ljubi svoga bliznjega kao sebe samoga.' Nema druge zpovijedi vece od tih" (Mk 12,29-31).

Na to se poziva sveti Pavao kad kaze: "Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne cini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne pozeli! i ima li koja druga zapovijed, sazeta je u ovoj rijeci: Ljubi svoga bliznjega kao sebe samoga. Ljubav bliznjemu zla ne cini. Punina dakle Zakona jest ljubav" (Rim 13,8-10).

Clanak 4.

CETVRTA ZAPOVIJED Postuj oca svoga i majku svoju, da imadnes dug zivot na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj (Izl 20,12).

I bijase im poslusan (Lk 2,51).

Sam Gospodin Isus istaknuo je vaznost te "Bozje zapovijedi" (Mk 7,8-13). Apostol uci: "Djeco, slusajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. `Postuj oca svoga i majku - to je prva zapovijed s obecanjem: da ti dobro bude i da dugo zivis na zemlji'" (Ef 6,1-3). 2197 Cetvrta zapovijed otvara drugu plocu Zakona. Naznacuje poredak ljubavi. Bog je htio da, iza njega, postujemo roditelje kojima dugujemo zi-vot i koji su nam predali spoznaju o Bogu. Pozvani smo castiti i postivati sve koje je Bog, za nase dobro, zaodjenuo svojim autoritetom.

2198 Ova zapovijed izrecena je u pozitivnomn obliku, kao duznost koju treba vrsiti. Ona nagovjescuje slijedece zapovijedi koje izricu posebno postovanje prema zivotu, braku, zemaljskim dobrima, rijeci. I predstavlja jedan od temelja crkvenoga drustvenog nauka.

2199 Cetvrta zapovijed izricito se obraca djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom, jer je to najopcenitiji odnos. Tice se takodjer rodbinskih odnosa s clanovima obiteljske skupine. Trazi iskazivanje casti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteze se napokon na duznosti ucenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podloznika prema poglavarima, gradjana prema domovini, prema javnim sluzbenicima i vladarima.

Ova zapovijed ukljucuje i podrazumijeva duznosti roditelja, skrbnika, ucitelja, poglavara, nacelnika, drzavnika, svih koji vrse vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba.

2200 Obdrzavanje cetvrte zapovijedi donosi i nagradu: "Postuj oca svoga i majku svoju, da imadnes dug zivot na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj" (Izl 20,12). Postivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamci ovozemne plodove mira i blagostanja. Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlaci za sobom teske nevolje zajednici i ljudima.

I. Obitelj u Bozjem naumu

NARAV OBITELJI

2201 Bracna zajednica temelji se na supruznickoj privoli. Brak i obitelj usmjereni su dobru supruznika te radjanju i odgajanju djece. Ljubav izmedju muza i zene i radjanje djece utvrdjuju osobne odnose i prvotne odgovornosti medju clanovima iste obitelji.

2202 Muz i zena zenidbom sjedinjeni cine zajedno sa svojom djecom jednu obitelj. Ta ustanova prethodi svakom priznanju sa strane javne vlasti, ona se namece sama po sebi. Treba je promatrati kao redoviti odnos prema kome vrednovati razlicite oblike srodstva.

2203 Stvorivsi muza i zenu Bog je ustanovio ljudsku obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom. Clanovi obitelji jesu osobe jednaka dostojanstva. Radi zajednickog dobra njezinih clanova i drustva, u obitelji postoje razlicite odgovornosti, prava i duznosti.

KRSCANSKA OBITELJ

2204 "Krscanska obitelj pruza izrazitu objavu i ostvarenje crkvenoga zajednistva; stoga se moze i treba zvati `domaca Crkva'". To je zajednica vjere, nade i ljubavi. U Crkvi zadobiva osobitu vaznost, kako je ocito iz Novoga zavjeta.

2205 Krscanska obitelj je zajednistvo osoba, znak i slika zajednistva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna sluzba odsjaj je Oceva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i zrtvu. Svakodnevna molitva i citanje rijeci Bozje jaca u obitelji ljubav. Krscanska je obitelj blagovjesnica i misionarka.

2206 Odnosi u obitelji sadrze bliskost osjecaja, sklonosti i probitaka, sto se osobito radja iz uzajamnog postovanja medju osobama. Obitelj je povlastena zajednica pozvana ozivotvoriti "ljubaznu otvorenost duha medju supruznicima i (...) trajnu suradnju medju roditeljima u odgoju djece".

II. Obitelj i drustvo

2207 Obitelj je izvorna stanica drustvenog zivota. Ona je naravna zajednica u kojoj su muz i zena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju zivota. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu drustvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se moze zapoceti Boga castiti i dobro se sluziti slobodom. Obiteljski je zivot uvodjenje u drustveni zivot.

2208 Obitelj mora tako zivjeti da se njeni clanovi naviknu biti pazljivi i zauzeti za mladje i za starije, za bolesne ili prikracene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u odredjenim trenucima nisu kadre pruziti takvu pomoc. Onda je duznost drugih osoba, drugih obitelji i redom drustvene zajednice providjeti za njihove potrebe: "Bogoljubnost cista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, cuvati se neokaljanim od ovoga svijeta" (Jak 1,27).

2209 Obitelj mora biti potpomognuta i zasticena primjerenim drustvenim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvrsavati svoje zadatke, duzna su druga drustvena tijela pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. U skladu s nacelom subsidijarnosti neka se vece zajednice cuvaju da ne bi prisvajale prava obitelji ili da se ne bi mijesale u njezin zivot.

2210 Vaznost obitelji za zivot i blagostanje drustva, namece samom drustvu narocitu odgovornost podupiranja i ucvrscivanja braka i obitelji. Neka gradjanska vlast smatra "svojom svetom duznoscu postovati, stititi i promicati njihovu pravu narav, javno cudoredje i kucno blagostanje". 2211 Politicka zajednica duzna je obitelj postovati, pritjecati joj u pomoc i posebno joj osiguravati:

slobodu pri sklapanju zenidbe, u radjanju i odgoju djece prema vlastitom cudorednom i vjerskom uvjerenju;

zastitu cvrstoce zenidbenog veza i ustanove obitelji;

slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenosenja i odgajanja djece u toj vjeri, s pravom na potrebna sredstva i ustanove;

pravo na privatno vlasnistvo, slobodu poduzetnistva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje;

u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na lijecenje, pomoc ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke;

zastitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao sto su droga, pornografija, alkoholizam i slicno;

pravo udruzivanja s drugim obiteljima i preko takvih tijela biti predstavljene pred gradjanskim vlastima.

2212 Cevrta zapovijed posvjetljuje druge drustvene odnose. U braci i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rodjacima potomke svojih predaka; u sugradjanima djecu svoje domovine; u krstenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kcer onoga koji hoce da ga zovemo "Oce nas". Iz toga slijedi da nasi odnosi s bliznjima imaju osobno obiljezje. Bliznji nije tek "jedinka" ljudskoga mnostva, nego je "netko" koji zbog poznatoga podrijetla zasluzuje osobitu pozornost i stovanje.

2213 Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ogranicuje na jamstvo prava i vrsenje duznosti niti samo na postivanje ugovora. Pravedni odnosi izmedju poslodavaca i zaposlenih, vladara i gradjana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo.

III. Duznosti clanova obitelji

DUZNOSTI DJECE

2214 Bozje ocinstvo izvor je ljudskog ocinstva; na Bozjem se ocinstvu temelji duznost postivanja roditelja. Postovanje sto ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svom ocu i majci, hrani se naravnom privrzenoscu koja se radja iz veze koja ih zdruzuje. To je postovanje sto ga trazi Bozja zapovijed.

2215 Postivanje roditelja (sinovska odanost) je cin priznanja onima koji su, darovavsi zivot, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogucili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. "Svim srcem postuj oca svoga, i ne zaboravi majcinih bolova. Sjeti se da im svoj zivot dugujes: kako da im uzvratis sve sto ucinise za te?" (Sir 7,27-28).

2216 Djetinje postovanje iskazuje se takodjer u poucljivosti i pravoj poslusnosti: "Sine moj, cuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje (...) da te vode kada hodis, da te cuvaju kada spavas i da se s tobom razgovaraju kad se probudis" (Izr 6,22). "Mudar sin slusa naputak ocev, a podsmjevac ne slusa ukora" (Izr 13,1).

2217 Dokle god zivi u roditeljskoj kuci, dijete treba slusati sve sto roditelji opravdano traze za dobro njegovo i dobro obitelji. "Djeco, slusajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu" (Kol 3,20). Djeca takodjer treba da slusaju razumne naloge svojih odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju. No, ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan cudoredju, neka ne poslusaju.

Rastuci, djeca ce i dalje postovati roditelje. Predusretat ce njihove zelje, cesto traziti njihov savjet. Prihvacat ce njihova opravdana upozorenja. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i postovanje koje im uvijek duguju. To postovanje u stvari je ukorijenjeno u strahu Bozjemu, jednom od darova Duha Svetoga. 2218 Cetvrta zapovijed podsjeca odraslu djecu da su za roditelje odgo-vorni. Koliko im je moguce, duzni su im u starosti i bolesti, u samoci ili neimastini pomagati moralno i materijalno. Isus istice tu duznost zahvalnosti. Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i ucvrscuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko stuje oca okajava grijehe i tko casti majku svoju, sabire blago. Tko stuje oca, radovat ce se sa svoje djece i bit ce uslisan u dan molitve svoje. Tko casti oca svojeg, dugo zivi; tko cini radost majci svojoj, slusa Gospoda (Sir 3,2-6).

Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne zalosti ga za zivota njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi (...) Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijedja majku (Sir 3,12-13.16). 2219 Djetinje postovanje pogoduje skladu svega obiteljskog zivota; tice se odnosa medju bracom i sestrama. Postovanje prema roditeljima odrazuje se na svu obiteljsku sredinu. "Vijenac su starcima sinovi sinova" (Izr 17,6). "Sa svom poniznoscu i blagoscu, sa strpljivoscu" podnosite "jedni druge u ljubavi" (Ef 4,2).

2220 Krscani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krstenja i zivot u Crkvi. To mogu biti roditelji, drugi clanovi obitelji, djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroucitelji, drugi ucitelji ili prijatelji. "Na pameti mi je neprijetvorna vjera koja je u tebi - ona vjera koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi" (2 Tim 1,5).

DUZNOSTI RODITELJA

2221 Plodnost bracne ljubavi ne svodi se samo na radjanje djece nego se mora prosiriti na njihov moralni odgoj i duhovno oblikovanje. Odgojno djelovanje roditelja "toliko je vazno da se tesko moze icim zamijeniti". Pravo i duznost odgoja roditeljima su prvotni i neotudjivi.

2222 Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Bozjom te ih postuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vrsenju Bozjeg zakona pokazujuci kako su i sami poslusni volji Oca nebeskoga.

2223 Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost svjedoce prije svega stvaranjem obitelji u kojoj su njeznost, oprastanje, postovanje, vjernost i nesebicno sluzenje pravilo zivota. Domace ognjiste osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtijeva priucavanje odricanju, ispravno rasudjivanje, vladanje sobom, sto su uvjeti svake prave slobode. Neka roditelji pouce djecu podlagati "ono sto je tvarno i nagonsko onome sto je unutarnje i duhovno". Na roditeljima je takodjer teska odgovornost pruzati djeci dobar primjer. Priznavajuci iskreno pred djecom svoje slabosti bit ce sposobniji voditi ih i ispravljati: Tko ljubi sina svog, cesto ga bije sibom (...) Tko valjano odgaja sina, imat ce od njega koristi (Sir 30,1-2).

A vi, ocevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem Gospodnjim (Ef 6,4). 2224 Obiteljsko ognjiste prirodna je sredina za uvodjenje covjeka u skupnu solidarnost i odgovornost. Nek roditelji uce djecu cuvati se popustanja i zastranjivanja koja ugrozavaju ljudska drustva.

2225 Miloscu sakramenta zenidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu navijestati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci "prvi navjestitelji". Neka ih od najnjeznijeg uzrasta cine sudionicima crkvenoga zivota. Nacin obiteljskog zivljenja moze razvijati cuvstvena nagnuca koja za cio zivot postaju istinski preduvjeti i potpornji zive vjere.

2226 Roditelji treba da pocnu djecu odgajati za vjeru od njihove najnjeznije dobi. Taj se odgoj ostvaruje vec time sto se clanovi obitelji potpomazu u rastu vjere svjedocenjem krscanskog zivota zivljenoga u skladu s Evandjeljem. Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogacuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja uciti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Bozje. Zupa je euharistijska zajednica i srce bogo-sluznog zivota krscanskih obitelji; ona je povlasteno mjesto kateheze za djecu i za roditelje.

2227 Djeca opet pridonose roditeljskom rastu u svetosti. Svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oprostenje sto ga iziskuju uvrede, svadje, nepravde i nevjernosti. Na to ih upucuje uzajamna privrzenost. To zahtijeva ljubav Kristova.

2228 U doba djetinjstva roditeljsko se postovanje i ljubav osobito iskazuje u skrbi i paznji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. U tijeku rasta isto postovanje i odanost upucuju roditelje odgajati djecu da se pravilno sluze razumom i slobodom.

2229 Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj, djeci izabrati skolu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguce, duzni birati skole koje im mogu najbolje pomoci u zadaci krscanskih odgojitelja. Javne su vlasti duzne roditeljima to pravo jamciti osiguravajuci uvjete da se njime mogu stvarno sluziti.

2230 Kad odrastu, pravo je i duznost djece izabrati zvanje i vlastiti zivotni stalez. Te nove odgovornosti preuzimat ce u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih ce traziti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji ce paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora zenidbenog druga. Ta duznost obazrivosti ne prijeci im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnovati obitelj.

2231 Ima ih koji ne sklapaju zenidbu kako bi skrbili za roditelje ili za svoju bracu i sestre, kako bi se iskljucivo posvetili odredjenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. Takvi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji.

IV. Obitelj i Kraljevstvo

2232 Obiteljske veze, premda vazne, ipak nisu apsolutne. Sto dijete vise raste prema vlastitoj zrelosti i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti, to biva ocitije i snaznije njegovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji ce takav poziv postovati i pomagati djecu da mu odgovore i da ga slijede. Treba se uvjeriti da je prvo zvanje krscana ici za Isusom: "Tko ljubi oca ili majku vise nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kcer vise nego mene, nije mene dostojan" (Mt 10,37).

2233 Postati Isusovim ucenikom znaci prihvatiti poziv i pripasti Bozjoj obitelji, provodeci zivot u skladu s njegovim nacinom zivljenja: "Tko god vrsi volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka" (Mt 12,49).

Roditelji ce prihvatiti te radosno i zahvalno postovati ako Gospodin kojemu od njihove djece uputi poziv da ga slijedi u djevicanstvu radi Kraljevstva, u posvecenom zivotu ili u svecenickoj sluzbi. V. Vlasti u gradjanskom drustvu 2234 Cetvrta Bozja zapovijed propisuje takodjer postivati sve one koji su za nase dobro od Boga primili neku vlast u drustvu. Ona osvjetljuje kako duznosti vrsioca vlasti tako i onih kojima vlast sluzi.

DUZNOSTI GRADJANSKIH VLASTI

2235 Oni koji obnose vlast, treba da je vrse tako da sluze. "Tko hoce da medju vama bude najveci, neka vam bude posluzitelj" (Mt 20,26). Vrsenje vlasti u moralnom je pogledu odredjeno njezinim bozanskim porijeklom, njezinom razumnom naravi i posebnim objektom. Nitko ne smije zapovjediti ili uspostaviti nesto protivno dostojanstvu osobe i naravnom zakonu.

2236 Vrsenje vlasti ide za tim da ocituje pravedan poredak vrednota da se svima olaksa sluzenje slobodom i odgovornoscu. Neka pretpostavljeni mudro primjenjuju distributivnu pravednost vodeci racuna o svacijoj potrebi i svacijoj suradnji te u vidu sloge i mira. Neka paze da zakoni i propisi sto ih donose ne uvode ljude u napast, suprotstavljajuci osobne probitke probicima zajednice.

2237 Nosioci politicke vlasti duzni su postivati osnovna prava ljudske osobe. Nastojat ce pravednost ostvarivati covjecno postujuci svacije pravo, nadasve prava obitelji i razbastinjenih.

Politicka prava povezana s drzavljanstvom mogu i moraju biti osigurana prema zahtjevima opcega dobra. Ne smiju biti uskracena bez zakonita i razmjerno ozbiljna razloga. Vrsenju politickih prava cilj je zajednicko dobro naroda i ljudske zajednice.

DUZNOSTI GRADJANA

2238 Oni koji su podlozni vlasti neka u nadredjenima vide Bozje predstavnike od njega postavljene da budu sluzitelji njegovih darova: "Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina (...) Kao slobodni ljudi - a ne kao oni kojima je sloboda pokrivalom zloce, vec kao Bozje sluge" (1 Pt 2,13.16). Cestita gradjanska suradnja ukljucuje pravo, kojiput i duznost, pravedno se oprijeti onome sto gradjanima izgleda stetno dostojanstvu osoba i opcem dobru.

2239 Gradjani su duzni podupirati gradjanske vlasti za dobro drustva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i sluzenje domovini proistjecu iz duzne zahvalnosti i reda u ljubavi. Podloznost zakonitim vlastima i sluzenje opcem dobru zahtijevaju od gradjana da vrse svoje sluzbe u zivotu politicke zajednice.

2240 Podloznost vlasti i suodgovornost za opce dobro sadrze moralni zahtjev placanja poreza, vrsenja prava glasa i obrane zemlje: Dajte svakomu sto mu pripada: komu porez - porez, komu carina - carina, komu postovanje - postovanje, komu cast - cast (Rim 13,7).

Krscani (...) prebivaju u vlastitoj domovini, ali kao hodocasnici, sudjeluju u javnom zivotu kao gradjani, a od svega su otcijepljeni kao stranci (...) Pokoravaju se vazecim zakonima, ali zivotom nadvisuju zakone (...) Tako im je uzviseno mjesto Bog naznacio te nije dopusteno s njega se ukloniti. Apostol nas potice uzdizati molitve i zahvalnice "za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan zivot u svoj poboznosti i dostojanstvu" (1 Tim 2,2). 2241 Bogatiji narodi duzni su, u okviru svojih mogucnosti, prihvacati strance koji traze sigurnost i nuzna sredstva za zivot sto ih ne mogu naci u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se postuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zastitu onih koji ga primaju. Poradi opcega dobra za koje su odgovorne, politicke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati razlicitim pravnim uvjetima, napose glede duznosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je duzan harnoscu postivati materijalnu i duhovnu bastinu zemlje koja ga je ugostila, obdrzavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama. 2242 Gradjanin je u savjesti duzan ne slijediti propise gradjanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima cudoredja, osnovnim pravima osobe ili nauku Evandjelja. Uskrata poslusnosti gradjanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je razlikovanjem sluzenja Bogu i sluzenja politickoj zajednici. "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Bozje" (Mt 22,21). "Treba se vecma pokoravati Bogu negoli ljudima" (Dj 5,29). Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadleznosti i tlaci gradjane, oni neka ne uskracuju onoga sto od njih doista zahtijeva opce dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugradjana, u granicama koje zacrtava naravni i evandjeoski zakon. 2243 Opiranje nasilju javne vlasti nema prava sluziti se oruzjem osim kad se zajedno ostvare svi slijedeci uvjeti: 1. da je rijec o sigurnom, teskom i dugotrajnom gazenju osnovnih prava; 2. da su vec pokusana sva druga sredstva; 3. da se time ne izazivaju jos veci neredi; 4. da ima razlozne nade u uspjeh; 5. da je nemoguce razumno nazreti bolja rjesenja.

POLITICKA ZAJEDNICA I CRKVA

2244 Svaka se institucija nadahnjuje, barem ukljucno, stanovitim poimanjem covjeka i njegove sudbine, iz cega proizlaze vlastita mjerila rasudjivanja, vlastiti red vrednota, vlastito usmjerenje ponasanja. U vecini drustava ustanove se oslanjaju na stanovitu prednost covjeka pred stvarima. Samo je bozanski objavljena religija u Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju jasno raspoznala covjekov izvor i odredjenje. Crkva poziva politicke vlasti da svoje sudove i odluke dovedu u odnos s tim nadahnucem istine o Bogu i o covjeku: Drustva koja za to nadahnuce ne znaju ili ga u ime svoje neovisnosti o Bogu odbacuju, prisiljena su sama u sebi traziti ili cak od stanovite ideologije posudjivati svoje suodnose i svoj cilj; a buduci da ne podnose da se prizna objektivno mjerilo dobra i zla, prisvajaju si nad covjekom i nad njegovom sudbinom totalitarnu vlast, javno proglasenu ili prikrito prihvacenu, kako to povijest dokazuje. 2245 Crkva koja se po svom poslanju i svojoj nadleznosti nikako ne poistovjecuje s politickom zajednicom, u isti mah je znak i jamstvo transcendentnog znacenja ljudske osobe. "Crkva (...) postuje i promice takodjer politicku slobodu i odgovornost gradjana".

2246 Crkvi je po njezinu poslanju vlastito "iznositi cudoredne sudove o onome sto se odnosi na politicki red, kad to zahtijevaju osnovna ljudska prava i spasenje dusa. Crkva to cini sluzeci se svim i samo onim sredstvima koja su u skladu s Evandjeljem i opcim dobrom, vec prema razlicitim vremenima i prilikama". Ukratko 2247 "Postuj svoga oca i svoju majku" (Pnz 5,16; Mk 7,10).

2248 Po cetvrtoj zapovijedi Bog je htio da, iza njega, postujemo roditelje i one koje je za nase dobro zaodjenuo autoritetom.

2249 Zenidbena se zajednica temelji na savezu i privoli supruznika. Zenidba i obitelj usmjereni su dobru supruznika te radjanju i odgoju djece.

2250 "Spas osobe te ljudskog i krscanskog drustva tijesno je povezan sa sretnim stanjem u bracnoj i obiteljskoj zajednici".

2251 Djeca roditeljima duguju postovanje, zahvalnost, ispravnu poslusnost i pomoc. Djetinje postovanje podupire sklad svega obiteljskog zivota.

2252 Roditelji su prvi odgovorni za odgoj djece u vjeri, u molitvi i svim krepostima. Duznost im je djeci, koliko je moguce, priskrbiti sto iziskuju njihove materijalne i duhovne potrebe.

2253 Roditelji treba da cijene i podupiru zvanje svoje djece. Sebe ce podsjecati i djecu uciti da je prvo zvanje krscana ici za Isusom.

2254 Javna je vlast duzna postivati osnovna prava ljudske osobe i uvjete za ozivotvorenje njezine slobode.

2255 Gradjani su duzni suradjivati s gradjanskim vlastima u izgradnji drustva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode.

2256 Gradjanin je u savjesti duzan ne slijediti odredbe gradjanskih vlasti kad se protive zahtjevima cudoredja. "Treba se vecma pokoravati Bogu negoli ljudima" (Dj 5,29).

2257 Svako drustvo nadahnjuje svoje prosudbe i ponasanje stanovitim poimanjem covjeka i njegove sudbine. Bez evandjeoskog svjetla o Bogu i o covjeku drustva lako postaju totalitarna.

Clanak 5.

PETA ZAPOVIJED

Ne ubij! (Izl 20,13).

Culi ste da je receno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit ce podvrgnut sudu. A ja vam kazem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit ce podvrgnut sudu (Mt 5,21-22). 2258 "Ljudski je zivot svet zato sto od samog pocetka ukljucuje stvaralacko Bozje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar zivota od njegova pocetka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne moze prisvojiti pravo izravnog unistenja neduznog ljudskog bica". I. Postivanje ljudskog zivota

SVJEDOCANSTVO POVIJESTI SPASENJA

2259 U izvjescu kako Kain ubija brata Abela, Sveto pismo otkriva da je u covjeku, od samih pocetaka ljudske povijesti, bilo srdzbe i pohlepe, posljedica istocnoga grijeha. Covjek je postao neprijatelj sebi slicnom bicu. Bog proglasuje opakost toga bratoubojstva: "Sto si ucinio? Slusaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni vice. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da s ruke tvoje proguta krv brata tvoga" (Post 4,10-11).

2260 Savez izmedju Boga i covjecanstva isprepleten je podsjecanjem da je ljudski zivot Bozji dar i da u covjeku ima ubilackog nasilja: A za vasu krv, za vas zivot trazit cu obracun (...) Tko prolije krv covjekovu, njegovu ce krv covjek proliti! Jer je covjek na sliku Bozju stvoren (Post 9,5-6). Stari zavjet uvijek je smatrao krv svetim znamenom zivota. Taj je nauk potreban u svako doba.

2261 Sveto Pismo potanje odredjuje zabranu pete zapovijedi: "Ne ubijaj neduzna i pravedna" (Izl 23,7). Hotimicno ubojstvo neduznoga tesko se protivi dostojanstvu ljudske osobe, "zlatnom pravilu" i Stvoriteljevoj svetosti. Zakon koji zabranjuje covjekovo ubojstvo opcevazeci je: obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda.

2262 U Govoru na gori Gospodin podsjeca na zapovijed "Ne ubij" (Mt 5,21), dodajuci na to zabranu srdzbe, mrznje, osvete. Stovise: Krist trazi od ucenika da pruze i drugi obraz, da ljube svoje neprijatelje. Sam se nije branio i nalozio je Petru da vrati mac u korice.

ZAKONITA OBRANA

2263 Zakonita obrana osoba i drustava nije izuzetak od zabrane ubijanja neduznoga, sto predstavlja hotimicno ubojstvo covjeka. "Iz osobne obrane mogu uslijediti dva ucinka, prvi je od njih ocuvanje vlastitog zivota, a drugi je ubojstvo napadaca. (...) Prvi je ucinak namjeran, drugi nehotican".

2264 Ljubav prema samome sebi ostaje temeljnim nacelom cudoredja. Stoga je zakonito traziti postivanje vlastitoga prava na zivot. Tko brani svoj zivot ne postaje krivac ubojstva, cak i kad je prisiljen nanijeti napadacu smrtonosan udarac: Ako netko braneci svoj zivot primijeni vise nasilja nego je potrebno, njegov je cin nedopusten. Ako pak na napad odgovori odmjereno, obrana je dopustena (...) I nije za spas duse nuzno odreci se zakonite obrane da ne bismo druge ubili. Covjek je, naime, duzan skrbiti za svoj zivot vise nego za tudji. 2265 Zakonita obrana moze biti ne samo pravo nego i teska obveza onomu tko je odgovoran za zivote drugih, za opce dobro obitelji ili gradjanske zajednice.

2266 Obrana opcega drustvenog dobra trazi da se napadaca onesposobi da cini zlo. S tim u vezi je tradicionalni crkveni nauk priznao utemeljenim pravo i duznost zakonite javne vlasti da odredjuje kazne srazmjerne tezini prijestupa, ne iskljucujuci u krajnje teskim slucajevima ni smrtnu kaznu. Iz slicnih razloga nosioci vlasti imaju pravo upotrebiti oruzje da odbiju napadaca od gradjanske zajednice za koju su odgovorni.

Prvi je cilj kazni popraviti nered prouzrocen zlodjelom. Kad je krivac dragovoljno prihvaca, kazna ima vrijednost zadovoljstine. Osim toga, cilj je kazni stititi javni red i osobnu sigurnost. Napokon kazna ima ljekovitu vrijednost: u granicama mogucnosti, treba pridonijeti popravku krivca.

2267 Ako su nekrvna sredstva dovoljna da se ljudski zivot obrani od napadaca te se javni red i osobna sigurnost zastiti, vlast ce se zadovoljiti tim sredstvima jer bolje odgovaraju stvarnim uvjetima opcega dobra i sukladniji su s dostojanstvom ljudske osobe.

HOTIMICNO UBOJSTVO COVJEKA

2268 Peta zapovijed zabranjuje kao tesko gresan cin izravno i hotimicno ubojstvo covjeka. Ubojica i oni koji hotimicno sudjeluju u ubojstvu pocinjaju grijeh koji u nebo vapi za osvetom. Ubojstvo djece, brace ili sestara, roditelja i bracnoga druga izuzetno su teski zlocini zbog toga sto lome naravne veze. Skrb za rasnu cistocu (eugenizam) ili javno zdravlje (higijena) ne mogu opravdati nijedno ubojstvo, makar ga javna vlast naredjivala. 2269 Peta zapovijed zabranjuje svaki cin ucinjen s nakanom neizravno izazvati neciju smrt. Cudoredni zakon zabranjuje kako nekoga bez teska razloga izloziti smrtnoj pogibli, tako i nekome u opasnosti uskratiti pomoc. Sablaznjiva je nepravda i teski grijeh kada ljudsko drustvo dopusta smrtonosnu neimastinu, a ne nastoji tome pomoci. Oni koji u robnoj razmjeni lihvarskim i trgovinskim postupcima uzrokuju glad i smrt svoje brace po covjestvu, neizravno pocinjaju ubojstvo za koje su krivi.

Nehoticno ubojstvo nije moralno ubrojivo. Ali se ne moze izuzeti od teskoga grijeha onaj tko bi, bez odgovarajucih razloga, cinio ono sto uzrokuje smrt, makar i nemao namjere ubiti.

POBACAJ

2270 Ljudski zivot mora biti cijenjen i sticen bez ogranicenja od casa zaceca. Ljudskom bicu moraju od prvog casa postojanja biti priznata osobna prava, medju kojima i nepovredivo pravo svakog neduznog bica na zivot. Prije nego sto te oblikovah u majcinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego sto iz krila majcina izadje, ja te posvetih (Jr 1,5).

Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje (Ps 139,15). 2271 Vec od prvoga stoljeca Crkva je isticala moralnu zlocu svakog izazvanog pobacaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv. Izravni pobacaj, sto znaci pobacaj koji je zeljen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, tesko se protivi cudorednom zakonu: Ne ubij dijete pobacajem niti ga pogubljuj nakon rodjenja.

Bog, Gospodar zivota, povjerio je ljudima uzvisenu zadacu odrzavati zivot, i tu duznost moraju vrsiti na nacin dostojan covjeka. Stoga zivot, jednom zacet, treba najbriznije stititi; pobacaj i cedomorstvo uzasni su zlocini. 2272 Formalna suradnja u vrsenju pobacaja teski je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga zivota kaznjava zakonskom kaznom izopcenja. "Tko sudjeluje u vrsenju pobacaja, upada, ako dodje do ucinka, u izopcenje unaprijed izreceno" "samim time sto je ucinio prijestup" i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predvidja. Crkva time ne kani suziti podrucje milosrdja. Ona iznosi na vidjelo tezinu pocinjenog zlocina, nenadoknadivu stetu ucinjenu ubijenom nevinom bicu, njegovim roditeljima i cijelome drustvu.

2273 Neotudjivo pravo svakog pojedinog neduznog covjeka na zivot predstavlja konstitutivan osnov gradjanskog drustva i njegova zakonodavstva: "Gradjansko drustvo i politicka vlast duzni su priznavati i postivati neotudjiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala drzava ili drustvo. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirodjena su osobi snagom stvaralackog cina od kojeg ona proizlazi. Medju tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti (...) pravo na zivot i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bica od zaceca do smrti".

"U casu kad neki proglaseni zakon lisava stanovit soj ljudskih bica zastite koju im gradjansko zakonodavstvo mora pruzati, drzava nijece jednakost sviju pred zakonom. Kad drzava ne stavlja svoju snagu u sluzbu prava svakoga gradjanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugrozeni sami temelji pravne drzave (...) Dosljedno postovanju i zastiti koja ide djetetu od casa zaceca, morat ce zakon predvidjeti odgovarajuce kaznene odredbe za svako namjerno ugrozavanje njegovih prava". 2274 Buduci da s ljudskim zametkom od samog zaceca treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguce, biti sticen, lijecen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko bice. Prenatalna dijagnoza moralno je dopustena ako "postuje zivot i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sacuvati ga ili iscijeliti (...) No ona se tesko protivi cudoredju kad razmatra mogucnost da, vec prema ishodu pretrage, izazove pobacaj. Dijagnoza ... se ne smije izjednaciti sa smrtnom osudom".

2275 "Treba smatrati dopustenima zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu postuju zivot i cjelovitost, da ga ne izlazu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljsanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo prezivljavanje".

"Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloziv `bioloski materijal'".

"Stanoviti pokusaji zahvacanja u hromosomsko ili genetsko naslijedje nisu iscje-liteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bica odabranih (selekcioniranih) po spolu ili drugim zeljenim svojstvima. Te se manipulacije protive osobnom dostojanstvu ljudskog bica, njegovoj cjelovitosti i identitetu" jedinstvenom, neponovljivom.

EUTANAZIJA

2276 Oni kojih je zivot opao ili oslabljen zahtijevaju posebno postovanje. Bolesne i prikracene osobe treba potpomagati da bi mogle zivjeti koliko je moguce normalno.

2277 Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znaci dokraj-citi zivot osobama prikracenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti cin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo tesko protivno dostojanstvu ljudske osobe i postovanju prema zivome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greska u procjeni u koju je moguce upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilackog cina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.

2278 Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na ocekivani ishod nesrazmjernih, moze biti zakonit. U tom je slucaju rijec o odustajanju od "terapeutske upornosti". Time se ne zeli izazvati smrt; prihvaca se cinjenica da je nije moguce sprijeciti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek postujuci razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.

2279 I onda kad se cijeni da je smrt neizbjezna, ne moze zakonito biti prekinuto lijecenje koje se redovito pruza bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublazenje patnji umirucemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, moze biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne zeli ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predvidja i prihvaca kao neizbjezna. Palijativno lijecenje (olaksanje boli) je povlasten oblik nesebicne ljubavi. U to ime, treba ga poticati.

SAMOUBOJSTVO

2280 Svatko je za svoj zivot odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar zivota. Mi smo duzni prihvacati zivot sa zahvalnoscu i cuvati ga njemu na cast a sebi na spasenje. Upravitelji smo a ne vlasnici zivota koji nam je Bog povjerio. Njime ne raspolazemo.

2281 Samoubojstvo protuslovi naravnom covjekovu nagnucu da cuva i trajno odrzi svoj zivot. Samoubojstvo se tesko protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijedja ljubav prema bliznjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi zivoga Boga.

2282 Ako je pocinjeno s namjerom da posluzi za primjer, osobito mladima, samoubojstvo se takodjer opterecuje tezinom sablazni. Dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu.

Ozbiljni psihicki poremecaji, tjeskoba ili tezak strah od iskusenja, trpljenja ili mucenja mogu ublaziti samoubojicinu odgovornost.

2283 Ne treba ocajavati glede vjecnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im moze, putovima koji su samo njemu znani, pruziti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli zivot.

II. Postivanje dostojanstva osobe

POSTIVANJE DUSE DRUGOGA: SABLAZAN

2284 Sablazan je stav ili ponasanje koje druge navodi na zlo. Tko sablaznjava, postaje bliznjemu napasnik. Nasrce na krepost i cestitost; moze brata uvuci u duhovnu smrt. Sablazan je teski grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo.

2285 Sablazan poprima osobitu tezinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podlijeze. Nasem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: "Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (...) bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku" (Mt 18,6). Sablazan je teska kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po sluzbi duzni druge uciti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: usporedjuje ih s grabezljivim vucima u ovcjoj kozi.

2286 Sablazan mogu izazvati i zakoni ili ustanove, moda i javno mnijenje. Tako su za grijeh sablazni krivi oni koji promicu zakone ili drustveni ustroj koji vode srozavanju cudoredja i kvarenju vjerskog zivota, ili uzrokuju "drustvene uvjete koji, hotimice ili nehotice, otezavaju ili prakticki onemogucuju krscansko ponasanje u skladu s (bozjim) zapovijedima". Slicno se dogadja s predstojnicima poduzeca koji izdaju takva uputstva da navode na varanje, s uciteljima koji "ozlojedjuju" svoje ucenike ili s onima koji manipulirajuci javnim mnijenjem skrecu ga s puta cudorednih vrijednosti. 2287 Tko se vlascu koju ima tako sluzi da potice na zla djela, postaje krivcem sablazni i odgovornim za zlo kojemu je, izravno ili neizravno, pogodovao. "Nije moguce da ne dodju sablazni, no jao onome po kome dolaze" (Lk 17,1).

POSTIVANJE ZDRAVLJA

2288 Zivot i tjelesno zdravlje dragocjeni su Bozji darovi. Treba ih razumno njegovati, obaziruci se na potrebe drugih i na opce dobro.

Skrb za zdravlje gradjana zahtijeva drustvenu potporu kako bi se ostvarili uvjeti zivljenja koji omogucuju rast i postizanje zrelosti: hrana i odjeca, stanovanje, zdravstvena skrb, osnovno obrazovanje, rad, drustveno osiguranje.

2289 Premda cudoredje trazi postivanje tjelesnoga zivota, ne cini od njega apsolutnu vrijednost. Ono se, dapace, protivi novopoganskom shvacanju koje promice kult tijela kome bi trebalo sve zrtvovati, uzdizuci tjelesno savrsenstvo i sportski uspjeh kao neka bozanstva. Zbog vrednosnog razlikovanja sto ga stvara izmedju jakih i slabih, takvo shvacanje moze dovesti do izopacenja odnosa medju ljudima.

2290 Krepost umjerenosti raspolaze covjeka da izbjegava svakovrsno pretjeravanje, zloporabu jela, alkohola, duhana i lijekova. Oni koji u stanju pijanstva ili zbog neumjerena uzivanja u brzini ugrozavaju tudju i vlastitu sigurnost na cestama, na moru ili u zraku, postaju tesko odgovorni.

2291 Upotreba droge uzrokuje goleme stete ljudskom zdravlju i zivotu. Osim kad je rijec o strogo propisanom lijecenju, to predstavlja teski grijeh. Tajna proizvodnja i preprodaja droge sablaznjiva su djela; to je izravna suradnja u zlu jer potice na ponasanje tesko protivno cudorednom zakonu.

POSTIVANJE OSOBE I ZNANSTVENO ISTRAZIVANJE

2292 Znanstveni, medicinski ili psiholoski pokusi s osobama ili ljudskim skupinama, mogu pridonositi ozdravljenju bolesnih i napretku javnoga zdravlja. 2293 Osnovno znanstveno istrazivanje kao i primijenjeno istrazivanje znakovit su izraz covjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanost i tehnika dragocjena su sredstva kad se stavljaju u sluzbu covjeku promicuci mu cjelovit razvoj za dobrobit sviju; no ipak ne mogu same po sebi pokazati smisao ljudskog postojanja i napretka. Znanost i tehnika usmjerene su prema covjeku, otud im izvor i napredak; stoga im osoba i njezine moralne vrijednosti naznacuju ciljeve i upozoravaju na granice.

2294 Obmana je proglasavati moralnu neopredijeljenost (neutralnost) znanstvenog istrazivanja i njegove primjene. S druge pak strane usmjeravajuca mjerila ne mogu se izvesti ni iz puke tehnicke ucinkovitosti ni iz koristi koja moze proizlaziti za jedne na ustrb drugih, a niti, sto je jos gore, iz vladajucih ideologija. Znanost i tehnika po vlastitom unutrasnjem znacenju zahtijevaju bezuvjetno postovanje osnovnih mjerila cudoredja; moraju sluziti ljudskoj osobi, njezinim neotudjivim pravima, njezinu istinskom i cjelovitom dobru u skladu s Bozjim naumom i njegovom voljom. 2295 Istrazivanja i pokusi s ljudskim bicem ne mogu opravdati cine koji su po sebi suprotni dostojanstvu osobe i moralnom zakonu. Mozebitni pristanak onih koji se tome podvrgavaju ne opravdava takovih cina. Pokus s ljudskim bicem nije moralno opravdan ako zivot ili tjelesnu i dusevnu cjelovitost onih koji se pokusu podvrgavaju izlaze opasnostima nesrazmjernim ili takvima da bi se mogle izbjeci. Pokus s ljudskim bicem nije u skladu s dostojanstvom osobe osobito ako se vrsi bez izricita pristanka onoga nad kime se vrsi ili njegovih koji na to imaju pravo. 2296 Presadjivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izricit pristanak. Presadjivanje organa u skladu je s cudoredjem i moze biti zasluzno ako su stete te tjelesne i dusevne opasnosti kojima se davalac izlaze srazmjerne dobru za kojim se u primaocu ide. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuce osakacenje ili smrt ljudskoga bica, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba.

POSTIVANJE TJELESNE CJELOVITOSTI

2297 Otmice i uzimanje talaca uvode teror te, s prijetnjama, vrse nepodnosive pritiske na zrtve. Ta su djela moralno nedopustena. Terorizam koji bez odabira prijeti, ranjava i ubija, tesko se protivi pravednosti i ljubavi. Mucenje (tortura) koje se sluzi tjelesnim i dusevnim nasiljem za iznudjenje priznanja, za kaznjavanje krivaca, za strasenje oporbe, za zadovoljavanje mrznje, protivi se postivanju osobe i ljudskog dostojanstva. Izuzevsi lijecnicke (medicinske) zahvate strogo iscjeliteljskog znacaja, tesko se moralnom zakonu protive amputacije, sakacenja ili sterilizacije koje se izravno i hotimicno vrse nad neduznim osobama. 2298 U proslosti su zakonite vlasti opcenito pribjegavale okrutnim mjerama za ocuvanje zakona i poretka, cesto bez prosvjeda crkvenih pastira, koji su i sami u vlastitim sudovima glede torture bili prihvatili propise rimskoga prava. No, uz te zaljenja vrijedne postupke Crkva je ipak uvijek naucavala duznost blagosti i milosrdja; a svecenstvu je zabranila da prolijeva krv. U novije doba postalo je ocevidnim da te okrutne mjere nisu bile nuzne za javni poredak niti u skladu sa zakonitim pravima ljudske osobe. Naprotiv, vode najgorem srozavanju. Treba se zauzimati za njihovo dokidanje. Treba moliti za zrtve i njihove krvnike.

POSTIVANJE MRTVIH

2299 Umirucima treba pokloniti paznju i njegu da im se pomogne prozivjeti posljednje trenutke s dostojanstvom i mirom. Neka ih oni koji su im bliski podupru molitvom. Ovi ce se pobrinuti da bolesni pravodobno prime sakramente koji pripremaju za susret s Bogom zivim.

2300 S tjelesima pokojnika treba postupati s postovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuca. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrdja; jest iskazivanje casti djeci Bozjoj, hramovima Duha Svetoga. 2301 Autopsija leseva moze biti moralno dopustena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istrazivanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i moze biti zasluzno.

Crkva dopusta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuce tijela.

III. Obrana mira

MIR

2302 Pozivajuci se na zapovijed: "Ne ubij" (Mt 5,21), nas Gospodin zahtijeva mir srca i prokazuje necudorednost ubilacke srdzbe i mrznje.

Srdzba je zelja za osvetom. "Nije dopusteno zeljeti osvetu kao zlo onome koji biva kaznjen", ali je hvalevrijedno nametnuti stanovitu naknadu "da se poroci isprave i uscuva blago pravednosti". Ako srdzba prelazi u namjeru ubiti bliznjega ili ga okrutno raniti, srdzba se tesko protivi ljubavi te je smrtni grijeh. Gospodin kaze: "Svaki koji se srdi na brata svoga bit ce podvrgnut sudu" (Mt 5,22).

2303 Hotimicna mrznja protivi se ljubavi. Mrznja prema bliznjemu jest grijeh kad covjek bliznjemu naumice zeli zlo. Mrznja prema bliznjemu teski je grijeh kad mu se naumice zeli teska steta. "A ja vam kazem: ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima (...)" (Mt 5,44-45).

2304 Postivanje i razvoj ljudskog zivota zahtijevaju mir. Mir nije tek odsutnost rata i ne moze se svesti na osiguranje ravnoteze medju suprotstavljenim silama. Mir se na zemlji ne moze postici bez zastite osobnih dobara, bez slobodne komunikacije medju ljudima, bez postivanja dostojanstva osoba i naroda, bez postojano zivljena bratstva. Mir je "spokoj poretka". On je plod pravednosti i ucinak ljubavi.

2305 Zemaljski je mir slika i plod Kristova mira a Krist je "Knez mironosni", Knez onog mesijanskog mira (Iz 9,5). Krvlju svoga kriza on je ubio "u sebi neprijateljstvo" (Ef 2,16), pomirio je ljude s Bogom i Crkvu ucinio sakramentom jedinstva ljudskoga roda i njegova sjedinjenja s Bogom. "On je mir nas" (Ef 2,14). Njegov je proglas: "blago miro-tvorcima" (Mt 5,9).

2306 Oni koji se u obrani ljudskih prava odricu nasilja i prolijevanja krvi te pribjegavaju sredstvima obrane kojima raspolazu slabiji, svjedoce time evandjeosku ljubav, dokle god to nije na stetu prava i duznosti drugih ljudi i drustva. Oni koji tako postupaju zakonito potvrdjuju u kako teske fizicke i moralne pogibli uvodi pribjegavanje nasilju koje uzrokuje rusevine i smrt.

IZBJEGAVANJE RATA

2307 Peta zapovijed zabranjuje hotimicno unistavanje ljudskog zivota. Zbog zala i nepravdi sto ih rat izaziva Crkva uporno sve poziva moliti i djelovati da nas Bozja dobrota oslobodi starog robovanja ratu.

2308 Svi gradjani i svi nosioci vlasti duzni su se zauzimati za izbjegavanje rata.

"Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude medjunarodne nadleznosti koja ce raspolagati prikladnim snagama, dotle se nece moci drzavama zanijekati pravo na zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih mogucnosti mirnih pregovora".

2309 Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom. Takva odluka je zbog svoje tezine podlozna strogo odredjenim uvjetima moralne zakonitosti. Istodobno treba:

Da je steta koju napadac cini narodu ili zajednici naroda trajna, teska i izvjesna.

Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili bezuspjesna.

Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.

Da pribjegavanje oruzju ne prouzroci zala i nereda vecih od zla kojem se zeli doskociti. U ocjenjivanju ovoga uvjeta veoma veliku tezinu ima moc suvremenih sredstava razaranja. Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u ucenju o tako zvanom "pravednom ratu". Procjena tih uvjeta moralne opravdanosti spada na razborit sud onih koji su odgovorni za opce dobro.

2310 U takvu slucaju javne vlasti imaju pravo i duznost gradjanima nametnuti obveze potrebne za nacionalnu obranu.

Oni koji se posvecuju sluzbi domovine u vojnickom zivotu sluzitelji su sigurnosti i slobode naroda. Ako svoje duznosti vrse ispravno, istinski pridonose zajednickom dobru nacije i odrzanju mira.

2311 Javne vlasti pobrinut ce se jednako i za one koji iz razloga savjesti odbijaju upotrebu oruzja. Takvi su ipak duzni na neki drugi nacin sluziti ljudskoj zajednici.

2312. Crkva i ljudski razum proglasuju trajnu valjanost cudorednog zakona za vrijeme oruzanih sukoba. "Samim time sto je rat nesrecom buknuo nije protivnim stranama sve dopusteno".

2313 Treba postivati i covjecno postupati s neborcima, s ranjenim vojnicima i zarobljenicima.

Djela ocigledno suprotna pravu narodâ i njegovim opcim nacelima kao i odredbe koje ih namecu, jesu zlocini. Slijepa poslusnost nije dostatna da opravda one koji se takvim nalozima podvrgavaju. Tako istrebljenje nekog naroda, nacije ili narodne manjine treba osuditi kao smrtni grijeh. Postoji moralna obveza oprijeti se naredbama koje naredjuju genocid.

2314 "Svaki ratni cin koji bez razlikovanja ide za unistenjem cijelih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovnistvom, zlocin je protiv Boga i protiv samoga covjecanstva te mora biti odlucno i bez oklijevanja osudjen". Pogibelj je suvremenog rata sto onome koji posjeduje znanstveno, osobito nuklearno, biolosko i kemijsko oruzje, pruza priliku ciniti takve zlocine.

2315 Gomilanje oruzja mnogima izgleda paradoksalnim nacinom da se moguci protivnici odvrate od rata. Takvi u tome vide najuspjesnije sredstvo za osiguranje mira medju narodima. Takav nacin odvracanja od rata podlijeze strogim moralnim ogradama. Utrka u naoruzanju ne osigurava mir. Mjesto da ukloni uzroke rata, opasnost je da ih oteza. Ulaganje golemih bogatstava u proizvodnju uvijek novih oruzja prijeci pomaganju siromasnih naroda, zaustavlja razvoj naroda. Prekomjerno naoruzanje umnaza uzroke sukoba i povecava opasnost njihova sirenja.

2316 Proizvodnja i trgovina oruzjem ugrozavaju opce dobro naroda i medjunarodne zajednice. Javne vlasti imaju stoga pravo i duznost da to dovedu u red. Trazenje privatnih ili skupnih probitaka u kratkom roku ne moze opravdati pothvate koji pothranjuju nasilje i sukobe medju narodima i ugrozavaju medjunarodni pravni poredak.

2317 Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i drustvenom podrucju, zavist, nepovjerenje i oholost sto bujaju medju ljudima i narodima, trajno ugrozavaju mir i uzrokuju ratove. Sve sto se cini za uklanjanje tih nereda pridonosi izgradnji mira i izbjegavanju rata: Ljudima kao gresnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit ce sve do Kristova dolaska. No, ukoliko u ljubavi sjedinjeni uspijevaju nadvladati grijeh, nadvladavaju i nasilje, sve dok se ne ispuni rijec: "maceve ce prekovati u plugove, koplja u srpove. Nece vise narod dizat maca protiv naroda, nit se vise ucit ratovanju" (Iz 2,4).

Ukratko

2318 Bogu "u ruci (...) lezi zivot svakog bica i dah zivotvorni svakog ljudskog tijela" (Job 12,10).

2319 Svaki ljudski zivot, od casa zaceca sve do smrti, svetinja je zato sto ljudsku osobu sveti i zivi Bog hoce radi nje same na svoju sliku i priliku.

2320 Ubojstvo ljudskoga bica tesko se protivi dostojanstvu osobe i Stvoriteljevoj svetosti.

2321 Zabrana ubojstva ne dokida pravo da se nepravednom napadacu oduzme mogucnost da nanese zlo. Zakonita obrana teska je duznost onome koji je odgovoran za zivot drugih i za opce dobro.

2322 Dijete ima pravo na zivot od samog zaceca. Izravni pobacaj, bilo da je zeljen kao cilj bilo kao sredstvo, je "sramotna" praksa, tesko protivna cudoredju. Crkva taj prijestup protiv ljudskog zivota kaznjava zakonskom kaznom izopcenja.

2323 Buduci da se prema ljudskom zametku od samog zaceca treba ponasati kao prema osobi, treba ga stititi u njegovoj cjelovitosti, njegovati i lijeciti kao svako drugo ljudsko bice.

2324 Hotimicna eutanazija, na koji god nacin i iz koje god pobude, predstavlja ubojstvo covjeka. Tesko je protivna dostojanstvu ljudske osobe i stovanju Boga zivoga, njezina Stvoritelja.

2325 Samoubojstvo tesko je protivno pravednosti, nadi i ljubavi. Zabranjuje ga peta Bozja zapovijed.

2326 Sablazan je teski grijeh, kad onaj koji je izaziva, djelom ili propustom naumice drugoga potice na grijeh.

2327 Uzimajuci u obzir kolika zla i nepravde rat uzrokuje, treba ciniti sve sto je razumno moguce za izbjegavanje rata. Crkva moli: "Od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine".

2328 Crkva i ljudski razum proglasuju trajnu valjanost moralnog zakona i u doba oruzanih sukoba. Postupci suprotni pravu naroda i njegovim opcim nacelima, kad se naumice provode, pravi su zlocini.

2329 "Utrka u naoruzanju jedna je od najtezih rana covjecanstva i nepodnosivo steti siromasnima".

2330 "Blago mirotvorcima: oni ce se sinovima Bozjim zvati" (Mt 5,9).

Clanak 6.

SESTA ZAPOVIJED

"Ne ucini preljuba!" (Izl 20,14; Pnz, 5,18).

"Culi ste da je receno: `Ne cini preljuba!' A ja vam kazem: Tko god s pozudom pogleda zenu, vec je s njome ucinio preljub u srcu" (Mt 5, 27-28).

I. "Musko i zensko stvori ih..."

2331 "Bog je ljubav i u sebi zivi otajstvo osobnog zajednistva i ljubavi. Stvarajuci ljudsku narav muskarca i zene na svoju sliku (...) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajednistva".

"Na svoju sliku stvori Bog covjeka (...) musko i zensko stvori ih" (Post 1,27); "plodite se i mnozite" (Post 1,28); "kad je Bog stvorio covjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je musko i zensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva - covjek" (Post 5,1-2).

2332 Spolnost obuhvaca sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duse. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i radjanja i, na opcenitiji nacin, na sklonost sklapanju veza zajednistva s drugima.

2333 Svatko, musko i zensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizicka, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima braka i razvoju obiteljskog zivota. Sklad bracnog para izrazava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje covjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom bicu. Spolnost, kojom se ocituje covjekova pripadnost tjelesnom i bioloskom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neogranicen uzajaman dar muza i zene. Krepost cistoce, sadrzi, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara.

Cjelovitost osobe

2338. Cista osoba odrzava cjelovitost snaga zivota i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponasanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvostruk zivot, ni dvostruk govor.

2339. Cistoca zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, sto je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili covjek zapovijeda svojim strastima i postize mir, ili se pusta da ga zarobe i postaje nesretan. " Covjekovo dostojanstvo zahtijeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru to jest potaknut i vodjen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod cisto vanjskim pritiskom. Do takva dostojanstva covjek dolazi kada, oslobadjajuci se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabiruci u slobodi dobro te svojom umjesnoscu i zdusnoscu nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva."

Usp. Mt 19,6.

Usp. Mt 5, 37.

Usp. Sir 1,22.

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 17.

2340. Tko hoce ostati vjeran obecanjima svoga Krstenja i oprijeti se napastima nastojat ce upotrebljavati potrebna sredstva za to: upoznati sebe, voditi asketski zivot vec prema prilikama u kojima se nalazi, slusati Bozje zapovijedi, vjezbati se u moralnim krepostima i biti vjeran molitvi. "Uzdrzljivost nas sabire i dovodi k jedinstvu koje smo izgubili rasipljuci se."

2341. Krepost cistoce uska ovisi o stozernoj kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i teznjama osjecajnosti.

2342. Gospodstvo nad sobom djelo je duga nastojanja. Nikad ne mozemo reci smo ga stekli jednom za svagda. Ono pretpostavlja uvijek novu obavezu u svim razdobljima zivota. Napor koji se trazi moze u odredjenim razdobljima biti intenzivniji, tako i na primjer, dok se oblikuje osobnost, u djetinjstvu i mladenastvu.

2343. Cistoca poznaje zakone rasta, koji prolazi kroz stupnjeve obiljezene nesavrsenoscu i vrlo cesto grijehom. "Krepostani cist covjek" izgradjuje se iz dana u dan brojnim slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i cini moralno dobro u skladu sa stupnjevima rasta."

2344. Cistoca predstavlja izrazito osobno zalaganje, ukljucuje takodjer kulturni napor, jer postoji "medjuovisnost izmedju rasta ljudske osobe i razvoja samog drustva." Cistoca pretpostavlja postivanje osobnih prava, posebno pravo na obavijesti i odgoj koji u skladu s moralnim i duhovnim zahtjevima ljudskog zivota.

SV. AUGUSTIN, Confessiones, 10, 29, 40.

Usp.Tit 2,1-6.

IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 34.

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 25.

2345. Cistoca je moralna krepost. No, ona je i Bozji dar, milost, plod Duha. Onomu koji je vodom Krstenja nanovo rodjen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu cistocu.

Cjelovitost dara samoga sebe

2346. Ljubav je lik "forma" svih kreposti. Pod njezinim utjecajem, cistoca seocituje kao skola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe. Onaj koji zivi cisto postaje za bliznjega svjedok Bozje vjernosti i njeznosti.

2347. Krepost cistoce razvija se u prijateljstvu. Ona upucuje ucenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje, dao se potpuno nama i cini nas dionicima svoga bozanskog stanja. Cistoca je obecanje besmrtnosti.

Cistoca se pokazuje narocito u prijateljstvu prema bliznjemu. Kad se gaji izmedju osoba istog ili razlicitog spola, predstavlja veliko dobro za sve. Ona vodi duhovnom zajednistvu.

Razliciti oblici cistoce

2348. Svaki je krstenik pozvan na cistocu. Krscanin je "zaodjenuo Krista" (Gal 3,27), uzora svake cistoce. Svi su Kristovi vjernici pozvani da provode cist zivot prema svom posebnom zivotnom stanju. U casu Krstenja krscanin se zalozio da ce svoju osjecajnost zivjeti u cistoci.

2349. "Cistoca mora razlikovati osobe u njihovim razlicitim zivotnim stanjima: jedne u djevicanstvu i posvecenom celibatu, sto je izvrstan nacin da se covjek nepodijeljena srca lakse preda jedino Bogu, druge na nacin kako to za sve odredjuje moralni zakon, vec prema tome jesu li u braku ili nisu" Ozenjene osobe pozvane su da zive bracnu cistocu; ostali zive cistocu u uzdrzljivosti:

Tri su oblika kreposti cistoce: jedna je bracna, druga udovicka i treca djevicanska. Ne hvalimo jednu od njih iskljucujuci druge. U tome je nauk Crkve bogat.

Usp. Gal 5,22.

Usp. 1 Iv 3,3.

Usp. Iv 15,15.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Persona humana, 11, AAS 68 (1976), 77-96.

SV. AMBROZIJE, De viduis, 23: PL 153, 225A.

2350. Zarucnici su pozvani da zive cistocu u uzdrzljivosti. U toj ce kusnji otkriti uzajamno postivanje, vjezbat ce se u vjernosti i u nadi da ce se primiti jedno drugo kao dar Bozji. Odlozit ce za bracno vrijeme ocitovanje njeznosti vlastito supruznickoj ljubavi. Uzajamno ce se pomagati da rastu u cistoci.

Povrede cistoce

2351. Bludnost je neuredna zelja ili razuzdana naslada spolnog uzitka. Spolni uzitak moralno je neuredan kad se trazi radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti radjanja i sjedinjenja.

2352. Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbudjenje spolnih organa radi postizanja spolnog uzitka. "U skladu sa stalnom predajom i crkveno Uciteljstvo i moralni osjecaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali cinom koji je u sebi i tesko neuredan." "Kakav god bio razlog tome, svojevoljno sluzenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bracnog opcenja bitno se protivi njenoj svrsi." Spolni se uzitak tu trazi izvan "spolnog odnosa sto ga trazi moralni poredak i po kojemu se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog radjanja."

2353. Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muskarca i slobodne zene, izvan braka. On se tesko protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerana bilo dobru supruznika bilo radjanju i odgoju djece. Osim toga to je teska sablazan kad se time kvare mladi.

2354. Pornografija se sastoji u izvlacenju spolnih cina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokazu drugim osobama. Ona vrijedja cistocu jer izopacuje bracni cin, intimni dar supruznika jednog drugome. Ona tesko povredjuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavace, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopustenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teski prijestup. Gradjanske vlasti moraju sprijeciti proizvodnju i sirenje pornografskih proizvoda.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Persona humana, 9.

2355. Prostitucija vrijedja dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeci je na spolni uzitak sto ga nudi. Onaj koji placa tesko grijesi protiv sebe samog: oskvrnjuje cistocu na koju ga obvezuje krstenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je drustvena rana. Obicno pogadja zene, ali i muskarce, djecu i mlade u razvoju (u ova posljednja dva slucaja grijeh je u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek tesko gresno odavati se prostituciji, ipka krivnja moze biti umanjena uslijed bijede, ucjene i drustvenog pritiska.

2356. Silovanje znaci nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krsi i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijedja pravo svakoga na postivanje, slobodu, fizicku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tesku stetu koja moze obiljeziti zrtvu za cijeli zivot. U sebi je uvijek zao cin. Jos je teze silovanje kad ga pocine blizi srodnici (usp. rodoskvrnuce ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.

Cistoca i homoseksualnost

2357. Homoseksualnost oznacava odnose izmedju muskaraca ili zena koji osjecaju spolnu privlacnost, iskljucivu ili pretezitu, prema osobama istoga spola. Ocituje se u vrlo razlicitim oblicima kroz vjekove i u razlicitim kulturama. Njezino psihicko postanje ostaje velikim dijelom neprotumacivo. Oslanjajuci se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao tesko izopacenje, Predaja je uvijek tvrdila da su "cini homoseksualni u sebi neuredni." Protive se naravnom zakonu. Oni spolni cin zatvaraju daru zivota. Ne proizlaze iz prave cuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slucaju ne mogu biti odobreni.

2358. Nezanemariv broj muskaraca i zena pokazuju duboke homoseksualne teznje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanja ono za vecinu njih predstavlja kusnju. Zato ih treba prihvacati s postivanjem, suosjecanjem i obazrivoscu. Izbjegavat ce se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom zivotu ostvare Bozju volju iako su krscani, da sa zrtvom Gospodinova Kriza sjedine poteskoce koje mogu susresti uslijed svojega stanja.

Usp. 1 Kor 6,15-20.

Usp. Post 19,1-29; Rim 1,24-27; 1 Kor 6,10; 1 Tim 1,10.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Persona humana, 8.

2359. Homoseksualne osobe pozvane su na cistocu. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadsto uz potporu nesebicna prijateljstva, molitvom i sakramentalnom miloscu, one se mogu i moraju, postupno i odlucno, pribliziti krscanskom savrsenstvu.

III. Bracna ljubav

2360. Spolnost je odredjena za bracnu ljubav muskarca i zene. U braku intimna tjelesnost supruznika postaje znak i zalog duhovnog zajednistva. Izmedju krstenika bracne su veze posvecene sakramentom.

2361. "Spolnost, kojom se muz i zena jedno drugomu predaju cinima svojstvenim i iskljucivim supruznicima, nije nesto tek biolosko, vec zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski nacin ostvaruje jedino ako je sastavni dio ljubavi kojom se muz i zena potpuno zalazu jedno za drugo sve do smrti":

Tobija ustade s postelje i rece: "Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje". Onda se Tobija poce moliti: "Blagoslovljen da si, Boze nasih otaca (...). Ti si stvorio Adama i dao mu pomocnicu Evu: od njih je proizasao ljudski rod. Ti si rekao: `Nije dobro da covjek bude sam; nacinimo mu pomocnicu slicnu njemu'. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego iz prave ljubavi. Smiluj mi se i ucini da s njom dozivim starost." I zajedno rekose: "Amen, amen." I zaspase oboje te noci (Tob 8, 4-9).

2362. "Cini kojima se supruzi medjusobno u cistoj intimnosti sjedinjuju jesu casni i dostojni. Kad se vrse na doista ljudski nacin, izrazavaju i produbljuju medjusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogacuju." Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva:

Sam Stvoritelj (...) je odredio da u tom posvemasnjem uzajamnom fizickom darivanju supruznici osjecaju uzitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supruznici, dakle, ne cine nista zlo trazeci taj uzitak i uzivajuci u njemu. Oni prihvacaju sto im je Stvoritelj namijenio. Ipak, supruznici moraju znati drzati se granica prave umjerenosti.

2363. Sjedinjenjem supruznika ostvaruje se dvostruki cilj zenidbe: dobro samih supruznika i prenosenje zivota. Ta se dva znacenja ili vrijednosti zenidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni zivot zenidbenih drugova i kompromitiraju dobra braka i buducnost obitelji.

Bracna ljubav izmedju muza i zene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.

IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 11.

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 49.

PIO XII., govor 29. listopada 1951.

Zenidbena vjernost

2364. Bracni par oblikuje "intimnu zajednicu zivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima", a koja se "sazdaje bracnim savezom to jest osobnim neopozivim pristankom." Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome. Oni vise nisu dvoje, nego odsada cine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaze supruznicima duznost da ga drze jedinstvenim i nerazrjesivim. "Sto je Bog zdruzio, covjek neka ne rastavlja" (Mk 10,9).

2365. Vjernost izrazava postojanost u odrzavanju zadane rijeci. Bog je vjeran. Sakramenat zenidbe muza i zenu uvodi u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bracnom cistocom oni tu tajnu svjedoce pred svijetom.

Sv. Ivan Zlatousti svjetuje mladim muzevima da odrze ovaj govor svojim suprugama: "Uzeo sam te u svoje ruke i volim te, volim te vise od svoga zivota. Jer sadasnji zivot nije nista, i moj najgorljiviji san jest provesti ovaj zivot s tobom, tako da budemo sigurni da necemo biti odijeljeni u onome koji nam je namijenjen (...). Stavljam ljubav prema tebi iznad svega i nista mi ne bi bilo bolnije nego kad ne bih uvijek mislio kao ti."

Bracna plodnost

2366. Plodnost je dar, jedna od svrha zenidbe, jer bracna ljubav po svojoj naravi tezi da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supruznika; nice iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovrsenje. Takodjer Crkva, koja se "opredjeljuje za zivot", uci da "svaki bracni cin mora ostati otvoren za prenosenje zivota". "Uciteljstvo je ovu nauku izlozilo u vise navrata, i ona se temelji na neraskidljivoj vezi izmedju dvojakog znacenja bracnog cina: znacenja sjedinjenja i radjanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i covjek je ne smije samovoljno raskinuti."

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 48 [[section]] 1.

Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1056.

Usp. Mt 19,1-12; 1 Kor 7,10-11.

SV. IVAN ZLATOUSTI, Homiliae in Ephesios, 20, 8: PG 62, 146-147.

IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 30.

108 PAVAO VI., Enciklika Humanae vitae, 11.

Isto,12; usp. PIO XI., Enciklika Casti connubii.

2367. Pozvani da daju zivot, supruznici sudjeluju u Bozjoj stvarateljskoj moci i ocinstvu. "U duznosti prenosenja i odgajanja ljudskog zivota, sto treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki nacin njezini tumaci. Stoga ce svoju zadacu ispuniti s ljudskom i krscanskom odgovornoscu."

2368. Posebni vidik te odgovornosti tice se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu zeljeti rasporediti radjanje svoje djece. Na njima je da i provjere da njihova zelja ne dolazi iz sebicnosti, nego da je u skladu s pravom velikodusnoscu odgovornog roditeljstva. Osim toga oni ce uskladiti svoj postupak prema objektivnim moralnim mjerilima:

Stoga, kad je rijec o uskladjivanju bracne ljubavi s odgovornim prenosenjem zivota, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih cina, mjerilima koji, u okviru iskrene ljubavi, postuju puni smisao uzajamnog darivanja i radjanja koje odgovara covjeku. To se pak ne moze postici ako se iskreno ne njeguje krepost bracne cistoce.

2369. "Ako se cuvaju oba dva bitna vida - vid sjedinjenja i vid radjanja - bracni cin u cijelosti zadrzava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvisenoj zadaci roditeljstva, na koju je covjek pozvan."

2370. Periodicno uzdrzavanje, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerilima. Ove metode postivaju tijelo supruznika, poticu ih na medjusobnu njeznost i pomazu odgoj za autenticnu slobodu. Naprotiv, u sebi je zao "svaki cin koji ili u vidu bracnog cina ili u njegovu vrsenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemoguci radjanje novog zivota":

Usp. Ef 3,14; Mt 23,9.

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 50.

Isto, 51.

PAVAO VI., Enciklika Humanae vitae, 12.

Usp. isto, 16.

Isto,14.

Govoru, koji prirodno izrazava uzajamno i posvemasnje darivanje supruznika, kontracepcija suprotstavlja objektivno proturjecan govor, u kojem vise nije posrijedi posvemasnje darivanje drugome. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje zivotu vec i krivotvori unutarnja istina bracne ljubavi, koja je pozvana na osobnopotpuno darivanje. Ta antropoloska i moralna razlika izmedju kontracepcije i koristenja ritmickih razdoblja podrazumijeva dva poimanja osobe i ljudske spolnosti koja su nesvodiva jedan na drugi.

2371. "Svima neka bude jasno da se ljudski zivot i duznost njegova prenosenja ne ogranicuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vjecno odredjenje ljudi."

2372. Drzava je odgovorna za blagostanje gradjana. Zbog toga je zakonito da ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pucanstva. To moze to ciniti obavjescujuci objektivno i s postivanjem, a autoritativnim, i prisilnim naredbama. Ona ne moze zakonito zamijeniti inicijativu supruznika koji su prvi odgovorni za radjanje i odgoj svoje djece. Drzava nije ovlastena da promice sredstva demografske regulacije protivna moralu.

Dar djece

2373. Sveto pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak bozanskog blagoslova i velikodusnosti roditelja.

2374. Velika je bol bracnih parova koji otkriju da su neplodni. Abraham pita Boga sto ce mu dati i dodaje: "Cemu mi tvoii darovi kad ostajem bez djece?" (Post 15,2). Rahela vice svom muzu Jakovu: "Daj mi djecu! Inace cu svisnuti!" (Post 30,1).

IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 32.

II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 51.

Usp. PAVAO VI., Enciklika Humanae vitae, 23; ISTI, Enciklika Populorum progressio, 37.

Usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 50.

2375. Treba ohrabriti istrazivanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu "u sluzbi ljudske osobe, njezinih neotudjivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Bozjim naumom i njegovom voljom."

2376. Tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bracnipar (davanje sperme ili zenske gamete, posudba maternice), tesko su nemoralne. Te tehnike (inseminacija i heterologna umjetna oplodnja) vrijedjaju pravo djeteta da bude rodjeno od oca i majke koje poznaje i koji su medju sobom vezani zenidbom. One su izdaja "iskljucivog prava supruznika da postanu otac i majka samo jedno pomocu drugoga".

2377. Ako se te tehnike (inseminacija i homologna umjetna oplodnja primjenjuju u krilu bracnog para, mozda su manje stetne ali ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni cin od cina radjanja. Cin zasnivanja djetetova postojanja nije vise cin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj, vec cin koji "zivot i identitet zametka povjerava vlasti lijecnika i biologa uvodeci gospodovanje tehnike nad pocetkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednicka roditeljima i djeci"."S moralnog stanovista radjanje je liseno svog vlastitog savrsenstva kad nije zeljeno kao plod bracnog cina, to jest specificnog cina sjedinjenja supruznika (...). Samo postujuci vezu koja postoji izmedju znacenja bracnog cina i postivanja jedinstva ljudskog bica moguce je radjanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe."

2378. Dijete nije neki dug, nego dar. "Najuzviseniji dar braka" jest ljudska osoba. Dijete se ne moze smatrati objekttom vlasnistva, cemu bi moglo voditi priznavanje nekoga toboznjeg "prava na dijete". Na tom podrucju samo dijete posjeduje istinska prava, to jest "da bude plod posebnog cina bracne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude postivano kao osoba od trenutka svoga zaceca".

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Naputak Donum vitae, Uvod 2.

Isto, II, 2, 2.

Isto, II, 5.

Isto, II, 4.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Naputak Donum vitae, II, 8.

2379. Evandjelje pokazuje da fizicka neplodnost nije apsolutno zlo. Supruznici koji, nakon sto su iscrpli zakonite utoke zdravstvu, trpe od neplodnosti pridruzit ce se Gospodinovu Krizu, vrelu svakoj duhovne plodnosti. Oni mogu pokazati svoju velikodusnost usvajajuci napustenu djecu ili vrseci zahtjevne sluzbe u korist bliznjega.

IV. Grijesi protiv dostojanstva zenidbe

2380. Preljub. Ta rijec oznacava bracnu nevjeru. Kad dvoje njih od kojih je barem jedno u braku, stupaju u spolni odnos, makar i prolazan, cine preljub. Krist osudjuje preljub, pa bio ucinjen i jednostavnom zeljom. Sesta zapovijed i Novi zavjet bezuvjetno osudjuju preljub. Proroci ukazuju na njegovu tezinu. U preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva.

2381. Preljub je nepravda. Onaj koji ga pocinja iznevjerava svoje obaveze. On ranjava znak saveza sto ga tvori bracna veza, vrijedja pravo drugog supruga i steti ustanovi braka, krseci ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.

Rastava

2382. Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrjesivu zenidbu. On dokida popustanje koje se bilo uvuklo u stari Zakon.

Izmedju krstenih katolika "tvrda i izvrsena zenidba ne moze se razrijesiti nijednom ljudskom vlascu, a ni zbog ikakva razloga, osim smrcu".

Usp. Mt 5,27-28.

Usp. Mt 5,32; 19,6; Mk 10,11; 1 Kor 6,9-10.

Usp. Hos 2,7; Jer 5,7; 13,27.

Usp. Mt 5,31-32; 19,3-9; Mk 10,9; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11.

Usp. Mt 19,7-9.

Zakonik kanonskog prava, kan. 1141.

2383. Odvajanje supruznika sa zadrzavanjem zenidbenog veza moze biti zakonito u odredjenim slucajevima koje predvidja Kanonsko Pravo.

Ako gradjanska rastava ostaje jedini moguci nacin da se osiguraju odredjena zakonita prava, kao briga za djecu ili zastita vlasnistva, moze se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje.

2384. Rastava je teski grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoce da raskine ugovor koji su supruznici slobodno sklopili da zive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijedja Savez spasenja sto ga sakramentalni brak oznacuje.Sklapanje nove veze, makar bila priznata gradjanskim zakonom, povecava tezinu loma: supruznik koji se ponovo vjencao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba:

Ako se muz, nakon sto se rastavio od svoje zene, priblizi jednoj drugoj zeni, on je preljubnik, jer cini da ta zena pocini preljub; a zena koja zivi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muza druge zene.

2385. Nemoralan znacaj rastave dolazi takodjer od nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u drustvo. Taj nered uzrokuje teske stete: ostavljenom supruzniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i cesto razvlacena izmedju njih; i drustvu zbog zaraznog ucinka, kojim rastava postaje pravom drustvenom ranom.

2386. Moguce je da jedan od supruznika bude nevina zrtva rastave proglasene gradjanskim zakonom; on tada ne krsi moralnu zapovijed. Velika je naima, razlika izmedju supruznika koji se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu Zenidbe, a vidi da je nepravedno napusten, i onoga koji, zbog teske svoje krivnje, rusi kanonski valjani brak.

Drugi grijesi protiv dostojanstva Zenidbe

2387. Moze se shvatiti drama onoga koji, zeleci se obratiti Evandjelju, mora otpustiti jednu ili vise zena s kojima je godinama dijelio bracni zivot. Ipak mnogozenstvo je protivno moralnom zakonu. Ono se u temelju protivi bracnom zajednistvu: "izravno nijece Bozji naum kakav nam je na pocetku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu zene i muza koji se u braku jedno drugome daruju u posvemasnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i iskljuciva." Krscanin bivsi poligamist tesko je obvezan iz pravednosti postivati obveze preuzete prema svojim bivsim zenama i svojoj djeci.

Usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 1141; kan. 1151-1155.

SV. BAZILIJE VELIKI, Moralia, pravilo 73: PG 31, 849D-853B.

Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 84.

Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 19; usp. II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 47.

2388. Rodooskvrnuce oznacava intimne odnose izmedju rodjaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja izmedju njih zabranjuje zenidbu.Sv. Pavao zigose taj posebno tezak grijeh: "Opcenito se cuje o bludnosti medju vama (...) da netko ima ocevu zenu. (...) Snagom Gospodina nasega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela ..." (1 Kor 5,1.9-5) Rodooskvrnuce kvari odnose u obitelji i oznacava nazadovanje prema animalnosti.

2389. Rodooskvrnucu mozemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli ucine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slucaju grijeh se udvostrucuje sablaznjivim ugrozavanjem fizicke i moralne cjelovitosti mladih, koji ce time ostati obiljezeni cijelog zivota, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti.

2390. Slobodna veza postoji kad muskarac i zena odbijaju dati pravni i javni oblik vezi koja ukljucuje spolnu intimnost,.

Izraz je varljiv: sto moze znaciti veza u kojoj se osobe ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoce manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe, ili u buducnost?

Izraz prikriva razlicite situacije: konkubinat, odbijanje braka kao takvog, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok.

2391. Mnogi se danas zalazu za neku vrst "prava na pokus", kada postoji nakana za vjencanje. Kako god bila cvrsta odluka oni koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose takvi odnosi "niposto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati medjusobni odnos muskarca i zene, a jos ga manje mogu zastititi od tlapnji i hirova". Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se izmedju muskarca i zene uspostavi neopoziva zajednica zivota. Ljudska ljubav ne podnosi "pokusa". Ona zahtijeva potpun i definitivan medjusobni dar osoba.

Usp. Lev 18,7-20.

Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 81.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Izjava Persona humana, 7.

Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 80.

Ukratko

2392. "Ljubav je temeljni i urodjeni poziv svakog ljudskog bica."

2393. Stvarajuci ljudsko bice kao musko i zensko, Bog daje osobno dostojanstvo jednom i drugom jednako . Na svakome je od njih, muskarcu i zeni, da prepoznaju i prihvate svoj spolni identitet.

2394. Krist je uzor cistoce. Svaki krstenik pozvan je voditi cist zivot, svatko prema svom zivotnom stanju.

2395. Cistoca znaci integraciju spolnosti u osobi. Ona ukljucuje osobno vladanje samim sobom.

2396. Medju teske grijehe protiv cistoce treba navesti masturbaciju, blud, pornografiju i homoseksualne odnose.

2397. Savez koji su supruzi slobodno sklopili ukljucuje vjernost, a nalaze im duznost da cuvaju nerazrjesivost svog braka.

2398. Plodnost je dobro, dar, jedna od svrha zenidbe. Darujuci zivot, supruzi imaju udjela u Bozjem ocinstvu.

2399. Regulacija poroda predstavlja jedan od vidika odgovornog ocinstva i majcinstva. Ispravnost nakana supruznika ne opravdava pribjegavanje sredstvima koja su moralno neprihvatljiva (npr. izravna sterilizacija ili kontracepcija).

2400. Preljub i rastava, mnogozenstvo i slobodna veza teske su povrede dostojanstva zenidbe.

Usp. IVAN PAVAO II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio,11.