DRUGI ODSJEK

MOLITVA GOSPODNJA

"OCENAS" 2759 "Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Cim presta, rece mu jedan od ucenika: `Gospodine, nauci nas moliti, kao sto je i Ivan naucio svoje ucenike'" (Lk 11,1). Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava ucenicima i svojoj Crkvi temeljnu krscansku molitvu. Sveti Luka donosi kraci tekst (pet prosnji), koji je u svetog Mateja nesto duzi (sedam prosnji). Liturgijska tradicija Crkve uvijek se sluzila tekstom sv. Mateja (Mt 6,9-13):

Oce nas, koji jesi na nebesima,

sveti se ime tvoje;

dodji kraljevstvo tvoje;

budi volja tvoja

kako na nebu tako i na zemlji.

Kruh nas svagdanji daj nam danas,

i otpusti nam duge nase,

kako i mi otpustamo duznicima nasim,

i ne uvedi nas u napast,

nego izbavi nas od Zla. 2760 Vrlo rano, u bogosluzju bio je obicaj da se Molitva Gospodnja zakljuci doksologijom. U spisu Didaché (8,2): "Jer tvoja je moc i slava u vjekove". Apostolske uredbe dodaju na pocetku doksologije: "kraljevstvo". I taj se oblik danas rabi u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije "slave" dodaje: "Oca i Sina i Svetoga Duha". Rimski misal prosiruje posljednju prosnju izricitim spomenom iscekivanja "blazene nade" (Tit 2,13) i dolaska Isusa Krista Gospodina nasega; slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba.

Clanak 1.

"SAZETAK SVEGA EVANDjELJA"

2761 "Gospodnja je molitva doista sazetak svega Evandjelja". "Kad nam je Gospodin predao ovaj oblik molitve, dodao je: "Istite i dat ce vam se" (Lk 11,9). Svatko, dakle, moze nebu upraviti razlicite molitve, ali uvijek zapocinjuci s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva".

I. U sredistu Svetoga pisma

2762 Nakon sto je pokazao kako su Psalmi glavna hrana krscanske molitve i kako se slijevaju u prosnje Ocenasa, sveti Augustin zakljucuje: Pretrazite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da necete nista naci sto ne bi bilo sadrzano u Gospodnjoj molitvi. 2763 Sva Pisma (Zakon, Proroci i Psalmi) ispunjena su u Kristu. Evandjelje je ta "Radosna vijest". Njen prvi navjestaj sazeo je sv. Matej u Govoru na gori. Molitva Ocenasa pak u sredistu je tog navjestaja. U tom okviru nalazi objasnjenje svaka prosnja molitve koju nam je Gospodin predao. Ocenas je najsavrsenija molitva (...). U njoj ne samo da molimo sve ono sto s pravom mozemo zeljeti, nego i redoslijed po kojem treba zeljeti, tako nas ova molitva ne uci samo traziti, nego i oblikuje sve nase osjecaje. 2764 Govor na gori je nauk zivota, Ocenas je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje nov oblik nasim zeljama, tim nutarnjim snagama koje nam pokrecu zivot. Tom novom zivotu Isus nas uci svojim rijecima i poucava nas da ga istemo molitvom. Od ispravnosti naseg moljenja ovisit ce ispravnost naseg zivljenja u njemu.

II. "Gospodnja molitva"

2765 Tradicionalni izraz "Gospodnja molitva" [Ocenas] znaci da smo ovu molitvu nasem Ocu naucili i primili od Gospodina Isusa. Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: "Gospodnja" je. S jedne strane, rijecima ove molitve jedinorodjeni Sin predaje nam rijeci koje je njemu dao Otac. On je ucitelj nase molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Rijec, on u svom covjecjem srcu poznaje potrebe svoje brace i sestara ljudi, i objavljuje nam ih: on je uzor nase molitve.

2766 Medjutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanicki ponavljamo. Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po rijeci Bozjoj, Duh Sveti je onaj koji uci djecu Bozju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo rijeci nase sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove rijeci postaju u nama "duh i zivot" (Iv 6,63). Stovise, dokaz i mogucnost nase sinovske molitve jest to sto je Otac "odaslao u srca nasa Duha Sina svoga koji klice: Abba! Oce!" (Gal 4,6). Buduci da molitva izlaze nase zelje pred Bogom, to je isti "Onaj koji pronice srca", Otac, koji "zna koja je zelja Duha - da se on po Bozju zauzima za svete" (Rim 8,27). Molitva Ocu nasemu ukljucuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.

III. Molitva Crkve

2767 Taj nerazdvojivi dar rijeci Gospodnjih i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika ozivljuje, Crkva je primila i zivjela od svojih pocetaka. Prve zajednice, umjesto "Osamnaest blagoslova" uobicajenih u zidovskoj poboznosti, "tri puta na dan" mole Molitvu Gospodnju

2768 Prema Apostolskoj predaji, Molitva Gospodnja je cvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi: Gospodin nas uci da zajednicki molimo za svu nasu bracu. On ne kaze "Oce moj" koji jesi na nebesima, nego "Oce nas" tako da nasa molitva bude jednodusna za cijelo Tijelo Crkve. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih casova Bozanskog casoslova. Njeno crkveno obiljezje dolazi do punog izrazaja u trima sakramentima uvodjenja u krscanstvo.

2769 U Krstu i Potvrdi predaja ("traditio") Molitve Gospodnje znaci novo radjanje za bozanski zivot. Buduci da je krscanska molitva govor Bogu Bozjom rijecju, oni koji su "nanovo (...) rodjeni (...) rijecju Boga koji zivi i ostaje" (1 Pt 1,23) uce se svog Oca zazivati rijecju koju on uvijek uslisava. I oni to odsada mogu, jer im je pecat pomazanja Duha Svetoga neizbrisivo utisnut u srce, usi, usne, u cijelo njihovo sinovsko bice. Zato je vecina otackih tumacenja Ocenasa upucena katekumenima i novokrstenicima. Kad Crkva moli Gospodnju molitvu, to je uvijek narod "nanovo rodjenih" koji moli i stjece milosrdje.

2770 U euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se ocituje njen pun smisao i ucinkovitost. Smjestena izmedju anafore (euharistijske molitve) i pricesti, s jedne strane obnavlja sve prosnje i zazive izrecene tijekom epikleze, i s druge strane, kuca na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pricest predokus.

2771 U euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje takodjer eshatonsko obiljezje svojih prosnji. Ona je izrazita molitva "posljednjih vremenâ", vremenâ spasenja koja su pocela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja ce biti dovrsena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Starog saveza, prosnje Ocenasa zasnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek, vec ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu.

2772 Iz te nepokolebljive vjere izvire nada koja prozima svaku od sedam prosnji. One su izrazaj jecanja sadasnjeg vremena, vremena strpljivosti i iscekivanja u kojemu se "jos ne ocitova sto cemo biti" (1 Iv 3,2). Euharistija i Ocenas smjeraju Gospodnjem dolasku "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26).

Ukratko

2773 Odgovarajuci na molbu ucenika ("Gospodine, nauci nas moliti": Lk 11,1) Isus im predaje temeljnu krscansku molitvu, Ocenas.

2774 "Gospodnja molitva sazetak je cijelog Evandjelja","najsavr-senija molitva". Ona je u sredistu Svetoga pisma.

2775 Zove se "Gospodnja molitva" jer dolazi od Gospodina Isusa, ucitelja i uzora nase molitve.

2776 Gospodnja molitva je najizvrsnija molitva Crkve. Sastavni je dio glavnih casova Bozanskog casoslova i sakramenata pristupa u krscanstvo: Krsta, Potvrde i Euharistije. Utkana u Euharistiju, ocituje "eshatolosku" narav svojih prosnji u nadi Gospodnjoj, "dok on ne dodje" (1 Kor 11-26).

Clanak 2.

"OCE NAS KOJI JESI NA NEBESIMA"

I. "Smjeti pristupiti s punim pouzdanjem"

2777 U rimskoj liturgiji euharistijska je zajednica pozvana da moli Ocenas sinovskom smjeloscu. Istocne liturgije upotrebljavaju i razvijaju slicne izraze: "Usuditi se u punoj sigurnosti", "Ucini nas dostojnima da". Pred gorucim grmom Mojsiju je receno: "Ne prilazi ovamo. Izuj obucu s nogu" (Izl 3,5). Ovaj prag Bozje svetosti mogao je prijeci samo Isus; On koji, "posto je ocistio grijehe" (Heb 1,3), vodi nas pred lice Ocevo: "Evo, ja i djeca koju mi Bog dade" (Heb 2,13). Svijest koju mi imamo o svom stanju robova vratila bi nas pod zemlju, nase zemaljsko bice raspalo bi se u prasinu, da nas autoritet samoga nasega Boga i Duh njegova Sina ne poticu da izustimo ovaj poklik: "Abba, Oce!" (Rim 8,15). (...) Kad bi se nemoc jednog smrtnika usudila Boga nazvati svojim Ocem, ako ne samo onda, kad je unutarnji covjek prodahnut snagom odozgor? 2778 Ta snaga Duha koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izrazena je u bogosluzju Istoka i Zapada lijepim, tipicno krscanskim izrazom: parrhesia, iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvaznost, izvjesnost da smo ljubljeni.

II. "Oce"

2779 Prije nego ucinimo svojim ovaj pocetni zanos Gospodnje molitve, nije suvisno ponizno ocistiti srce od nekih krivih predodzbi "ovoga svijeta". Poniznost cini da uvidimo da "nitko ne pozna Oca doli Sin, i onaj kome Sin hoce objaviti", tj. "maleni" (Mt 11,25-27). Prociscavanje srca odnosi se na ocinske ili majcinske slike proizasle iz nase osobne i kulturne povijesti, koje utjecu na nas odnos prema Bogu. Bog, nas Otac, nadilazi kategorije stvorenog svijeta. U tom podrucju primjenjivati na njega, ili protiv njega, nase predodzbe znacilo bi stvaranje idola za klanjanje ili rusenje. Moliti Oca znaci uci u njegovo otajstvo, onakvo kakvo jest i kakvo nam je Sin objavio. Izraz Bog-Otac nije nikada nikome bio objavljen. Kad je sâm Mojsije pitao Boga tko je on, cuo je drugo ime. Nama je ovo ime objavljeno u Sinu, jer ovo ime ukljucuje novo ime Oca. 2780 Mi mozemo zazivati Boga kao "Oca" jer nam je to On po svome Sinu, koji je postao covjek, objavio i jer nam to objavljuje njegov Duh. Ono sto covjek ne moze pojmiti, a niti andjeoske sile prozrijeti, to jest osobni odnos Sina prema Ocu, to Duh Sina objavljuje nama, nama koji vjerujemo da Isus jest Krist, i da smo rodjeni od Boga.

2781 Kada molimo Oca, u zajednistvu smo s njim i njegovim Sinom Isusom Kristom. Tada ga poznajemo i priznajemo s uvijek novim udivljenjem. Prva rijec Gospodnje molitve, prije nego zamolba, jest blagoslov klanjanja. Slava je Bozja da ga priznajemo "Ocem", pravim Bogom. Zahvaljujemo mu sto nam je objavio svoje ime, dao da to vjerujemo i sto se nastanio u nama svojom Prisutnoscu.

2782 Mozemo se Ocu klanjati jer nas je nanovo rodio za svoj zivot posinjujuci nas u jedinorodjenom Sinu kao svoju djecu: Krstenjem nas pridruzuje Tijelu svoga Krista, a pomazanjem svoga Duha, koji se od Glave (Krista) izlijeva na udove, cini nas "kristima" (pomazanicima): Doista, Bog koji nas je predodredio za posinstvo, ucinio nas je prikladnima za slavno Tijelo Kristovo. Odsada, dakle, su-dionici Krista s pravom se zovete "kristi".

Novi covjek koji je nanovo rodjen i miloscu vracen Bogu svom, ponajprije kaze "Oce" jer je postao sin. 2783 I tako, objavljujuci nam Oca, Molitva Gospodnja objavljuje nas nama samima: O, covjece, nisi se usudjivao podignuti lice prema nebu, nego si svoj pogled obarao prema zemlji, i iznenada si primio milost Kristovu: oprosteni su ti svi grijesi tvoji. Od zlog sluge postao si dobri sin... Podigni, stoga, oci prema Ocu, koji te je otkupio po svome Sinu i reci: "Oce nas" (...). Ali ne trazi sebi nikakvu povlasticu. On je na osobit nacin Otac samo Krista, dok je svima nama zajednicki, jer samo je njega rodio, nas je, naprotiv, stvorio. I ti miloscu reci Oce nas, da zasluzis biti njegov sin. 2784 Taj cisti dar posinjenja zahtijeva s nase strane trajno obracenje i nov zivot. Molitva nasem Ocu mora u nama stvarati dva temeljna raspolozenja: zelju i volju da mu slicimo. Stvoreni smo na njegovu sliku, miloscu nam je vracena slicnost i mi joj moramo odgovarati. Moramo imati na pameti i znati: kad Boga zovemo "Oce nas", moramo i zivjeti kao sinovi Bozji.

Ne mozete zvati svojim Ocem Boga svake dobrote, ako vam srce ostane okrutno i neljudsko, jer u tom slucaju nemate vise u sebi obiljezje dobrote Oca nebeskog.

Treba neprestano promatrati ljepotu Ocevu i njom prozimati svoju dusu. 2785 Srce ponizno i pouzdano cini da "postanemo kao djeca" (Mt 18,3) jer se Otac objavljuje "malenima" (Mt 11,25). To je pogled na Boga samoga, veliki oganj ljubavi. Dusa tu pociva i uranja u svetu ljubav, te razgovara s Bogom kao sa svojim vlastitim Ocem, sasvim jednostavno, u njeznosti posve osobite poboznosti.

Oce nas: ovo ime pobudjuje u nama istodobno ljubav, zar u molitvi, (...) a i nadu da cemo zadobiti ono sto molimo. (...) Sto moze, naime, on odbiti molitvi svoje djece, kad im je vec prije dopustio da budu njegova djeca?

III. Oce "nas"

2786 Oce "nas" odnosi se na Boga. Taj pridjev glede nas ne izrazava posjedovanje, nego sasvim nov odnos prema Bogu.

2787 Kad kazemo Oce "nas", priznajemo prije svega da su se sva obecanja ljubavi navijestena po prorocima ispunila u novom i vjecnom Savezu, u njegovu Kristu: postali smo "njegov" Narod, a on je odsad "nas" Bog. Taj nov odnos uzajamne pripadnosti udijeljen nam je kao cisti dar; i na tu "milost i istinu", koje su nam darovane u Isusu Kristu (Iv 1,17), moramo odgovoriti ljubavlju i vjernoscu.

2788 Buduci da je Gospodnja molitva molitva njegova naroda "posljednjih vremena", taj "nas" izrazava i sigurnost nase nade u posljednje Bozje obecanje: u novom Jeruzalemu on ce za pobjednika reci: "Ja cu njemu biti Bog, a on meni sin" (Otk 21,7).

2789 Moleci Oce "nas" obracamo se osobno Ocu Gospodina naseg Isusa Krista. Ne dijelimo bozanstvo, jer Otac je "izvor i pocelo", nego time ispovijedamo da je Sin od njega rodjen odvijeka i da od njega izlazi Duh Sveti. Ne mijesamo ni Osoba, jer ispovijedamo da nase zajednistvo jest s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom, u njihovom jedinom Svetom Duhu. Presveto Trojstvo istobitno je i nedjeljivo. Kad se molimo Ocu mi mu se klanjamo i slavimo ga sa Sinom i Duhom Svetim.

2790 Gramaticki, "nas" oznacava zajednicku zbilju vise osobâ. Samo je jedan Bog, a Ocem ga priznaju oni koji su, po vjeri u njegovog jedi-norodjenog Sina, nanovo rodjeni vodom i Duhom. Crkva je to novo zajednistvo Boga i ljudi: sjedinjena s jedinorodjenim Sinom koji je postao "prvorodjenac medju mnogom bracom" (Rim 8,29), ona je u zajednistvu s jednim te istim Ocem, u jednom te istom Duhu Svetom. Moleci: Oce "nas", svaki krstenik moli u tom zajednistvu: "U mnostva onih koji prigrlise vjeru bijase jedno srce i jedna dusa" (Dj 4,32).

2791 Zato usprkos podjelama krscana molitva "Ocenasa" ostaje opce dobro i hitan poziv svim krscanima. U zajednistvu s Kristom po vjeri i krstenju, oni moraju sudjelovati u Isusovoj molitvi za jedinstvo njegovih ucenika.

2792 Konacno, ako "Ocenas" molimo u istini, izlazimo iz individualizma, od kojeg nas oslobadja ljubav sto je prihvacamo. "Nas" na pocetku Gospodnje molitve, kao i "mi" cetiriju zadnjih prosnji ne iskljucuje nikoga. Da bi to bilo receno u istini, moraju nase podjele i suprotnosti biti nadvladane.

2793 Krsteni ne mogu moliti Oce "nas" ako pred njega ne donose sve one za koje je on svoga ljubljenog Sina predao. Bozja je ljubav bez-granicna, takva mora biti i nasa molitva. Molitva Oce "nas" otvara nas obzorima njegove ljubavi ocitovane u Kristu: moliti sa svima i za sve ljude koji ga jos ne poznaju, da budu sabrani u jedno (Iv 11,52). Ta bozanska skrb za sve ljude i sve stvorenje nadahnjivala je velike molitelje: ista skrb mora siriti i nasu molitvu u beskrajna prostranstva ljubavi, kad god se usudimo reci: Oce "nas".

IV. "Koji jesi na nebesima"

2794 Taj biblijski izraz ne oznacava mjesto ["prostor"] nego nacin bitka; ne Bozju udaljenost, nego njegovo velicanstvo. Nas Otac nije negdje "drugdje", on je "iznad svega" sto o njegovoj Svetosti mozemo zamisliti. I upravo jer je triput Svet, on je veoma blizak smjernu i skruse-nu srcu: S pravom se ove rijeci "Oce nas koji jesi na nebesima" odnose na srca pravednika, gdje Bog prebiva kao u svom hramu. Zato ce onaj koji moli zeljeti da onaj koga zaziva prebiva u njemu.

"Nebesa" bi mogli biti i oni koji nose sliku neba i medju kojima Bog prebiva i krece se. 2795 Simbol nebesa upucuje i na otajstvo Saveza koje zivimo dok molimo Ocenas. On je na nebesima: to mu je prebivaliste, a kuca Oceva jest nasa "domovina". Grijeh nas je prognao iz zemlje Saveza, a obracenje srca vraca nas k Ocu, k nebesima. No, u Kristu su nebo i zemlja pomireni, jer je Sin "sisao s nebesa" sam i svojim Krizem, Uskrsnucem i Uzasascem na nebesa, vraca zajedno sa sobom i nas.

2796 Kad Crkva moli "Oce nas, koji jesi na nebesima", ispovijeda da smo narod Bozji kojega Bog "posadi na nebesima u Kristu Isusu" (Ef 2,6), da smo skriveni "s Kristom u Bogu" (Kol 3,3), dok istodobno "u ovome (satoru) uzdisemo i ceznemo da se obucemo u svoj nebeski stan" (2 Kor 5,2). Krscani su u tijelu, ali ne zive po tijelu. Zive na zemlji, ali su gradjani neba.

Ukratko

2797 Priprosto i sinovsko pouzdanje, smjerna i radosna sigurnost jesu raspolozenja koja pristaju onomu koji moli Ocenas.

2798 Boga mozemo zvati Ocem, jer nam ga je objavio Bozji Sin, postavsi covjekom. U njemu smo krstenjem ugradjeni i posvojeni kao Bozji sinovi i kceri.

2799 Moljenje Ocenasa stavlja nas u zajednistvo s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom. Istodobno objavljuje nas nama samima.

2800 Molitva Ocu nasemu mora u nama povecavati zelju da mu budemo slicni, a srce da nam bude ponizno i pouzdano.

2801 Govoreci Oce "nas", mi prizivamo Novi savez u Isusu Kristu, zajed-nistvo sa Presvetim Trojstvom i bozansku ljubav, koja po Crkvi obuhvaca sav svijet.

2802 "Koji jesi na nebesima" ne oznacava mjesto, nego Bozje velicanstvo i prisutnost u srcu pravednika. Nebo, kuca Oceva, istinska je domovina kojoj tezimo, i kojoj vec pripadamo.

Clanak 3.

SEDAM PROSNJI

2803 Posto smo se stavili u prisutnost Boga naseg Oca, da mu se poklonimo, da ga ljubimo i blagoslovimo, Duh posinstva daje da se iz nasih srdaca uzdigne sedam prosnji, sedam blagoslova. Prve tri, vecma bogoslovne, privlace nas slavi Ocevoj, dok cetiri zadnje, kao putovi prema njemu, njegovoj milosti prikazuju nasu bijedu: "Bezdan doziva bezdan" (Ps 42,8).

2804 Prvi skup prosnji vodi nas k njemu, za njega: tvoje ime, tvoje kraljevstvo, tvoja volja. Ljubavi je vlastito da prvo misli na onoga koga ljubi. U svakoj od tih triju molbi, ne spominjemo sebe, vec smo obuzeti istom "zarkom zeljom", pa i "tjeskobom" ljubljenoga Sina Bozjega za slavu Ocevu: "Sveti se (...). Dodji (...) Budi": Ove tri molbe vec su uslisane u zrtvi Krista Spasitelja, no, sada su upravljene s nadom u konacno ispunjenje, buduci da Bog jos nije sve u svima.

2805 Drugi skup prosnji odvija se u tonu nekih euharistijskih epikleza: prinos je nasih iscekivanja i privlaci pogled Oca milosrdja. Uzlazi od nas i tice nas se sada, na ovom svijetu: "Daj nam (...) otpusti nam (...) ne uvedi nas (...) izbavi nas." Cetvrta i peta molba odnose se na nas zivot, kao takav, ili da ima hrane, ili da bude lijecen od grijeha: zadnje dvije odnose se na nasu borbu za pobjedu Zivota, na samu borbu molitve.

2806 Prve tri prosnje jacaju nas u vjeri, ispunjaju nadom i zapaljuju ljubavlju. Kao stvorovi i k tome gresnici, moramo moliti za sebe; ono "nas" po mjeri svijeta i povijesti, prinosimo Bozjoj ljubavi bez mjere. Jer po imenu svoga Krista i po kraljevstvu svoga Svetog Duha, nas Otac ostvaruje svoj naum spasenja za nas i za cijeli svijet.

I. "Sveti se ime tvoje"

2807 Rijec "(po)svetiti" ne smije se ovdje uzeti u uzrocnom smislu (samo Bog posvecuje, cini svetim), nego u smislu uvazavanja: priznati svetim, ophoditi na svet nacin. Zato se u klanjanju, takvo zazivanje shvaca kao pohvala i zahvala. Ovoj nas je prosnji Isus naucio kao zelji (optativ): to je molitva, zelja i iscekivanje, u cemu su zauzeti i Bog i covjek. Vec od prve prosnje nasem Ocu uronjeni smo u najdublju tajnu njegova Bozanstva i u dramu spasenja covjecanstva. Iskati da se njegovo ime "sveti" ukljucuje nas u dobrohotni njegov naum "sto ga je prije zasnovao", "da budemo sveti i neporocni pred njim u ljubavi".

2808 U odlucujucim trenucima svoga nauma spasenja, Bog objavljuje svoje ime, ali On ga objavljuje dovrsavajuci svoje djelo. To se djelo, medjutim, za nas i u nama ostvaruje, samo ako se ime njegovo posvecuje po nama i u nama.

2809 Bozja je svetost nedokuciva srz njegove vjecne tajne. Ono sto je od nje ocitovano u stvaranju i povijesti Pismo naziva Slava, izarivanje njegova Velicanstva. Stvarajuci covjeka "na svoju sliku, sebi slicna" (Post 1,26), Bog ga kruni "slavom" (Ps 8,6), ali pocinivsi grijeh covjek je lisen "slave Bozje" (Rim 3,23). Otada Bog svoju svetost ocituje objavljujuci i darivajuci svoje Ime, da covjeka obnovi "po slici njegova Stvoritelja" (Kol 3,10).

2810 U obecanju datom Abrahamu i u popratnoj zakletvi Bog zalaze samoga sebe, a da ne otkriva svog imena. Pocinje ga objavljivati Mojsiju, a ocituje ga u ocima cijelog naroda spasavajuci ga od Egipcana: "Ogrnuo se slavom" (Izl 15,1). Nakon Saveza na Sinaju, ovaj narod je "njegov" i on mora biti "sveti narod", jer u njemu prebiva Ime Bozje.

2811 Medjutim, unatoc svetom Zakonu koji mu sveti Bog opetovano daje ("Sveti budite. Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vas": Lev 19,2) i premda je Gospodin "zbog svog imena" strpljiv, narod se odvraca od Sveca Izraelova i "oskvrnjuje njegovo ime medju narodima". Zato su pravednici Starog saveza, siromasni povratnici iz izgnanstva i proroci, bili zapaljeni revnoscu za Ime.

2812 Konacno, u Isusu nam je ime Svetoga Boga objavljeno i darovano u tijelu, kao Spasitelj: objavljeno onim sto on Jest, njegovom Rijecju i njegovom Zrtvom. To je srz njegove svecenicke molitve: "Oce sveti ... za njih posvecujem samog sebe da i oni budu posveceni u istini" (Iv 17,19). Buduci da sâm "posvecuje" svoje ime, Isus nam objavljuje ime Ocevo (Iv 17,6). I kad je dovrsio svoj Vazam, Otac mu daje "ime koje je iznad svakog imena": "Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca" (Fil 2,9-11).

2813 U vodi krstenja smo oprani, posveceni, opravdani "u imenu Gospodina nasega Isusa Krista i u Duhu Boga nasega" (1 Kor 6,11). U cijelom nasem zivotu, Otac nas poziva nas "na svetost" (1 Tim 4,7); i buduci da je od njega sto smo "u Kristu Isusu, koji nama posta (...) posvecenje" (1 Kor 1,30), treba radi njegove slave i naseg zivota da njegovo ime bude posveceno u nama i po nama. To je razlog hitnosti prve prosnje. Uostalom tko bi mogao Boga posvetiti, kad on sam posvecuje. Ali zato sto je sam rekao "Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve svet" (Lev 20,26), molimo i trazimo da mi koji smo na krstenju posveceni ustrajemo u onome sto smo poceli biti. I to molimo svaki dan jer danomice grijesimo, i zato se moramo ocistiti od grijeha neprestanim posvecivanjem (...). Utjecemo se, dakle, molitvi da ta svetost ostane u nama. 2814 Bezuvjetno ovisi od naseg zivota i od nase molitve da njegovo ime bude posveceno medju narodima. Molimo Boga da posveti svoje ime, jer on svetoscu spasava i posvecuje sve stvorenje (...). Radi se o imenu koje daje spasenje izgubljenom svijetu, ali molimo da ime Bozje bude posveceno u nama, po nasem zivotu. Ako, naime, zivimo pravedno, ime je Bozje blagoslovljeno, ako, pak, zivimo necasno, ime se Bozje grdi, prema rijecima apostola: "Ime se Bozje zbog vas grdi medju poganima" (Rim 2,24). Mi, dakle, molimo da zasluzimo biti sveti, kako je sveto ime Boga nasega.

Kad kazemo "Sveti se ime tvoje", molimo da ono bude posveceno u nama koji smo u njemu, ali takodjer i u drugima koje milost Bozja jos ceka, da se uskladimo sa zapovjedi koja nas obvezuje da molimo za sve, cak i za neprijatelje. Evo zasto izricito ne govorimo: Sveti se ime tvoje "u nama", jer molimo da to bude u svim ljudima. 2815 Ova prosnja, koja sadrzi sve, uslisana je Kristovom molitvom, a tako i ostalih sest koje slijede. Molitva Ocu nasem nasa je molitva, ako je molimo "u ime" Isusovo. Isus u svecenickoj molitvi moli: "Oce sveti, sacuvaj ih u svom Imenu, koje si mi dao" (Iv 17,11).

II. "Dodji kraljevstvo tvoje"

2816 U Novom zavjetu rijec "Basileia" moze se prevesti "kraljevstvo" (apstraktna imenica), "kraljevina" (konkretna imenica) ili "kraljevanje" (pojam djelovanja). Kraljevstvo Bozje jest prije nas. Ono nam se priblizilo u utjelovljenoj Rijeci, navijesteno je u cijelom Evandjelju, doslo je Kristovom smrcu i uskrsnucem. Kraljevstvo Bozje dolazi od svete Vecere i u Euharistiji, ono je medju nama. Kraljevstvo ce doci u slavi, kad ga Krist preda svom Ocu. Kraljevstvo Bozje moze oznacivati i samoga Krista. Za njim danomice ceznemo da dodje. Zudimo da njegov dolazak brzo osvane. Pa kao sto je on sam nase uskrsnuce, jer u njemu uskrsavamo, tako moze biti i Bozje Kraljevstvo, jer cemo u njemu kraljevati. 2817 Ta ceznja jest "Marana tha", zov Duha i zarucnice. "Dodji, Gospo-dine Isuse". I kad nam ova molitva ne bi nalagala da trazimo dolazak kraljevstva, mi bismo ipak sami od sebe klicali ovaj poklik zureci se zagrliti predmet nasih nadâ. Duse mucenika, pod oltarom, glasno zazivaju Gospodina: "Ta dokle, Gospodaru (...), zar neces suditi i osvetiti krv nasu na onima sto stanuju na zemlji?" (Otk 6,10). Njima, na kraju vremenâ, mora biti dosudjena pravda. Pozuri, dakle, Gospodine, dolazak tvog kraljevstva! 2818 U Molitvi Gospodnjoj rijec je ponajprije o konacnom dolasku Kraljevstva Bozjega zajedno s Kristovim povratkom. No, ta ceznja ne odvraca Crkvu od njenog poslanja na ovom svijetu, dapace, na nj je potice. Jer od Duhova dolazak je Kraljevstva djelo Duha Gospodnjeg, koji "u svijetu djelo njegovo dovrsava i vrsi svako posvecenje".

2819 "Kraljevstvo (je) Bozje (...) pravednost, mir i radost u Duhu Svetome" (Rim 14,17). Posljednja vremena, u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha Svetog. Otada je zapodjenut odlucujuci boj izmedju "tijela" i Duha. Samo cisto srce moze sa sigurnoscu reci: "Dodji kraljevstvo tvoje". Trebalo je biti u Pavlovoj skoli da bi se reklo "Neka dakle ne kraljuje grijeh u vasem smrtnom tijelu" (Rim 6,12). Onaj koji se cuva cistim u svojim djelima, mislima i rijecima, moze reci Bogu: "Dodji kraljevstvo tvoje!". 2820 Razlucivanjem po Duhu, krscani moraju razlikovati izmedju rasta kraljevstva Bozjega i napretka kulture i drustva u kojima djeluju. To razlikovanje nije odvajanje. Covjekov poziv na vjecni zivot ne ponistava, nego mu cini zahtjevnijom zadacu da upotrijebi sve svoje snage i sredstva koja je dobio od Stvoritelja, da u ovom svijetu sluzi pravdi i miru.

2821 Ova je prosnja preuzeta i uslisana u Isusovoj molitvi,koja je prisutna i djelotvorna u Euharistiji; i donosi plod u novom zivotu prema blazenstvima.

III. "Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji"

2822 Volja je naseg Oca "da se svi ljudi spase i dodju do spoznanja istine" (1 Tim 2,3-4). On je "strpljiv (...) jer nece da tko propadne" (2 Pt 3,9). Njegova zapovijed, koja obuhvaca sve druge, i koja nam ocituje njegovu volju jest: da "ljubimo jedni druge, kao sto je on nas ljubio" (Iv 13,34).

2823 On nam je "obznanio otajstvo svoje volje, po dobrohotnom naumu svojem sto ga je prije zasnovao (...) uglaviti u Kristu - sve na nebesima i na zemlji (...) U njemu smo i mi predodredjeni, po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje" (Ef 1,9-11). Mi ustrajno molimo da se taj dobrohotni naum potpuno ostvari na zemlji, kao sto je vec ostvaren na nebu.

2824 U Kristu, i to njegovom ljudskom voljom, volja je Oceva jednom zauvijek savrseno ostvarena. Ulazeci u svijet Isus kaze: "Evo dolazim. Vrsiti, Boze, volju tvoju" (Heb 10,7; Ps 40,7). Samo Isus moze reci: "ja uvijek cinim sto je njemu milo" (Iv 8,29). U molitvi svoje smrtne borbe on potpuno pristaje uz volju Ocevu: "Ali ne moja volja, nego tvoja volja neka bude" (Lk 22,42). Evo zasto je Isus "sam sebe dao za grijehe nase (...) po volji Bozjoj" (Gal 1,4). "U toj smo volji prinosom tijela Isusa Krista posveceni jednom zauvijek" (Heb 10,10).

2825 Isus "premda (...) Sin, iz onoga sto prepati, naviknu slusati" (Heb 5,8), a koliko vecma mi, stvorenja i gresnici, koji smo u njemu postali posinjena djeca. Molimo Oca naseg da ujedini nasu volju s voljom svoga Sina da vrsimo njegovu volju, nacrt njegova spasenja za zivot svijeta. Mi smo za to u osnovi nemocni, ali sjedinjeni s Isusom i snagom njegova Svetoga Duha mozemo mu predati svoju volju i odluciti da biramo ono sto je njegov Sin uvijek izabrao: ciniti sto je Ocu milo. Prianjajuci uz Krista mozemo s njime postati jedan duh, i tako vrsiti njegovu volju; tako ce ona biti savrseno ispunjena na zemlji kao na nebu.

Promatrajte kako nas Isus Krist uci biti poniznima, ocitujuci nam kako nasa krepost ne ovisi samo o nasem nastojanju, nego i o milosti Bozjoj. On ovdje zapovijeda svakom vjerniku koji moli da to cini opcenito za cijelu zemlju. On, naime, ne kaze: "Budi volja tvoja" u meni ili u vama, nego "po svoj zemlji": i to zato da zabluda bude otklonjena, a da tu zavlada istina, da mana bude unistena, a procvjeta krepost, i da zemlja vise ne bude razlicna od neba. 2826 Molitvom mozemo "razabirati sto je volja Bozja" (Rim 12,2; Ef 5,17) i dobiti "postojanost da je vrsimo" (Heb 10,36). Isus nas uci da se u Kraljevstvo nebesko ne ulazi rijecima, nego vrseci "volju Oca mojega koji je na nebesima" (Mt 7,21).

2827 "Bog uslisava onoga tko vrsi njegovu volju" (Iv 9,31). To je snaga molitve Crkve u ime njezina Gospodina, nadasve u Euharistiji. Ona je zajednistvo posredovanja s Presvetom Bogorodicom i svim svetima koji su bili "ugodni" Gospodinu, jer nisu htjeli drugo doli njegovu volju. Rijeci: "Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji" mozemo jos, bez povrede istine, prevesti: tako u Crkvi kako i u nasem Gospodinu Isusu Kristu; tako u Zarucnici s kojom je on zarucen kako i u Zarucniku koji je izvrsio volju Ocevu.

IV. "Kruh nas svagdanji daj nam danas"

2828 "Daj nam": lijepo je ovo povjerenje djece koja sve ocekuju od Oca. "On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kisa pada pravednima i nepravednima" (Mt 5,45), i sve zivo "hrani na vrijeme" (Ps 104,27). Isus nas uci ovoj molitvi koja, u stvari, naseg Oca slavi jer ona priznaje koliko je On dobar iznad svake dobrote.

2829 "Daj nam" izraz je i saveza: mi smo njegovi a on je nas, i za nas. No ovim "nas" priznajemo ga i kao Oca svih ljudi te ga, solidarni s njihovim potrebama i patnjama, molimo za sve.

2830 "Kruh nas". Otac koji nam daruje zivot ne moze nam ne dati za zivot potrebnu hranu i sva "odgovarajuca" tvarna i duhovna dobra. U Govoru na gori Isus naglasava to sinovsko pouzdanje, koje suradjuje s providnoscu Oca nasega. On nas ne poziva na pasivnost, nego nas hoce osloboditi svakoga tjeskobna nemira i svake zabrinutosti. Takvo je sinovsko predanje djece Bozje. Onima koji traze Kraljevstvo Bozje i njegovu pravednost on obecaje dati sve drugo kao dodatak. Sve, naime, pripada Bogu, i onomu koji ima Boga nista ne nedostaje, ako on sâm ne nedostaje Bogu. 2831 No, cinjenica da ima onih koji zbog nedostatka kruha gladuju, otkriva drugu dubinu ove prosnje. Drama gladi u svijetu poziva krscane, koji mole u istini, na djelatnu odgovornost prema braci, i to kako osobnim ponasanjem, tako i solidarnoscu sa cijelom ljudskom obitelji. Ova se prosnja Gospodnje molitve ne da odvojiti od prispodoba o siromasnom Lazaru i o posljednjem sudu.

2832 Kao kvasac u tijestu, novost Kraljevstva mora Duhom Kristovim uzdignuti zemlju. I mora se ocitovati uspostavom pravde u osobnim, drustvenim, gospodarskim i medjunarodnim odnosima; i ne smije se zaboraviti da nema pravedna ustroja bez ljudi koji hoce da budu pravedni.

2833 Rijec je o "nasem" kruhu, "jednomu" za "mnoge". Siromastvo prema blazenstvima jest krepost sudijeljenja: poziva na zajednistvo i dijeljenje tvarnih i duhovnih dobara, ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje jednih namiri oskudicu drugih.

2834 "Moli i radi". "Treba moliti kao da sve ovisi o Bogu, a raditi kao da sve ovisi o nama". I kad smo uradili svoj posao, hrana ostaje dar Oca nasega: potrebno je za nju moliti i zahvaljivati. To je i smisao blagoslova stola u krscanskoj obitelji.

2835 Ova prosnja, i odgovornost koju ukljucuje, vrijedi za jos jednu glad od koje ljudi trpe: "Ne zivi covjek samo o kruhu, nego o svakoj rijeci sto izlazi iz Bozjih usta" (Pnz 8,3; Mt 4,4), a to je glad njegove Rijeci i njegova Daha. Krscani moraju uloziti sve svoje sile da "siromasima navijeste Evandjelje". Postoji glad na zemlji, "ne glad kruha ni zedj vode, vec slusanja rijeci Gospodnje" (Am 8,11). Zato, izrazito krscanski smisao cetvrte prosnje odnosi se na Kruh Zivota: prihvacanje Rijeci Bozje vjerom, primanje Tijela Kristova u Euharistiji.

2836 "Danas" je takodjer izraz povjerenja. Gospodin nas tome uci, nije plod naseg izmisljanja: Buduci da se prije svega tice njegove Rijeci i Tijela njegova Sina, "danas" nije samo ono nasega smrtnog vremena, nego je Bozje Danas. Ako svaki dan primas kruh, za tebe je svaki dan danas. Ako je Krist tvoj danas, on za tebe uskrisava svaki dan. Kako to? "Ti si sin moj, danas te rodih" (Ps 2,7). Danas, to jest, kada Krist uskrisava. 2837 "Svagdanji". Ova rijec, grcki epiousios, ne nalazi se ni na jednom drugom mjestu Novog zavjeta. Uzeta u vremenskom znacenju, pedagoski podvlaci ono "danas", da nas utvrdi u povjerenju "bez ograde". Uzeta u kvalitetnom znacenju kazuje ono sto je nuzno za zivot, i, u sirem smislu, svako dobro dovoljno za opstanak. Uzeta u doslovnom smislu (epiousios: nadsusni, nadnaravni) rijec neposredno znaci Kruh Zivota, Tijelo Kristovo, "lijek besmrtnosti" bez kojega nemamo zivota u sebi. Konacno, nadovezano na prethodno, ocevidno je nebesko znacenje: "ovaj Dan" jest dan Gospodnji, dan Gozbe u kraljevstvu, anticipirane u Euharistiji, koja je predokus Kraljevstva koje dolazi. I zato je prikladno da se euharistijsko bogosluzje slavi "svaki dan". Euharistija je kruh nas svagdanji. Osobita krepost ove bozanske hrane jest njena ujedinjujuca snaga: ona nas ujedinjuje sa Spasiteljevim tijelom i cini nas njegovim udovima, da bismo mi postali ono sto primamo. (...) Ovaj kruh svagdanji su i citanja koja svaki dan slusate u Crkvi, u himnima koji se pjevaju i koje pjevate. Sve nam je ovo nuzno na nasem zemaljskom hodocascu.

Nebeski nas Otac potice da, kao djeca neba, molimo (za) Kruh nebeski.Krist"sâm je taj kruh, posijan u Djevicu, uzrastao u tijelu, oblikovan u muci, ispecen u peci groba, cuvan u Crkvi, donesen na oltare, svaki dan daje vjernicima nebesku hranu".

V. "Otpusti nam duge nase kako i mi otpustamo duznicima nasim"

2838 Ta prosnja iznenadjuje. Kada bi sadrzavala samo prvi dio recenice "Otpusti nam duge nase", mogla bi se, neizravno, ukljuciti u prve tri prosnje Gospodnje molitve, jer je Kristova zrtva "za otpustenje grijeha". Ali po drugom dijelu, nasa molitva nece biti uslisana, ako prije ne ispunimo jedan zahtjev. Nasa molba je okrenuta buducnosti, nas joj odgovor mora predhoditi, jer ih povezuje jedna rijec: "kako".

"OTPUSTI NAM DUGE NASE" ...

2839 Ocenas smo poceli moliti sa smionim pouzdanjem. Moleci Oca da njegovo ime bude posveceno, molili smo ga da budemo sve posveceniji. No, iako obuceni u krsne haljine, ne prestajemo grijesiti, odvracati se od Boga. Sada se, ovom novom molitvom, kao rasipni sin, vracamo k njemu i, kao carinik, priznajemo se gresnima pred njim. Nasa molba pocinje s "priznanjem", kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrdje. Nasa je nada izvjesna, jer u njegovu Sinu "imamo otkupljenje, otpustenje grijeha" (Kol 1,14; Ef 1,7). Djelotvoran i nesumnjiv znak njegova prastanja nalazimo u sakramentima Crkve.

2840 Medjutim, a ovo je strasno, ta bujica milosrdja ne moze prodrijeti u nase srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne mozemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem prastanja braci i sestrama nase se srce zatvara, i njegova tvrdoca cini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Ocevu; priznanjem grijeha nase se srce otvara njegovoj milosti.

2841 Ova je prosnja toliko vazna da je jedina kojoj se Gospodin vraca razlazuci je u Govoru na gori. Covjeku je nemoguce udovoljiti ovom mucnom zahtjevu otajstva Saveza. No, "Bogu je sve moguce".

"... KAKO I MI OTPUSTAMO DUZNICIMA NASIM"

2842 Ovaj "kako" nije jedini u Isusovu nauku:"Budite dakle savrseni,'kako' je savrsen Otac vas nebeski" (Mt 5,48); "budite milosrdni `kako' je Otac vas milosrdan" (Lk 6,36); "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge `kako' sam ja ljubio vas" (Iv 13,34). Nemoguce je opsluzivati Gospodinovu zapovijed, ako to biva izvanjskim oponasanjem bozanskog uzora. Ovdje je, pak, rijec o zivotnom udjelu u Svetosti, Milosrdju i Ljubavi Boga nasega, koje provire "iz dubine srca". Samo Duh koji je nas zivot (Gal 5,25), moze uciniti "nasima" iste osjecaje koji su bili u Kristu Isusu. Tada postaje moguce jedinstvo prastanja: "Prastajuci jedni drugima `kao sto' i Bog u Kristu nama oprosti" (Ef 4,32).

2843 Tako zazivljuju Gospodnje rijeci o prastanju, toj ljubavi koja ljubi sve do kraja. Prispodoba o nemilosrdnom sluzi, koja zaokruzuje Gospodinov nauk o crkvenom zajednistvu, zavrsava ovim rijecima: "Tako ce i Otac moj nebeski uciniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu". Sve se veze i razvezuje tu u "dubini srca". Nije u nasoj moci ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetom pretvara ranu u samilost i prociscava sjecanje okrecuci uvredu u zagovor.

2844 Krscanska molitva ide sve do oprastanja neprijateljima. Preobrazava ucenika suoblicujuci ga njegovom Ucitelju. Oprastanje je vrhunac krscanske molitve; samo srce, uskladjeno s Bozjom samiloscu, moze primiti dar molitve. Oprastanje takodjer svjedoci da je u nasem svijetu ljubav jaca od grijeha. Nekadasnji i danasnji mucenici daju to Isusovo svjedocanstvo. Oprastanje je osnovni uvjet pomirenja kako djece Bozje s njihovim Ocem tako i ljudi medjusobno.

2845 Ovo, u biti, bozansko prastanje nema granice ni mjere. Bilo da je rijec o uvredama ("grijehu" po Lk 11,4 ili "dugu" po Mt 6,12) mi smo, u stvari, uvijek duznici: "Nikomu nista ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" (Rim 13,8). Zajednistvo Presvetog Trojstva je izvor i mjerilo istinitosti svakog suodnosa. Ono se zivi u molitvi, osobito u Euharistiji. Zato Bog ne prima zrtve od zavadjenoga, vec mu nalaze da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom, da miroljubivim molitvama i Bog moze biti umiren. Veca je zrtva Bogu nas mir i bratska sloga i puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.

VI. "Ne uvedi nas u napast"

2846 Ova prosnja seze u korijen prethodne, jer su nasi grijesi plod pristanka na napast. Molimo naseg Oca da nas u nju ne "uvede". Tesko je grcki izraz prevesti jednom rijecju: znaci "ne dopustiti unici u", "ne dopusti da podlegnemo napasti". "Bog ne moze biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga" (Jak 1,13). Naprotiv, zeli nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Ukljuceni smo u borbu "izmedju tijela i Duha". Ova prosnja moli Duha razlucivanja i jakosti.

2847 Duh Sveti nam omogucuje razlucivati izmedju kusnje, nuzne za rast unutarnjeg covjeka, sto vodi k "prokusanoj kreposti" (Rim 5,3-5), i napasti koja vodi u grijeh i smrt. Moramo takodjer razlikovati sto je "biti napastovan" a sto je "pristati" na napast. Konacno, dar razlucivanja razoblicuje varku napasti: prividno, njezina je ponuda "dobra, zamamljiva za oci i pozeljna" (Post 3,6), a, u stvari, plod joj je smrt.

Bog ne zeli nametnuti dobro, on zeli slobodne ljude (...). U odredjenom smislu napast je korisna. Nitko osim Boga, cak ni mi sami, ne zna sto je nasa dusa primila od Boga. To nam otkriva kusnja, i tako nas uci da upoznamo sami sebe i na taj nacin, otkrijemo svoju bijedu, te nas time primorava da zahvalimo za dobra koja nam je napast otkrila. 2848 "Ne uci u napast" ukljucuje odluku srca: "Doista, gdje ti je blago, ondje ce ti biti i srce (...). Nitko ne moze sluziti dvojici gospodara" (Mt 6,21.24). "Ako zivimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo" (Gal 5,25). Tim "pristajanjem" uz Duha Svetoga Otac nam daje snage. "Nije vas zahvatila druga kusnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: nece pustiti da budete kusani preko svojih sila, nego ce s kusnjom dati i ishod da mozete izdrzati" (1 Kor 10,13).

2849 Medjutim, ta borba i pobjeda nisu moguce bez molitve. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na pocetku i u zavrsnoj borbi agonije. Ovom prosnjom nasemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajednistvu s njegovom, postojano se naglasava budnost srca. Budnost je "cuvarica srca". Isus moli Oca da nas "cuva u svom imenu" (Iv 17,11). Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potice na tu budnost. Ova molitva dobiva sav svoj dramatski znacaj u odnosu na konacnu kusnju nase zemaljske borbe; ona moli i ustrajnost do kraja. "Evo dolazim kao tat. Blazen onaj koji bdije" (Otk 16,15).

VII. "Nego izbavi nas od Zla"

2850 Zadnja prosnja nasem Ocu takodjer se nalazi u Isusovoj molitvi: "Ne molim te da ih uzmes sa svijeta, nego da ih ocuvas od Zloga" (Iv 17,15). Odnosi se na svakog od nas osobno, no uvijek smo "mi" koji molimo, u zajednistvu s cijelom Crkvom i za oslobodjenje cijele ljudske obitelji. Molitva Gospodnja neprestano nas otvara obzorima nauma spasenja. Nasa medjuovisnost u drami grijeha i smrti postaje solidarnost u Tijelu Kristovu, u "opcinstvu svetih".

2851 U ovoj molbi, Zlo nije apstrakcija, nego, oznacava osobu, Sotonu, Zloga, andjela koji se protivi Bogu. "Djavao" (dia-bolos: onaj koji se isprecuje) jest onaj koji "hoce sprijeciti" Bozji naum i njegovo "djelo spasenja" ostvareno u Kristu.

2852 "On bijase covjekoubojica od pocetka (...) lazac i otac lazi" (Iv 8,44), "Sotona, zavodnik svega svijeta" (Otk 12,9), po njemu su grijeh i smrt usli u svijet, a njegovim konacnim porazom sve ce stvorenje biti "oslobodjeno od grijeha i smrti". "Znamo: tko god je rodjen od Boga, ne grijesi, nego Rodjeni od Boga cuva ga i Zli ga se ne dotice. Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod vlascu Zloga" (1 Iv 5,18-19). Gospodin koji je oduzeo vase grijehe i oprostio vase krivice, kadar je ocuvati vas protiv zasjeda Djavla koji vas napada, da vas neprijatelj, koji je naviknut radjati krivnju, ne iznenadi. Tko se pouzdaje u Boga, ne boji se Djavla. "Ako je Bog za nas, tko ce protiv nas" (Rim 8,31). 2853 Pobjeda nad "knezom svijeta" (Iv 14,30) izvojevana je jednom zauvijek u Casu u kojem se Isus dragovoljno predao u smrt da nam dadne svoj zivot. Tada je nastao sud ovomu svijetu i knez ovog svijeta "izbacen je van" (Iv 12,31). On stade "progoniti Zenu", ali je ne moze uhvatiti: nova Eva, "puna milosti" Duha Svetoga, oslobodjena je od grijeha i raspadljivosti smrti (Bezgresno Zacece i Uznesenje Presvete Bogorodice Marije, vazda Djevice). "I razgnjevi se Zmaj na Zenu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva" (Otk 12,17). Zato Duh i Crkva mole: "Dodji, Gospodine Isuse" (Otk 22,17.20): njegov ce nas dolazak osloboditi od Zloga.

2854 Moleci da budemo oslobodjeni od Zloga, molimo ujedno da budemo oslobodjeni od svih zala, sadasnjih, proslih i buducih, kojih je on tvorac ili podstrekac. Ovom zadnjom prosnjom Crkva donosi pred Oca svu bijedu svijeta. S oslobodjenjem od zala koja satiru covjecanstvo ona moli dragocjeni dar mira i milost postojanog iscekivanja Kristova povratka. Moleci tako, u poniznosti vjere predostvaruje okupljanje svih i svega pod Glavu onoga koji ima "kljuce Smrti i Podzemlja" (Otk 1,18); On je "Onaj koji jest i koji bijase i koji dolazi, Svevladar" (Otk 1,8). Izbavi nas, molimo, Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u nase dane, da s pomocu tvoga milosrdja budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda, cekajuci blazenu nadu: dolazak Spasitelja nasega Isusa Krista.

ZAVRSNA DOKSOLOGIJA

2855 Zavrsna doksologija "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moc", ukljucujuci ih, preuzima tri prve prosnje Ocu nasemu: proslavu njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moc njegove spasiteljske Volje. No, to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji. Knez ovoga svijeta lazno je sebi prisvojio ta tri naslova, kraljevstvo, moc i slavu;Krist, Gospodin, vraca ih svom i nasem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konacno dovrseno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima.

2856 "Na kraju molitve ti kazes: Amen, naglasavajuci tim Amen, sto znaci `neka bude', ono sto sadrzi molitva kojoj nas je Bog naucio."

Ukratko

2857 U Ocenasu, prve tri prosnje idu za slavom Ocevom: za posvecenjem njegova Imena, dolaskom Kraljevstva i vrsenjem bozanske Volje. Druge cetiri iznose mu nase zelje: ove se molbe odnose na nas zivot, da ga hrani i ozdravlja od grijeha, a povezuju se s nasom borbom za pobjedu Dobra nad Zlom.

2858 Moleci: "Sveti se ime tvoje" ulazimo u Bozji naum. Bozje ime - objavljeno Mojsiju, zatim u Isusu - treba da se "sveti" po nama i u nama, u svakom narodu i u svakom covjeku.

2859 Drugom prosnjom: "Dodji Kraljevstvo tvoje" Crkva u prvom redu ima u vidu povratak Kristov i konacni dolazak Bozjega Kraljevstva. Moli takodjer za rast Kraljevstva "danas" u nasim zivotima.

2860 U trecoj prosnji: "Budi volja tvoja" molimo naseg Oca da nasu volju ujedini s voljom svoga Sina, da se njegov naum spasenja ispuni u zivotu svijeta.

2861 U cetvrtoj prosnji, govoreci: "Kruh nas svagdanji daj nam danas", u zajednistvu s nasom bracom, izricemo svoje sinovsko pouzdanje u nebeskog Oca. "Kruh nas" oznacava zemaljsku hranu, nuznu za opstanak svih nas, ali i Kruh zivota: Rijec Bozju i Tijelo Kristovo. Primamo ga u Bozjem "danas" kao neophodnu, "nadsusnu" hranu Gozbe Kraljevstva, kojoj je predokus Euharistija.

2862 Peta prosnja "Otpusti nam duge nase (...)" zaziva za nase uvrede milosrdje Bozje, koje ne moze prodrijeti u nase srce, ako ne znamo, po primjeru i uz pomoc Krista, oprostiti nasim neprijateljima.

2863 Govoreci "Ne uvedi nas u napast", molimo Boga da nam ne dopusti krenuti putem koji vodi u grijeh. Ova prosnja zaziva Duha razlucivanja i snage; moli i milost budnosti i ustrajnosti sve do kraja.

2864 U zadnjoj prosnji: "Nego izbavi nas od Zla", krscanin s Crkvom moli Boga da ocituje pobjedu, koju je Krist vec izvojevao nad "knezom ovoga svijeta", Sotonom, andjelom koji se osobno protivi Bogu i naumu njegova spasenja.

2865 Zavrsni "Amen" izrice nas "Da" svim sedmerim prosnjama: "Tako neka bude!".